Rujanska kupačica | Mirjana Dugandžija

PROLETERSKI DUH NJIHOVE LJUBAVI

– Gospođo…

*  *  *

On: – Da ne kupuješ haljine, mogla bi si kupiti… luksuzniju hranu.

– Luksuzniju…? – odjekne ona, ali se ne zbuni, zna gdje u njoj zvoni na uzbunu, a zna i da On može pojesti mesni doručak s vrha noža, hajde, ne onda davno, kad ju je osvajao kao da nije odmah pala, ali sad se opustio, nabusito je zamišljen pa zaboravlja da je i ona tu, a nestao je sav mesni doručak.

– Luksuzniju…? Što?

– Jedeš smeće – izvlači se.

Ali gotovo je, riječ bješe na početku, bljesnula je nepobjediva istina.

Zovimo je Vjevericom. Kad je bila jako mlada, nadjenuli joj to neki Šveđani jednog ljeta. Skakuće sa stijene na stijenu, za njom kosa. Možda zbog kose, inače sasvim pogrešno. Ne osjeća kad treba početi skupljati hranu za zimu, kad slizana s granom klisnuti u sigurno.

Vjeverica, uglavnom, izvodi; na posao dođe u starim muškim hlačama koje drži uzica za cipele. Gore, Armanijev sako. Ah, narančasta uzica, ah, sako, ah, chic! – dive se svi. A što zapravo? Ostala je bez novca već prije tjedan dana, On i Vjeverica trošili su, nisu mislili; ne, Vjeverica nije mislila. Uvlači se navečer u krevet drhteći, ali onda nekako, u pufnama jastuka, ma bit će nekako.

Sitno se prenavlja. Naručuje prosecco kao da sjedi preko puta Christie’sa iz kojeg izlaze plosnate srebrne dame. A već u drugoj rečenici veseli se što će doma jesti špek i luk. U ponoć, tad su najbolji.

Pjevuši Gigi l’amoroso, na primjer, baš je sluša u filmu Le Fidele, užas film, ali Adèle i Matthias su na njenoj strani, je suis imortelle, pada glas mrtve Adèle po mrtvima, skuplja tako Vjeverica zaborav, mrsi suze. I skoro će jutro u Vjeveričinu krevetu, a slike klize ekranom laptopa.

Nije sve u njezinu životu pjesma. Uvijek napuhan od svoga poštenja, On, ljubav njezina života, sad gudi, kad bane, tu glasnije, tu tiše, da sve ima svoj kraj i da je njihova ljubav došla svome kraju, možda ne baš ono, ne, jer kako god, ona je žena njegova života, zauvijek, nemoj mi to pokvariti … ha-ha. Ima li možda još neku želju? I još, on da je umoran i nekako, baš nekako star, mulja slinu, obigrava, i da vraća se, odlučio je, ženi, majci svoje djece koju njih dvoje vuku odavno, iz svojih lopovskih početaka, bezvučnu i bezgrešnu.

Ali peče.

Ispljunuti On treba tek jednu riječ, žensko ime, osjeća Vjeverica kad prvi zubi jutra pregrizu tijelo, prije nego što ga preuzme svijest koja zataškava. Poznato joj je ono, uostalom.

– Luksuzniju…? – pita, pipka, otrpava, poslije će zatrpavati.

– Jedeš smeće – zbunjuje se kad u eksplikaciji iskrsne, ne znam, losos, evo losos na primjer, a njegova dječica su tu, žena, otplate, zajmovi, kapitalizam. Losos? Pobjegne mu pogled, zašuti.

Uzalud. Zna Vjeverica i bez toga gdje zvoni u njoj na uzbunu, osjeća prisutnost te luksuzne stvarčice, emajlirane Nasljednice, a on zaljubljiv je, sanjiv trubadur, zar kriv je što lijep je, čežnjiv lutalica…? Kljucavac božji, priplodnik zaplotni u oklopu šarenom. I nema tu mesnog doručka. On svira u lutnju, a grad svira u što ima.

