Rujanska kupačica | Mirjana Dugandžija

DVADESET ŠESTA POSLIJERATNA GODINA

Njezina prva ljubav bila je žena. Kako drukčije opisati tugu koja je zastrla dvorište nakon što je otišla, nelijepo dvorište stambene zgrade po kojem su gmizale sjene oko garaža koje bi tada, na samom početku sedamdesetih, svaki vlasnik novog auta sklepao sam. Grčeve koji bi je savijali nakon što je trebalo poći „na zrak“ nakon pisanja zadaće. Neispavanost. Nenadoknadivost.

Nenadoknadivost.

Sjeća se svega, ali ne i dana kad je Lara otišla. Samo, odjednom, u nekad bizarno namještenu stanu Larinih roditelja živio je netko tuđ. Požutjele čipkaste zavjese, do sjaja izlizane narančaste navlake za fotelje, gramofon na kojem su odlučile naučiti francuski, nous allons à la piscine… bilo je to ono što je poslije mnogo puta sanjala.

Upoznale su se u osojnom dijelu dvorišta, osvojenog mahovinom, pričale, i Tamari se te večeri činilo da nema trenutka kad su počele ni kad će prestati. I, što je uopće radila dok nije nju znala…? Premda je prešla jedanaestu, a Lara dvanaestu, obje su se još igrale s lutkama. Ali htjele su i napisati roman, a svaki su tjedan započinjale novi. Nacrtale bi u školsku bilježnicu glavne likove, djevojčica dolazi u novi grad, u novu školu, sviđa se najzgodnijem dečku u razredu… Ispisale bi nekoliko stranica, prestalo bi im biti zanimljivo, pa su počinjale novi – djevojčica se seli u novi grad… Pisanje romana predložila je Lara. Obje su čitale mnogo knjiga, ali Lara je ponekad kupovala i „ljubavne romane“ na kiosku, koji se u Tamarin stan dotad nisu unosili. Tamara se jednog dana potužila na umor, glavobolju, i nije morala pisati zadaću, ali kad se sutradan ugnijezdila s Lijepom Talijankom, Talijankom s kioska, na kauč, otac nije mogao da ne protisne: „Kad je Lijepa Talijanka… ne boli glava.“ Na knjižice s kioska durio se kao malo dijete. Upadao je taj dan, kiseo i neutažen, u Tamarino čitanje sve dok nesretna Apeninka nije završila na stoliću u predsoblju, s kojeg će biti vraćena vlasnici Lari.

Pa su se vraćale svojim romanima. Lara je odmah rekla da su Tamarini romani bolji, crteži ljepši, njezini su bili, mrštila se, nekako kockasti. Nagovarala je Tamaru da crta više. Složile su se da bog ne postoji. Tamara je prvi put u životu zagrizla u nedozrelu, trpku voćku, ubranu krišom u susjedovu vrtu. Toga se bojala; srce joj je lupalo. Ali Lara je znala kako napraviti šator od deke i štapova, da ih ne vidi nitko iz zgrada koje su se uzdizale nad dvorištem.

Larina majka ostavljala je kćeri pileće iznutrice da ih ispeče za ručak. Sitna, izrađena ženica s najlonskom maramom na kosi punoj sitnih kovrča „trajne“ pločnikom je brzala gledajući dolje, u stranu. Iznutrice su zagorijevale, kvrčile se na tavi postajući žilave poput gumenih loptica. Ponekad bi majci sasvim popustili živci.

– Proklet bio dan kad sam je poželjela! – kriknula bi u neurasteniji naglavce izvrnutog stana.

Išlo je to njezinu najmlađu kćer, Anastaziju, kojoj je trebalo kuhati, kupati je. Lara i Tamara pogledale bi se u nelagodi, iskradale iz stana, često u knjižnicu.

– Kako Jugoslavija? Kako partizani? – pitala bi Tamaru sijeda, ali još mlada knjižničarka pružajući ruku prema knjigama, ne dižući se sa stolca. – Kako tata? Jel politizira?

