Direktna akcija | Voltairine de Cleyre

ANARHIZAM

 

Dva duha prevladavaju na svijetu – duh Opreza i duh Prkosa, duh Mirovanja i duh Nemira; duh Nepokretnosti i duh Promjene; duh onoga Drži-se-čvrsto- onoga-što-imaš i duh onoga Poleti-prema-onome- što-nemaš; duh sporoga i upornoga graditelja, pažljiv prema svojim naporima, nesklon raskinuti s bilo kojim od svojih postignuća, željan čuvati i nesposoban razlikovati između onoga što je vrijedno sačuvati i onoga što je bolje odbaciti, i duh nadahnjujućega rušitelja, maštovit, hirovit, nemaran u svojem obilju truda, naklon odbaciti dobro zajedno s lošim.

Društvo je drhturava ravnoteža, vječno se iznova uglavljujući između tih dvaju duhova. Oni koji gledaju na Čovjeka, kako to većina anarhista čini, kao na kariku u lancu evolucije, u tim dvjema društvenim sklonostima vide zbroj sklonosti pojedinačnih ljudi, koje su, zajedno sa sklonostima sveg organskoga života, rezultat djelovanja i protudjelovanja naslijeđa i prilagodbe. Naslijeđe, trajno teži ponoviti ono što je bilo, dugo, dugo nakon što je to sazrelo; prilagodba trajno teži razbiti forme. Iste sklonosti samo pod drugim imenima zapažaju se i u neorganskom svijetu, i tko god da je opsjednut modernom znanstvenom manijom za Monizmom, lako može slijediti liniju do točke iščeznuća ljudskoga znanja.

Zapravo, postoji čvrsta sklonost tome među dijelom obrazovanijih anarhista, koji su, budući da su prvo bili radnici a anarhisti zbog nagonske mržnje prema gazdi, kasnije postali studenti i, pokošeni svojom neprobavljenom znanošću, odmah shvatili da je potrebno da prilagode svoj anarhizam otkrićima mikroskopa, jer u drugom bi se slučaju od teorije moglo i odustati. Prisjećam se s razmjernom zabavom uzavrele rasprave otprije nekih pet ili šest godina, kad su liječnici i liječnici u zametku tragali za opravdanjem anarhizma u razvoju amebe, dok je žutokljuni inženjer tragao za njim u matematičkim veličinama.

I sama sam u jednom trenutku tvrdila vrlo nepokolebljivo da nitko ne može biti anarhist i istodobno vjerovati u Boga. Drugi su jednako nepokolebljivo tvrdili da ne može netko prihvatiti spiritualističku filozofiju i biti anarhist.

Trenutačno se slažem s C. L. Jamesom,[1] najučenijim američkim anarhistom, da nečiji metafizički sustav ima malo veze s materijom. Lanac rezoniranja koji mi se nekoć činio tako uvjerljiv, naime, da anarhizam, budući da poriče vlast nad pojedincem, ne može supostojati s vjerovanjem u Nadnaravnoga Gospodara svemira, proturječan je slučaju Lava Tolstoja, koji je došao do zaključka da nitko nema pravo vladati drugim baš zato što on vjeruje u Boga, baš zato što on vjeruje da su svi ravnopravna djeca jednoga oca, i zbog toga nitko nema pravo upravljati drugim. Govorim o njemu jer je poznata i znamenita osoba, ali često je bilo slučajeva u kojima je istu zamisao iskazala cijela sekta vjernika, posebice u ranijim (i progonjenijim) fazama svojega razvoja.

Stoga mi se više ne čini nužnim da čovjek zasniva svoj anarhizam na nekom određenom poimanju svijeta; to je teorija odnosa primjerena čovjeku i nudi se kao rješenje društvenih problema koji proizlaze iz postojanja tih dviju sklonosti o kojima sam govorila. Bez obzira na to odakle te sklonosti potječu, svi priznaju da one postoje; i ma kako zanimljivo bilo umovanje, ma kako očaravajuće bilo izgubiti se, nestati u molekularnom olujnome vrtlogu u kojemu se čovjeka vidi uglavnom kao više zbijenu, žešću skupinu, energičnije središte oluje, kretati se među drugima, sudarati se s drugima, ali nigdje odvojeno, nigdje se ne izuzimajući od iste nužnosti što djeluje na sva druga središta sile – u svakom je slučaju nužno da bi se nekoga nagovorilo na anarhizam.

Dovoljni su dobro promatračko oko i mozak razmjerno sklon razmišljanju, bilo kome, pismenome i nepismenome, da prizna poželjnost anarhističkih ciljeva. To ne znači da povećano znanje neće potvrditi i proširiti nečiju primjenu tog temeljnog pojma (ljepota istine u tome je da pri svakom novom otkriću neke činjenice, otkrivamo koliko je ona šira i dublja nego što smo o njoj isprva mislili). Ali to znači da se anarhizam ponajprije zaokuplja sadašnjim stanjem, i vrlo običnim i jednostavnim ljudima; i nipošto nije složen ili težak prijedlog.

