Malešne su obimna zbirka koju čini nešto više od sto pjesama u prozi ili poetskih mikrofikcija (teško je biti žanrovski precizan oko ove knjige), razdijeljenih u četiri pjesničko-prozna ciklusa (Malešne, Krležne, Malešne 2 i Malešne 3). U velikoj labavoj cjelini knjige, pjesme egzistiraju zasebno i fluidno, svaka u svojoj temi. Veže ih osjetljivi prostor slobode čije granice svaki tekst istražuje za sebe. obilujući ludističkim obratima, momentima apsurda i vedrom ironijom. Riječ malešno kao nešto malo i minijaturno asocira na nježnost i krhkost, što se u ruci drži kao ptić pred odlazak u veliko nebo, tako i svaki od tekstova knjige pulsira kao mogući početak neke velike priče koja bi se mogla razviti i uzletjeti – no završava u svojem najsnažnijem otkucaju, u okvirima malešnosti.

Autor je knjigu posvetio svojim učiteljima, moguće svim velikanima iz svijeta umjetnosti i suvremene kulture koje je uveo u poetski prostor svoje knjige. Već na prvoj stranici susrećemo Danila Kiša, Borgesa, Danijela Dragojevića, Xija Chuana… Niz se nastavlja: David Bowie, Arvo Pärt, Murakami, Mozart, Beethoven, Georges Perec, Jane Austen. Knut Hamsun, Dorta (Jagić zasigurno!), R. W. Fassbinder, Nabokov, Sonic Youth, Sever, Cioran… Osim što nenametljivo koristi znane postmodernističke postupke suodnosa s drugim autorima i umjetnostima. Kirin nas možda čak i više upoznaje sa svojim umjetničkim ukusom.

Sanja Baković, 24express

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Tko je čitao Kirinovu poeziju, znat će da se njegove pjesme kreću po ničijem terenu koji je domesticirano mjesto eseja, tako da Kirin jest promijenio obuću, ali ne i teren po kojemu se kreće. Samo što su mu sada gojzerice eseja prikladnija obuća od balerinki poezije, premda su, ponavljam, njegove balerinke bile bandažirane erudicijom – bile su to balerinke za planinarenje. Erudicija kod eseja nije ona seminarska točna erudicija koju Bog navodno ne voli, s obzirom na to da je i sam sklon lijepim i nelijepim nepravilnostima, fraktalima, nego je to erudicija koja se spaja putem asocijacija, što ne znači da je lišena baš svake matematike – to ne ide i nije moguće tako, po tome se razlikuje šuster-početnik od stasalog obućara. Kirin pripada među druge, i kod njega se znanje nakupljeno, nataloženo čitanjem pojavljuje u pitomom, pristojnom i podsjećajućem obliku – a podsjeća na spomenute pobrojene šamane unutarnjih putovanja, kojima bi se moglo dodati i Rolanda Barthesa, pa i Gastona Bachelarda iz Plamena voštanice, pa čak i onoga iz Poetike prostora. Jer što je Poetika prostora, ako ne proslava neputovanja, traženja najvećih mjernih jedinica u sitnicama, otkrivanje cijelog Mliječnog puta na tavanu? Pa tako i Kirin počinje svoje pjesme u prozi/mikroeseje/male priče, naizgled niotkud, od nečega što se sigurno dogodilo i pokraj vas, ali se nije nastavilo događati, ili se nastavilo događati, ali ste vi okrenuli glavu na drugu stranu. Subjekt njegovih tekstova definiran je jedino kroz visoke estetske preferencije pomiješane s pop mitovima, što nije netipično za kvorumašku generaciju, s time što su odonda sve generacije postale takve – vjerojatno je nezamisliv kulturni tloris iz kojeg su izuzeti filmski i pop motivi. David Bowie tako stoji rame uz rame s Lao Ceom, a veseli Mozart s kiselim Cioranom.

Dario Grgić, Bibliovizor

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U knjizi su izabranih pjesama Malešne (2019.) zastupljene s dvadeset, a Babanija (2021.) s petnaest tekstova. Prva zbirka, kao posveta (literarnim) učiteljima i suborcima, intenzivira intertekstualni (Henry Michaux, Danijel Dragojević, Danilo Kiš, Jorge Luis Borges, Vladimir Nabokov, Emil Cioran) i afirmira intermedijalni aspekt (Rainer Werner Fassbinder). Stvarnost je rekapitulirana kao ukupnost koju tvore ono što jest, ono što nije, i ono što bi moglo biti, pri čemu, izuzmemo li iz opažanja pjesnički subjekt, u recepcijski ishod ne možemo biti posve sigurni (Minute prije odlaska na posao). Potonji primjer sasvim je sigurno moguće klasificirati kao angažman ovaj puta usmjeren u pravcu kritike sve razuzdanijeg konzumerizma.

U izloženim su pjesničkim prozama ove zbirke gdjekad prisutni elementi kratke priče (Majstori), a kao semantička se kulminacija teksta nameće identitetsko pitanje (Tko je on). Da bismo na to pitanje mogli odgovoriti, potrebno je utvrditi prostor(e) i vrijeme/vremena kojima subjekt pripada (i kojima mi pripadamo). Tog zadatka Malešne se ne laćaju: užitak je u pokušajima pronalaska odgovora na neodgovoriva pitanja prepušten čitaocima.

Franjo Nagulov, Moderna vremena

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Knjiga mikrofikcija Miroslava Kirina Malešne ogleda se u vlastitoj raznovrsnosti i raznorodnosti, što njihovoj „malenosti“ osigurava dodanu čitateljsku vrijednost. Riječ je o tekstovima koji nastaju na granicama bizarnog i zena, ako to znači jezično dohvaćanje onoga što izmiče svakodnevici, njezinu pogledu i ogledanju s predmetnim svijetom. Predmet je tema: zaborav i pisanje, rečenice i pogreške, lektirno i govorno, ali njihova strogost i određenost vrstom, rodom ili žanrom nadoknađuju se i premještaju u područja živoga, životnoga.

Radost i veselost, iznenađenje, ironija i sumnja nisu jedini registri „malešnih“, onih koji se na izazovan i pustolovan način u tekstu opiru i mraku i svjetlu. Čitatelja u ovoj knjizi zatječe njegova sjena, ono što ga u čitanju prati, a njezina autora čini iznimnim i važnim: ako pisanje nije pouzdana ulaznica za vječnost, jest dio one radosti koju ne obasjava samo vidljivo i jasno. Evo nas u knjizi uzbudljivih prizora, neočekivanih slika, pomaknutih pogleda, u knjizi pisama, imena, gradova, zemalja i naroda, postotaka, prekriženih mjesta, mnogostrukih izjava o paklu… Čudimo se i tražimo, dopisujemo sami sa sobom i s drugima.

Jednostavno: čitamo knjigu o tome kakav je svijet mogao biti, a da to ni on ni mi nismo znali!

Miroslav Mićanović, tekst na ovitku knjige