Rujanska kupačica | Mirjana Dugandžija

BLAGA JE NOĆ

 

Kad se uplašiš da ti nikad neće razabrati lice među licima i poželiš joj uzeti sve.

 

*  *  *

Pub. Pab. Muškarci su jarci. Stoje naslonjeni na mesingane rukohvate oko šanka, gledaju žene koje plešu u zadahu hrane koju služe u prvom dijelu večeri, reskom mirisu odstajale salate. Karaoke, činovnice, studenti iz provincije. Nataša misli da njih dvoje tu nitko ne poznaje. Otkud bi? Rasvjeta je zlatasta, bakrena, boce umnogostručene ogledalima. Ja u ogledalima vidim nju, en face, iz profila, iza nje tog njezinog dečka, iza njega sebe i onda muškarce koji su je ondje milovali. Ali prije svega nju, njezinu sreću; ona misli da su ona i on ponovo jedno.

 

*  *  *

Odijevam crnu pripijenu majicu, nauljim kratku kosu; bajkerski nakit. Kao da je to važno. Opet me neće primijetiti. Ipak.

Ovo je korporacijski party, luksuzni prostor, zelenilo u neonu, bankari, partneri, slikari kojima otkupe pokoju sliku. Njezin ples je travestija, ženstveno njihanje u okretu bi zamijenila pokretima kao da gimnasticira, muški je grabila dlanovima kao da ih uranja u hrpe soli. Ne mora više biti zavodljiva, kao nekad u pubu. Može se sad učiniti da ona stalno negdje pleše, ovdje i ondje, ali zapravo nikamo ne ide, i meni je stalno na raspolaganju. Mislim…

Srećom, poče ju promatrati visoki, koščati, a punih usana. Prekine je u plesu, u gluhoj buci usne se počeše gnijezditi, a ona brzo poprimi onaj iscrpljeni, molećivi izgled koji i nije obmana. Pogrbi se, pogleda ga kao da je pao s Marsa i okrene mu leđa.

Nije tu bilo ni primisli da zna tko sam. Da zna da smo, recimo, sjedile jedna pokraj druge na premijeri, da smo za pauze ispile čašu bijelog vina i da nisam mogla odvojiti oči od njezina sitnog dekoltea, a ljudi su nas i prije toga počeli zagledati. A ja sam joj samo željela olizati kožicu među prstima. That’s how I feel about you. Poslije… ništa. Kad je predstava završila, dopustila je da ju odnese masa, ljudi s kojim se pozdravljala.

Ili, da zna da je baš zahvaljujući meni drhturavi jado, prodavač zdrave hrane iz susjedstva, prestao buljiti kroz njezin prozor! Kad ga je dohvatila moja nadlanica, pod tamnom kožom puna tamne masti, kljoknuo je grabeći stup ljuljačke kao spas. Gađenje mi je zijevnulo u prsima, vrh čizme gurnula sam mu u uscviljeni otvor usta kao u trulu čarapu. I da. Ja sam ta koja kupuje njezine slike, pod raznim imenima. Turobne slike na kojima se malo toga mijenja. Slabo bi ona inače od svojih čempresa… Jer, ja kupujem, prodajem, ali prave stvari. Oplođujem što je ostalo od ćaće i matere.

A ćaća i mater umrli u pola godine, od tuge valjda što je njihova Ojdana jedno jutro zauvijek napustila kuću bez zlatnog križića pod vratom. Ostao kod strankinje koja je pobrkala puteve prema moru pa završila pod našim golemim zvonicima, u mojoj sobi, a ostali su kod nje i moji zlatni lanci debeli kao poskoci i sat i narukvice, samo mi nije jasno kako je nisam čula kad je izlazila, jer na gležnjevima tankim i kliskim kao grlo ptice zveckale su grivne i stakalca. A nisam spavala. Nedirnuto je bilo samo ono što sam držala duboko, duboko… ja. I poslije svega, što dalje, što dalje od kuće!

 

Punousti je pružio ruku za Natašom, ali ona pođe prema meni, da se spasi, baš zato što me, kao, nikad nije vidjela.

