Rujanska kupačica | Mirjana Dugandžija

ZAJEBAN, VISOKI MUŠKI REP

 

Da sam barem uspjela ostati neprimijećena. No, baš kad je ukoračio u prostor, podigla sam pogled s novina. To često napravimo – pogledamo prema vratima koja se otvaraju iako nikog ne očekujemo.

– Vanda! I ti dolaziš u ovaj kafić! – usklikne.

Konobar zalizane kose upravo mi je donio kavu. Nije mi bilo izlaza.

A Kac, baš se razveselio. Raširi ruke, namjeri obujmiti me njima na pozdrav, ali onda, uhvativši moj pogled, odustane. Bio je nešto deblji nego kad sam ga zadnji put vidjela, prije dvije-tri godine, ali moglo se reći i da je imao svoju pravu težinu; kosa mu je, nekad plava, zatim bojena, sad bila sijeda, ali gordo začešljana. Lice mu je ostalo pravilnih crta, svježe boje. Lice jednog od prvih manekena u bivšoj državi. Intertekstil, Kamensko, Pitralon… valjda.

– Susjeda! Kolegice Vanda! Pa, da sam ja znal da ti sim dolaziš, i ja bih češće… – prekori sam sebe.

Bio je odjeven sportski elegantno, meni najužasnijim stilom, ali simpatično je bilo što se sve doimalo mrvicu izlizano: marama pod vratom u raskopčanom ovratniku košulje, krem hlače, mokasine.

– Kaj buš pila? – ne gubeći vrijeme, privuče visoki stolac uz moj, ali nije sjeo, samo se nasloni na njega, ostajući stajati, onako visok, ravan kao kolac. Da, čula sam da je nešto bio slomio, ali što…?

Provjeri prstima čvor na marami i pozove konobara.

– Svila, pa bježi… – lane, kao nehotice. Taj rafinman sigurno nije bio lak; mirovina mu je morala biti mala. Nokti su mu bili manikirani. U vrijeme kad smo radili u istim novinama pomagao je u izradi TV programa. Jer otud smo se poznavali, s posla, gdje je bio na dnu novinarskog hranidbenog lanca: ne baš obrazovan, ne baš mlad i ne sasvim glup. Sve što je dovoljno da shvati da mu ispunjavanje kućica TV programa još uvijek daje da zadrži ponos manekena i glumca malih uloga u filmovima iz sedamdesetih: sve ispod toga bilo bi neizlječivo poniženje šljakera.

Umjetničko ime bilo mu je Viktor.

– Ma ja ti baš odlazim…

Ali on se spretno uvuče još dublje između moga i svoga stolca, tako da sam osjetila povlačenje njegovih hlača po golom bedru.

– A je vruće – uzdahne, sa sjenom lukavog smiješka. – A kaj možemo…? Još jednu finu, finu kavu, može? – Naslađivao se; tako žene naručuju kavu iščekujući da gurnu crveni ruž u mirisnu pjenu.

– Gdje ti je djevojka? – pokušah ga zbuniti, ali već je podigao, otmjeno i lepršavo, prste u zrak da dozove konobara. Bio je tvrd orah. E, da, viđala sam ga tu i tamo s visokom plavušom s puno ružičastog pudera na licu. I ona bi znala što s više novca i manje godina u životu. Kad bi me u njezinu društvu ugledao, skrivao se iza nje, odvlačio je na stranu ili iza stabla, ili je barem okretao prema sebi kako ne bih vidjela ni nju ni njega. Ili bi se jednostavno udaljio od nje… Srami se? Čuva prazno mjesto? Sebi?

– A, to – sad kao da mu je prijalo to pitanje, sad kad nije bilo plavke da posvjedoči svoju sublimnost. – Prošlo je to, davno. I ti si sad već odavno razvedena?

– Ne – rekoh – ja sam se razvela, a tebe je ostavila cura.

– A je, tak je, uvijek si fora! – polaska mi.

 

Tad pomislih da ga od otkaza i drugih poniženja koja su devedesetih godina harala našom redakcijom ipak nije spasilo Proviđenje, nego zrnce pameti – često odlaženje, činilo se tad misteriozno, u pravašku stranku. Njezini članovi provalili su u donjogradsku palaču, ulogorili se u njoj, a dva su otežala, naoružana šaljivca u crnom čuvala zgradu od neprijatelja.

 

Kac se otamo vraćao u redakciju sav ozaren, kosa mu je rezala zrak blistavim vrhovima, modre oči iskrile.

„Sjajni dečki. Imaju pištolje”, šapnuo bi mi, smiješio se, topio od milja, nespreman s baš svakim podijeliti svoj zanos, ali sa mnom…! Ne znam koga je tamo sretao, ali sigurno nekog uz koga je zaboravljao svoje mjesto pomoćnika u izradi TV programa: ondje je možda bio Maneken, Glumac, čak Novinar!

