Rujanska kupačica | Mirjana Dugandžija

PRAVILA SKITNJE

 

– Pazi, Sonja – rekla je majka – u Selu možeš i zaglaviti.

Majčin glas je razdražljiv, hladan; opet Sonja zadaje nevolje.

Sonja nije rekla ništa, jer, da, doista je moguće da u vremenu mobitela, u vremenu kad cestama, pa i onima kroz slavonska sela, prolaze automobili, drndaju traktori, u doba godine u kojem i u pola deset navečer vlada tek proziran sumrak, žena ostane zatočena noću u selu dvadesetak kilometara udaljenom od gradića. Zato što vikendom, ima tome koja godina, ne vozi više nijedan autobus koji bi je onamo vratio. Ne vozi, zapravo, nikakav autobus. Pripada prošlosti.

Moguće je, nije li?

 

IZNUTRICE

Majčin odnos prema selu u kojemu je rođena i živjela desetak godina, prije nego što je pošla u gimnaziju u P., maturirala, zaposlila se, udala i rodila Sonju, bio je prožet nevoljkim emocijama, složenim, povremeno uzvrtloženim, ali i potpuno banalnim. Ne prečesto, posjećivala je svoju majku, Sonjinu baku, od mladih dana udovicu, tvrdu i marljivu ženu koja bi se i sama iz dubine duše začudila kad bi je tko obišao, čak i rođena kći. Ore se, kosi se, prevrće se sijeno, peče rakija, mete zemljani pod kuće, poji marva vodom iz bunara, čisti se balega; o kirvaju Selo pije, o karminama pije; kolju se kokoši, pušta krv, tupom se stranom sjekire zabija ekser u tarabu. Propao je krov na sjeniku u kojem su davno, kad majka bijaše djevojčica u istanjenoj haljinici, spavali vojnici, a ujutro su se brijali gledajući se u ogledalce okačeno o granu trešnje; neće ga popravljati jer nemaju zašto. Pa… sve je u redu. U ranu zimu u dvorištu se odvija klanje. Skupe se tetke, bake i nećaci, a majci se valjda čini da su oči cijelog sela i rodbine u nju uprte, pa prije polaska iz P. kaže Sonji i tati: „Sad pazite kako ćete se ponašat prema meni… ja sam na Selo posebno osjetljiva.“ Sonja se ne sjeća da su njih dvoje majku ondje pogledali i čudno, a kamoli prijeko, ali bolje je držati se od svega podalje. Stoga je najčešće pomagala nekoj staroj ženi ispirati svinjska crijeva, a ova bi krezubo mijesila: „Lipo ti to, lipo ti to privrćeš.“ Ili je kružila štapom, nalazeći začudne ritmove, po kotlu u kojem se otapalo salo za mast. „Uvijek je blijeda, ništa ne jede“, zdvajala je majka nad Sonjinim likom zgrbljenim nad kotlom, iako se djevojčici nije činilo da je to ono što najviše, ako uopće, zanima seoske žene s kojima bi majka načas zastala da se odmori, dok su seoska djeca, valjda debela i rumena, živjela uzbudljivo klanje među noževima, flajšmašinama i tanjurima s friško kuhanim iznutricama. I onda… trezvena je to kuća, pa u doba dana kad one druge upadaju u zamku teških, višednevnih pijanstava, njihovo je klanje završeno i počinje večera… muko moja. Ne oblizuj praznu žlicu. Samo vodu pije… a ni zalogaja. Kud sad gledaš? Bilo je pokušaja da Sonja provede nekoliko ljetnih dana u selu… davno. Bila je curica u plastičnim sandalama. Roditelji bi je dovezli, pozdravili se s njom, a sljedećeg dana Sonja bi se vratila autobusom kući. Jednom je, dolazeći, pred njihovom zgradom ugledala majku kako u laganom kostimiću polazi na neki sprovod. „A, bože!“ zaprepasti je Sonjino ublijedjelo lice. „Što ću ja s tim djetetom, što ću ja s tobom?“

Sonja je u Selu bila jednom ili dvaput u tri posljednja desetljeća, a u P., svoj rodni grad, nije otišla nijednom. Njen se odnos prema mladim danima, nikad uvjerljiv, sasvim otopio u svakodnevnim nesnalaženjima, strastima koje ju obezglavljuju, a bolesti dolaze.

 

NEOPISIVO DEBELA ŽENA ZA VOLANOM TRAKTORA

Ali, sad Sonja hoda prema Selu. Cesta je ravna poput svijeće, lagano se uzdiže prema Papuku, ponegdje uleknuta, prati valove polja koji je okružuju. Živog bića, naravno, ima, u autu ili na traktoru, u polju. Tu i tamo. Nedjelja je, ali s božjom pomoći seljaci i nedjeljom rade, kad drukčije ne ide. Nikome od njih Sonja nije dužna pogleda, pa valjda zato rado podiže oči i ruku s razigranim prstima na pozdrav. I sve šuti, možda tek tiho prede, šušti krošnja, mrmori podzemlje. Polja pod kukuruzom čekaju Sonjin pogled, i ona gleda.

Bliješti njezina bijela haljina.

Pozdravlja ženu za volanom traktora koji silazi iz Sela, nezamislivo debelu ženu crvenog nosa i crvene kose. Žena ne odzdravlja, bog je blagoslovio. Uhvatila je ravnotežu na starom traktoru koji pod njom drhti kao igračka, vozi ponosno, uprta o volan.* Sjedi uspravno, raširenih očiju, svojstveno onima koji su malo popili, tako malo da nema smisla da to itko primijeti. Uspravne su i topole uz put i kukuruz i vinova loza. Polegao je samo starinski korov, izbacio sitne cvjetiće. Sonja je podigla ruku na pozdrav baš tamo gdje je tlo valovito, kod Spahijskih vrata.

 

NAUM

Kad se, dakle, Sonjin jako ostarjeli otac prije nekoliko dana vratio iz bolnice, ona je izvela nešto dotad nezamislivo. Otac je bio u bolnici zbog rutinske operacije, ali, tražeći noću, u mraku, toalet – sam samcat – on je pao; tvrdio je da je zvonio, ali nitko ga od osoblja nije čuo. Prsti su mu virili iz gipsa ljubičasto-smeđi, kao da tatino tijelo traži put natrag, k zemlji. Navrat-nanos, samo daj! S gipsom otac ne može voziti i Sonja priopćava da će u P., autobusom, poći sama: uzet će tjedan godišnjeg i ove će godine ona na grobovima zapaliti svijeće. To inače uvijek rade roditelji.