− Dosadan, a? − namignuh.

Odšutjela je zatreperivši kapcima.

− Pa šta ga muči?

− Ospice…!

− Večeras?!

− Ma ne, ne… Roditelji ne cijepe djecu, pa djeca dobiju ospice. Primitivci. Konzervativci, što se može opet izvesti iz liberalnog narcizma, bez obzira na… ha-ha. Gdje ima tu se krade, vlada je kurvinska, pravi se da Slavonija nije baj-baj − zatitra noktima.

− Pa muva vas, zna da ste iz Slavonije.

− Ma taj vam je… Muva? Vi ste iz Srbije? − uzme cigaretu iz moje kutije i namjesti se da joj zapalim.

− Samo sam živjela, kratko vrijeme. Ostalo mi.

Zirkala je po dvorani.

− Nema veze. Ospice su dječja bolest. Ali ima drugih. Osim dječjih − rekoh.

Kao da je naslutila neki višak u tim rečenicama; načas me pogleda, ali nastavi.

− Nitko ništa ne proizvodi, Srbi su u kurcu, da imaju malo mozga, već bi sami otišli, bla, truć, bljak, ionako svi odlaze… Obrtnici propali, istina, vidim po lokalima u mojoj zgradi, svi prazni.

Napravi pokret šakom kao da zaključava bravu:

− Chiuso.

− Znam. Znam ja vas, susjede smo − lanuh.

Sad ili nikad.

− Ajoj – zaafektira. Kao, bilo bi bolje da nema svjedoka. Opisala sam joj gdje živim. Ispred moga stana, mojih prozora mora proći kad ide u pekaru, apoteku. Moji prozori iskosa gledaju na njezine, istina, tako više draže nego otkrivaju, ali otkrivaju, to joj nisam rekla.

− Svakakva znam izaći iz kuće, u bademantlu… ali samo do trgovine! − prenavljala se, tobože se malo skruši, ali misli su joj bile drugdje. Ha, u bademantlu! Draga moja. Hajde da pogodim što sad švrlja po tvom šarenom mozgu: pitaš se jesam li vidjela kako istrčavaš iz zgrade, za onim svojim, da se još malo vrati k tebi u stan, pet minuta, samo pet minuta, a Napuhanko pritišće papučicu gasa. To ste vi, očajnice: zadnji ćete hropac ispustiti zbog vola kome treba samo reći – imaš problem, pederu? − a ostalo prepustiti nekom pouzdanom. Ili trčiš za njim, potpetice ti se krive po pločniku. On je brži, odmiče, a parkirao je malo dalje, i svaki dan sve dalje od tvoga ulaza. Kamuflira tragove, supruga ga, fol, traži noću, a on neće scene, to je izmišljotina zbog tebe, teško da ga žena traži, prije će biti ona druga, a možda i bilo koja.

 

Najbolji je, samo da kažem, ipak dalekozor. Iz parka. Otamo gdje je krvavu zemlju jeo prodavač zdrave trave, pod lipom, kraj ljuljačke. Vidjela sam te kako si pala na pod kad je Napuhanka stislo sa svih strana, laži ga frkale pa je svaki čas trčao na zahod, ali bilo je i predaha pa ti je u jednom, očito, rekao zbogom. I ostala si tako dok drugog dana nije došao tvoj sin.

Popravi tu roletu, bogamu!

− Stvarno bih voljela naslikati nešto što bi bilo dobro, a opet bi ljudima uljepšalo zid u stanu. I mene već plaše ti moji čempresi… − čula sam Natašu kako prede.

Čempresi, izdanci mrtvih.

– Ali, znate, sviđa mi se kad kažu, ako i sam nemaš malo zorta od onoga što si naslikao… ili napisao, svejedno, onda bolje da nisi ni napisao. To je moja opsesija, slikati samo tamnim kolorima, pa šta, i boje mogu biti mrtvačke, one i jesu mrtvačke…!

Labavo je držala čašu, možda je čaša već i preuzela kontrolu.