Ubrzo sam otišla u drugu redakciju, viđala ga u naselju s ružičastom plavušom čije je lice sve više nalikovalo na voćnu tortu, a onda i bez nje, samog; tad je uvijek bio u sportskoj odjeći, oznojen, pa se vidjelo kako je njegova crveno zahuknuta koža zapravo pureća, s bezbrojnim sitnim bijelim točkicama.

– Trčim sa Željkom po Maksimiru, dvadeset kilometara svaki drugi dan – dolazio bi do daha, zvao me k sebi na kavu, približavajući se, hvatajući me za golo rame ili za ruku u rukavici.

I Željku se divio. Željko je imao plosnato lice perverznjaka, a inače je vodio živčane i infantilne desničarske polemike koje su mainstream novine u to vrijeme još objavljivale.

– Kak si zgodna… ne, ozbiljno, feš si puca, sjajno se držiš – slatkorječio bi tad Kac, dok sam iz blizine gledala kako mu je vrat na sredini tanko ovješen: na hladnoći grimizno leden.

 

– Odlično izgledaš – prene me njegov glas – a ja sam ti bil bolestan… zato sam se tak i zdebljal, grozno.

Iskrenost je pomiješana s afektacijom.

Neće valjda o…!?

– Tri operacije, Vanda moja!

Hoće.

– Ja u životu prije tog nisam bil u bolnici! Ja sam ti čvrst…! – prione on tužnoj priči. – A kad si tam… sam ležiš u krevetu, znojiš se, sve te svrbi, nemreš u… niš!

Kao da je dugo, dugo skupljao jad i čekao da provali. Crvena mrežica žilica zalila mu je plave oči. Hoće li zaplakati?

 

Disati zrak oko njega bilo je gadljivo. Vjerojatno je shvatio da tema razgovora ne vodi u smjeru koji mu se vrzmao po glavi, pa umukne. Prođe crnokosi zalizani konobar – na vrhu glave imao je svezan rep, ostatak kose padao mu je po vratu – i spusti nekoliko čokoladica na moj tanjurić s kavom.

– A, super je tebi tu na šanku! Klima, novine, slatkiši…

– Čokoladicu?

Odbi.

– Čuvam zube… – ponos i mala posramljenost, jer zubi su mu bili žućkasti, ali prirodni, natjeraju ga da pogleda prema dolje, a kad je već tako, nastavio je piljiti u moja koljena.

– Kaj ćemo još popiti? Gospodine!

Sad me pritiskao nogom i grabežljivim, delikatno zaoranim noktom dodirivao po nadlaktici.

– Mladi gospodine, koje piće možete ponuditi dami? – upita uperivši vrh ravnog nosa prema konobaru. – Nekaj fino, slatko…

– Dami bih predložio Courvoisier… – sroči polako konobar.

– Onda dva! – pobrza Kac – Ja ti niš ne pijem, ali danas…!

Da, stvarno, kakav dan.

– A čuj, slomil sam kuk, na trčanju… poskliznul sam se na lišću, niš strašno, ali traje… a kaj ćeš, ma, prođe to brzo – izmotavao se.

– Znam, znam, ti bar imaš iskustva u trčanju… bježanju… – ispravih se – od cura koje te progone… – dometnuh, a on zahvalno zahihoće, drago mu je bilo to podsjećanje na prošlost, imao je uspjeha kod žena, ali onda zamukne, sjetio se valjda da njištanje nije neka manira.

– Mislim, sad sam skroz dobro, sve šljaka – spremao se zbuksati temu lakonski. – Srećom sam dospel kod doktora Komadine… najveći hrvatski stručnjak za kukove, si čula za njega? Doktor hrvatske reprezentacije.

Sve u vezi sa sportom ulijevalo mu je povjerenje.

U sportskoj monduri bio je Kac i kad smo se zadnji put vidjeli, onog proljetnog dana kad me dostigao u parku pod mojom zgradom. Imao je jako kratak najlonski crveni šorc i majicu. Zastala sam na izlazu iz parka, kod vratašca utonulih u bujnu živicu. Vodila su na uski nogostup uz usku i, poslijepodnevom, kad bi se ljudi vraćali s posla, prometnu ulicu ispod moje zgrade.

– Kak si hercik – huknuo je tad bez pozdrava – haljina ti je super… – ispružio je naglo ruku i dodirnuo naramenicu haljine. Odmaknula sam se za korak. Time sam se opasno približila rubu nogostupa. On stupi za mnom, privukavši za sobom vratašca.