Možda nije ni Sonji sasvim jasno zašto, ali sad sigurno želi vidjeti ono što dugo nije: prozore zgrade u kojoj je odrasla, usamljene topole na putu prema Selu. A koliko se tek pitanja roji u majčinoj glavi! Sonjina objašnjenja zvuče razumno, ali majka nije toliko dobra u slušanju koliko je usrdna u nagađanju. Želi razotkriti ono što netko ne želi reći. Ovaj put Sonja ne skriva ništa, a i baš je briga, i majka se mora zadovoljiti time da je eto vrijeme da Sonja sama krene: prabaki, njenoj majci, nije bila na pogrebu, niti ikad poslije na grobu, i prošle su već tri godine otkako taj grob šuti pod Papukom, a ono malo preostale rodbine vrti glavom. I sama je majka to jednom napomenula. A ima i drugih… grobova. Kako je, na kraju, Sonjina ideja da ode u P. i u Selo među roditeljima protumačena, to ona ne zna. Do nje dopire tek pouka da u Selu može „zaglaviti“. No, rekla je da ide, i popodne otputovala. I sjetila se opet prošlih vremena, ljetnih dugih dana i odlazaka u knjižnicu i na obližnji bazen.

 

SUMORNA ASIMETRIJA

I tako je hodala po P.-u, gradiću koji je dražestan, dražestan barokni gradić, njen rodni grad. Crkve, velika zgrada biskupije, župni dvor i samostan bliještali su visinama i pročeljima, u duhu vremena. Volte Trga u boji svježe kremšnite; lončanicama ukrašena okna; kafići. Tu su i one kuće čije prozore zastiru zavjese nikad navučene dokraja; uvijek negdje ostaje okomita, crna pruga stakla. Staklo brani pogled u unutrašnjost više nego gusta zavjesa. I rolete su spuštene kako koja i ta je asimetrija najsumornija od svega. U zaraslim se ružičnjacima crveni preživjela cvjetna glavica. I cvijet je na prodaju, jer vlasnici već žive u Irskoj, Njemačkoj. To se zna; tek krezuba zakrivenost prozora ostaje za Sonju enigma. Vozeći se u P., vidjela je prvi put i sela kroz koja su protutnjale bitke ratnih devedesetih. Protutnjale, ima tu desetljeća, a ostali su ruševni zidovi kroz čije otvore raste drveće koje se sad, početkom ljeta, veseli i nijemo podvriskuje i pjeva bujnim zelenilom Slavonije. Kuće stanovnika koji su otišli u posljednje dvijetri godine nemaju potrebu otpjevati išta. Na klupici koja gleda na ulicu sjedi staro čeljade, kao i oduvijek, ali sad i sa željom da vidi živog čovjeka kako se vozi autobusom.

 

PRAVILA SKITNJE

Ali nije o tome razmišljala dok je sjedala u kafiće rodnoga grada; imala je bijelu haljinu kakvu žene u P.-u ne nose i oslovljavali su je „gospođom”, prinosili upaljač njezinoj cigareti. Voljela se zagledati u lijepu, nikako raskošnu kuću, skrovitu, to je prava riječ, zamisliti kako u njoj živi s nekim koga voli, tko voli nju, ali kad bi trebalo zamisliti sadržaj toga života, nije išlo. Radila je Sonja nešto što joj je u zadnje vrijeme baš dobro išlo: skitala se. Koliko god ljudi na ulici bilo, ona je sama. Nikom riječ dužna. Dogodilo bi se tako i u Zagrebu da oko podneva iziđe iz stana, morala bi nešto obaviti, ali onda bi je ulice vukle, usput bi nešto ukrala, čokoladicu koju bi odmah pojela, oslikanu kutijicu u koju bi odlučila pohranjivati s odjeće otpale gumbe, koje će jednoga dana prišiti, a zatim bi na to zaboravila i hodala dalje, dalje. A sad je prolazila rodnim gradom, uvirala u ulice, a one nisu pružale otpor. Ako zazvoni mobitel, neće se odazvati, u slasti nemoranja sve je bilo podatno, jestivo, živo obojeno, vidjela je svoju školu, knjižnicu i visoku terasu na koju su ona i njezin srednjoškolski dečko donijeli kartonske kutije i ondje proveli noć.

 

PLAVA RUŽA SMRTI

Tu i tamo bi se, doduše, upitala od čega sve to živi i pokreće se i hrani se. Najčešći dućani bili su oni s turskom odjećom na koju su bile nalijepljene etikete Made in Italy, gift-šopovi, cvjećarnice s plastičnim cvijećem. Podsjetilo ju je na pjesmu Mama Huanita. Valjda zato što joj se uz pjesmu, čije bi naricanje kroz nečiji prozor doprlo do nje dok je kao dijete čučala u dvorištu, miješajući blato grančicom, uvijek priviđala mrtva žena posuta cvijećem. Sad, groblja su bila puna plastičnog cvijeća, jer malo je potomaka pokopanih u P. i dalje tu živjelo. Polagali su plavo i bijelo plastično grobljansko cvijeće na kamen, u dnu se duše nadajući da će potrajati barem koliko je i njima samima trajanja namijenjeno. Koliko je red. Dakle, obišla je groblja. Katoličko, pravoslavno, postajala trenutak, uguravši u glavu neko sjećanje. Kad bi pomislila na svoje mrtve, najčešće je to bilo o nerješivo zakočenoj komunikaciji s njima dok su bili živi. Teško je očekivati da s one strane postanu pričljiviji. Uvijek se čudila onima koji su imali živaca slušati priče starih, o onome što je bilo još starije.

 

SUBOTA PRIJEPODNE

Kao i svagdje, stanovnici P.-a izlazili su najbolje odjeveni; radovanje kavi, viđenju, sretanju ovog i onog, sitnoj kupnji. Tu je i pijac, tu je i Sonja, koja u nosnice uvlači kiselkast mliječni miris koji se nimalo nije promijenio od njezina djetinjstva.

– Vani sam, mama.

Jer zazvonio je mobitel.

– Bila sam na pijacu. Zbog lampiona. Bila sam na groblju, zato.

– Našla si grob? To ti je malo desno od crkvice, onako u brdo…

– Bila sam već, mama.

– Više na zapad, blizu grobnice Šturmovih… Znaš gdje su Šturmovi?

