Rujanska kupačica | Mirjana Dugandžija

PROKLETA LUKŠIJA

Majka je protisnula gumb kroz rupicu na roza kostimiću što joj je podiglo grudi.

Majka je, ponekad, nepotrebno, znala reći nešto naizgled razumno, ali Katja bi se zgrbila od riječi koje su zvonile u njoj na uzbunu. Ili bi sišla u dvorište, spuštajući noge na visoke potpetice, i stala ljubiti Katju po kosi. Pažnja bi pripala majci. To je bila majka.

– Kiša… – rekla je sad, vidjevši kroz otvoren prozor da dolje, u dvorištu, stoji djevojčica. – Ano, možeš ti Katju malo pričuvati…

Bila je Ana s dugim prvim „a“, po starinski, slavonski, koju godinu od Katje starija. Pogleda prema prozoru, kimne i na trenutak su joj se mogli vidjeti pocrnjeli zubi.

Kiša neće padati, znala je Katja. Zašto bi, inače, majka obula tako otvorene sandale i uzela bajnu torbicu, bijelu, heklanu, koja se zakopčavala bijelim gumbom kao malinom?

Ana je imala crnu kosu čiji se miris širio sve do Katje koja se sad držala iza nje, daleko koliko je mogla, dok su stajale pred vratima kućerka.

Ana je imala u ruci ključ.

Kroz kosu provirivalo joj je tjeme; koža lica, znala je Katja, bila joj je prljavo bijela, s crnim točkicama koje bi se često zacrvenjele, govorila je „iskati“ i, općenito, stalno je nešto „iskala“, iskala vidjeti igračku „iz tvoje ruke“, krušku s kojom je Katja izišla u dvorište i bila je neka tajna, tajna oko njenog oca, koji se nikad nije pojavio…! Majka je tek tolerirala, nikako odobravala, što Katja provodi vrijeme s njom. I kako sad odjednom…? Nekoliko puta otac se obrecnuo: „Zar ti nisam rekao da ne ideš dolje?“

Ali kako, kako, kad je u velikom dvorištu bio kamion prepušten osipanju, s upravljačem i sjedalima kroz koja su probijali federi? Ponekad bi zatekla stakla iznutra zamračena kartonom, odrasli koji su se tu motali su si namigivali, a ponekad bi i oni, djeca, uvukavši se unutra, to učinili. Zamračili… i nitko nije znao što su unutra radili. Jednom-dvaput dnevno iz Anina se kućerka iznosila puna kanta, i nakon što bi je ispraznili u tanko iskopan kanalić, od njega bi nadro miris. Katja je paralizirana udisala, a zatim postiđena otrčala pod svoje prozore.

Bio je tu žicom ograđen kut u kojem su po nečisti nabadale kokoši na tankim, perutavim nogama. Kad su ih puštali u dvorište, po njemu su se kretale lukavo i drčno, kao uostalom i sama Ana.

A sad se Ana, grebući ključem po bravi, vrati onome o čemu je rado raspredala, kako je došlo vrijeme „zamjene stanova“, jer u njihovoj zemlji svi ljudi moraju biti ravnopravni. Katja bi se uvukla u sebe, jer čula je u roditeljskom domu da su svi ljudi jednaki, a u to sigurno ulazi i to da se ona i mama i tata jednom isele iz nevelikog, ali lijepog stana na drugom katu kako bi se u nj uselili drugi, siromašni, ali zar će baš nju, Katju, zapasti da jednom živi tu, kod Kolićevih?

– I kakoj ti to ime? – otresla bi se usput Ana.

– Od bak… bake – zagrcnula bi se Katja pogledom prateći patuljaste kokoši, jer i takvih je bilo, divlje obraslih perjem i divlje naravi: zalijetale su se na svakog i ljuto kljucale, i u tim skokovima dizale se do prozora kućerka.

Tu je Ana živjela s majkom, sestričnom, ujacima, a onda i sasvim mladom djevojkom koja je nosila kričavu žutu kosu, sitnu žutu minicu, na podlaktici zbrčkano tetovirano ime mršavog zgodnog Anina ujaka i Katja ju je vrebala s prozora kad bi predvečer s tim ujakom izlazila, drska hoda, drska pogleda.

