Rujanska kupačica | Mirjana Dugandžija

RUJANSKA KUPAČICA

 

Već na trajektu zavinula sam suknju sve do gaćica. Bio je kraj ljeta, na palubi nije bilo gotovo nikoga; ali i da je. Legla sam na žutu rebrastu klupu, digla nogu na naslon, sunce ju je grijalo. I drugi putnici tražili su osunčana mjesta. Sklopila sam oči.

 

Plovidba se tako učinila kratkom; nije bila. Dočeka nas kvrgav, nelijep pristanišni gradić, muvanje auta i turista u luci, a turistima nekako, čim jednom okrenu lice prema kopnu, ono posivi i onako natovareni torbama i vrećicama s hranom dobiju istrošen izgled putnika koji se – tamo gdje more ne postoji, ali to je ipak dom – izvlače iz ljepljiva vozila.

U turističkom uredu rekoše mi da su svi hoteli izvan mjesta, daleko, a meni vjerojatno treba nešto gdje je sve naruku; evo, tu je pansion, a vlasnik ga je preuredio, ima misec dana, baš lipo… Ima slobodnih kreveta.

 

Reći da „ima kreveta“ bilo je velikodušno: bila sam jedini gost. Točnije, ostala sam jedini gost, svi su ključevi soba bili u pretincima, ali prolazeći pored terase, a bližilo se podne, između rijetkih grana oleandra ugledala sam prazne čaše, prljave tanjure, prevrnute boce; kao da se još čula škripa njihova valjanja po stolovima. Jaki oproštaj, valjda sinoć. Kore lubenica po podu. Šutajući ih, pojavi se zlovoljan tip. Ručnik na ramenu uzgojenom u teretani; more, voda svakako, slijevala mu se niz tijelo, lijepeći mu plave malje uz kožu. O…, stranče.

 

Pustio me da sama otkotrljam svoj kofer. Neka. U njemu je bilo sve što me zanimalo: torba za plažu, kupaći kostimi, raskošan ručnik, losioni. Pozvala sam taksi, sve to ubacila na zadnje sjedište i kad je auto krenuo, zagledala sam se kroz prednje staklo mahnitom usredotočenošću.

 

Vožnja je potrajala. Kao da ćemo na kraju otkriti da uvala u kojoj arheolog ljetuje, ali i nastavlja svoje proučavanje hrvatskog pisca iz 19. stoljeća, ni ne postoji. A kad smo napokon stigli, ona nas dočeka sasvim okrugla, okrunjena borovima. U zelenilu su se nazirale kuće, uklopljene u pejsaž; na sićušnim plažama između stijenja bilo je kupača. Njihove riječi dopirale su do nas isprekidane, kao jezici davno izumrlih. Izlazili su iz mora, pomagali jedni drugima da se obrišu, lijegali na stijene. More je bilo žuto kao smokva, tirkizno kao amajlije na uzdama osmanskih jahača: ljeskalo se pod prvim zrakama popodneva. Ljeto i jesen u isto vrijeme. Napustilo me sve, i loše i dobro. Bila sam puna mora. Preda mnom se prostirao život sam.

– A, ne, ne…! Nije… tu more baš toplo, ima podvodnih izvora – ustvrdi taksist.

Poznavao je arheologa.

– A, šjor profešur… e, e… dugo on i žena ostanu, u jedanaesti misec su još tu…

 

Arheolog me dočekao na terasi kuće. Bio je star gotovo kao i predmet njegova izučavanja. Na nogama je imao cipele na žniranje, valjda u moju čast. Nad njima su se bibale čarape iz čijih su gumica provirivali končići, a nad njima pak uzdizale se tanke perutave noge utaknute u kratke hlače. Starost izaziva u meni dosadu, sporost starosti nervozu, zle misli. A ovaj se baš nije dao s terase, divio se uvali, nisam slušala; lecne me tek podatak da se kruh dovozi amo samo dva puta tjedno, a toliko često dolazi i autobus.