 

TO JE BILO NA ULICI

Hoda dalje. U zgradi u kojoj je živjela, nema više apoteke s onim mirisom koji je već kao djevojka žudno udisala, hladnog mirisa koji Sonju prevodi iz nesna u san. Tablete za spavanje! Stiks njezine mladosti. I nije istina, kao što tvrdi majka, da Sonja kamo god dođe prvo traži gdje će kupiti neku glupost; kakvu haljinu…! Sonja prvo traži apoteku. No. Ni na ovim oknima rolete nisu spuštene dokraja, nego taman toliko da se vide pehari koje su osvojili ratni dragovoljci kojima prostor sada pripada. U prašini, među peharima, polegnute muhe. Jesu li neumjereno kušale nešto u zakucima zaostalo iz davnih dana alkemičarske raskalašenosti ili ih je zatekla starost, glad?

Na ulici ispred zgrade, tu je napravila onaj skandal nakon što je došla iz škole i od oca čula da je majka kod tete Silve. Sjurila se s prvog kata preskačući stepenice, ali mogla je jedino vidjeti majku i tetu Ivanu s njezine dvije djevojčice – prekrasna djeca, kao, uostalom, i djeca tete Silve, i sva su ta djeca bila s majkom cijelo popodne! – kako se pred zgradom opraštaju. Nije marila što vrišti; što svi oko nje osjećaju sram pomiješan sa strahom. Osjećaj da ju je najvoljenija izdala, rano se naselio u Sonjin rusvaj. S godinama osjećaj mijenja predmet, ne i snagu. Sonja je rano poučena što su gubici zauvijek. Prevaljuje s majkom još jednom put do stana tete Silve – sad majka vodi sa sobom Sonju ne bi li ušutjela. Ali, ništa se ne može ponoviti. Djevojčice su već u postelji, od svega ostaje u kupaonici samo majušna ružičasta noćna posuda s mokraćom neke od djevojčica. Sonja ju prinosi licu i snažno udiše. Nekoliko puta. Mnogo puta. Riječ je o potrazi, Sonja traga za onim što se za tog posjeta dogodilo, a i više, tajnom koja će joj otvoriti majčino srce. Svagdje treba zaviriti. Neka djeca nikad tu potragu ne moraju poduzeti, Sonja danas misli da su to ljudi koji mogu osjetiti sreću. I postoje, naprosto, oni kojima nije namijenjena. Zna da nije sama. Čula je… priče…

 

EVA

Čula je priču o djevojčici koja spušta gaćice pred majkom dok ova lista Burdu, protegnuta na terasi zasjenjenoj krošnjama bulevara. Majka priguši usklik: „Idi u šlafcimer, pokaži tati! Dobila si menstruaciju!“ Nedostatak predrasuda jedna je od vrijednosti na kojima se obitelj gradi, kojima se ponosi. Djevojčica je slabo razvijena, mršava; majka ustaje iz ligeštula; otac se upravo probudio nakon noćnoga dežurstva, pogleda spuštene gaćice, dugim, mirisnim prstima kirurga primi djevojčicu za ruku, progovara, ipak zbunjeno: „To je znak da postaješ… djevojka. Da prestaješ… biti dijete…“ Majka stoji sa strane, prsta utaknuta u mjesto gdje je u reviji stala, šuti, ali njezino uzbuđenje utroje da se onjušiti. Djevojčici je svejedno. Otac će se nakon sna u kupaonici dugo uređivati. Majka ne može izići na kraj sa ženskom prirodom svoje kćeri, možda i činjenicom da je kći neko biće, općenito. Djevojčica često želi da joj se roditelji razvedu; tad ne bi imali tu snagu koja izvire iz njihova savršenog zajedništva.

 

LEA

Sjedi na stražnjem sjedalu automobila, otac vozi, majka pored njega šuti i svaki čas prinosi ruku čelu spuštajući glavu. Posjetili su rodbinu u provinciji: kakav umor. Majka, ona mora misliti i na skori važan nastup svoga osnovnoškolskog zbora… a kad majka dirigira, kad podiže lijevu pa desnu ruku, zaokreće lagano grudima, ljepša je od plesačica valcera na televiziji.

U vožnji, zgoda je popričati o Leinoj školi, prijateljicama. Te večeri u razgovor se ušulja Paulina, razredna ljepotica. Lea prestaje gledati svoje nove čizmice, poklon za odlične ocjene, s utaknutim štrkljastim koljenima osmogodišnjakinje. Uznemiri se, nemoćno, a silno, jer što da kaže, ne o Paulini, samo ne o njoj, nešto strašno je u zraku… dolazi! „Ti i Paulina baš ste slične, iste visine, težine, meni se čini…“, dosjeća se otac rasuto, jer kroz majčinu indispoziciju i njegove misli teško se kreću. „Samo… Paulina je puno uglednija u licu od Lee.“ Da, to je majčin glas. Došlo je. Već i sam izraz „uglednija”, neuobičajen za tu ženu, uputio je na neko njezino posebno raspoloženje, svečanu objavu. „Da, ona je uglednija…“, smete se opet otac. Majka i otac su zagledani naprijed, ali Lea ipak sagiba glavu, sram ju je, ne zna kamo bi sa svojim licem, na cijelom svijetu nema mjesta za njezino lice.

 

INA

Ina ima 11 godina. Ljetuje s majkom i ocem. Žudno gleda preplanule ljude u svijetloj odjeći, toliko različite od onih s kojima živi u malom gradu, daleko na kopnu; srče mirise njihovih krema za sunčanje. Ali, majka je nezadovoljna. Ne zato što i na ljetovanju mora kuhati, tražiti jeftiniji paradajz. Tinja to nezadovoljstvo u pogledu iskosa, namještanju kape na Ininoj glavi. „Nije ta kapa za tvoje lice.“ Kapa je sa šiltom, poput one kapetana broda; nije problem u kapi. „To je za druge face.“ Uhvati Inu za mišicu, okrene je prema sebi, zgura mnoštvo njezine kratke kose pod kapu. „Sad je bolje!“ Majka i otac imaju i druge ideje što je za Inu bolje…. ne dopuštaju joj da nosi dugu kosu, duge šiške, gornji dio badekostima. Sve to na neki način škodi: šiške kvare oči, badekostim zaklanja sunce. Prvih dana ljetovanja otac joj pristupa: „Tebi još nisu počele sike rasti, pa mama i ja mislimo…“ Od ljetovanja ostaje fotografija troje ljudi na obali mora na Zemlji: lice djevojčice očajnički je iskrivio pokušaj ravnodušnosti. Na mjestu grudi dva uplašena gumbića koji jako bole na dodir. „Puno je bolje“, potvrđuje otac.