Jednom, nagnuvši se na prozor da udahne noćni zrak, majka pogleda dolje pa se brzo uspravi, to netko… netko povraća, reče s uzdrhtalim, promuklim gađenjem, i doista, u mraku se u kutu dvorišta naslućivalo komešanje. „Makni se, Katja, s prozora“, ubrza majka, ali sama ostade gdje je bila, pa je i Katja oklijevala. „Nisi me čula?“ reče majka razdraženo, a obrazi joj se podliše krvlju. Danima poslije Katja je gledala prema tom strašnom mjestu, tražeći izdajničke tragove, posljedicu sramnog stanja u kojem čovjek gubi razum, grči se i trza. Gledala je onamo hladno, stisnutih kapaka, netremice.

Ali sad je sav vidokrug bio obasjan kao iz velike visine, a i zelenim svjetlom lišća breza preko puta. No, majka je ostavila Katju „na čuvanje“, a Ana je odavno za njima zaključala vrata graktave brave.

*  *  *

– Ne pada.

Ana je šutjela.

– Ne pada.

Ana je gladila rese pokrivača na krevetu. Svaki put kad bi se pomakla, iz kreveta je zapuhivao vonj.

Vonj vode iz kante koja se izlijevala u kanalić. Vonj ohlađene sapunice u lavoru u kojem je, tko zna koja po redu, morala oprati ruke. Možda i nakon Anine bake, starice poput svežnja u obliku kifle, s crnom bezubom maramom na glavi, opasane crnom pregačom s mrljama kakvih nije bilo na majčinima.

– Nemoš van. Tvoja j’ mama rekla da te moram čuvat – ponovi Ana, a za njom je puzao i klizavi prekrivač.

– A što j’ slipav – prizna zadovoljno Ana.

– Ne pada – proguta suze Katja.

Ništa nisu radile. Ničega se nisu igrale. Ana je čuvala Katju. Katja je kroz prozorčić, ne veći od garava lonca, vidjela kako na slobodi prolaze cestom ljudi i kako velika lokva, koja se gotovo nikad nije sušila, raznobojno sjaji od masti koju su u nju ispuštali kamioni.

I gdje je dosad majka? Majka s torbicom koja se zakopčavala bijelom malinom kojoj Katji nije bio dopušten pristup, jer se malina prljala od ljepljivih, žarkih Katjinih prstiju. Sve je to postojalo, daleko od Katje. Zašto je majka nije povela?

– Znam, vodle ste Robija pišat – prozbori Ana.

– Nismo… – slaže brzo Katja.

– Ti i ona… ona… s prvog kata, juče – pokaže Ana hrapave zube.

Voditi „pišati“ značilo je da dječaka dvije-tri godine mlađeg odvedu u podrum njihove zgrade i skinu mu gaćice. Dječak sigurno nije mogao svako malo napraviti ispod sebe lokvicu, ali ionako su ga vodile zato da ga diraju gdje ne bi smjele, i ne bi bilo dobro kad bi majka to doznala.

– Pada – objavi Ana, a nekoliko sitnih kapi promakne iza prozora.

Katja nije rekla „ne pada“, jer to više ništa nije značilo. Ana je držala skupljene dlanove na stolu, kao odrasla, kao stara osoba.

Iz škole se vratila sestrična Jasna. Ana i Jasna, dva imena njezina djetinjstva. Bez riječi Jasna uze iz kredenca smotuljak, razmota ga, odbaci papirić, odlomi komadić nečega i stade žvakati, ne prišavši lavoru u kojem je vrila vještičja pjena vode „za ruke“.

Ana se prene, dosjeti:

– Saćmo jest. Večerat…

I možda je baš tada, kad je Katja povratila po kredencu i otomanu, ne okusivši hrane, ili kad joj je Ana već donijela krpu da ih obriše – fff, što j’ žabava, pružila je Katji dronjak – majka zazvala s prozora.

Sami završetak, kraj tog događaja, zauvijek se gubi sjećanju, kako to često biva u danima i s događajima koje nikad nećemo zaboraviti. Koji nam cijeli život, neočekivani, u blago popodne i odavno bezopasni, iskrsavaju u sjećanju. Jer događaj je bezopasan, ali sjećanje je bez kraja i konca.