Tamara ništa nije razumjela, svejedno uostalom, imale su cilj: zavući se iza pulta i naći nešto slično Diderotovoj Redovnici. Čudne su stvari znale izroniti u knjižnici nad čijim su policama bdjele žene koje su zaboravljale da je Tamara ondje: iz čista mira i puna skarednih crteža počivala je tu De Sadeova Justine. Sakrila je knjigu dublje među sveske i drugi put dovela sa sobom Laru. Nije bilo opasnosti da knjižničarka ustane sa stolca.

U gradiću je bila velika kasarna. Nedjeljom popodne stanovnici nisu izlazili jer se govorilo da su na ulicama tad samo vojnici i kućne pomoćnice. U jednu su školu djecu slali domaći, u drugu oficiri. Njihove žene bile su „oficiruše“. Pile su kavu pred zgradom, iznijevši stolce, kao na selu; ponekad su zveckale iglama, štrikajući.

Tog ljeta kad su se upoznale Larin je otac, milicajac u gradskoj postaji, uvijek bio u proznojenoj košulji. Nije govorio kamo ide i kad će se vratiti. Došao bi kući iznenada, dok su se njih dvije igrale na deki na podu; svlačeći košulju, pokazivao je još mokriju potkošulju. Raširio bi se snažan miris cigareta i alkohola. U spavaćoj sobi bi u hlačama od uniforme zaspao.

Anastazija, u punoj raskoši svoga imena i duge kovrčave kose, igrala se sama u kinderbetu. „Ne laj, kučko!“ izgovorila je jednog dana razgovijetno. Čudovišno je rano naučila govoriti. Najstarija sestra, Ženja, skočila je da joj rukom zatvori usta, prestravljeno pogledavši oca. Ne bi se probudio. Kako i bi, zabavljen povazdan tolikim poslovima, iznenadnim odlascima, tajnama…! Čak nije ni jeo kod kuće, pa je Tamari uvijek bilo čudno kako može biti tako debeo da mu se tijelo, iznad nisko spalog pojasa uniforme, zajedno s pokretima prelijeva na sve strane.

Larin otac probudio bi se nakon tri-četiri sata sna, a onda bi mu preostalo samo da, gledajući u strop, trpi svoju napaćenu dušu. Nije više mogao zaspati. Dohvaćao se Tolstoja, Šolohova, Pasternaka. Jedan od plodova te lektire bila su imena njegovih triju kćeri. Ženja, Lara i Anastazija. Majka je navečer rijetko bila kod kuće – u tvornici čokolade radila je treću. Kad bi Lara ostala sama, Tamara bi kod nje prespavala. S nelagodom, bojala se da joj je u općem džumbusu dopao jastuk na koji je milicajac stavljao proćelavu, oznojenu glavu.

Sljedeće ljeto bile su gotovo odrasle: sasvim bezbrižne, činilo se Tamari, odlikašice, odlazile su na bazen, a Tamara je posuđivala Lari okrugle plastične naočale: toga ih se ljeta moralo imati. Lara to nije mogla. Jedva je i za te svoje romane s kioska imala novca. Valja reći, i Tamarina je odjeća bila skromna, povremeno za nju izvor prave patnje, ali Larina, ta dirljiva hrpica na dnu ormara, gmizavim sjajem slična prekrivačima za fotelje…!

– Moram malo srediti garderobu za jesen – najavljivala je ozbiljno Lara. Svega se toga sjećala Tamara, osim što je zauvijek zaboravila kako joj je, i kada, Lara rekla da će se odseliti još do kraja godine.

Što kad vam s dvanaest ode najbolja prijateljica? Tamara bi se, napisavši zadaću, mogla „ići igrati“. Igrati? Cijelo bi popodne, u nijemom bijesu, u bijesnoj tuzi, nabijala loptu u zid zgrade, dok joj se bolno purpurna, tanka koža rista pretvarala u ranu. Plakala je u osojnom dijelu dvorišta. Nema, ionako, nikog da je vidi. Dopisivanje je životni događaj: dugo pismo, crteži, ulijepljene slike iz časopisa, umetnute fotografije, bomboni, žvake. Djevojčica se seli u novi grad… Pismo putuje danima. I svako je bol, jer Tamara zna da u Larinu susjedstvu postoji Zorica, crnka u majici s dekolteom, i lijepa Maša koja zna peći kolače i… ponekad ih Lara u pismu spomene.