Peče Vjevericu, oštre se gudala, priča skviči. Ona skviči, glave u koljenima.

Nasljednica u taj čas probada vilicom mrtvog lososa, gleda kroz prozor palače, grijani pod blaži stopala, evo nam novi dan, što bismo mogli raditi? Grad je palači oko nogu, Tatin biznis žustro klokoće. A On? Piše joj pjesmice. Hu-hu. Vjeverica će zabiti lice u jastuk, jastuk će kuhati, prokuhati od njezinih suza.

Na progrižen jastuk On baca Vjeveričinu glavu kad bane, a bane, bome, nahrupi, rasuče se, i kad se ne pereš, i kad smrdiš, uvijek te hoću jebat, pizda ti materina… Vjeverica je masna, njega izdaje glas. Kad uminu krici i huljenja, moram ić, jebote, Lusiji je završio balet u devet. Pipa šišti, Lusija je kćerčica, obilje pjene slijeva se polukružno stranama trbuha. A ona po svom. Drugi put će biti još masnija! I zavirio je u frižider, hoće popiti nešto fino, ali u Vjeveričinu frižideru svjetlost je skorena, s dva-tri smotuljka.

– A što si stavio u njega da bi nešto našao? – smogne drčnosti, prekriženih tankih nogu u tankim čarapama, prekriženih ruku, naslonjena na dovratak.

– Daj, molim te… – molećivo će On, zna da valja svađu odmah sasjeći, mekim je najlakše, mrak je pao, zaustavi se, stani, jebote.

Prekasno. Ona je već krenula, glave lake od parfema s jastuka, navođena psiholingvistički, ili možda sasvim mehanički, cipelica pred cipelicu, a Terrine de Canard à l’Armagnac, to mora biti to čemu on sad svira, zar ne? U taj dućan, Tatin dućan, znala je Vjeverica svrnuti, baciti u košaricu štogod, a sad, sad on daje smisao svakom njezinu izlasku. Ponekad mu se približava ganuto, ploveć, a ponekad je kao praćkom puknuta od svoga stana do raskošna ulaza. Ukoračuje nadasve dražesno, uzima teglicu, vrti u ruci, čitucka… pomaže srednjo školski francuski.

Mislila je da će biti teže.

Od luksuzne hrane skladani su oratoriji u luksuznoj trgovini, pa se jednom vrati kući sa staklenkom Gourmandise Gascogne, drugi put… Mousse au Foie de Canard. Saveurs d’Alsace! Time ga je pîtala? Tu gdje ikonostasi nose Crema di Carciofi in olio extra vergine, masni karfiol, jasnije – a iznad ulaznih vrata rasteže se harmonika Tatina imena i teška blagajna pleše i poje, je li tu na koljena pao proleterski duh njihove ljubavi?

I, da. Luksuzna hrana ne ide bez luksuznog posuđa. U mislima joj svjetlokosa djeca u švedskome domu i na bijelom porculanu plavi cvijet Villeroya & Bocha. Gorka naranča džema gori u jutarnjem svjetlu. Rhapsodie de Fruit! A Villeroy & Boch osnovao je vrijedni papa Françoise Boch s trojicom svojih poštenjačkih sinova, dok se, naprotiv, u povijest Sèvresa upisaše dvojica lola koji napuniše kese od istih takvih, a valjda, i puši se Vjeveričin Google, jer postoji, vidi, postoji i – ta gdje je, nikako da nađe u dućanu! – porculan toliko fin da je proziran, plavkast kao zimska ruža, nezemaljski hladan zbog umiješane samljevene kosti nesahranjenoga.

Ponekad, kad vidi cijenu na etiketi, dah joj se raskine, oplića, zjenice padnu na vrhove cipela.

Jede štapić pite od krumpira, u pekarnici.