– A ja iz Maksimira, sav znojan… oprosti… pravi muški miris… – zaprtlja, lice mu poprimi blažen izraz i on se ohrabri i koraknu još sitan koračić prema meni i tad sam osjetila njegovo tijelo uz svoje.

Nije on postao svjestan da više nemam kamo: ili cesta ili on. To mu je bio cilj otpočetka. Napravila sam još sitan koračić unatrag, prema rubniku. Toliko je bilo mjesta. I onda sam mu se prepustila, nemoćno pustivši da se nasloni na mene, osjetivši baš sve što može ponuditi ostarjelo muško tijelo koje se odjednom divlje ponadalo. Sklopio je oči. Likovao je. Tu je maca, i tu su vratanca. Spretnjaković, nema što. Stisnuo me uza se, prebirući me prstima.

– Pa mi smo neki susjedi, a nikad nisi bila kod mene na kavi… – plantrao je.

Potrajalo je neko vrijeme dok nisam ugrabila trenutak i protrčala između dva auta, vozač je trubio kao lud.

– A kava? – povikao je Kac, kobno iznevjeren na krivoj strani ceste. Ali ja sam već hitala prema ulazu u zgradu, dok se na meni hladio njegov znoj.

Zašto ga nisam odgurnula unatrag? Bijesno me sladostrašće spopalo pri pomisli na žlundravo tijelo skljokano u bodljikavu živicu, ali… bilo je kasno. Ili zašto, naprosto, nisam koraknula iza njega, nisam li još uvijek bila brža, zamijenila mjesto s njim i izložila ga neurotičnim vozačima, zašto, zašto, pitala sam se, prekasno… a onda sam prestala na to misliti.

Ne umišljam ni da je to za njegov mozak bio nezaboravan događaj, prije će biti da mu je sasvim iščilio iz tintare; meškoljio se sad uz mene kao da nemamo starih računa. Ali bilo mu je teško stajati, premještao se s noge na nogu ljuljajući se poput gondolijera. Suspregnut grč mu je prelazio licem.

 

– I… kak se ti po doma snalaziš, tako, kao invalid? – upitah.

Trepne, pogleda uplašeno, uvrijeđenost mu prhne licem, ali onda utisne, ekstravagantno, okrenuvši dlan prema dolje, kratku stapku čaše između dva prsta.

– Chin-chin – podigne bradu u zrak, ali možda ga baš taj prkos natjera da se slomi.

– A… mala pomoć uvijek dobro dođe – prizna. – Badecimer i to…

– Pa sin će ti skoro u penziju, zar ne?

– Ma kaj ti je, ima on još za radit! Godinama! Nisam ja baš tak… – zastane. Tu je trebalo reći nerecivo.

– A da ideš u starački dom? – upitah dovoljno glasno da konobar u pola pokreta prestane skupljati ispred mene papiriće od čokolade.

– Ja…?! A…! – očekivala sam da iz njega frkne ponos mačora, ali on u pola pokreta zadrži prisebnost. – Hahaha, uvijek si bila štosna! Pa ja ti tam ne bi zdržal među onim st… kreaturama! Ja ti bum sad svaki dan sve bolje, doktor Komadina mi je rekao… a da mi naručimo još jedno piće, pa polako gibamo? – završio je eskapadu frajerski.

– Zašto ne? – složih se.

Gledala sam ga u oči. Nije odvajao nogu od moje.

– Evo, da zovemo mladog gospona…! Isto, prosim! Kak se zove mladi gospon? – upita raspoloženo konobara.

– Raul – protisnuh.

Ali Kac ne primijeti u tome ništa čudno, nego nastavi pun uzburkanog blaženstva.

– I, kak vam je tu? Konobarit…? – upita, ljupko nakrivivši glavu.

– Nisam ja konobar, nego profesor hrvatskog. Al’ ne mogu dobit posao, pa konobarim.

– Kakva šteta! – procijeni Kac. – Nisam vas videl prije… dobro, nisam baš puno ni dolazil…

– Ovdje sam samo kratko, pomažem bratiću – prekine ga Raul. – Drugdje radim – nastavi pristojnije, jer je u Kacovoj ruci vidio razmetljivu napojnicu.

– A i to, s đacima, ni to lako… a u prosvjeti su plaće male… U novinama bi vam bilo bolje, to bi mogel posvedočit… – mudrovao je Kac.

– Snaći će se Raul – rekoh.

– Vi se znate? – prene se Kac, čuđenje mu presloži vlasaste bore.

– Ma tu, s kave… – odmahnuh.

Kao da sve to prvi put vide, Kacove oči zaokruže po kafiću i zaustaviše se na Raulovim prstima, kojima je obujmljivao mobitel.

– Idem samo u WC – skliznuh sa stolca.