– Ide moja supruga autom do grada… i ujesen, kad gadno zapuše. Nek ide, godi joj… – zaokruži pogledom uvalu, zadrži se načas gledajući daleko koliko je mogao, a onda se prene – ali sad ljeti je ipak lakše…

Ponudio se, ne bez ponosa, da mi pokaže piščevu rodnu kuću, ali slagala sam, stisnuvši očne kapke, da sam je vidjela usput.

– Kako, pa ona nije uz cestu…?

– Taksist je skrenuo kod kamenoloma.

Lice mu oda malu ožalošćenost koju uznastoji prikriti okrenuvši mi leđa, pa je tako, konačno, ušao u kuću, naposljetku i u radnu sobu.

 

Jedva se disalo, prozori su držani zatvorenima da ne ulazi vrućina. Police su bile zatrpane knjigama, ispisanim papirima, a najviše najlonskim vrećicama u kojima su opet bili… papiri… iz njih je izvirala čista prijetnja. Na radnom stolu bio je kompjuter, pored njega opet listovi papira, s na rubovima malo iskrzanim; ali bili su uredno složeni za naš intervju.

 

Rekao je da se u ova doba dana kupa, to nikad ne propušta, ali današnje cijelo popodne posvetit će meni. Cijelo…?

– Neću vas ja skroz iscrpiti – pokušala sam prestrašeno.

– Ne, ne – odvrati poučno – vi ste ovdje zbog vrlo važne stvari.

Podigao je kažiprst u zrak.

Približio je moj stolac svojemu.

Učinio mi se tako star da samo što se nije srunio, kao i njegovi papiri.

Samo da to bude što prije.

I što on zna o književnosti?!

– A ja sam vam na raspolaganju – dometne dobrohotno.

Svalih se na stolac, a stolac zajeca.

 

Sad moram reći da otkako sam, prije koji tjedan, došla s mora, jedina mi je želja bila da se onamo vratim. Na ljetovanju sam bila sa sinom, ali on više nije bio za zajedničko kupanje. Kad smo stigli, otkrila sam da mu je na plaži dosadno. Dva tjedna proveli smo istražujući Grad, zidine, nagađajući kako će mu biti u gimnaziji. Bilo nam je lijepo, ali more kao da nisam ni osjetila. Na hotelskoj plaži gnijezdile su se domaće žene, legle bi i više se ne bi dizale, pričale su po koliko iznajmljuju sobe, hranile djecu paštom i kolačima iz plastičnih posuda: bile su šparne. Vratila bih se u hotelsku sobu.

 

I još ovo: moj ljubavnik i ja nismo otišli, a više nikad i nećemo, na svoja kratka ljetovanja. Onih nekoliko dana kolovoza. „Šta da kažem ženi, kud idem?“ pitao je svadljivo. Firmu u kojoj je radio kupio je, naime, tip koji mu je dao slobodno cijelo ljeto, pa nije više mogao izmišljati zbrčkane poslovne zadatke, opravdavati pred ženom iznenadne nestanke.

Gledala sam ga kako se sprema na more. U auto je poput vreća krumpira ubacivao rukopise koji su se rasipali po prtljažniku, urednički posao koji će na godišnjem obaviti. Aha. Vratit će ih u Zagreb netaknute, pa ih nekom jadniku, kojemu se novi gazda nije divio tako kao njemu, uvaliti da mu nad njima poteče krv. Smijao se i on tome što mu je vlasnik naivac, ali pustimo sad to, toj kvalifikaciji nedostaje nužne nijansiranosti. Bio je kraj rujna, još je bio na moru. Jasno da je to značilo puno više nego još je bio na moru. Znala sam da je preda mnom dugačko, teško mrcvarenje, jesenje i zimske mučne svađe… Na zapadu su se gomilali crni oblaci, sve je tek počinjalo i u isto vrijeme svemu je bio kraj. Ali neće me još ostaviti, neće odmah. Tek, te riječi, ostaviti, kraj… nisu smjele biti izgovorene. Te riječi bile su kao kletva: riječi koje proizvode događaje.

