Rujanska kupačica | Mirjana Dugandžija

VOLJELA GA JE PONOVNO PET MINUTA

Skitati se, to je kad miris kućnog dima pomiješan sa svježinom noći uđe u vas nenačetu mislima. A baš je to zavoljela. Nitko ne zna gdje si. Miris trulog ploda, granom zakrit prozor. I brzi otkucaji srca pri pogledu na nekoga tko je, lagan u mraku, prešao put od izlaznih vrata zgrade do automobila. Spomenimo ipak da tu živi onaj koga je poznavala.

Kad je bila mlada, njezine su bile gradske ulice, brze riječi, brza pića. Sad?

Sad voli skrovitost.

Zatim zgrada. Nova je, ali preko puta povija se dim iz visokog tornja pa je brzo posivjela i čini se kao mjesto gdje se sve dogodilo davno, davno. Ponekad pomisli kako se njihovi koraci u vremenu tu križaju, ali ne, ne, jer to sad više nije on. Ipak. Križaju se kad on izlazi da bi se odvezao na posao; vraća se kasno navečer, možda nakon što se rastao s nekom ženom koja ima kišobran s volanom. Možda i sam kasnije iziđe da bi napravio noćni krug oko staklenika s povrćem, reda kuća gotovo seoskih u čijem dvorištu laje pas i u kutu su nabacane daske, ili igračke, ili cvjeta mali ružičnjak. Staklenik, most, dim. Često do nje dopre miris rijeke. Ponekad dopusti da je obuzme tuga, ali ona je moguća samo ako nijedno ružno sjećanje ne pusti u sebe. To je teško. Nikakvo sjećanje, ne.

Ali tako ga može voljeti ponovno, pet minuta, minutu, u procjepu sjećanja, skitnji duše slobodne od nesreća koje su ih zadesile: laži, mržnja. Nije zbog njega zavoljela skitnju, u kojoj tek kaput šumi oko gležnjeva, a kad dođe kući, skida blatne traperice. Sve to dugo postoji u svijetu koji se tako razlikuje od onoga u kojem se budi. Ima bijelu spavaćicu uskih naramenica, zlatnožuti kimono i kavu donosi u postelju, čita. U sumrak će se otisnuti i vidjeti Cigane koji na obali rijeke nastanjuju ruševnu kuću. Ljeti poslijepodne sjede na progriženim plišanim foteljama, imaju stol, na njemu pivo. Za muškarce. Za žene kava. Kad s jeseni zahladi, zauzlani maglom, prebiru stvari, krpe, dan-noć. Upute joj neradoznao pogled. Prolazi nasipom: dovoljno je daleko od grada da su i trkači koji nalikuju na paukove tu već odustali. I nedaleko, te kuće poredane u kratku ulicu; skupljeno granje na hrpu. Rijeka, visoki dim, zgrada. Prozori zasvijetle; životi ljudi, izvana, nijemi.

Kad se smrači, spusti se niz nasip pa uličicom-dvije do staklenika gdje ljeti rastu redovi paradajza, paprika, luk. Zna gdje je u staklu rupa. Ako zalaje pas, ukipi se. Lukavija je od psa. Od čuvara koji bi mogao naići? Alisa u paradajzu. Usisava miris djetinjstva. Dedin je paradajz bio sušeg, tvrđeg, hrapavijeg stabla. Ubere plod ovdje, ondje, šušti haljinom po paradajzovu lišću, a kad dođe do kraja reda, već joj je puna torba. Ponekad osjeti kako je u njoj pukao paradajz. Probava paradajza odvija se u Alisinoj torbi, tekućine otječu putovima koje su si same usjekle. Ostavlja torbu blizu rupe u staklu, poslije će je uzeti.