− Za sve krivim tatu – ustvrdi, pa umukne.

 

A moguće, vidjela sam lika, hoda uspravan i siv kao proštac, a moj je ćaća mene naučio jeftino kupovati i skupo prodavati, tako s’iđe naprijed, smijao se, i bacao me u zrak kad sam bila dijete, odmah je vidio da sam prava kći kamenjara. Nije Nataša bila loša slikarica, ali ljudi su se tih godina, nakon krize, otrijeznili od troškova, slike su se gomilale po ateljeima, a naš razgovor gasio. Zašto i ne bi?

 

Zagladila sam frizuru iznad ušiju, potisnula je natrag, da ne bi što stršalo. Uspravila se Nataša u zadnje vrijeme, pa… koliko-toliko. Vidim je kad se sprema van, kaćiperno baca četku kad nije zadovoljna frizurom. Voljela bih da me pita jesam li došla ovamo naći curu. No, ona se ogledala u potrazi za kakvim zanimljivim društvom, još bolje mjestom gdje će moći stajati sama. A jesam, da, došla sam naći.

− Sjećam se ja vas dvoje, iz puba… − izgovorih.

− Vi ste zbilja gadan svjedok − kao da se našali. − Komšiluk!

Ali zapravo sasvim odrveni. Možda se samo zato nije digla i otišla.

− A, bilo je svega… Dobro, to je bilo naše mjesto – zagleda se mimo mene.

− Vi i onaj vaš dečko, onaj crni.

Dečko, crni, kakav eufemizam.

− Vaše mjesto. Vaše mjesto nekoliko mjeseci, da… često sam ja tamo bila, pa znam.

− Mislila sam da je opet sve u redu, pa sam se opustila. To je zbilja bilo davno.

− Prije dvije godine. Još je isti? − pipkala sam. Ne zbog njega.

− Još nosi one obješene mako-bermude što izgledaju kao gaće. I japanke s njima! Faca… − snuždi se.

Sjena joj je na kapcima imala nešto svjetlucavo.

– A, ne znam, ne viđam ga − reče.

Znala sam da ga nije mogla prestati slikati, čak i kad nije na njega mislila. Ali život je jedno, kad uzmeš kist u ruku drugo. Svaku je sliku na okupu držala njegova, ma kako mala, prisutnost. Ili odsutnost.

− A onda je počeo dovoditi i tu drugu. Malo vas, malo nju − rekla sam.

Taj pogled koji se ispunio suzama i krvlju, oči sljepice.

Ali rekla sam to, htjela sam.

− U pub? − upita.

Zgrbi se, ostari.

− Nju? S njom je dolazio? Kičericom? Doktoresom?

Sad bi trebalo doći pitanje, je li i od nje zahtijevao da se jebe s nepoznatima, da bi on više uživao, je li i od nje očekivao da dođu u dvoje, a odu u troje, ili opet u dvoje, ali da muškarac s kojim odlazi nije on? Kandaul veličanstveni, fantast budalasti. A eto, desilo se i to, jednom sam cijele noći nosila svoj križ nakon što sam je ugledala kako tipu kojeg prvi put vidi gladno gura ruku pod napetu košulju… To je Nataša. Ali da, ne. Nije zahtijevao. Ipak je s Doktoresom pritjecao novac iz… Minkena. Lijepi novac iz Münchena. A i odi se lipo primija, novac, a ćaća Doktoresin svezo bordo šal i natuko Church’s cipele i ušao u nadzorne odbore. Emigrantska bajka, tko će o tome bolje znati nego ja i moji, ozgar, ozdal, svejedno.

– Govorio je za nju da ima kobilju glavu – progovori Nataša.

– Eto vidite – bila sam joj zahvalna što samu sebe hrabri, jer ja sam bila ta koja nije smogla glasa.

– Da ima malo šire bokove. Uvijek je volio da žena ima veliku guzicu!

– Eto…

– Ko pivarska kobila!

– Pivarska…?