Stan brekće od napora, pun je svaki nabor Vjeveričina okanca, samo duboko u slobodnom padu nestaju požurnice koje stižu iz banke, sad i ta bagra zna da kupuje previše haljina! I sva ta hrana koju ne uspijeva pojesti. A prljavo posuđe katkad ubacuje u mašinu odavno pokvarenu.

Ali, stan mora izdržati još luksuznu svijeću, svijeća se i bez plamena sa stropa toči, tako joj je glatka mjesečina površine. Lene Bjerre. Sia!

Noću, ona njeguje nježne latice, miluje, kleči, slaže u cvijet. U stanu je mrak i svud okolo samotna tišina, sami od sebe sjaje ružičasti pupoljci Rosenthala. I još, još je tu i maleno povećalo, obigrano biserima, na dugoj ogrlici! Vjeverica pali svjetlo u kupaonici, gleda blijedo lice u ogledalu, o vratu joj maleno povećalo.

Vrijedna je Vjeverica. Sad uzlazi, sad silazi pokretnim stepenicama, ima crni sako, crveni kaput, cipelice su, sad nosi lakirane, jedna uz drugu, listovi nogu jedan uz drugi.

– Gospođo…

Kao da su se naglo zaustavile pokretne stepenice.

– Nešto ste zaboravili…

Raspada se ikonostas od pretankih čaša.

– Zaboravili ste platiti…Tras!

– Idete s nama. Vi znate što ste radili… što ste uzimali – čuje s lica malo izbuljenih očiju. On i još jedan, na prsima im ptičurina zavrnuta kljuna, a za pasom, bome, pucaljka. Hoda između njih.

Nestalo je bruja pozlate, ona je u zaštitarskoj rupi, rupa štiti Tatu i njegovu sirotinju, a pred Vjevericom je drveni stol i njezine su cipelice neprimjerene na linoleumu saćastog uzorka.

A nije da je nisu upozorili! Tamo gdje je nad tikvama žderonja oklembešeno Tatino ime, tamo, podmetnule su joj prodavačice na polici staklenku prokisle paštete! Da znaš da znamo. Evo lopuže. A tamo gdje Thun mami kičem rubinske grančice i gdje voli krasti šalice sa slikom okatog paunova pera, tamo su, prije koji dan, žena u baloneru – detektivka! – i ona za kasom pred njom rastegle konopac, zamku, da se Vjeverica saplete i padne! Konopac pogledom oči u oči. Ma znam i ja vas, prođe pored njih bezočno, oslobodivši se na vrijeme gizdelinske grančice. U svemu, mjesecima joj je dobro išlo.

Ali sad Vjeverica mora rastvoriti kaput, a pod kaputom su Armani i glatke čarape i samo da se po svemu ne posklizne Villeroy & Boch, dotad pridržan pojasom, ugrijan grudima. Tanjuri za dvoje. Uhvati ih spretno.

– Ostavite to tu… ne, ne, na ovaj stol – isprati je momak pogledom.

Isprane traperice, žuta kosa. Uzima joj podatke. Godina rođenja…

– Kao i moja mama! Samo, ona je siromašna, pa sjedi kod kuće, ne ide u grad…

Žuti ureduje, a drugi, hercegovački crni ljepotan, naslonjen na zid, muči. Dugim prstima obuhvaća mobitel.

– Gospođo, sad ćete otići kući, ostavite osobnu, mobitel, a i taj mobitel ništa ne vrijedi, znate i sami. Donesite sve što ste uzeli. I ono za, za… iz servisa. Vrč za kavu, obavezno.

Vrč za kavu je visok, takav u nas još nije vidjela, za veliku obitelj, sigurno, za svjetlokosu djecu oko svijetlog stola.

– Kad se vraćate?

– Do Platana i nazad… za sat – procjenjuje.

– Da, tamo stanujete, znamo… našli bi vas mi i tako, bez brige, po kamerama. Žurite, šefica je jako ljuta.

