Rujanska kupačica | Mirjana Dugandžija

SJAJAN POSAO U SLAVONIJI

Bio je mlad na način koji je govorio da je mladost prošla. Nazrijeh skrušen osmijeh kad nam je otvorio vrata.

Stjepan. Sjedosmo oko niskog stola, Stjepan, muškarac s kojim sam došla, ja.

– Šta je to? – pogleda muškarac, moj prijatelj, na boce na stoliću. Mnogo starinskih boca u kojima obični ljudi čuvaju liker od kruške, rakiju staru dvadeset godina.

– A to, sa svadbi… kad sviram… ili ne sviram… – nasmije se.

– Nije tebi loše, stari moj, nije – reče moj prijatelj odsutno. Zanimala ga je samo jedna stvar.

Seks se mlako uli u uleknuća kauča.

Moj prijatelj samo je svrnuo pogled na nas. Ruke je razapeo po naslonu kauča, a duge noge ispružio po stoliću.

– Smijem? – ipak je upitao. – Paše mi.

Za nekoliko minuta počet će nam pokazivati što je pravi seks i tko je pravi frajer. Likovao je od trenutka kad je ugledao omekšalog, rumenog Stjepana.

Kako smo došli do njega? Pa, tako. Nisam se više ni trudila doznati. Kad znaš da je mnogo laži koje slušaš, ponešto je istina, a sve boli.

Moj prijatelj, ima tome, počeo se strašno vrpoljiti. Prijatelj, ljubavnik, Niks, ljubav mog života. Pusti me, pusti me da odem, govorio je. Prekidali smo, ja sam nakon besane noći nazivala, plakala, on je dolazio, izgovarao piskutave, strme riječi, nije dovršavao rečenicu, padao je na kauč kao da nema kosti u tijelu, umoran sam, izustio bi, rušio se na stranu prekrivajući oči rukama, toliko mu je bilo dosadno. Pusti me, pusti me, izgovarao je opipavajući žilavu, nasrtljivu erekciju, otkopčavajući šlic. Ja sam bila kriva jer ga nisam puštala. Neko rješenje pronašao je u tome da nas nakon trena večernje vožnje, na nekom parkiralištu, pod šumornom srebrnom granom, dočeka auto. Izlazili su muškarci, jedan je imao bliješteći lanac s velikim križem na prsima. Kako se odguravao koljenima, ljuljao se i lanac i lupao me po ustima.

– A kad nećeš da se nađemo s nekim parom… – protisnuo bi Niks. Ali znao je da neću i nije mu bilo ni stalo. Njegov drugi život bujao je drugdje, bez mene.

– Ljubomorna si… Uostalom, ti si mene prva prevarila! – sjetio bi se, zakukao, kukavac sinji, oborio glavu s rukom na čelu. Kako to riješiti? Rješenja nije bilo. Svađali smo se, govorila sam da je Viking lanene kose već drugo jutro isplovio iz dalmatinske lučice, i što sad, a onda više nisam imala riječi, pa sam šutjela.

Niks se protegne, okruži pogledom sobu. Slabašno je bila osvijetljena narančastom lampom, pretrpana stvarima. Sjedili smo među njima kao u gnijezdu. Nemirnom gnijezdu. Na velikim kutijama bile su manje kutije. Ogledah se za prozorom, ali i on je bio zatrpan stvarima. Četvrtasti zvučnici, za posao svirača na svadbama, oko nekih rastrgnuta i zaboravljena ambalaža i na svakom predmetu, pa i na začudno nježnoj komodi, odbačen komad odjeće ili deka, skvrčeni, smanjeni, kao ljudske glave što su ih peruanska plemena kuhala u taninu i sušila vrelim pijeskom i kamenjem. Tu dugo ništa nije taknuto: uvuklo se u sebe od čekanja. Iz manjih kutija kao da se ponešto i uzimalo: tanjuri iz nekoliko servisa za ručavanje, svileni papiri bili su razderani. Blistavi noževi zakrivljenih drški rasuti su bili po ploči debeljuškastog frižidera. Ručne kamere, posvuda.

– Najnoviji modeli – usudi se Stjepan, sa skrušenim zadovoljstvom.

Ali nas, iz različitih razloga, kamere nisu zanimale, pa kao da je vrijeme koje je protjecalo bez šuma na čas dohvatilo i nas, zahvati nas neka obamrlost. Za Niksa ona je bila gubljenje vremena, pa bubne:

– A gdje ti je to… šta sviraš?

A, ne svira više puno. Čak uopće ne. I ne snima. Dečki to…

– Može jedan Jack Daniels? – zaželi Niks.