Moglo bi se reći da je pogodila gdje danas živi. Samo se jednog dana malo zamislila. Što je rekao, onda davno, o mjestu gdje su u autu vodili ljubav? Rijeka, dimnjak, most. Da bi ih s prozora, nedalekog, mogla vidjeti njegova žena. Rijeka, most. Danas, nitko Alisi ne želi reći gdje on stanuje. Alisa je opasna, nepredvidljiva, točno, iako ona nikad ne mijenja predmet svog bijesa, uvreda, ciljeve ruke koja se divlje istrgne iz ramena. I tako, jednog je dana samo produžila nasipom dalje, dalje, i ugledala visoki dimnjak. Godinama prekasno. Zašto se toga nije sjetila onda, dok su je njegove laži smućivale poput teškog sna? Sve bi joj bilo jasno puno prije. Rekao je da mora kući, ali njegova automobila kraj zgrade nema. Kraj. Nema veze. Sad ipak živi u zgradi u kojoj je uvijek i živio, sa ženom, djecom, iskradajući se noću u svijet drugih žena. Pa povratak; nevažno.

Može zamisliti kako joj on jedne noći dolazi. Ona ne želi da itko za to zna. Izgubila je prema njemu respekt: jedini način da prestanete voljeti. Stidjela bi se da itko zna da želi s njim razgovarati. Dolazi, i oni su tad neki drugi ljudi. Oni kojima se nisu dogodile sve te godine… nesreća? Govore o knjigama. Njihovo razumijevanje je kletva, dug prema gore. Hoće li pod njenim prozorom još biti park? To bi voljela. Ne dodiruju se, to njeno tijelo nije željelo ni dok je još mislila da su jedno, gušeći se u crnim zagrljajima. Možda bi mogli razgovarati. Dva puta? Ne, ipak jednom. Prije nego što osjeti i najmanju laž. Pravila skitnje: prozirnost stvari. Ali kad nekoga poznajete tako dugo, laž je neminovna, nešto se želi poravnati, učiniti boljim. Ili, prije nego što postane opasno, a postalo bi, došli bi udarci kao posljednji odjeci mladosti, ispunili mali stan nad parkom. Alisa bi potražila na polici knjigu, tu o kojoj je razgovarao s N. Preko razgovora Alisa ne može prijeći. Ta nema ni sisa ni guzica, a svugdje se nađe, tako ju je opisivao. A eto… Bijes joj udvaja sliku u glavi, uzima s police knjigu, baca u noć, u srebrno lišće. I korice knjige posrebre. Bolesna si. Marš! Marš van! Pucaju njeni nokti na njegovoj koži.

Ubrzo bi postali stari.

Tko zna što će biti dalje. Ona želi živjeti. Želi se probuditi ujutro naspavana – da, prestati bdjeti noću, valjda bi tad prestala ta čudna malaksalost – sići stepenicama u malenu bašču pred kućom na moru, kamo dolazi ljeti, gledati što se s raslinjem dogodilo dok je bila u snu, drugdje. Dovoljno je rano da ima na sebi svileni kimono. Još nije vruće. Voli svileni kimono, dugu spavaćicu, ili haljinu koja se visoko diže na vjetru koji navečer zapuše na obali. Inače… malo joj treba. Knjižnica, laptop, plaža. Alisin bivši muž… spava li, u svojoj sobi s prozorom s pogledom na mali vrt, kroz koji je prošle godine uljeznuo u sobu puzavac s donjeg kata? Skrenuo ga je i pričvrstio, sad već staračkim rukama, da ovije i njegov prozor. Prozor s kojeg se vidi i bijela bifora knjižnice, vrh krošnje oraha, pučina.

Ponekad treba zastati s pisanjem.