 

MIA

Jednom je čula priču o djevojčici čiji je otac otišao raditi daleko i kojoj bi, najčešće kad bi ona i majka ujutro ustale i podigle zelene rolete, zazvonio telefon. Ona nosi donji dio satenske pidžame, grozne pidžame koju su donijeli prijatelji iz Amerike. Godinama mrzi pidžamu čije joj se nogavice noću dignu sve do vrha bedara, toliko je pidžama velika. Ali sad je do nje dorasla: jedva svlači i oblači taj donji dio koji se napinje oko male stražnjice. Gornji dio skida čim ostane sama. Rastu joj male grudi. Uvijek će biti malene, ali osvajaju svoj prostor.

Prilazi telefonu. Zna da je s druge strane muškarac koji izgovara proste riječi, koji želi da ih ona za njim ponavlja: da voli muško spolovilo, kurac, da mu obeća da će ga uzeti u usta, da će joj njime dodirivati grudi. Donji dio pidžame postaje još tješnji pred tom pohotom; povjerava se majci koja je odlučna, pokazat će ona njemu. Jutro je, majka još nije otišla na posao, uzima joj telefon iz ruke. Grdi bestidnika. „Sram te bilo, što ćeš napraviti?“ govori majka svakih nekoliko minuta. Bestidnik, bez sumnje, ponavlja svoje želje. Majka ne spušta slušalicu: „Što ćeš ti napraviti?“ Djevojčica zna kako to ide: njegove riječi prelaze u mrmljanje, disanje je sve teže, miješa se s povicima, stenjanjem… aa, aaa… i muk. Veza se prekida bez riječi. „Neće taj više… rekla sam ja njemu“, kaže majka. Crvena je u licu. Hoda iz sobe u sobu, uzrujano.

Ujutro, telefon zvoni.

Majka se približava telefonu.

Nekoliko desetljeća kasnije Mia to priča svom ljubavniku. Neko joj vrijeme treba da shvati da je njegova radoznalost tek pohota koju priča u njemu stvara. I želi je čuti opet, opet. Kad stvari krenu nizbrdo, ona tom pričom, a i drugima, manipulira da bi zadržala pažnju ljubavnika koji je ostavlja. Neko joj vrijeme uspijeva. Još kasnije Mia u knjižari lista knjigu: priča o sramnoj pohlepi postala je dio ljubavnikova romana. Ne čudi je, već godinama čeprka on po njezinoj intimi, ruje; čupa mladice, ali i ono što je već triput presadio, kosi široko, ugrađuje, usađuje.

 

NON-STOP

Non-stop. Pet minuta od zgrade u kojoj je odrasla. U Slavoniji ljudi tu riječ izgovaraju naglašavajući prvi slog, kao kopanje, zaborav, nesreća. U godinama kad je Sonja dijete, non-stop je čudo! Ime mu dolazi otud što radi cijeli dan, bez pauze za ručak. Non-stop. Čudo! Majka je često šalje u non-stop po neku stvar koja je baš usfalila. Konzervu paštete, Plavi radion, pola kile kruha. Sonja trči do non-stopa, trči natrag, stvari nosi u plastičnoj mrežici, za dlan se lijepi uzvraćeni novac. Kusur. Mnogo godina poslije Sonja pronalazi non-stop na istom mjestu na kojem je otvoren sredinom šezdesetih. Promijenio se, nagore, svjetlost je u njemu utuljena, siva, a slatkiši nejasnog porijekla u strašnim, šuštavim ljeskavim vrećicama. Prodavačica promatra Sonju. Sonja se skita, prodavačica je dokona.

 

TIŠINA TAKO GUSTA

Obje ih trgne zvuk mobitela. Sonja izlazi na ulicu; da je se ne sjeća, mogla bi tišinu koja je tako gusta da se kroz nju jedva probija nazvati sablasnom. Oni, opet.

– Mi mislimo gdje si ti, šta radiš… a ona hoda po grobljima…! A, ljudi moji… – snebiva se otac.

Slušalicu uzima majka. Ponavlja upute, smišlja nove pa ih opet poništava.

– Ja sam ti rekla da ne ideš – zaključuje, kao da se išta loše dogodilo. Ali Sonja to više ne mora slušati, pa i ne sluša, dok na sve ne tresne rečenica koja ne može biti objašnjena, ali ni zaboravljena.

– A valjda ćemo se i mi uskoro dokopati Sela – kaže majka.

– Ja ću to obaviti. Vama je teže nego meni. Tatina ruka…

– To moramo mi… – slušalicu je dograbio otac. – Ruka mi je sad dobro. Ne moraš ti o tome brinuti.

Iznenadi je suhoća očeva glasa.

A što ću ja s tobom? – ta rečenica nije izrečena, ali tinja kao ranica nastala davno, možda u dječjoj igri, s koje svaki put prerano otpadne krastica.

 

PROLJETNA

U Proljetnoj ulici je kuća; mutnozelenu prizemnicu izgradio je očev otac, Sonjin djed, desetak godina prije Drugog svjetskog rata; otac ju je prodao krajem osamdesetih; novi su je vlasnici uredili, proširili prema dvorištu u kojem su nekad rasle kajsije, višnje, velika jabuka, a ispred bunara stajala je drvena klupa, fotelje, stol… sve ukrašeno obrubom od pletena pruća. Tu je baka bolovala od svojih ekstravagantnih bolesti kojima danas naginje i Sonjina majka, koliko umije, djed obrađivao vrt; baka i djed dosegnu duboku starost. Socijalizam je doživio svjetsku propast, kapitalizam potvrđuje fatalne slabosti, Zemljina se kugla trese, plave se oceani, pale žege, utrobu prevrću seobe naroda i pohode bolesti, ali priče začete među voltama, sad jestivo žutim, a u Sonjinoj mladosti orunjenim, nagrizenim gljivicama; priče začete u stanu s pogledom na druge stanove (u jednom živi muškarac sa znojem ulijepljenom telefonskom slušalicom); priče začete među pretrpanim ormarima kuće u Proljetnoj, među žućkastim vratima s prozorčićima, jeftinim litografijama i njemačkim porculanom – postojane su i danas. Tu se, u godinu dana zajedničkog života triju generacija, od glavica kupusa u vrtu do trokrilne psihe razrastaju obiteljske velepriče, žilave stabljike sad već evo duga desetljeća: Svrbež! Migrena! Tuberkuloza! Baka leži u krevetu, a koža joj se raspucava kao da je grize hiljadu mrava; Sonja je beba, majka slaba i ni od kog nema pomoći; majka sedam puta vatri primiče, i s nje odmiče, svoj ručak: uvijek je nešto preče. Tu je, nema sumnje, majka prošla tešku školu, a znanjima koja je stekla održala je obitelj na okupu. Tu počinje eksploatacija bolesti, ona i pridržava i pritišće krov kuće u Proljetnoj ulici.