– Ajde, ajde… popraviti ruž – zakima Kac. Na njegovo lice vratila se… čista vedrina. Kavalirski se uspravi kad sam ustala; noge mu pritom zaplesaše i on se uhvati za šank.

– Utrnule su… – ote mu se, znam da to nije htio reći naglas, a meni se, ničim izazvano, ukaza njegovo pravo ime: Kazimir.

Dakle, utrnule su, reče Kazimir.

Otišla sam u WC i mobitelom nazvala Raula da me pusti van.

– Kroz službeni ulaz, izvolite molim, madam… – cerekao se.

Kad sam došla kući, zaboravila sam isključiti fiksni telefon, pa za koju minutu stan ispuni dugi telefonski cvilež. Zvonilo je sve dok nisam iskočila iz kade i iščupala žicu iz modema.

 

*  *  *

– A koji lik… – reče Raul paleći cigaretu i stavljajući pod glavu ruku stisnutu u šaku; tako je volio ležati radije nego na jastuku.

– Ostao je sjediti kad si otišla i nazivao, ništa taj skužio nije – smijao se. Kosa mu se zamrsila oko gumice kojom ju je vezao u visoki rep. Tu su frizuru tad nosili frajeri, mislim, najveći frajeri, mladi frajeri, zajebani.

– Ja sam još par dana tu, možda i manje… – nagovijesti. – Žao mi je što idem. Bez veze…

Okrene glavu prema meni.

– Zvat ćeš me?

Otpetljala sam mu gumicu iz kose.

Vraćao se u kafić u kojem je radio. Nije, naravno, bio profesor hrvatskog. Bio je konobar, i namjerio je, čim otplati stan kupljen na kredit, a mama mu završi gdje već završi, prodati oba stana i otvoriti „nešto svoje“.

– Varat državu, krast na porezu… to sam barem naučio – tako je opisao budući posao.

Nisam nazvala. Nije ni on. Bablje ljeto trajalo je luđe nego ikad. Kad sam prolazila pored kafića, provlačila sam cipele kroz lišće koje mi je čupkalo tanke čarape. Mogla sam se samo sjećati kako sam usporila hod onog dana kad sam se prvi put mimoišla s Raulom, a on ubrzao korak da me dostigne.

 

*  *  *

Nekoliko godina kasnije nosila se brada, velika, njegovana; pravi frajeri nosili su bradu, čak su za nju otvoreni i posebni barber šopovi. Bradu su imali malo drukčiji frajeri nego oni s visokim repom: onako, intelektualci. Možda zato nisam upoznala nikog s bradom. A možda i iz nekih drugih razloga.

Zadnjih dana godišnjeg našla sam se popodne na kavi s prijateljicom; sunce se pjegavo probijalo kroz lišće titrajući joj po licu, ramenima.

– Super izgledaš… baš se vidi da si bila na moru. S Karlom?

– Ma ne, on je kod bake, u Varaždinu. A i izludio me ona četiri dana u Opatiji. Nijednom nije htio na plažu…

– Zašto?

– Zato što je u pubertetu… – nasmije se. – Bila sam s dečkom. Mislim da sam ti već rekla da imam dečka.

Nisam se sjećala, a mislim da se i ona krivo sjećala. No. Deset je godina mlađi od nje. Svakako, imao je bradu, ali koji mi je vrag, nije mi sad o bradama. Po Zagrebu se njih dvoje ne skrivaju, iako Karlo još ne zna.

– Bilo bi loše da dozna od nekog drugog, a ne od tebe – rekoh.

– Ali nema šanse da dozna od nekog drugog…! Kad razvedenu ženu koja ima sina u srednjoj školi vide s frajerom, svi su uvjereni da joj je brat ili školski kolega… ma, prije će pomisliti da kuhaš doma turšiju nego da imaš dečka – smijala se. – Vidio nas je Fuks jednom u kafiću, rekla sam mu poslije da mi je to susjed iz Varaždina.

Vidjeli su je i drugi.

– Previše se oslanjaš na to da svi prije pomisle da doma heklaš čipku… krpaš čarape… znaš onu drvenu gljivu za krpanje čarapa? Moja baka je imala takvu…

 

Bile smo opuštene; obje smo zaboravile skori povratak na posao gdje nam je svaki dan govorio koliko je vremena prošlo od našeg rođenja.

 

Kako Helena uvijek primijeti pravu stvar! – pomislila sam idući kući. Zabavljalo me kako ona igra tu igru s ljudima oko sebe, a bilo je i njoj, sigurna sam. Ipak…

 

Ipak sam joj sutradan htjela telefonirati da bude opreznija, ljudi pričaju, ali sam onda odbacila mobitel na kauč kao oprljena jer mi je na pamet pao Kazimir, elegantan tip, vedri duh, Viktor, pobjednik.