 

To je ono što mogu reći, a da zvuči razumno. Željela sam ukoračiti u more i ostati tako, satima. Ostalo je bila nujnost; oduvijek sam bila – što? žrtva? poklonica? – surih melankolija, onih zabavljanja emocija bilo čime, ničim. Samougađanja koja si dopuštamo, ali kod drugih nam idu na živce. Slutnji promjene godišnjih doba, žala za ljetom, na primjer i ponajviše; suhog šuštanja krošnje, kao da ju je preko noći zahvatilo šaputavo lisnato ludilo. Svakog sam popodneva netremice promatrala kako se sunce na mom naslonjaču zadržava sve kraće. Melankolija kao emocionalna alergija: tijelo se bori protiv otrova koji samo proizvodi.

 

Kako god. A kad mi je urednik ponudio temu 19-stoljetnog pisca, na otoku – nisam oklijevala.

 

Poslijepodne sam zamislila provesti u uvali, čim sam je vidjela. Prsti se griju na kamenu; uzbuđenje od vlastite gole kože. Prvo se trebalo riješiti arheologa. Otočkim se piscem bavio iz ljubavi, već desetljećima. Malo bi bilo reći da mu je istraživačka metoda bila starinska. Nije je ni bilo. Bila je to neka mješavina opisa onoga što se u piščevim djelima događalo, biografije, umetnutih novinskih tekstova. U svemu, nikad kraja. Stvar je bila u ljubavi. Nastavljao je govoriti.

 

Dan je odmicao sočan, vjetrovit, modar i zlatan u neprestanu bljesku, pun mirisa iz davnina. Ne i za mene.

Odjednom ustvrdi on da sam sigurno žedna i da će njegova žena donijeti sok. U ova doba ona se vraća s kupanja. Pa baš mi je drago da se kupala, jebemu.

– Adora, zlato… – zazva kad ona šušne u predsoblju.

I ona se pojavi, žena u godinama, ali ipak vidno mlađa od njega. Da njen ulazak nazovem spektakularnim? Kosa joj je bila crno obojena, podignuta, haljina stisnuta u pasu, šarena, ali zagasita i svilena pa je izgledala profinjeno. Činilo se da žena sputava vlastite pokrete, toliko je ta haljina bila titrava. Vidjelo se da se cijelo ljeto sunčala, udovi su joj bili smeđi. Koža joj se posvuda mreškala; tome nije pomoglo što je bila namazana uljem, dapače, kao da su se borice još više isticale. Ali tijelo joj se lijepo držalo, a na njemu nekoliko komada starinskog zlata. Kad je donijela piće, nagne se naprijed i grudi joj ispuniše izrez na haljini.

Na stol spusti dvije mutne čaše u kojima se zatreska sok. Zagledah se u njega – bio je to sok za razrjeđivanje! To nisam vidjela godinama. Obavijesti muža da će sutra imati mahune za ručak i on joj zahvali.

Hvala, ljubavi.

A, bože.

– Popijte – nutkao me. – Morate piti tekućinu, vruće je…

Oprezno sam dotakla usnama rub čaše. Sok je bio ustajao, ili voda.

– Moja supruga je profesorica – reče neočekivano pa se ispravi: – Bila je profesorica njemačkog.

Blagim pogledom zagleda se u vrata kroz koja je izišla.

– Puno mi je pomogla – reče osjećajno.

Čime? Kuhanjem mahuna? Dobro, netko i to mora.

 

Osim što sam ga htjela ubiti, stari nije bio sasvim antipatičan. Nije uopće bio antipatičan. Nije u njemu bilo raznih mržnji kojih sam se tih devedesetih naslušala, ni pravog sadizma starosti. Stari ljudi osjete vašu nervozu i nevoljkost, uvrijede se i postanu zli, i oni kao i vi. Sadiste sam prepoznavala izdaleka, nalazila prečace da ih se riješim, ali jednoga ću pamtiti, crvene njuške iskešene poput žablje. Tko nije probao, ne zna. Autorizirao je intervju šest sati, tražeći u njemu nepostojeće pogreške. Moj sin od pet godina, povela sam ga sa sobom jer s njim nisam imala kamo, uplašio se i okretao oko sebe nesretno: tko je taj čovjek koji mami ne da otići? Moj razvod bio je u letalnoj fazi, dijete nikom nije vjerovalo i imalo je pravo; iz njegovih očiju izbijala je dječja nesreća, čista kao smrt. Kad je crveni bezrepac umro, a poživio je, onako nacifran i vonjajući na češnjak, na cvjetni sam aranžman na komemoraciji ispustila dugi mlaz pljuvačke. No…

 

Kroz prozor kuće nije se vidjelo more, ali se vidjelo kako svjetlost kopni.