 

SEDLO I DRUGE RIJEČI NA „S“

I spominju se likovi, mnogo puta, ali gotovo uvijek isti. Recimo, Lojza. Tvoja mama, uvijek isto, uvijek isto, kaže baka. Majčin daljnji rođak iz Sela, Lojza, debeo i crven u obrazima, koji navečer, poslije mnogih radova na imanju, nakosa dvije glavice luka i jede ih sa slaninom u čijim se masnim valovima krije crvena pruga mesa. Sonja se pita zašto je toliko puta čula priču o Lojzi, crvenom u licu. Otac šuti. Lojza se odavno ne spominje, ostario on kao i majka, ali sad je tu Baj’ Ago, također majčin rođak iz Sela, Sonja ga nije nikad vidjela; gazda je koji jedva da traži ičiju pomoć da bi obradio svoje veliko imanje. Baj’ Ago sam ore, sije, žanje. Sutra će, kad dođe u Selo, Sonja proći i kraj njegove kuće. Ali sad je tek prazna subota popodne pala na grad P. U takva popodneva majka bi odspavala popodne i ustajala meke puti i rumenih usana. Tišina je razvučena kao da grad gubi granice. Pronalazi otvoren kafić. Sjetva, žetva. Jedina žetva koja majku kod Sonje zanima je njezina intima (tu vrta, otključava, naslućuje, pogađa, prebire), čemu se ona svom snagom opire, i ta bitka traje. Majka je, otkad je hvataju čudne tuge, izgubila interes za druge ljude, ali Sonju sve češće poziva da konačno razgovaraju, razgovaraju kao majka i kći, spontano. Riječi koje počinju slovom „s”: samotna, smetena, surova, silom, slanina, soba, Sonja, strah, stran, strm, sram, sagriješiti, sasjeći (u korijenu), simulacija, saplesti, stisnuti (se), samooplakivati (se), skitnja, savijen, skretanje, stroskati, spljeskati, samljeti, smožditi, sretan, sloboda, skutriti (se), smrt, sutra, svejedno.

 

BOLESTI, VRTNJA U KRUG

Sonja, majka i otac, svi imaju nekoliko bolesti vezanih uz godine, zatim nasljedne bolesti, Sonja neke koje idu uz njezin posao, a i uz mladenački život uz roditelje, život pun najboljih namjera, poštenja, štednje, borbe, zakidanja na svakoj potrošnji, a tek onoj svrstanoj u gluposti…! Uz očekivanja koja su imali od Sonje. Očekivanje, recimo, da će se Sonja ujutro spremiti za posao bez skakanja po kući; nisu li čarape u ladici s čarapama, jesu, ali samo jedna, i zašto je sako zgužvan među jastučićima na kauču? Majka: „Gledam te dok se spremaš, i znaš što, meni te je žao.“ Lijepo sročeno; trijumf.

U prošlosti, to su bila i očekivanja da bude odlična učenica, redovita studentica, i to Sonja ispunjava bez problema. Ako ne, tu su kazne. Ponekad primjerene, zabrana izlaska na primjer, ponekad zastrašujuće neprimjerene. Kao pouka za budućnost sve su beznačajne. Sonja za dvatri dana popravlja ocjene, polaže ispit, i sve je spremno da se zavrti još jedanput. Čini se da ima neke talente, ali tko bi znao što bi moglo iz toga nastati?

 

 *  *  *

Sonjine bolesti su kao stvorene da joj kažu ono što ona jest, da u detalju pokažu cjelinu. Da nema samopouzdanja (i nesanica dolazi od nedostatka samopouzdanja), da nema samopoštovanja. Takva je osoba nužno bez snage, osim u slučaju najgrubljeg vitalizma, što je već pitanje karaktera. Kamo bi, uostalom, s tom snagom? Rastresena je, jer otkud, zaboga, uopće početi? Normalno je da takvima lupa srce. Kako ne bi, kad se boje svega, ali samo tako da strah nikad ne pokažu. Da padnu na ulici. Ta to je samo način da se zaustavi kretanje, nakratko predahne. Da im se koža suši. Kako ne bi, pa oni se uvlače u sebe od mladih dana, samo se možda čine otvorenima, dostatnima, šik. Da mršave. Što će i tako mala njihova zapremina na ovome svijetu? Iluzije se mogu podržavati u mladosti. Kako godine prolaze, snaga za prinudne obmane nestaje. I evo ih, jedva ustaju sa stolca da obave najnužnije. Liječnički opis Sonjina stanja je gubitak snage, rastresenost, lupanje srca, debljanje ili mršavljenje, problemi sa snom, smanjena prilagodljivost. Medicina je proizvela sve što treba da se stvari donekle drže pod kontrolom, ali i to treba držati pod kontrolom. I još, taj čudni umor u zadnje vrijeme, tijelo nervozno, nestrpljivo, a malaksalo.

 

SJETA

Majka i dalje drži stvari pod kontrolom, iako i sama, izlaskom iz srednjih godina, pati od depresije. Velepriča, omiljena kao i ona kad je, rodivši Sonju, oboljela od tuberkuloze. (Izliječena je nakon deset mjeseci. Lijek protiv tuberkuloze je bio pronađen, iako relativno nedavno; oporavak uz puno hrane i svjež zrak društveno zajamčen. U bivšem plemićkom dvorcu socijalistička mladost, generacije mladih dolaze do zdravlja.) Dođu dani u godini kad majčine oči kao da bježe, žele biti same. Pet puta pita Sonju nije li kod nje ostala Čehovljeva Tuga. Sonja zadrhti. Riječ na „p”: pornografija. Riječ na „b”: bestidno.

Znala je majka biti sjetna i prije, nakratko, vezano uz udovicu, Gospođu L., kod koje je u P. živjela, uz Selo, sijeno, poljsko cvijeće, popodneva koja je provela sa svojom bakom na klupici pred kućom, po slavonski; pridružili bi se susjedi. Zatim bi Selo opet poprimalo dijabolične osobine. „Znaš ti da je meni moja mama donosila robu za presvuć u polje, kad sam dolazila na školske praznike, da ne gubim vrijeme iduć kući?“ Sonja se upravo vratila s puta, smrdi po avionskom znoju, nad njom malj posla koji treba obaviti umorna, a brzo. Smršavila si tri kile za pet dana puta. Vratila si se ljetos s mora mršava, ma… neću ništa reći. Kosa ti opet pada na lice. Ti trebaš kosu češljati samo od lica, od lica. Ovo je za druge face.