– Nemam tu, čekaj… – uspravi se mališa.

Sklizne iza bočnih vrata, pa sam i otamo čula lupanje stakla, a kad otvori vrata da iziđe, iza njega se ukaza kinderbet. Posteljina je bila tanka, blijeda. U svjetlu stropne lampe gotovo siva.

– Imaš dijete? – lanuh.

– Aha… – spusti glavu, nije mogao prikriti zadovoljstvo.

– Čekaj, jesi oženjen?

– Više ne.

– Pa šta je to bogamu bilo, Stjepane? – lupi ga moj prijatelj širokim pokretom po koljenu.

– A, šta…

– Jel bila zgodna? – živne Niks. U takvom je razgovoru uvijek mogao naći nešto za sebe.

Bio je naš novi znanac iz grada P. Kad izgovori ime grada, ono ne pokrenu u meni ništa, ali ipak ugledah prozore ispod kojih je prošlo moje djetinjstvo i pogled koji se kroz njih pružao, na obronke, vinograde, grupice stabala i poneki krov među njima.

– Pogledaj – rekao mi je otac na dan kad smo se zauvijek selili iz P. – Pogledaj kroz prozor, Ksenija. Raj na zemlji. Teško da ćeš takav pogled više imati.

Bilo je to davno.

Varala ga je.

– Kum ju… – zakašlje se, pa pocrveni još više.

Njihova vjenčanog kuma, susjeda iz sela, prijatelja s kojim je odrastao, s kojim je zajedno unajmio stan u P. kad su odlučili doći u grad, izabrala je za onoga kome će odlaziti kad on ode na svirku. Svirao je da joj kupi torbice, kožne fotelje, auto. Sjajan posao: mogli su štedjeti i za kuću. Zvala se Edita. Od Nijemaca iz P., iako oni više uopće nisu bili nikakvi Nijemci, samo su žene imale takva imena i ponekad bi podigle na vas plave oči iz svijetlih bjeloočnica. Možda im je taj pogled pripisivala moja ljubav za daljinama. Muškarci su nedjeljom ručali kokošje noge iz juhe. Kad su vozili žene na more, vraćali su se istog dana da bi navečer, kao uvijek, kartali na terasi mjesnog bazena dok su se u travi oko njih kotili komarci.

Editu i kuma nije bilo teško otkriti. Umjesto da ode na svirku, ostao je u mraku susjednog dvorišta i kad je njezin auto ispuzao, krenuo je za njom. A i zli jezici šapnuli su mu gdje će je naći. Cure su kuma voljele. Svako malo fasovao bi zbog neke pičke. Zamišljala sam ga bez mnogo mašte, s bijelim zubima nasmijanim i krvavim. Kružio je ulicama noćne P., a onda među curama koje su sjedile za stolovima kafića obujmio neku oko struka i podigao ispred sebe, na sic, ne pitajući za kilažu. Izdaleka su se, šireći drhtaj kroz mirisno snoplje, širila obećanja s kumova motora.

Ujutro, Stjepan je upitao Editu ima li mu što reći.

– Vidiš kako je on… – umiješa se Niks nadmoćno. – Najprije ju je lijepo pitao. A ne odmah drvlje i kamenje…

To je išlo mene. Ja sam bila ta koja je isljeđivala, vikala, stavljala pod nadzor.

– Tako se gospodski ponaša, kao naš Stjepan… A, Stipe? – nasmije se.

Ručak je prošao, nije mu imala što reći.

Kad ju je prvi put ošamario, bila je to kajsija. Posjeo ju je u auto, vozio po P., skrenuo je na seoske putove, u polja, šutjela je, a onda je zaustavio auto, okrenuo se prema stražnjem sjedalu gdje su bile staklenke i boce sa svadbi i zagrabio u džem od kajsije. Lijepio je džem po njoj, polijevao je malinovcem, sigurno ju je više milovao nego tukao kad joj je duge očne šupljine punio ajerkonjakom.

Otrgnuo je usput mlad klip kukuruza, već žustro uzdignut, čvrsto na stabljiku nataknut i skidao je komušinu polako, krto pero po pero, a iz svakog je zrna frcalo mlijeko, ona se otimala i skvičala, ali mogla je samo bacati glavom lijevo-desno jer joj je kukove zabravio svojim koljenima, a kad se među listovima pojavio klip tek izboban prvim praskavim zrnjem, jezikom joj je navlažio taj izvor gdje raste vodena trava slična brku kukuruza i u nj ga uronio naglo. Ne, ne zato što se bojao da će se predomisliti.