Anarhizam, sâm, daleko od bilo koje predložene ekonomske reforme, tek je posljednji odgovor od mnogih koje nam je prošlost dala, na taj prkosan, otpadnički, hirovit, promjenjiv duh koji nikad nije zadovoljan. Društvo, čiji smo dio, na neki nas način tlači – a to je tlačenje poteklo iz samih promjena koje je proveo taj isti duh, u spoju s teškim i čvrstim starim navikama koje smo stekli i utvrdili prije nego što su promjene zamišljene. Strojevi, koji su, kako naši drugovi Socijalisti stalno ističu, doveli do revolucije u Industriji, tvorevina su Prkosnoga Duha; oni su se izborili za sebe unatoč drevnim običajima, povlastici i kukavičluku na svakom koraku, kao što će povijest svakoga izuma pokazati, ako se pogleda unatrag sve njegove preobrazbe. I što je rezultat toga? To da se sustav rada, posve primjeren ručnoj proizvodnji i kadar ne proizvoditi veća tlačenja sve dok industrija ostaje u tom stanju, proteže, napinje da bi odgovorio masovnoj proizvodnji, sve dok ne dosegnemo točku prsnuća; i još jedanput duh Prkosa mora se potvrditi – tražiti nove slobode, jer postojeće su metode proizvodnje pokazale da su stare slobode ništavne i isprazne.

Recimo to podrobnije: u starim danima Gospodara i Čovjeka – ne tako starim jer mnogi se stariji radnici mogu još prisjetiti tih uvjeta, radionica je bila prilično ležerno mjesto gdje su poslodavac i zaposlenik radili zajedno, nisu poznavali klasne osjećaje, družili su se izvan radnog vremena, jer pravilo je bilo da se ne treba žuriti, i oslanjali su se na načelo zajedničkoga interesa i prijateljstva (a ne na odnos rob-vlasnik) za prekovremeni rad. Proporcionalna dobit svakoga radnika možda je čak bila općenito i viša, ali je totalna suma koju je poslodavac mogao ostvariti bila razmjerno manja u mjeri u kojoj se nisu mogle zaraditi veličanstvene svote novca. Biti poslodavac nije ni jednom čovjeku davalo moć nad tuđim prihodima i rashodima, niti nad njegovim govorom dok je radio, niti je to značilo da ga može natjerati da radi do neizdržljivosti, niti da ga može podčiniti globama i porezima za neželjene stvari, kao što su voda s ledom, prljave pljuvačnice, šalice nepitkoga čaja i slično; ni nepristojnostima velike tvornice koje se ni spomenuti ne mogu. Individualnost radnika jasno je priznata veličina: njegov život je njegov; ne može ga se zaključati i dovesti do smrti, kao kakva konja što vuče kola, u ime dobra opće javnosti i najviše važnosti Društva.

Primjenom parnoga stroja i razvojem strojeva, došlo je do velikoga grupiranja radnika, do podjele rada, kojom se poslodavac odvojio, njegovi su se interesi odvojili od interesa njegovih zaposlenika, koji su živjeli u posve drugim krugovima, ništa o njima nije znao više no o jedinicama sile, obračunavao se s njima kao sa strojevima, većinom ih je prezirao, u najboljem slučaju smatrao ih je ovisnicima za koje se on u nekom smislu treba brinuti, kao što se ljudsko biće brine za kakvoga staroga konja koji više nije za upotrebu. Takav je njegov odnos prema svojim zaposlenicima; dok općoj javnosti on postaje jednostavno golema sipa s kracima koji posvuda dosežu – svaka tanašna usta što prožidru dobit bez nekog učinka, ali gomilanje takvoga bogatstva čini svaku deklaraciju o slobodi između njega i radnika stvari kojoj se treba smijati.

Zato je došao čas kad duh Prkosa glasno zove tvornicom i radionicom na promjenu odnosa gospodara i čovjeka. Mora biti moguć neki dogovor koji će sačuvati dobrobiti nove proizvodnje i istodobno obnoviti individualno dostojanstvo radnika – vratiti hrabru neovisnost starome gospodaru svojega posla, zajedno s dodanim slobodama koje bi mu mogle pridoći kao njegova posebna prednost koja proizlazi iz materijalnoga razvoja društva.

To je posebna poruka anarhizma radniku. Nije to ekonomski sustav; ne dolazi vam s potankim planovima kako ćete vi, radnici, voditi industriju; niti usustavljuje metode razmjene; niti uređuje pomnu papirnu organizaciju “administriranja”. On jednostavno poziva duh individualnosti da se uzdigne iz svojega poniženja i drži se visoko bez obzira na to kakva će ekonomska reorganizacija proizići. Budite prije svega ljudi, ne budite sluge stvari koje izrađujete; neka vaše evanđelje bude, “Stvari za ljude, a ne ljudi za stvari”.