 

STJENICE

Kao gimnazijalka dijelila je majka ubogi kruh i bračni krevet s obudovjelom Gospođom L. Kuća u kojoj su živjele sad je obnovljena, oličena, Sonja je promatra dok prolazi jer kuća je duga, na dva kata, velika za razmjere grada P. U glavnoj je ulici, s visokim stropovima, jedna od onih u kojima su živjele udovice poput Gospođe L., odvjetnici, činovnici. Tu sam se ja prala iza jednog starog ormara, u hladnoj sobi. Tu su jedne zime tri ciča dana klofale posteljinu da istjeraju stjenice koje je donijela seoska ljepotica, češući se pod pazuhom i među grudima sve ljuće, što se više u toplini stana zagrijavala. Jedan od susjeda, između sudnice prijepodne i advokatske kancelarije popodne, pisao je pjesme o kućnom pragu i slamnatim krovovima; neke su i uglazbljene. Tu su ustaše, bacajući kroz prozor židovskog stana posteljinu, izbacile i malo dijete, dječačića. Odrastao je i školovao se o državnom trošku. „Bio je odlikaš, vudren… kao i svi oni“, govorila je majka. Otišao je u Izrael.

 

PRANJE KOSE IZ LAVORA

Majka prvih mjeseci života u predgrađu Zagreba, gdje kratko žive, tvrdi da joj opada kosa. To je od tvrde vode u novoj zgradi. Pa se onda i Sonji učini da joj opada kosa i onda obje, Sonja petkom popodne, majka nedjeljom popodne, peru kosu u kišnici koju otac skuplja iz oluka novog naselja. Kad počne kiša, podmetne pod njih lonce i plastične kadice; kad padne večer, luta naseljem i prisjeća se gdje je postavio klopke za spasonosnu tekućinu. U stanu je blistava nova kupaonica, kada s iskričavom pipom koju majka održava krpama i Vimom. Majka i Sonja na kratko su vrijeme ujedinjene nad lavorom s kišnicom u kojoj peru kosu. Nadnijete nad njim, svaka na svoj način i zbog svojih razloga žale za P.-om.

 

MAJKA, ZATIM

Protiskuje kroz cjedilo; podiže bijelu ručnu torbicu koja joj je ispala na ulici; čeka da joj leptir sjedne na ruku; čeka na prigradskoj stanici autobus. Uređuje nokte nakon što je… Skuplja s dva prsta nevidljiva zrnca prašine zaostala nakon… Slaže posuđe u…

 

PLATINUM

Platinum je haustor u središtu grada P., u kojem subotom uvečer nestaju duge noge cura iz grada P., podignute na nezamislivo visoke platforme na sandalama. Te je večeri neke od njih Sonja već i zapamtila sjedeći u kafiću preko puta: najprije nekoliko puta obiđu kvart, pust kvart, treba reći. Navika malih gradova. I onda se opet pojavljuju, evo one u bijelim širokim hlačama i bijelom sakou i srebrnim sandalama i prijateljice joj u haljini koja s jedne strane pada do gležnja, s druge je jako kratka: hit ljeta. Tu vidi, u mislima, i svoju majku; ili sjenu svoje majke. U taj dio P., Sonja zalazi kad je već djevojka; druge je stvari intrigiraju. Tu majka prolazi kad ide na posao. Promiče u cipelama sa širokom petom, po modi iz sedamdesetih; u haljini kašmir uzorka, malo kraćoj; ima svoju frizerku i krojačicu; vidi je kad se vraća s pijaca, s pletenim cekerom o laktu, iz njega se izdiže krijesta perja mladog luka i gužvice zelenila salate. Odzdravlja mnogim poznatima, smije se. Čak i ako je to majčino najsretnije doba, Sonja ga se ne sjeća dobro. Ne planinari više s roditeljima, ne ide na papučku livadu peći roštilj. Ako su oni pred televizorom, ona u kuhinji čita.

Sonja sjedi u centru P.-a pred Platinumom. Mislila je, jutros, da će i ona ući, razgledati Platinum, ali kosa joj je masna, ima sportsku vjetrovku i japanke na nogama: tako je izišla iz kuće, kao da se dodatno osigurala da neće ni priviriti. Ne želi ispasti sasvim smiješna. Iz Platinuma, a ondje se sluša turbofolk, čuje se nabijanje basa, prituljeno. Glasnoća iz kafića iza njezinih leđa je životinjska. „Živa muzika“. Turbofolk, opet, s ponekim narodnjačkim evergreenom još iz njezinih dana. U njezinoj mladosti narodnjaci su postojali kao nešto nesnosno u susjedovu tranzistoru, u autobusu, kad bi se nedjeljom, nakon rijetkih vikenda u P.-u, vraćala u zagrebačko predgrađe, pomiješanih osjećaja. Tu gdje je danas Platinum, Sonja se voljela izgubiti u plesu, u disku. To je ovisilo o ćudima stanovitog Fileta koji je disko vodio; ćudi su ovisile o alkoholu. Ako je sinoć bio pijan, nikom ništa. Okupljeni ispred diska, gimnazijalci, među njima i Sonja, upirali su pogled niz ulicu očekujući da se pojavi teška glava spojena s prsima koja se slijevaju u ovješen trbuh. Na svemu leži nečista, sijeda kosa. Ide! Ako ne – nijemi zijev provincije subotom uvečer. Sonja mora priznati da joj to nije najveći problem: već tada, njezine disfunkcije su duboko unutarnje. To su godine kad većina srednjoškolaca gradi očekivanja od samih sebe. Sonja je nijema kao da je cijela ispunjena starom vatom; dobra u oponašanju. Ne želi na sebe svraćati pažnju.

Taj tijesni, gluhi život kao da se nastavlja prve dvijetri godine studiranja, kad živi s roditeljima u predgrađu Zagreba. Njezino društvo iz P.-a, za koje nikad nema pravog interesa, a vjerojatno ni ono za nju, raspada se već prvih tjedana studija. Dogovori od prošlog vikenda se zaboravljaju. U studentskim domovima živi se ludi život koji Sonja ne može dostići; planovi za subotu navečer mijenjaju se svakih pola sata. Već tada voli izlaziti sama; u kino, na koncert Haustora, Idola; ako je prethodne noći uopće mogla zaspati. U mladosti samoća nema prednosti; mladost je isključiva. Kasnije, u nekim godinama, ona može biti zanimljiva i tajanstvena, ali dok sluša novi val, pogleda ni lijevo ni desno, nego uprta u pozornicu, svjesna je kako je njezina odjeća provincijska i ne zna kamo bi s kosom.