Dvorišni se život nastavljao, odrasli su rano ustajali i išli na posao, Ana je opet imala „same jedinice“, ali nije marila. Svake je nedjelje išla na gradilište, „gradnju“, jer obitelj je počela graditi kuću, a Katja je ostajala sama u pregorenom dvorištu. Stara Kolićka bi izišla samo da prolije vodu ili da, poneke nedjelje, kuhačom potapa kuhinjske krpe koje su se namakale u mutnoj vodi, u drvenom koritu podignutom na stolac.

– Prokleta lukšija… – poslovala je, dok joj se brada dizala i spuštala. – Dabila prokleta…

Jedne takve nedjelje Katja ju je promatrala, nakošena tijela i jedne noge ovijene oko druge.

– Šta gleaš? Oš prat? – zavalja odjednom stara, a Katji mršavi udovi zaplesaše, priđe koritu i spusti naglo u nj obje ruke. Možda zbog pravednosti koja još nije zavladala svijetom, pa je Katja i dalje stanovala u majčinom rukom uređenu stanu, a toliko djece pati…! ona je prala i prala. Možda zbog sluzavih čvorića koje bi našla u krpi i stiskala između palca i kažiprsta dok se ne bi razdvojili u žilice ili zbog tog kiselog koje je premetala u ustima, a možda i zato što je znala da će se majka kad-tad pojaviti na prozoru, naljutiti se, kao što se Katja ljutila i tresla sjedeći na Aninom otomanu… Katja je prala i prala.

Stara ju je hrabrila.

– Katja, šta ti to radiš…? – vikne majka, preglasno za nju, pa tiše: – Pereš krpe?

Znala je majka što znači prati pasje krpe.

I onda: – Meni je Ivana došla reći da ti… nešto radiš…

Ivana je bila susjeda s kata. Njena djeca nisu silazila u dvorište.

– Pa da – digne bradu stara – ma to še ne treba ni iškuhavat, ih, kak je to ona ljepo oprala, ljepo oprala… prokleta lukšija… hhh – zaškripi. Majka je stajala na prozoru još neko vrijeme, sad bez želje da svraća na sebe pozornost, uostalom, na dvorištu više nije bilo ni stare, utekla je s vražjeg sunca.

Majka je pozva na ručak i Katja još jednom prijeđe preko cijelog dvorišta. Spuštene glave. Stisnutih trepavica. Raširenih ruku, jer rifljača – rifljača! – nažuljala joj je pazuha. Nedjeljom su Katja i mama često ručale same, s malo riječi, jer otac bi već subotom otišao u ribolov, spavao pod drvetom i drugi dan donosio Katji pastrve s crvenim točkicama omotane u lišće. Vriska bi počela kad je valjalo poći na popodnevni počinak.

Ali te nedjelje Katja jedva dočeka da joj majka pokaže vrata spavaće sobe. U glavi joj se ljuljalo zeleno blato, a onda se sudarale i tresle one riječi, riječi koje je često u sebi ponavljala, „pas tablete“, kojih je, govorilo se, majka pila po dvadeset, u bolničkom krevetu, i „kaverne“, i „otvorene kaverne“, koje su gotovo ubile mladu majku, daleko od sela u kojem je odrasla i vjetar kosio tvrde krunice različka. I ne može više Katja…! Ne, nikako, neće baš Katja biti ta zbog koje će se te strašne, naherene riječi ponovo čuti! Legne, luda od ljubavi prema majci i njezinu iscjeljenju.

Nije mogla zaspati. Nikad nije mogla zaspati. Počinak su bile muke Isusove. Ali nije se micala, jer je majci, koja je ležala kraj nje, san bio što i tablete nekad. Tek kad su Katji noge jako utrnule stade ih sitno pomicati, a kad nemir u njima postade neizdrživ, ona ih naglo ispruži, jer bila je dijete. Majka okrene prema njoj male, lijepe, od prvog sna napućene usne.

– Šta se vrtiš…? Prkosiš? Hoćeš tuđe krpe prat?

Katja je na to čvrsto stisnula oči, pa je tako i napustila ovaj svijet, jer bila je dijete, a kad se probudila, čula je kako majka u kuhinji vadi iz kredenca suđe za večeru. Iz donjeg pretinca metalno, iz gornjeg staklo. Oba je pretinca redovito praznila i sve iz njih prala, pa bi i takvo priprosto staklo kakvo je imala Katjina majka često bljesnulo kao kristal.