Arheolog je govorio. Ne bi li mi neke stvari mogao poslati e-mailom, sine mi.

– Da, da… ali tko zna kad – pobrza on.

U uvali, naime, nema interneta. Kad nekim poslom bude išao u… ali to nije često, pa onda otamo… Skoro sam zaplakala.

Ali nisam; radije nakon koje minute ustvrdih da smo evo gotovi.

– Ne! – uznemiri se – bez ovoga ne možete završiti…!

Bilo je to na neki način točno. Nisam li rekla da metoda nije mogla imati kraja? Kao ni ljubav. Kad je pisao tu i tu knjigu, u piščevu se životu događalo to i to, a budimpeštanske novine izvijestile su o…

 

Toliko je govorio da mi se činilo da više i ne govori, nego samo otvara usta u nekoj sparnoj snovitosti. Onda je doista došao trenutak da popijem malo vode, pa sam se uputila u kuhinju.

Gospođa Adora sjedila je ondje čisteći mahune, haljine opasane pregačom. Zlatne su joj naušnice sjale. Bila je utjelovljenje spokoja.

– Sad ćemo mi, brzo… – nisam to rekla njoj, nego sebi.

– Neka, voli on o tome pričati… – osmjehne se, sretna zbog njega. Imala je porculanske zube koje je pokazivala s odmjerenom gracijom.

– Htjela sam se okupati… Sad vidim da neću… – priznala sam.

– Dani su kraći – reče, kao da nije osjetila moju grubost. – A i vlaga je tu velika navečer…

Navečer? Što priča?! Ali da, morala sam priznati, jest večer, kroz staklo na vratima nadirala je tamna modrina uvale. Svjetlo je gorjelo u sobi u koju se ulazilo iz kuhinje gospođe Adore, u njegovu jantarnom krugu vidjela se preko naslona fotelje prebačena haljina, opet svilena i skliska, pored nje pojas za čarape, a onda i crne čarape s čipkom.

Lebdjele su pod dalekim mlazom ventilatora. Ma vidi ti njih…!

– Ako hoćete, vi se kupajte – oglasi se ona tanano. – Ja ću vam poslije nazvati taksi…

Ni mobitel ovdje nije bio od koristi. Morala sam se nasmijati. Bila sam još samo zatočenica božanske uvale. Uljez; bilo je vrijeme da nestanem. I stari je u sobi već upalio svjetlo, strašni luster sa stropa spuštao nam je po licima duge sjene.

 

Kad sam konačno iskoračila na terasu, mrak je sasvim osvojio uvalu. Miris u zraku i dalje je bio bujan, ali melankolija kraja ljeta, jer o tome se radilo, o mulju i šašu i mutnoj vodi, sasvim me napustila. Osvrnuh se zadnji put prema kući: iz odaja gospođe Adore dopiralo je ono ćilibarsko svjetlo. Prvi put u životu bila sam sretna što je po mene došao veliki auto snažnih farova.

 

Trebalo je dočekati sljedeći dan. U tablete za spavanje nisam se mogla pouzdati. Morala sam potražiti neki restoran da me surva u san. Bacila sam torbu za plažu na krevet i spustila se u predvorje. Za kompjuterom je sad, protegnut, sjedio tip od jutros; jednu je ruku držao na tipkovnici, druga mu je visjela niz tijelo, a plava kosa, podrezana u visini brade, pala mu je preko lica. Ne digne pogled kad sam prolazila; umjesto toga ustane i uputi se nemarno prema televizoru koji je bio omotan najlonom, nov. Ali zato je, zlobno primijetih, njegova teretana pripadala boljoj prošlosti; za sve drugo morao bi se potruditi. Mogla sam ga do mile volje gledati. Lijeno je uklanjao najlon s televizora.