Socijalizam je, ekonomski gledano, pozitivan prijedlog za takvu organizaciju. On je pokušaj, uglavnom, da obuhvati te nove velike materijalne dobitke koji su osobit proizvod posljednjih četrdeset ili pedeset godina. On nema toliko u vidu vraćanje i ponovno potvrđivanje osobnosti radnika koliko ima u vidu pravednu raspodjelu proizvoda.

Sad je već savršeno očito da Anarhiju, koja uglavnom ima veze s odnosima ljudi, njihovim mislima i osjećajima, a ne s pozitivnom organizacijom proizvodnje i raspodjele, anarhist treba da bi mogao dopuniti svoj anarhizam nekim ekonomskim prijedlozima, koji bi mu mogli omogućiti da u svoje ime i u ime drugih u praksi ostvari tu mogućnost neovisnoga čovjeka. To će biti njegova provjera u izboru svakoga takvoga prijedloga – mjera kojom je individualnost osigurana. Nije mu dovoljno da se osigura udobna lagodnost, ugodna i dobro uređena rutina; slobodna igra duha promjene – to je njegov prvi zahtjev.

Svim je anarhistima to zajedničko, da ekonomski sustav mora služiti svojem cilju; ni jedan mu se sustav ne nudi kao lijep i gladak; ljubomoran na presezanje stroja, on ljutito sumnjičavo gleda na aritmetiku s ljudima kao jedinicom mjere, na društvo koje se gubi u rutini, preciznošću tako lijepom onome kojemu je ljubav prema redu na prvom mjestu, ali koja ga tek tjera na uzdah – “Uf, smrdi na strojno ulje”.

Sukladno tome, među anarhistima postoji nekoliko ekonomskih škola; imamo anarhiste individualiste, anarhiste mutualiste, anarhiste komuniste i anarhiste socijaliste. U prošla vremena tih nekoliko škola ogorčeno su se međusobno optuživale i odbijale se međusobno priznati uopće anarhistima. Oni uskogrudniji na objema stranama i dalje to čine; uistinu, oni to ne smatraju uskogrudnošću, nego naprosto čvrstom i jasnom istinom, koja ne dopušta toleranciju prema zabludi. To je bilo stajalište zadrtih u svim vremenima, i anarhizam nije ništa više od bilo koje druge nove doktrine uspio izbjeći svojim bigotima. Svaki od tih zagriženih pristaša, bilo kolektivizma bilo individualizma, vjeruje u to da anarhizam nije moguć bez tog određenoga ekonomskoga sustava kao svojega jamstva, i da je on naravno posve opravdan s njegova vlastita stajališta. Proširivši ono što drug Brown naziva Novim Duhom, ta stara uskogrudnost ishodi širom, dobrohotnijom i mnogo razumnijom idejom, da se sa svim tim ekonomskim koncepcijama može eksperimentirati, i da nema ničega neanarhističkoga u svakoj od njih sve dok element prisile ne uđe u proces i ne obveže nespremne osobe da ostanu u zajednici s čijim se ekonomskim uređenjem ne slažu. (Kad kažem, “ne slažu se”, ne mislim na to da im se ono jednostavno ne sviđa, ili da misle da bi se ono moglo lako zamijeniti nekim drugim pogodnijim uređenjem, nego na uređenje s kojim se oni, ipak, mogu lako pomiriti, kao što će dvije osobe koje žive u istoj kući ali imaju različit ukus što se tiče uređenja kuće, pristati na neku boju prozora ili kakvu dranguliju koja im se baš i ne sviđa, ali s kojom se ipak radosno mire zbog zadovoljstva što žive sa svojim prijateljem. Mislim na ozbiljne razlike koje prema njihovu mišljenju prijete njihovim suštinskim slobodama. Unijela sam to objašnjenje o tricama, jer se prigovori doktrini prema kojoj bi čovjek trebao živjeti u slobodnome društvu, gotovo uvijek degeneriraju u trivijalnosti – poput, “a što ćete učiniti ako dvije dame požele isti šešir”? itd. Ne zagovaramo napuštanje zdravoga razuma, i svaka razumna osoba sklona je pokoriti se njegovim preferencijama s vremena na vrijeme, uz uvjet da nije na to prisiljena po svaku cijenu.)

Zbog toga kažem da svaka skupina osoba koja djeluje u društvu u slobodi može izabrati svaki od predloženih sustava i biti jednako pravi anarhist kao i oni koji izaberu onaj drugi sustav. Ako se to stajalište prihvati, oslobođeni smo besramnih ekskomunikacija koje ispravno pripadaju Rimskoj crkvi, i koje nemaju drugu svrhu nego nas uvesti u zasluženi prezir prema izopćenicima.