Kad su je roditelji prvi put dovezli u ljetni posjet Lari, u gradić na ravnom istoku države, prepoznala je požutjele zastore: sad su zakrivali nešto nalik na ostakljenu verandu. U dvorištu – pumpa za vodu, „čardak“ na koji se valjalo popeti drvenim stepenicama i ući u hrpu kukuruza, a u dnu dvorišta drvena kućica. Otvorivši vrata, Tamara ugleda užarenu rupu oko koje su mahnitale muhe.

– A, tu se naš Rade zavukao – izgovori Tamarin otac, izletjelo mu, jer odmah zašuti, ali osjetila je ironiju u tim riječima, nije shvaćala zašto, ali nije se ni pitala jer ugledala je dječje plavokosu Larinu glavu, Laru, tanku, neizmijenjenu, bez osmijeha, iza stakla. Bilo je ironije, pa i zamjeranja, u očevoj primjedbi, shvatila je kasnije, jer Tamarin je otac svoje bitke vodio bez pomoći milicije, ali do kraja: bitke unaprijed izgubljene. Kuća je lelujala staklenom verandom i rasušenom drveninom. Tužni arhaizam: konačno je pristajala imenima sestara.

– Što si ti mala tako antipatična, a? – upitao ju je prištav momak na biciklu s kojim ju je Lara upoznala. Povukla ju je da odu, ali on se poveze za njima. – Sram te, pa se smeješ? Misliš da si lepa?

A što je bilo lijepo? Život u gradiću na Dunavu, pod zvonicima, zasjenjen krupnim krošnjama. Tek cijeli dan zujali su potiho, iz zasjede, čekajući večer, komarci žedni njihove uzrujane krvi pune ljubavi, čežnje, straha od rastanka. U Brankovoj bašči rojili su se kao u paleozoiku. Otamo bi došle kući već raščešana tijela. To je komarce dodatno nadraživalo u večernjoj erekciji, pijanstvu krvi: bili su jači od nosoroga. Pao bi tada, kao veo, visoki pjev komaraca na uličice, dvorišta, male bašče u kojima su ležale bundeve, u zastakljenu verandu s kaučom u kojoj su spavale. U tmini, bila je to čipka kroz čije su žilice Lara i Tamara tekle jedna u drugu. U nesnosnim noćima rađalo se sestrinstvo krvi. Ili je bilo nešto seksualno u grimizu koji se, ovijen prozirnom opnom, zariva u kožu još sasvim dječju?

Ujutro bi komarce zamijenile muhe. Lagane, male, motale su se oko ušiju i nosnica kao da traže još toplije mjesto. Opsjedale su ljetnu kuhinju, bivšu garažu, padale u tanjure razrijeđene juhe zvane francuska. Grabile su tankim nožicama i neke bi od njih Lara i Tamara izbavile iz tanjura, druge su se predavale jušnoj smrti. Tamara je s mukom gutala.

– Evo joj njena Srbija! – odgurnula bi Lara tanjur. Da, želja koja je jednog dana prenula Larinu majku da odvije i prema naprijed uperi uvijek ustranu zavijenu i spuštenu glavu i otad je nije napuštala – da se presele u Srbiju – bila je uslišana. Ali i tu je, opet, svakoga dana trčala na posao, ali ponekad bi je Tamara vidjela i kako navrat-nanos reže krastavce i paradajz za veliku zdjelu salate, dodavala je uz to plastični kanistar vina nad kojim se skupljalo milicajčevo muško društvo.

Gledale su u kinu film Cabaret; poslije su svake noći plesale ulicama. Lari je mjesna krojačica sašila dvije haljine, milicajac je procijenio da su prekratke.