– A, je? Na mene ili na vas? – podignu milo bradicu, ne mogu vjerovati, zine Žuti pa začepi.

Vrč, obavezno.

– Ne mogu vjerovati… – ponavlja Žuti kad mu, zadihana se vrativši, spusti otežalu vrećicu do nogu. – A ono za, za… iz servisa?

– Pa ne mogu ja odgovarati za sve što je netko ukrao…! – prasne sad i ona, i miješa se njezin smijeh, i pomisli na ono što je ostavila u stanu, u vrećici iza vešmašine, razmetljivo rašireno po polici, u košari, omotano jastučnicama koje priječe kobna napuknuća… i zuje oko glave šifre, 849857, Henriette, 550 kuna, 049586, Elisa, 600… to miče Ljepotan usnama, traži tvorničke šifre, kuca po mobitelu.

– Sve skupa 6000, to je teška krađa… – objavi pa se zamisli. – Radite za nekoga, ili… imate potribu?

– Je, je, radim… Ali što je ovo, good guy, bad guy? – smijulji se Vjeverica, filmofilka.

– I koliko vi već dugo… otuđujete? – ostaje neshvaćena.

– To biste vi trebali znati – zasmije se opet, ali smijeh je varka, jer sad konačno kiselo joj u grlo nasrne mesni doručak i masni karfiol i On i gnjusne laži.

– Gospođo, mi smo vas na licu mjesta uhvatili u krađi – prijekorno će Žuti.

– Pa šta? Cijela država krade…

– Sad je dosta! – drekne Žuti, ali se i dosjeti: – Morate nešto novca i ostaviti, jer mi ne znamo što ste vi još…

– Tisuću kuna? – likuje Vjeverica, baš je dobila neki honorar.

– Bit će dosta i petsto – prene se Žuti, zavali se u drndavi stolac, a onda ponosno: – A kako sam vas uhvatio, u zjenicu oka sam vas uhvatio…

Gle, gle… iznenađenje, uz strop su jazbine, a na njima ona, njezin kaput, blago zakovrčana kosa, po trgovini hoda polako, pa brz pogled odozdo, kao da je pokušala zavesti kameru.

„Daj onaj pogled odozdo, daj…“, sijevne joj kako zahtijeva On i danas, s licem nad njezinim, kratka daha.

Žuti je opušten u stolcu, raširio noge, ima li Vjeverica djece, raspituje se, pa kad čuje, baš moje godište, razveseli se.

– To je još iz Juge… – namigne.

Vrata se otvaraju, Ljepotan se vraća, nije ni primijetila da ga nema.

– A, tu si, mi gotovi – skoči Žuti pa poveze kažiprstom po papiru. – Tu potpis. Tu piše da vas puštamo, slobodni ste, možete u vaše Platane, a tu da vas nećemo prijaviti policiji.

Metalni ugriz kvačice spaja njezinu novčanicu i ižvrljan papir.

– Snimke će tu ostati nekih mjesec dana, a vi… nemojte to više. A, sad vas i poznamo. Pozvat ću lift.

– Naš šta – kaže Lijepi – nemoj lift, šefca j’ sve čula šta ste pričal, ljuta j’, bolje da prođemo ispridnje… Zagleda se opet u mobitel, gleda pa stane.

– Ne… čekaj, čekaj! Morate s nama, gospođo, ne možete kući – izreče i njih dvojica stanu svaki s jedne strane vrata i ona prođe između njih kao kroz špalir.

Hoda, gluha za šaputanja, slijepa za poglede, tek od neona kojim je na zidu ispisano Tatino ime sklanja oči. I onda kad Lijepi, u pizdu materinu, sikne i naglo okrene glavu ustranu, Vjeverica, slijedeći pogledom njegov pokret, ugleda kako u trgovini luksuznim stvarima drhti ovješena žuta pljuvačka na prozirnom porculanu.