Nadalje, na temelju čistoga teoretskoga procesa rezoniranja, vjerujem u to da je čovjek tada u stanju uma da spozna određene materijalne čimbenike problema koji je odgovoran za te razlike predloženih sustava, i koji čak i zahtijeva takve razlike, sve dok je proizvodnja u trenutačnom stanju.

Sad ću se nakratko zadržati na tim raznolikim prijedlozima i objasniti, usput, koji su to materijalni čimbenici na koje sam upravo aludirala. Krenuvši od posljednjega kao prvoga, naime od anarhističkoga socijalizma – njegov je ekonomski program isti kao i program političkoga socijalizma, u potpunosti – naime, prije nego što je djelovanje praktične politike razmrvilo Socijalizam u puki popis poboljšanja oblika vlasti. Takvi anarhistički socijalisti smatraju da je Država, centralizirana vlada, bila i da će uvijek biti poslovni posrednik klase u čijim je rukama vlasništvo; to je izraz čisto određenoga materijalnoga stanja, i kad to stanje prestane, nestati mora i Država; taj socijalizam, koji znači potpuno preuzimanje svih oblika vlasništva iz ruku ljudi kao nedjeljiva Čovjekova posjeda, donosi sa sobom kao logičan, neizbježan rezultat raspuštanja Države. Oni vjeruju da će, budući da svaka individua izražava zahtjev za društvenom proizvodnjom, poticaj za posezanjem i posjedovanjem nestati, da će zločini (koji su u gotovo svim slučajevima nagonski odgovor na određeno prethodno poricanje toga zahtjeva za vlastitim udjelom) nestati, i s njima i posljednja isprika za postojanje Države. Oni se, prema pravilu, ne vesele ni jednoj takvoj preobrazbi u materijalnome aspektu društva, kao što se neki od nas vesele. Jedan mi je Londonac jednom rekao da je on vjerovao u to da će London nastaviti rasti, da će plima i oseka nacija nastaviti kuljati zavojitim ulicama, njegovih stotine autobusa će nastaviti voziti posve jednako, i da će se sav taj golemi promet koji opčinjava i zastrašuje nastaviti valjati poput velike bujice gore-dolje, doljegore, poput ribe čistača [2] – nakon ostvarenja anarhizma, baš kao što se i danas valja. Taj Londonac zove se John Turner; on je rekao, istom prilikom, da on posve vjeruje u ekonomiju socijalizma.

Taj je ogranak anarhističke stranke proizišao iz stare socijalističke stranke i izvorno je predstavljao revolucionarno krilo te stranke, kao suprotstavljeno onima koji su prihvatili pojam korištenja politikom. I ja vjerujem da je materijalni razlog koji računa s njihovim prihvaćanjem te određene ekonomske sheme (naravno on vrijedi za sve europske socijaliste) taj da je društveni razvoj Europe stvar dugotrajne povijesti; da gotovo od pradavnih vremena postoji priznata klasna borba; da ni jedan radnik, ni njegov otac, ni njegov djed, ni njegov pradjed, nije doživio da neka europska zemlja prelazi u velikim dijelovima iz bezvlasničkoga javnoga naslijeđa u ruke običnoga pojedinca poput njega, bez kakve titule ili kakva odlikovanja, kao što smo to mi u Americi doživjeli. Zemlja i zemljoposjednik njemu su uvijek bili nepristupačne veličine – priznati izvor opresije, klase i klasnoga vlasništva.

Industrijski je razvoj u gradu – kao sredstvo bijega od feudalnoga tlačenja, ali koje opet donosi sa sobom svoj oblik tlačenja, također s dugom poviješću ratovanja iza njega, poslužio da nametne osjećaj klasne podaničke vjernosti običnim ljudima u tvorničkim gradovima; tako da među slijepima, glupima, i pod tlakom Crkve, bez dvojbe, postoji nejasan, tup, ali vrlo siguran osjećaj da moraju potražiti pomoć u zajedništvu s drugima, i odnositi se sumnjičavo ili ravnodušno prema svakom prijedlogu koji im predlaže pomoći tako što će pomoći njihovim poslodavcima. Štoviše, socijalizam je uvijek bio san koji se uvijek iznova vraćao tijekom duge priče o pobuni u Europi; anarhistima je, poput drugih, bio urođen. Tek su, kad su prešli preko mora i došli u dodir s drugim uvjetima, udahnuli ozračje drugih misli, bili kadri vidjeti i druge mogućnosti.

Ako se mogu usuditi, na ovom mjestu, kritizirati takvo stajalište anarhista socijalista, rekla bih da je velika pukotina u tom poimanju Države u tome što ono pretpostavlja da je ona običnoga porijekla; Država nije puko sredstvo vladajućih klasa; ona ima svoj korijen duboko u religioznome razvoju ljudske prirode; i neće se raspasti tek pukim ukidanjem klasa i vlasništva. Mora se još nešto uraditi. A što se tiče ekonomskoga programa, kritizirat ću ga, kao i ostale prijedloge, kad dođem do sumiranja.