 

Turisti su šetali rivom. Pojela sam punjene lignje pa neku ribu pa palačinke s orasima. I još jedne.

Konobar je zamijetio da sam baš ogladnjela. Nasmiješih se kao da ne mogu govoriti punih usta, što on odmah dešifrira.

– A je, je… baš je nekako tužno. Pola će tih ljudi sutra otići. Za tjedan dana neće ovdje biti više nikoga… – glagoljio je. – Otok se vraća svom životu, svojim navikama…

Koji je ovo…?!

Ali zatim se nečeg sjeti, okrene se i donese na pladnju čašicu.

– Višnjevača. Kuća časti.

– Želite možda još jednu?

Vražji konobar.

Ujutro sam prvo primijetila da nema sunca, a kad sam skočila k prozoru, i da je trajekt u luci, pod mojim prozorom. Uskoro će krenuti.

 

– Plaćanje u kešu – reče vlasnik kad sam pružila karticu.

Znoj mu je natopio majicu, sklanjao je suncobrane s terase.

– Niste rekli da je u kešu… nemam sad.

– Pa, možemo se dogovoriti… – reče on drsko, drsko me odmjerivši. Ali ne, ne, nije tu bilo prave volje… stalno je pogledavao na terasu gdje se malac koji mu je pomagao mučio s teškim postoljima, ali ja svejedno osjetih kako me zahvaća uzbuđenje, krv mi je proključala na tom jednom jedinom mjestu u koje sam se sva pretvorila. Čekala sam… ali on uze moj ključ i ubaci ga u pretinac.

– Imate bankomat tu priko… – dobaci preko ramena.

– A trajekt? Samo što nije krenuo.

– Pa ide van u tri ure drugi – okrene mi sasvim leđa.

 

Platila sam bez riječi, on dovikne, eo, eo, onom malom vani, a ja otkotrljah svoj kofer iza pulta.

Tko nije proveo rujanski sivi dan u gradiću iz kojeg polaze trajekti, ne zna. Nitko nije spreman na tako mnogo istine. Čempresi su se uzdizali visoko, ne želeći imati išta sa mnom. Posjedila sam na klupi, zatim krenuh po kofer, u pansion.

 

Zjapio je betonskom prazninom, ali iz pokrajnje sobe, čija su vrata bila privučena, dopirali su zvuci koje je bilo nemoguće krivo protumačiti.

 

Gospođa Adora imala je zlatni nakit koji sam jučer vidjela, ali kosa joj je bila spuštena, u neredu. U sjeni koju je činila, vrat se doimao naboran crnim borama. Sjedila je na stolu, okrenuta mi poluprofilom, a vlasnik pansiona utiskivao se u nju svom snagom, kao da mu svaku poru zadovoljstvo buši poput crva. Ona se nije dospjela ni razodjenuti; haljina joj je bila nagužvana oko pasa. Jedna joj je velika, besplodna dojka s dugom, tamnom bradavicom ispala iz grudnjaka i on ju je uzimao u usta kako bi joj se približavao, a ispuštao između zubi kad se udaljavao od nje. Od toga je bradavica nabubrila, sjajna od sline i već zakrvavljena od njegovih zubi. Kapci su joj bili sklopljeni, jako tamno naplavljeni, pa se činilo da umjesto očiju ima rupe. Obula je sandale s potpeticom; nestvarno je širila noge primajući među njih sve one sunčane, samotne, nestrpljive ljetne dane koji su bili iza njih. Sva u naporu da se raširi, činilo se da se želi raspasti.

Odjednom, on joj čipku čarapa strgne s bedra i, kad joj iz grla iziđe režanje, on je podigne podavivši ruke ispod nje. Njegovo tijelo sasvim se umiri, a njeno se dizalo i spuštalo škrto i neumitno. Zatim su i ti pokreti prestali, a njezina prozirna čarapa koja se još držala oko koljena svlada i tu prepreku i poče kliziti prema stopalu kao da kreće u neki svoj samostalni, fini život.