Šulja se, bliži stakleniku. Noge je odavno bole, a sad joj je i cijelo tijelo zahvatio umor. Ne, ne. Umor je ugodan osjećaj, dovoljan mu je naslonjač i knjiga, a njezino je tijelo bez snage, a nemirno. Uzima torbu kroz rupu staklenika. Ostavlja dim koji se povija iz visokog dimnjaka, i opet granje složeno u hrpe kao na selu, poneko stablo šljive, jabuke. Automobile parkirane oko zgrade, među njima njegov; jednom je u njemu vidjela na zadnjem sjedalu srebrnu žensku jaknu. Ponekad se želi zatrčati, ostaviti za sobom repove kaputa, i ključem od stana koji samo vrškom proviruje iz stisnute šake na autu ostaviti dug blistav trag poput srebrne vlati s jakne. Našla bi se u središtu moćnog vrtloga alarma, na vrhu zvučnog Eiffelova tornja… zašto ne? Počela bi trčati, svjetla bi se u prozorima palila, počeli bi povici… Trčala bi. Uhvatili bi je. Za repove kaputa, za gležnjeve. U zavijanju sirene, prikliještenu povicima.

Čudno je sve to. I kad krene drugamo, često noć završi ispod visokog dimnjaka. I ono nekidan, otputila se na drugi kraj grada, ali onda se trgla u nepoznatom, ušla u autobus, a vozač joj je objašnjavao gdje je sad i kako, jebemu, dalje. Desno je Remetinec… mahao je prstima među kojima je cigareta, noć je, putnika nema i načas je zapalio. Nisam znala da je Remetinec tako blizu, nasmije se Alisa. A, gospođo moja, vi ste jako zalutali, zakima kad je žurno izlazila.

Otključava stan, ulazi u mrak razrijeđen svjetlom iz parka.

Čudno je sve to. Vidjela ga je, za sve to vrijeme, samo jednom. S kćerkom je izlazio iz zgrade. Bila im je sasvim blizu; vrati se hitro u sjenu. Kasni pubertet djevojci je crte lica držao zamućenim, nježnim, ali sličnost s ocem bila je očita. Velika žena, i u ta dva-tri koraka učini se Alisi kao cijela na dodir neugibljiva, čvrstopjenasta. Kad se unatraške spusti na sjedalo auta, svjetlost ulice zadrži se na njenim listovima koji se u ravnoj crti pretvaraju u gležnjeve, stopala. I samo po njima Alisa bi je prepoznala. Neko vrijeme pokušava zamisliti njezin život. Odustaje. Ona o njoj ne zna ništa. Znamo, nitko Alisi ne želi reći kako živi bilo tko od njegove obitelji. Nitko joj ne želi ništa reći, a smiješno je i pomisliti da bi ona tu bilo kome nanijela zlo.

Odvaja od stopala čarapu.

Vadi iz torbe paradajz, uzima iz ormara zdjelu, nokti su joj na nogama crni od crnih tenisica, pregibi kože uokolo sivi od prašine, a i koža joj je cijelog tijela sivkasta, beskrvna, sigurno od kuhinjskog neona. Čudno svijetli tek svileni ožiljak na svodu desnog stopala, tu se jednom davno nepažnjom zario kuhinjski nož.

Sjedi za kuhinjskim stolom. Sutra ima novi liječnički pregled. Misli o tome kao nečemu što će se tek dogoditi. Ili da ipak priznamo, ne, ne, sve je već počelo, zamašnjak je odavno pokrenut, u epruvetama se već pjenuša njena krv kao probava paradajza. Sve se već dogodilo, pukotina kroz koju je nakratko ušla u bivši život zatvorila se, a ova nova… jedino što nitko ne zna je li to tek pukotina u vremenu ili kroz nju nadire halapljivo vrijeme samo. Neko će vrijeme Alisa boraviti drugdje, s cjevčicom koja u žilu na njezinu vratu unosi lijekove, hranu. Otuširala se. Sada bi svi u ovoj priči mogli odahnuti, pa i ona sama.

Gleda se u ogledalu. Primijetila je kako onima koji su dugo na svježem zraku kosa postaje lomna trava, a put lica sitno perutava. Vrhovima prstiju prelazi po obrazima. Ne, ne, sve je u redu. Nanosi kremu.