A kad ju je okrenuo, dragao joj je stražnjicu crvenim raspucanim jagodicama prstiju i gurao joj zemlju u otvor šireći ga mrtvim i živim svijetom, govno se miješalo sa slavonskim suncem, s pretankim lupinama pužića, nadimalo se oko grumena čvrstih kao kamen jer početak ljeta bio je sušan i tek kad je zagrabio duboko u brazdu, napipao je meke korjenčiće i slinava bića. Obrisao je krv svojim obrazima i onda je još vukao po polju, široka je Slavonija, grizla ga je za šake, glasala se za njim kad je odlazio kao neka hripava panonska sirena onako nasađena na jednu ruku i preoranog međunožja, ali on je hodao brzo, prokleti njen mobitel bacio je na njivu, široka je Slavonija. Zatim je trčao i ušao u auto, zalupio vrata.

– Pa kako? Ostala je tamo… po noći?

– A svi imaju neke krntije… vozaju se vikendom od doma do doma, dovukla j’ se ona do ceste. Našli su je.

– Jebo te, nije to Trg bana Jelačića, pa je nađeš… – totalno se zbuni Niks.

– Vatrogasnog doma? – upitah.

– Vatrogasnog… tam su zabave. Al slabo. Za koga?

Šutjela sam.

Onda ipak: – A ti?

Već je bio u autu za Zagreb. Prije toga, zadnji put je ušao u kuću u P. u kojoj je vidio boga, pa boga svog, u kojoj je njegovao svoju božicu, njeni su spavali, spavala je kći, nazvana po majci, ali sasvim nalik na njega, uzeo gitare i novac. U Zagrebu je već znao neke koji su tamburali.

Kad je pronašao Editu, kum mu je telefonirao da neće zvat policiju, ali da ga slučajno ne proba više nikad nazvat, a nju ako takne da će ga odvest na ono isto mjesto u polju, i tamo će mu jebat majku. A nije Stjepan ni pokušavao. Svirao je gdje može i gdje ne može, kupio i nove instrumente, pojačala, kupio veći stan. Zbog stvari, prokletih, nasmije se. I zbog kćeri.

– Poslije ti je ipak kći dolazila?

– A znaš kak je, sud, socijalno, vamo-tamo… sredi se to. Išo sam autom po nju, vraćo je.

Ima novi bend i nove dečke koji snimaju. On, Stjepan, vodi firmu, tu i dolje, u Dalmaciji, i u…

– A ona?

– Ona, ništa. Sredili je, izliječili, svak ti hoće pomoć ak imaš novaca – nasmije se.

Oženili su se, sad je bio red na kumu da jede ono sitno iz juhe. Učili su igrati tenis. A kad su u teniskom klubu imali zabave, DJ puštao tamburaše i pili su martinije i viski. Dok su mogli.

– Dok su mogli šta? Piti?

– Ma ne, da… Nije to više ko što je nekad bilo. Svadbe da, to je dobro, iznajme kočiju pa idu po mladu, svi u kočijama. I naši i gangari. Dijelimo se… a ja sam ti Slavonac – nasmije se. – Dok su imali novaca. A, sviraju dečki i dalje, al šta kad nema pola sela.

– Pa jel on svira?

– A ne, nije on nikad sviro. Ne zna ti on svirat. On nam je nosio, tovario, vozio – objasni.

Kad je Stjepan nestao, vraćao se kum, sad muž, kući svakakav. Edita nije htjela čistiti za njim, nije ni njezina mama. Više nisu ručali zajedno, odlazio je prije ručka. Nisu ga ni u bendu baš više htjeli.

– Gangari… – odmahne.

– Čekaj… ti si mu rekao? – prenuh se. – Ti si kumu rekao gdje je ona, onda u polju, je l’ tako?

Šutio je, svjetlo u sobi bilo je slabo kao da ne gori žarulja, nego dogorijeva svijeća. Odbila bi se suvišno s ruba noža.

– A…

Nisu više mogli izdržati u P. Oni bez novca, a u kući njezinih roditelja vlada nepomućeni red mrava. Otišli su u Selo, njegovoj materi.

– U Selo… ? – protisnuh.

– Pa da, u Selo – reče i pogleda me prvi put u oči, i ja pomislih da skrušen pogled nikad nije lišen lucidnosti.

– Idemo, Ksenija… – reče Niks razdražljivo, tu za njega više nije bilo ništa zanimljivo. Pokaže tromu namjeru da krene, spusti čašu na stoličicu pokraj kauča, to ga nije koštalo gotovo nikakva pokreta. Takva stoličica, šamlica, na njoj su nekad u Slavoniji sjedila mala djeca, uz peć, i odrasli kad bi ložili vatru. I ja vidjeh u mislima majku svoje majke, moju baku Tereziju, kako sjedi na toj gruboj šamlici, otvara vratašca i gura u peć drva. Na tom je stolčiću sjedila kad je došla Seka, seoska ljepotica, i plakala, a ona je rekla: „Pusti, Seko… vratće se on, doće jesen kad svi oni hoće stavit noge u rernu…“

„Bab Reza…“, šmrcala je Seka.