 

ODVOJENI ŽIVOTI

Ali sad je u gradu P. već ponoć. Prazne se stolovi oko Sonje. Napravit će se još koji krug kvartom koji tone u mrak i spokoj. Zatim usisna moć Platinuma, mladima tako važna. Bez obzira na to što je pred njom ukrasna papirnata vrećica s nekoliko sitnica koje je kupila u okolnim giftovima, Sonja više ne može glumiti da je sjela na Coca-Colu poslije subotnje kupnje. Prošlo je baš puno sati otkako su se zatvorile trgovine. I pirka s okolnih brežuljaka, gola joj stopala zebu, skuplja ih pod sebe, pa ne izgleda više kao nepoznata, tajanstvena žena koja, nakon cjelogodišnjeg, napornog ali glamuroznog, rada, uživa u povjetarcu rodnoga grada kao na jahti. Za to joj fali čista kosa, čarape, tenisice, šal od kašmira. Zadnji napor koji će učiniti jest da uđe u kafić i plati račun ne čekajući konobara. Crveni ruž, ogledalce, može, tako… ustane. Otvori vrata kafića, zapljusne je tuš žive muzike koja joj je tijekom večeri proparala glavu. Sandale s platformama, svjetlucavi dekoltei. Sve će se to, za koji čas, prebaciti preko puta, u Platinum. Sonja je opet primijećena, glave se podižu, prate njezin ulazak u kafić, ali ovaj put kao umorne žene u godinama, u sportskoj vjetrovci. Bit će neka alkoholičarka.

Kreće. Prelazi preko trga koji je nekad omeđivala njezina gimnazija, kino, park, crkva, sud. U tih nekoliko dana u P.-u nije vidjela da se tko zaustavio na trgu na kojem više nema ni gimnazije ni kina. Tu je sad samo sud, gdje je majka radila, i na čijim se stepenicama jednom slikala: kašmirska haljina, malo kraća; tapirane frizure više se ne nose. Ostalo su vjerski objekti. Nitko u njih ne ulazi niti izlazi. Park je posječen, crkveni trg je u odnosu na veličinu gradića P. napuhnut, a uvečer ga osvjetljavaju podne lampice, pa je blijed kao pivnička gljiva, kao goli trbuh žene koju Krležin Latinovicz posjećuje u bordelu, u kiselkastoj polutmini vlažnih perina. Sonja brza prema kući u kojoj je u P.-u odsjela, u mirnom kvartu obiteljskih kuća koje se ružičnjacima i vrtnim lampama i balkonima penju prema brežuljcima, kod najboljih, a zapravo i jedinih, prijatelja njezinih roditelja, vršnjaka. Odvjetnička obitelj u nekoliko generacija. Par živi povučenim životom, čistim i preciznim, u mislima na dvoje djece odavno u inozemstvu. Najstariji unuk završava edicinu, školovan na prestižnim američkim stipendijama.

Središte grada još kratko vrijeme neće utihnuti, a sve oko njega odavno je utonulo u sjene: tu se živi stvarni život. Ako koga i muči nesanica, ništa je ne osvjetljava. Nakratko će se predahnuti, a ujutro opet kuhanje filanih paprika, borba protiv bolesti, borba za kćerine ocjene u školi, i kako iz svega toga van.

Središte grada i njegov ostatak žive odvojen život. Središte grada je gladni monstrum na izdisaju. Povući će za sobom koga god može. Ali na periferiji – tamo gdje rijeka presijeca gradić, kod Velikog parka i iza njega, gdje se u Sonjinoj mladosti živio poluseoski život, a nije ni sad mnogo drukčije, pa u radničkim kvartovima oko ugaslih tvornica, u naselju jednokatnica nekadašnjih vojnih lica – tu počinje i traje hiljadu malih pokreta, život se hoće živjeti. Tihi bijeg, ako ne ide drugačije; bez velikih najava.

 

NEMOJ SLUČAJNO!

I sad je već nedjelja, prošlo je podne i Sonja je na drumu koji vodi u Selo. Prvi put u mnogo, mnogo dana iz nje hlapi i nestaje iznurenost, zasićenost svime što je okružuje. Hoda, udiše, osjeća sunce na ramenima koje haljina ne pokriva i nema iznenadnih situacija koje bi joj pokazale njezinu smetenost, tražile dodatni napor. Cesta je ravna kao svijeća. Sonja je i zadovoljna sobom. Bila je na groblju u P.-u, upalila fenjeriće, i sad će to isto učiniti ovdje, premda ju je otac jučer, na telefon, upozorio: „Ponavlja ti mama, nemoj slučajno u Selo da ideš!“ E, fino, ali ona je sad tu, na cesti među prvim kućama; kad ih prođe, Selo će se pred njom početi penjati po obroncima Papuka.

Nigdje nikog, osim, da, ponekog starijeg što na klupici pred kućom čeka vidjeti živo čeljade. Selo je asfaltirano – kad ga je zadnji put vidjela, nije bilo – koči se vatrogasni dom, tu je i prizorima iz dječjeg života oslikan maleni dječji vrtić. Stara škola, na kat, u crvenoj cigli kako je uvijek bila. Kad se približi, vidi razbijene prozore i demolirane učionice – škola je napuštena. Razgledala bi Sonja to i bolje, ali ne želi se previše izložiti pogledima: uvijek se iza neke zavjese nađe netko tko se prenuo iz popodnevnog drijemeža i pogledao kroz prozor: koj’ sad ova? Pa još malo odmakne firangu da bolje vidi. Ni psi ne laju. Zbunjuju je tek pijetlovi, koji tako usred dana svaki čas zakukuriču, pa razmisli i zaključi da bi to moglo biti zbog brzih oblaka koji često zastru Sunce. Kako oblak nestane, pijetlu svane. Sonja jede bananu, gleda bijele, bezopasne brze oblake, pali cigaretu. Zapisuje imena na grobovima… starinska: Mijoković, Marcelja, Špejić, Vargić, Maglajić, Odoljević, Matišić, Pejanović… Jula, Mato, Ruža, Reza, Antun, Ago, Slavko. Sjedi na grobljanskom zidiću pa će istim putem natrag, ali neka je još malo, uz crkvicu od betona i pleksiglasa, s pogledom na selo.