Anarhistički komunizam je modifikacija, prije nego evolucija, anarhističkoga socijalizma. Većina se anarhista komunista, prema mojem uvjerenju, raduje velikim promjenama u raspodjeli ljudi po zemaljskoj površini do kojih će doći ostvarenjem anarhizma. Većina ih se slaže da će dijeljenje zemlje uz besplatnu uporabu sredstava za rad voditi raskidu tih golemih zajednica što se zovu gradovi, i formiranju manjih skupina ili komuna koje će održavati u zajedništvu samo slobodno priznanje zajedničkih interesa.

Dok socijalizam s veseljem očekuje daljnje širenje moderne pobjede Trgovine – koja je donijela proizvode sa svih strana svijeta pred vaša vrata – slobodni komunizam gleda na takvu groznicu izvoza i uvoza kao na nezdrav razvoj, i očekuje mnogo samopouzdaniji razvoj domaćih izvora, raskid s masovnim nadzorom potrebnim za sustavno vođenje takve svjetske razmjene dobara. On se obraća priprostome duhu radnika, predlažući im da oni koji sada sebe smatraju bespomoćnim ovisnicima o gazdinoj sposobnosti da im osigura posao, trebaju utemeljiti neovisne proizvodne skupine, uzeti materijal, raditi (što i čine), odlagati proizvode u skladišta, uzeti sebi što im treba i dopustiti drugima da uzmu ostatak. Da se to učini, nije potrebna nikakva vlada, nikakav poslodavac, nikakav novčani sustav. Potreban je samo doličan obzir prema svojoj samosvojnosti i samosvojnosti svojih suradnika. Nije vjerojatno, dapače pobožno je nadati se, da se takva velika gomila ljudi, poput današnjih svakodnevnih skupova u mlinovima i tvornicama, jednom spoji uzajamnom željom. (Tvornica je rasadnik svega što je pokvareno u ljudskoj prirodi, i to uglavnom zbog svoje pretrpanosti.)

Poimanje da ljudi ne mogu raditi zajedno ako nemaju pokretačkoga gospodara koji će uzimati postotak od njihova proizvoda, suprotno je razboritosti i zapaženoj činjenici. Po pravilu, poslodavci jednostavno samo pojačavaju zbrku kad se pokušavaju umiješati u radničke zaplete, kao što je svaka mehanika praktično pokazala; a što se tiče društvenoga napora, ljudi su radili zajedno dok su još bili majmuni; ako u to ne vjerujete, promatrajte majmune. Oni ne predaju svoju individualnu slobodu, nikada.

Ukratko, stvarni radnici uvest će vlastita pravila, odlučiti kada, gdje i kako stvari treba uraditi. Nije nužno da će zasnivač anarhističko-komunističkoga društva reći na koji se način zasebne industrije trebaju voditi, niti se on to usudi. On jednostavno spaja duh Prkosa i Rada u najobičnijem radniku – kaže im: “Vi znate kako kopati rudu, iskapati, rezati; znat ćete kako organizrati svoj rad bez diktatora; mi to ne znamo, ali imamo punu vjeru u to da ćete sami pronaći svoj put. Nikad nećete biti slobodni ljudi dok ne dosegnete tu istu vjeru u sebe.”

A što se tiče problema točne razmjene ekvivalenata koja izjeda reformatore drugih škola, za njega on ne postoji. Pa svega ima dovoljno, koga briga? Izvori bogatstva ostaju zauvijek nedjeljivi; kome je stalo za to što netko ima malko više ili manje, ako svi imaju dovoljno? Tko mari za to ako nešto i bacimo? Bacimo! Trula jabuka gnoji tlo baš kao što je prvo utješila životinje. I, doista, vi koji se toliko brinete o sustavu i poretku te podešavanju proizvodnje potrošnji, trošite više ljudske energije na svoje račune nego što ta dragocjena kalkulacija vrijedi. I zato se novac s cijelom svojom svitom komplikacija i lopovluka napušta.

Male, neovisne, snalažljive komune što slobodno surađuju – to je ekonomski ideal koji privaća većina anarhista Staroga svijeta danas.