– Žandar…! – durila se Lara.

– Milicajac! – donijela je škare.

– Sremac! – kvrcale su škare.

Sljedećeg ljeta išle su s Larinim dečkom na dunavsku plažu, ali najviše su lutale, krišom, posvuda, razmicale šaš na riječnoj obali i sjedale u lagane čamce.

– Zašto njakate i drkate čamce? – ukaza se u sumraku muški lik.

Radnja iza riječi bila im je nepoznata.

– Ne idite više onamo! – zapovjedi Tamarin otac kad mu je telefonirala.

Tamarino ljeto prestajalo je onog dana kad bi se vratila kući. U tami sobe pisala je dnevnik. Krvno srodstvo uzalud se dozivalo venama. Mislila je i na Zoricu, curu onog prištavog, i na Mašu.

Utjehe nije bilo, a nije ju ni tražila.

Kad je Lara sljedećeg ljeta došla k Tamari, stanom je zavladala nervoza, brazda među očima, pogledi koji se prave da nisu značajni, šapat.

– Ali Lara je žena! – izgovorila je majka, kao da im to svima prijeti. Smeta joj što ima duge lakirane nokte i nosi grudnjak? A zaprepastilo ju je kad je na stoliću u dnevnoj sobi, prekrivenom uštirkanim „miljeom“, ostavila najlonsku vrećicu sa šminkom i kraj toga bijelu krpu za skidanje maskare i pudera. Tamara je znala da je Lara morala uložiti puno truda da šminku skupi, nađe u kući bijelu meku krpu koju će prije polaska iskuhati.

– I, kakva je to krpa…? – majčino lice prekrije gađenje, kao da je namijenjena nekom posebno opscenom zahvatu. Tamara nije mogla zamisliti kakvom.

– I taj Ludvig s kojim su je vidjeli da ulazi u našu zgradu! U zgradu! Pa to je Irmin dečko! Kćeri naših susjeda!

– Očito nije – drzne se Tamara. Greške, nepopravljive greške, prijekori, i najstrašnije, nije više imala vremena pročitati dvadeset stranica Marcusea dnevno, čak ni Fromma…! Ocu je to davalo izraz uvrijeđenog djeteta, hodao je po stanu ušiljenih usta, Tamara ga je strijeljala pogledom.

– Čula sam danas u gradu, priča se da ti znaš stvari o kojima tvoje vršnjakinje pojma nemaju! – reče uzrujano majka.

– Tko kaže?

– Nije važno…! Svi!

– Onda, baš me briga! – okuraži se Tamara.

– Ma slušaj, ti… Kažu mame… tvojih školskih kolegica! – zagrcne se majka. – Pitala sam je li to nešto intimno? Pa da, je, kažu… Reci, što je to?

– Valjda one znaju… – digne glavu Tamara. Čini joj se da u majčinu glasu čuje voajerski prizvuk.

O, mali grade! Ti pružaš svojim stanovnicima slasti što ih nijedan pariški bulevar ni kazalište ne mogu, šuškanje nad šalicama kave, zgražanje nad sladoledom, u sumrak.

Lara je ostavila Ludviga i upoznala nekog vojnika – sjetimo se sad omražene kasarne – i počela se s njim šetati gradom; jednom je natuknula Tamari „da on ima jednog druga, koji bi…“, a Tamara se prestravila, ne, ne…! Ali možda samo zato što joj još nisu narasle grudi.