– Remarque. Obožavala sam ga ko klinka, ali nikad nisam skužila je li to neka pokrajina, ima neka rijeka, Piva, a ima i Piave… ili je to… konj koji prevozi pivu? Kobila koja tegli pivu! Kao, dva vojnika na odsustvu, jedan jadikuje što se mora razvesti jer mu žena nema više guzicu ko pivarska kobila, nego je tako smršavila dok je bio na frontu da umjesto guzice ima žalosno zrno kave!

– Znam, znam – utisnuh se jedva u njenu rečenicu, jer sad je Nataša bila nezaustavljiva – Na Zapadu ništa novo. Ili…?

A možda je i kod Nataše sve bilo staro, samo se činilo da je iza nje.

– Već sam davno rekla da ću, ako naletim na nekog tko ga poznaje, odmah pobjeći – zašmrca. – Uvijek doznam novo sranje. A na kraju, pazi, kao, konačno on i Doktoresa zajedno, a ono – drama! Pljušte šamari, lete mobiteli.

– Ovaj… niste li se vas dvoje… ovaj… šamarali??

– Ma jesmo, al’… Što radiš kad imitiraš? Žudiš za onim što poznaješ. Onim gdje si bio. Onim što je bilo. Ali više nema, i ne može biti. Bio si tamo, okusio krv šamara, čuo kako puca staklo, ali… druga je to priča.

– Kako znate?

– Pohvalio se. Taj tip seronje. Manipulator lacrimoso… Traži jadnice pred kojima se razveže, razgaći, sućut traži… – Nataša se vrtjela u stolcu lijevo-desno, spojivši listove nogu poput djevojčice, lukava osmijeha.

Ali… što bi tu moglo poći po krivu? Možda zato što nije pristao barem malo vjerovati u boga? A lijepo ga je Doktoresa molila. Lik koji pod stolom gura ruke ženama među noge! Ili je bordo ćaći malo bio pun kurac što svi u kući muču, e, nećeš, biće i oni koji reču, neće on više igrat na tovara, on će s čercon svojon Doktoresom negdi di i ajfoni i ovce na vrućini crču, na guvanu, u postojbini njiovoj, didovni, otkud je undan i krenija u Minken po pare i svilene muške čarape, i ovaj, primjerice, to… popričat. Takoj, o momenu novcu i njenom nasljedstvu!!! O vrijednosnicama. O dividendi. O jebivjetrima u lovu na vrijednosnice. Rič-dvi.

Popriča je.

Nataša je spustila nogu niz visoki stolac i klatila njome.

– Ma, znaš što, meni je ta njena kosa uvijek bila kao zapišan kobilji rep – zadrhti.

Zašto sam joj to rekla? Ja ponovno u njoj budim onu opsjednutost ženama, ženama koje dolaze na njezino mjesto, strah od žena. Pružila sam ruku da uhvatim suzu koja se odronila, ali ona se trže, odmakne.

– Sad su sasvim prešli na cajke? – šmrcne izbjegavajući moj pogled.

Bila sam joj zahvalna, opet.

– A ne znam, ne idem više ni ja u pub… sigurno jesu.

Ali ona je već skakala s visokog stolca.

– Doktoresa! – poviče.

– Stani više, jebeš nju! – uhvatih je za ruku, a ona se ukipi.

– Kad doktoriraš, onda si doktoresa, ne? – otrese se pa se presamiti od smijeha.

– Idemo!

Bilo je rano, hladno proljeće, ali ona samo divlje prebaci kaput preko ramena i već je bila daleko ispred mene. A što sam drugo očekivala? Koliko god se komično završila Napuhankova priča s Doktoresom. Čuj to, pokušavali su imitirati i njegove svađe s Natašom ne bi li prizvali strast koje nije bilo! Ali farsa ne boli nužno manje od tragedije.

Trčala je Savskom, dotrčala do Hrvatskog narodnog kazališta. Podigla je pogled prema susjednoj palači, na kojoj su svi prozori bili u mraku. Cipelice su joj ocrtale nekoliko ljupkih koračića i učas je podigla obje ruke prekriživši ih i opustivši malo zapešća, kao da pleše, a onda je, presamitivši se do zemlje u jednom pokretu uronila šakama u crnu zemlju cvijetnjaka. Izvadila je ljepljiv grumen zemlje s tek posađenim i zalivenim cvijetom.