Što se tiče materijalnoga čimbenika koji je razvio taj ideal među Europljanima, čine ga sjećanje i neki još preživjeli tragovi srednjovjekovne seoske komune – te oaze u velikoj Sahari ljudskoga poniženja u povijesti srednjega vijeka, kad je katolička crkva pobjedonosno stajala nad Čovjekom u prašini. Takav ideal obasjan je starim zlatom sunca pri zalasku, što prosijava kroz stranice Morrisa i Kropotkina. Mi u Americi nismo poznavali seosku komunu. Bjelačka je Civilizacija zapljusnula naše obale širokim plimnim valom i razlila se zemljom: među nama nikad nije viđena mala komuna izrasla neovisno od stanja barbarstva, iz prvobitne marljivosti, i dostatna samoj sebi. Nije bilo postupne promjene iz života kojim su živjeli domoroci u naš vlastiti; došlo je do potpunoga brisanja i potpunoga presađivanja posljednjega oblika europske civilizacije. Ideja o maloj komuni stoga na um pada instinktivno anarhistima Europe – posebice onima s kontinenta; u njih je to puki svjesni razvoj potisnutoga nagona. U Amerikanaca je to uvoz.

Vjerujem u to da većina anarhokomunista izbjegava nepromišljenost socijalista što se tiče Države kao čistoga potomka materijalnih uvjeta, premda veliki naglasak stavljaju na to da je ona sredstvo Vlasništva, i smatraju da će u ovom ili onom obliku Država postojati toliko dugo koliko će i vlasništvo postojati.

Prelazim na krajnje Individualiste – one koji se drže tradicije političke ekonomije i čvrsto podupiru ideju da su sustav poslodavaca i uposlenika, kupovanje i prodavanje, banke i sve ostale bitne institucije Komercijalizma, usredotočene na privatno vlasništvo, po sebi dobre, i da zle postaju tek kad se Država umiješa. Njihovi su glavni ekonomski prijedlozi da zemlju trebaju posjedovati pojedinci ili tvrtke tako dugo dok im treba i toliki dio koliki koriste; redistribuciju treba provesti kad god se tako članovi zajednice dogovore; o uporabi odlučuje svaka zajednica, po svoj prilici na gradskim skupštinama; o spornim slučajevima sudit će takozvana slobodna porota koju će ždrijebom izabrati cijela skupina; članovi koji se ne slažu s odlukama skupine, poći će u dalju okolicu, na nezauzetu zemlju, bez ičije zapreke.

Novac koji predstavlja glavnu robu, izdavat će tko god hoće; prirodno, pojedinci će polagati zadužnice u bankama a zauzvrat primati novčanice; takve novčanice predstavljaju rad utrošen na proizvodnju i bit će izdavane u dovoljnoj količini (neće biti ograničenja pri pokretanju nekoga posla, čim kamate počnu rasti, organizirat će se sve više banaka, i tako će stopu postotka stalno provjeravati konkurencija), razmjena će se voditi slobodno, svaka vrsta posla će se poticati, povući će se vladine povlastice na izume, na svakom uglu rađat će se nova proizvodnja, i gazde će tražiti ljude, umjesto da ljudi traže gazde, plaće će narasti do punog opsega individualne proizvodnje, i zauvijek takve ostati. Vlasništvo, stvarno vlasništvo, napokon će postojati, kakvo danas ne postoji, jer ni jedan čovjek nije nagrađen prema tome koliko radi.

Privlačnost je takva programa u tome da on predlaže temeljite promjene naše svakodnevne svite; ne zbunjuje nas onako kako nas zbunjuju revolucionarniji prijedlozi. Njegov je lijek automatski; ne ovisi o svjesnom naporu pojedinaca da uspostave pravdu i izgrade sklad; slobodna konkurencija veliki je automatski ventil koji se otvara ili zatvara kako se potrebe povećavaju ili smanjuju, i potrebno je samo da se prepusti sebi, bez pokušaja pomoći.

Posve je sigurno da će devetero od desetero Amerikanaca koji nikad prije nisu čuli ni za jedan od tih programa, slušati s mnogo više zanimanja i odobravanja taj prijedlog, nego druge. Materijalni razlog koji objašnjava to stanje uma vrlo je očit. U ovoj zemlji, osim crnačkoga pitanja, nikad nismo imali povijesnu podjelu na klase; mi tek tu povijest stvaramo; nikad nismo osjećali potrebu za duhom združivanja radnika s radnikom, jer u našem društvu pojedinac poduzima stvari; današnji radnik sutrašnji je poslodavac; goleme mogućnosti su pred njim na nerazvijenom teritoriju, uprtio je svoj alat i krenuo novim smjerom sam. Čak i sada, kad borba je sve žešća, sve žilavija i tjera radnika u kut, linija podjele među klasama stalno puca, i prvo je geslo Amerikanca “Bog će ti pomoći ako sam sebi pomogneš”. Posljedično, taj ekonomski program, čija je osnovna ideja “uzdaj se u se”, silno se poziva na tradicionalne simpatije i životne navike ljudi koji su sami doživjeli da je gotovo izbrisana neograničena baština, kao što kockar gubi svoj ulog, a tomu su uzrok ljudi koji su se s njima igrali u školi ili radili s njima u nekoj trgovini prije godinu ili deset godina.