Selo je pogled bez priča, božji dar, kao da su i u njemu svi pomrli. Opet slika mobitelom sve što stigne, da pokaže fotke svojima kad se vrati. Iz blizine klikne pred ovalno uokvirenim portretom majčine majke, one kojoj nije bila na sprovodu. Dugo traju pokojnici na nadgrobnim spomenicima, a ovaj je tu samo tri godine, kao živ, ovalno lice u marami sa, sad i sama vidi, neobično velikim i svijetlim očima, gornji kapak je uzvijen, donji ravan, podržan visokim jagodicama; uzvijene su i svijetle obrve na visokom čelu i sve to kao da ne pripada ostatku lica koje čini jak nos i duga usta stisnuta u crtu. „Tako je ozbiljna bila uvijek, stroga, i prema meni… Ona si je sama odabrala tu fotografiju“, rekla je majka. Sonja fotografira kravu koja je, nepomično kao da je i sama slika, gleda iz voćnjaka, zaboravljajući pasti sijeno. Fotografira vrhove Papuka. Sonjinu bi raspoloženju sad najbolje odgovarao smijeh, vedri smijeh seoskog popodneva. Smijat će se u sebi. „Ja se odavno ne smijem“, govori često majka, to se ima ticati njezine depresije do koje joj je, sad je sasvim jasno, veoma stalo. Pa i zapisuje tu spoznaju na stranicama knjiga koje joj Sonja posuđuje, ako pisac spomene smijeh. Ja se odavno ne smijem.

 

NEOPISIVO DEBELA ŽENA ZA VOLANOM TRAKTORA

I sad se već spušta blaženo cestom prema raskrižju, uronjena u pejsaž, u sitno ljubičasto cvijeće u mekim grmovima nisko pri zemlji, u vinovu lozu, golemu oranicu krupno pooranu. Pejsaž, koji je sad čak spremna nazvati pejsažem svog djetinjstva: još zelen kukuruz, stare topole, iz daljine kao progrižene. Gotovo da će podijeliti neke fascinacije s majkom: poljsko cvijeće trnovitih glavica, puteljke što nestaju u livadama, pa i njih fotografira. I još malo pa će s približiti onim trima jablanima, tamo kod Spahijskih vrata. Ne uznemiri je ni glazba iz automobila koji iza sebe čuje, to je se ne tiče, čak ni kad se zaustavi pored nje, bijeli neveliki auto prošaran hrđom. Pun je cigaretnog dima.

Sonja ima bijelu haljinu, tenisice, o ramenu joj otežala bijela torba. U njoj je zaostao sendvič, pocrnjele banane, omekšao ruž za usne.

– Izvinte, vi ste gospođa Sonja?

– Jesam… – bezbrižna je Sonja.

– A, vi malo slikate…

– A, malo…

Kišobran na sklapanje klati joj se o ručnom zglobu, na zaslonu mobitela skliska slika onoga što je svima ovdje svakodnevica. Samo joj fali kakav zgužvan šeširić pa bi bila najviše nalik na staru frajlu ili potpunu luđakinju. Prašina uokviruje nokte na nožnim prstima.

– Oćmo vas povest…?

– U P. ste krenuli?

– A ne… samo ćmo vas povest… Jučer smo bili… ja sam bila – nasmije se vozačica.

– U Platinumu? – zakima značajno Sonja. Primijetila je: ta je kosa bila jučer ispeglana, sad malo strši, u kutovima očiju zadržale su se mrvice šminke, ali djevojka je lijepa i draga, smješka se dok pali cigaretu. Bože moj, nisu to nikakve renesansne žene, razgaljene Slavonke, a ona starija je baš onako mršava, žućkaste boje lica. Ali žive tako mršave u Selu, i što im fali?

– Kako znate?

– A, znam, znam… vidim – smije se i Sonja.

– Ma povest ćemo vas… – ponavlja vozačica.

– Ne, ne, meni je to gušt, a dolje na raskršću imam dogovor, taman ću stići… – upire Sonja pogled u dno ceste.

– A dobro, ako vi nećete, ako vam ne treba, mi ćmo malo u rikverc pa do Bunara okrenut… kava nam se ladi… – poviče mršava, jer je ponovno pojačala glazbu u autu.

I još: – Zatvorću sad, klima j’ slaba.

– Šta da kažem mami, tko me je htio povest? – zaustavi je Sonja.

– Ma… ma… – prozbori vozačica nagnuvši se prema Sonji. – Vaša nas je mama i poslala, da vas malo… potražimo, kaže, ne može vas dobiti na telefon. Brine se. Saćmo joj javit… Zvala je jednu prijateljicu, koja joj kaže da tud možda nema ni signala. A ima… – nasmije se.

Od iznenađenja, Sonja i ne pogleda ima li propuštenih poziva. Ali teško da ima, pa mobitel joj je stalno u ruci.

Majka ih je poslala…! Eto, ni slike koje je napravila neće biti iznenađenje.

Sonja želi baciti mobitel daleko na oranicu krupno preoranu.

Čuje zvuk auta koji se udaljava; zažmiri i zamisli kako se za njim vije debela prašina suhog ranog ljeta, kao što se na tom drumu vila kad je bila dijete i kad su njime prolazili i volovi i auti.

Spušta se cestom. Nakon nekoliko koraka ispred sebe, tamo od Spahijskih vrata, začuje drndanje drugog vozila, ali ga ne vidi, utonulo je u cestu, a onda iz jednog od valova valovite Slavonije naglo izranja neopisivo debela žena za volanom traktora. Vozi brzo. Sad više ne može prikriti pijanstvo, cijelo joj se tijelo, dok stišće volan, naginje na desnu stranu i zadržava nekoliko trenutaka sasvim presamićeno. Onda je nešto natjera da se uspravi pa sve to ponovi. Primijetivši Sonju, kao da galantno zavrluda na lijevu stranu ceste, da joj dâ mjesta. Ali, ne, ne… pa ženi su oči skroz pobijeljele, šarenice nestale pod kapcima, ništa ta ne vidi, ona lebdi od jarka do jarka kao da sanja.

I na što da Sonja pomisli doli na zatvorenu školjku automobila koji se upravo okreće negdje kod Bunara, nevidljiv pluta u drevnoj prašini utonuo u valove valovite Slavonije, a za koju će sekundu, pun glazbe i dima, opet biti na cesti. Zastane, prirodno, kao da je bilo upisano. I stajala je ne osvrćući se, čak i kad je potreba za tim zaglušila sav pozlaćeni prostor oko nje.

 

 

* Najčešći je uzrok pogibije traktorista u Slavoniji, i drugdje u Hrvatskoj, prevrtanje starog vozila koje zgnječi vozača kao bubašvabu.