Potrči, zamahne prema zamračenoj zgradi svojim teretom teškim od vode.

– Smeće emigrantsko ustaško!

Grumen je bio težak, pao je na pločnik. Nije bilo zvuka koji bi prigušio riječi.

– Šta radiš, nitko ovdje nije ustaša… – prošaptah, uhvatih je za ruku. Ona se istrgne, pretrči opet cestu, izvadi iz zemlje još jedan grumen, krupan, žuta maćuhica je klimala, zamahne. Ovaj put nešto gadno ciknu.

– Policija će doć – uhvatih je za ruku.

– Ma šta policija, tko će je pozvati? Pivarska kobila?

To je moja Nataša!

Istrgne ruke, zatrči se prema okovanim ulaznim vratima, izvadi iz usta žvakaću gumu i zalijepi na gumb na ploči s imenima stanara. Negdje je opako zvonilo.

– Idemo!

Trčale smo Masarykovom, oko Tesle. Ona se zaustavi pred pravoslavnom crkvom. Prekrižila se, pogrešno.

– Pokazal bo sja jesi… voistinu i prorokov… čestnjejšij… – nije imala daha, ipak je pjevušila i mahala rukom golom do ramena kao da zamahuje tamjanom.

Stišavala sam je, iako, nije ona loše intonirala.

– Predteče božji tvoju glavu kao šipak svešteni u zemlji nađoše… – izgovori odjednom trijezno.

– Što hoćeš reći? – zbunih se. – Da si Srpkinja?

– Samo delimično – ponikne ljupko, napućivši usta.

– Ideš u crkvu?!

– Ma kakvi, slušam na YouTubeu.

Smijala se sad zabačene glave, pa su joj se vidjeli bijeli prednji zubi i dva pokvarena kutnjaka.

– Imaš pokvarene zube – rekoh nježno, prihvativši je oko struka omotanog svilenom haljinom. Struk je drhturio i ljeskao se kao grlo ptice jer je bila pregrijana i vlažne kože i bilo joj je hladno. Dekolte joj se caklio od znoja.

– Blaga je noć! – pomislih.

Podigla sam njezin kaput s asfalta, uvukla joj ruke u rukave.

– Moraš ići zubaru – jezikom sam joj čistila zemlju i krv iza nokata, grizla ledene gležnjeve. Poljubila sam svjetlucavi kapak. Odmaknula sam njezino vlažno rublje, dirala sam je po kosi, po zatiljku na kojem je u ukosnice bila zamršena ljepljiva kosa, a zatiljak se trzao, ali sve mekše.

– Moraš ići zubaru – ponavljala sam, ali u jednom trenutku ona se odvoji od mene i pogleda me kao da je iznenađena što sam uopće tu. Iskobelja se iz mog zagrljaja.

– Moraš…

– Ma moram ja ići kući.

Ruž joj je bio razmazan po licu, a mrežica kojom je ukrasila vrat držala se o koncu, razderana. Uputi se prema Trgu, prema tramvaju, uspravnih leđa, dok joj je haljina migoljila oko koljena, a iznad nje poskakivao kaput.

Kad smo se za tjedan dana mimoišle na ulici, prepoznala me. Odnosno…! Kliznula je po meni pogledom, namrštila se kao da oko nečega dvoji, napreže se. I onda me pogledala još jednom. Što ćeš bolje?

Bit će ona meni dobro. A ako je stvar u čempresima… Kad gledaš sa šetnice, od mora, vila se od njih i ne vidi. Samo bljesne bijeli kamen. I po noći, po mjesečini. Secesijska. Nisam htjela kupiti nego takvu. Ja kupujem i prodajem.

I još, iako sam mislila da znam sve, sad znam mnogo više. A to, di stanuje, sad znam i to. Kako… tko? Svi, koji mi trebaju.