Ta grana anarhističke stranke ne prihavaća komunističko mišljenje da vlada izrasta iz vlasništva; naprotiv, oni smatraju vladu odgovornom za nijekanje pravoga vlasništva (naime: isključivog posjedovanja proizvođača nad svojim proizvodom). Oni više ističu metafizičko porijeklo Straha u ljudskoj naravi prema vlasti. Njihov je napad usmjeren u prvom redu na ideju Vlasti; tako materijalne pogreške proistječu iz duhovne pogreške (ako se smijem usuditi upotrijebiti tu riječ bez straha od pogrešnoga tumačenja), što je posve suprotno od socijalističkoga gledišta.

Istina nije negdje “između”, nego u sintezi tih dvaju stajališta.

Anarhistički mutualizam modifikacija je programa individualizma, s većim naglaskom na organizaciji, suradnji i slobodnom udruživanju radnika. Za njih je sindikat jezgra slobodno kooperativne skupine, koja će ukloniti potrebu za poslodavcem, voditi evidenciju radnoga vremena, preuzeti nadzor nad završenim proizvodom, voditi razmjenu proizvoda s različitim proizvodnim grupama na obostranu korist putem središnje federacije, omogućiti svojim članovima da dobiju zajmove i sukladno tome osigurati ih od gubitka. Mutualističko stajalište o pitanju zemlje identično je onome individualista, kao i njihovo poimanje Države.

Materijalni je čimbenik, koji je odgovoran za takve razlike poput onih između indivdualista i mutualista, prema mojem mišljenju, činjenica koja se isprva rodila u mozgu onih koji su, bilo da je riječ o radnicima ili poslovnim ljdima, živjeli prema takozvanom neovisnom nastojanju. Josiah Warren, premda siromah, živio je na individualistički način i provodio svoj društveni eksperiment slobodnoga života u malim seoskim naseljima, daleko od velikih organiziranih industrija. Tucker također, premda građanin, nikad nije bio osobno povezan s takvim industrijama. Nikad nisu izravno upoznali potlačenost rada u velikim tvornicama, niti su se miješali s radničkim udruženjima. Mutualisti jesu; posljedično su više skloni komunizmu. Dyer D. Lum proveo je velik dio svojeg života u gradnji radničkih sindikata, i sam je bio radnik, po zanimanju knjigoveža.

Predstavila sam grubi kostur četiriju različitih ekonomskih shema koje podržavaju Anarhisti. Zapamtite da se u jednom svi slažu: bez prisile. Oni kojima je draža jedna metoda ne namjeravaju je nametati onima kojima je draža druga metoda, sve dok se i prema njima iskazuje jednaka snošljivost.

Zapamtite i to da ni jedna od tih shema nije predložena zbog sebe same, nego zato što se njome, kako vjeruju njezini predlagači, najbolje može osigurati sloboda. Svaki anarhist, kao anarhist, bit će savršeno voljan odstupiti od svoje sheme vrlo izravno, ako shvati da druga shema polučuje bolji uspjeh.

Što se mene tiče, vjerujem da se sve te sheme i još mnoge druge mogu korisno iskušati na raznim mjestima; voljela bih vidjeti da se nagoni i navike ljudi izražavaju slobodnim izborom u svakoj zajednici; i sigurna sam da određeni okoliš zaziva i određene prilagodbe.

Osobno, premda shvaćam da bi se sloboda trebala širiti u svakoj od tih ekonomija, iskreno priznajem da me ni jedna od njih ne zadovoljava.

I socijalizam i komunizam zahtijevaju stupanj zajedničkoga truda i upravu što bi rodila većom regulacijom no što bi to bilo u skladu s idealom anarhizma; individualizam i mutualizam, počivajući na vlasništvu, uključuju razvoj privatnih policajaca, što nipošto nije u skladu s mojim poimanjima slobode.

Moj bi ideal bio stanje u kojemu će svi prirodni izvori zauvijek biti besplatni svima, a radnik će pojedinačno biti sposoban sam proizvesti onoliko koliko mu treba da osigura životne potrebe, ako tako izabere, tako da ne mora rukovoditi svoj rad ili nerad prema vremenu svojih drugova. Mislim da bi takvo vrijeme moglo doći; ali samo razvojem oblika proizvodnje i ukusa ljudi. U međuvremenu, svi jednoglasno zazivamo slobodu da pokuša.

Jesu li to sve ciljevi anarhizma? Ne, to je samo početak. Oni su samo obris onoga što se zahtijeva za materijalnoga proizvođača. Ako, kao radnik, ne mislite dalje od toga kako da oslobodite sebe od strašnoga ropstva kapitalizma, onda je to anarhizam samo po vašoj mjeri. Ali vi određujete granice, ako ih određujete. Neizmjerno dublje, neizmjerno više, zaranja i uzvija se duša koja se izbavila iz svojega kazamata običaja i kukavičluka, i usudila se zahtijevati Sebe.