Cijelo ju je selo zvalo Bab Reza. Ja, nikako. Premalo sam je puta u životu vidjela, nije stigla postati ništa. Baka je bila ona u P., koja sjedi popodne u vrtu i čita Ilustrovanu politiku. U Selu, kad bih došla za praznike, od crnog duda ispred kuće dobivala sam gnojne plikove u ustima. Pogled na seoske dječake, ošišane do kože, koji su me gledali bez riječi, krotkim pogledom krava, rađao je u meni samo jedan strah – tu su me poslali da ostanem! Bab Reza bi me posjela na popodnevni autobus i nakon sat vremena drndanja vratila bih se u P.

„A što ću ja s tobom?“ rekla bi majka.

Nisam Bab Rezi bila ni na pogrebu, nisam stigla, a lijepo je poživjela i kad se moja kći rodila, postala prabaka. Tako smo, konačno, sretno pronašli ime i za nju.

– A Selo, znaš kakvo j’… u jednoj kući ne piju, u dve piju… njegova mater, isto… stalno su se dovaćali… zbog nje, zbog para… para nikad dosta.

– Pomago si kumu?

– Ma… Ošo bi on u Njemačku, na mjesec-dva, ili na građevinu, u Dalmaciju, dono neke pare. Slabo.

– A ona?

Ona, ništa. Mrtva je.

Edita ko Edita. On put Njemačke, ona put P. Našla je tamo pune kafiće, bajkere i branitelje i dragovoljce i konobare i djevojke u minicama, stopala stisnutih u sandale na visokim platformama. Potrpali bi se u aute, pa u seoske birtije, tamo je našla oznojene svirače i klupe na koje se mogla popeti i plesati i mogla sam zamisliti kako su joj duge, modre oči bile poluzatvorene od umora kad je u zoru vozila do Sela.

Nisam trebala ni pitati, znala sam. Sve je to Bab Reza vidjela i preživjela, krv i krike, samoodrživa kakva je bila, i sve se to dogodilo točno preko puta njene kuće, bijelo okrečene, od nepečene cigle, kraj duda od kojeg su mi se gnojila usta. Policija je brzo došla jer u selu već dugo postoji telefon, ima ga i Bab Reza, i moja je mama jednom tjedno naziva. Bab Reza je sad sadila i salatu i jagode i prekrivala ih najlonom, jer pod Papukom, kad vjetrić popodne zapuše, govore: Noćas će zec tražit svoju mamu; ali govore to nekako zloslutno i podsmješljivo, kao da hoće reći: Dabogda je nikad ne našao…!

I što? I novine su o tome pisale. Kum se vratio u nezgodan čas. Dočeka lelujavu Editu u bodljikavoj, suhoj bašči. Edita lelujavo pade. Kad začu još neotriježnjene riječi svoje majke, a, kurvetna, kum najprije u mislima, sasvim jasno, vidje tu slavonsku krv, crnu kao slavonska crna svinja, po crnoj zemlji. Crnoj, valjda. Ili uopće ne, više žuto-sivoj, čim sunce izađe. A onda i stvarno, krv je nestajala u rupama ispaćene zemlje. Moja Bab Reza zatvori prozore koji su gledali na tu kuću i navuče male firange, ne raspremi tu noć ni krevet ni sebe, ali drugo jutro ode u bašču pogledati svoju salatu koja se nježno zelenila ispod orošenog najlona.

– A ti – upitah – gdje si ti tad bio?

Stjepan obori pogled i ja pomislih da u skrušenom smiješku uvijek ima zadovoljstva više nego ičeg drugog.

– Jel ga posjećuješ u…?

– A, ne. Izaće… kad izađe. A onda ćemo nekako. Polako.

– Ksenija, jebote, prije dva sata sam trebao biti kod kuće…! – poskoči Niks i sad stvarno ustane, povuče me iz polumraka stana u polumrak dugog hodnika i požuri da pozove lift. Bio je nekoliko metara ispred mene. Usprkos slabom svjetlu vidjela sam jasno njegov lik. Hodao je brzo, ali, ustvari, uvijek je hodao sporo jer njegova su se stopala nisko, bez snage, odizala od poda te se činilo kao da na njima ima papuče koje će čas potom staviti u rernu.