Što je bilo na kraju? Zapravo, još nije kraj, Lara je napisala pismo – još se priče o vojniku nisu ni stišale – u kojem najavljuje svoj dolazak za novogodišnje praznike. S prijateljicom. Pozvana je na jedan doček, odsjest će kod Tamare. Tamara je poželjela da bog postoji, da na grad pošalje meteor, da šetalište Kalvarija eruptira, jer na Staru godinu heklani stolnjak stajao je na stoliću pod kutom od 45 stupnjeva zagrižljivije nego inače, pekli su se kolači, pile i prasetina, a majčino spremanje za doček počelo bi nakon što bi oprala posuđe, kuhinju i još jednom obrisala prašinu. Tamara se ne usudi reći majci što je Lara naumila, a ne usudi se ni odbiti Laru, iako osjeća da njen dolazak nije u redu. Ali bog ne postoji. Pa joj nije preostalo drugo nego da odglumi iznenađenje kad su se njih dvije pojavile na vratima na Staru godinu. A na samu Novu godinu prijepodne tata je kupio Lari i prijateljici karte za povratak. Sljedećeg su dana, na minus tri Celzijeva stupnja, roditelji odveli Tamaru na svoju stazu na Papuku i ondje joj ukazali zašto je druženje s Larom za nju loše.

– Ona je žena – ponavljala je majka, a Tamara je popustila u školi.

A i njihova budućnost postajala je mnogo kompliciranija, jer Larinu je majku opet prenulo, začula je onaj glas koji ju je mamio još dublje u Srbiju. I obitelj se opet pomirila s odlaskom, skrasivši se sad tako duboko da se dublje moglo još samo u željama i snovima. Na fotografiji Larina mala kći stoji uz bunar na dvorištu. Milicajac je (zamisli to! – piše Lara) postao veliki zavodnik. Laru veseli kupanje u Moravi i pravljenje slatkog. Onog dana na Papuku, kad je dala roditeljima neka obećanja – iako, sve skupa nije moralo biti tako dramatično, jer Tamara je osjećala da Laru više neće vidjeti – stidjela se baš toliko koliko joj je bilo i svojevrsno olakšanje. Na pisma je rijetko odgovarala, a Lara joj je prestala pisati.

Prošla su desetljeća. Jednog dana Lara je pronašla Tamaru preko adrese njezinih roditelja, a u majčinu glasu, dok joj to javlja, osjeća zabrinutost i strah. Lara predlaže da se nastave dopisivati, onim istim dugim pismima u koja su lijepile slike i crtale. „Paketopisma”, tako su ih djetinjasto zvale. Tamara se zamislila nad prijedlogom i pitala se što nije u redu s Larom; obećala joj je često telefonirati jer pisanja joj je, zbog posla, preko glave. Lara je doista pisala; opisala je svoj život posljednjih desetljeća i Tamara je osjetila poriv da majci kaže kako je ona, Tamara, njezina kći, ta koja se dvaput razvela, potrošila dvaput više novca nego što ga je zaradila, i da nije ona ta koja ima troje djece s istim mužem, nego Lara… ali majka je stara, i Tamara je štedi nepotrebnih rasprava, a majka nastavlja zvati nju i njezina sina svaki dan na ručak. Često joj se čini da se njezini roditelji upravo odupiru umiranju jer se boje ostaviti je samu na ovom svijetu, nju, Tamaru, još više sina joj, a opet zbog nje, Tamare. Lara nakon dva pisma prestaje pisati, Tamara nazivati.

Tamaru je probudio telefon. Prepoznala je Larin glas, iako je prošlo još nekoliko godina. Srce joj je jako zalupalo.

– Htela sam da pitam gde mogu da nađem… – i rekla je Lara naslov dviju knjiga koje je Tamara objavila, i Tamara je bila ispunjena srećom do vrha, jedva je disala, sutra ću ti poslati.

Nakon tri dana svako obećanje Tamari postaje teret, nervira je, i skoro da je kriv onaj kome ga je dala.

Prošla su dva mjeseca. Knjige nije poslala.

Ne da joj se.

I sad zbilja kraj. Tamara je pronašla Laru na Facebooku: tu razmjenjuje poruke s prijateljicama i citira new age misli. Pošalje joj rođendansku čestitku, Lara ne odgovori, a ubrzo zatim fotografija ćelavca u sjedu lotosova cvijeta, praćena rečenicom sa sajta mudremisli.com, postaje zadnja na profilu. Mnogo prijatelja čestitalo je Lari rođendan, ali nikome nije odgovorila.