Ah, jedanput nepokolebljivo stati na rub toga mračnoga zaljeva strasti i želja, jedanput konačno usmjeriti hrabar, izravan pogled u to vulkansko Ja, jedanput, i toga jedanput, toga jedanput zauvijek, odbaciti zapovjed da se skrije i pobjegne od znanja o tom ponoru – ne, usuditi se siktati i ključati ako treba, i svijati se i drhtati od njegove snage! Jednom i zauvijek shvatiti da čovjek nije snop dobro uređenih malih razloga povezanih u prednjoj sobi mozga kojemu se propovijeda i drži ga se u vlasti otrcanim izrekama, ili pokreće i zaustavlja kakvim silogizmom, nego da je čovjek nedokučiv, on je bezdana dubina svih čudnih osjeta, uzburkano more osjećaja gdje god metu snažne oluje neobjašnjive mržnje i bijesa, čovjek su i nevidljivi grčevi razočarenja, oseke zloće, drhtaji i strepnje ljubavi koja vodi u ludilo i ne može se imati u vlasti, gladi, jauci i jecaji što udaraju u unutarnje uho, sada prvi put obvezno slušati, kao da su se sva tuga mora i sav lelek velikih borovih šuma na sjeveru stekli da zajedno oplakuju u toj tišini koju samo vi čujete. Pogledati u tu dubinu, upoznati crnilo, ponoć, mrtvo doba u sebi, osjetiti džunglu i zvijer u sebi – i močvaru i glib, i pustu pustoš očaja srca – vidjeti, znati, osjetiti do kraja – i onda pogledati svojega druga, koji sjedi nasuprot u tramvaju, tako doličan, dotjeran, lijepo počešljan i očetkan, zalizan, i pitati se što se krije ispod te obične izvanjskosti – zamisliti špilju u njemu koja negdje duboko ima uski rov što vodi u tvoju vlastitu špilju – zamisliti bol što ga možda muči do srži dok odijeva to lice izglačane košulje – shvatiti da i on sam strepi pred sobom i grči se i bježi od lave svojega srca i trpi u svojoj kući zatvoru ne usuđujući se pogledati sebe – s poštovanjem ustuknuti pred branom najpriprostijega, najbeznadnijega stvorenja, čak i pred najponiženijem zločincem, jer čovjek poznaje beznačajnost i zločinca u sebi – poštedjeti svake osude (koliko još suđenja i kazni) jer čovjek poznaje materijal od kojega je stvoren i ne uzmiče ni pred čim jer sve je u njemu – to bi vam anarhizam mogao značiti. To znači meni.

I, okrenuti se oblacima, zvijezdama, nebu i pustiti snovima da nas preplave – ne osjećajući više strahopoštovanje prema izvanjskim silama bilo kojega poretka – ne priznajući da je išta nadmoćnije od nas – slikati, slikati bezbrojne slike, stvarati dosad nečuvene simfonije što pjevaju sanjarske zvukove samo vama, proširiti suosjećanje i na glupe nemani kao da su nam braća, cjelivati cvijeće kao što smo činili dok smo bili djeca, dopustiti sebi slobodno ići, slobodno poći onkraj granica onoga što strah ili običaj zovu “mogućim” – i to bi vam anarhizam mogao značiti, ako ga se usudite tako primijeniti. A, ako to jednoga dana i učinite – ako sjedeći za radnim stolom, ugledate viziju nenadmašiva sjaja, sliku toga zlatnoga doba kad neće biti zatvora na zemlji, ni gladi, ni beskućništva, ni objeda, ni suđenja, a srca će biti otvorena poput otisnutih listova, i iskrena koliko i bezbojazna, ako tada pogledate svojega priprostoga susjeda, koji se znoji, smrdi i proklinje svoj alat – sjetite se da vam nije poznata ni njegova dubina ni njegova visina. I on bi mogao sanjati kad bi jaram običaja i zakona i dogme bio s njega skinut. Čak i sada ne znate što slijepa, vezana, nepokretna kukuljica radi ondje da pripremi svoju krilatu stvar.

Anarhizam znači slobodu i duši i tijelu – u svakom htijenju, u svakom rastu.

Nekoliko riječi o metodama. U prošlim vremenima anarhisti su se u pogledu metoda međusobno isključivali; revolucionari su prezirno nazivali “kvekerima”[3] miroljupce; kvekeri su ih zauzvrat anatemizirali kao “divlje komuniste”.

No, i to prolazi. Kažem vam: sve metode ovise o sposobnosti pojedinca i njegovoj odluci.

Imamo Tolstoja – kršćanina, pristalicu nenasilja, umjetnika. Njegova je metoda oslikati sliku društva kakvo jest, pokazati okrutnost i beskorisnost sile; zagovarati kraj vlasti nepriznavanjem svake vojne sile. Dobro! Posve to prihvaćam. To odgovara njegovu karakteru, njegovoj sposobnosti. I budimo zadovoljni što je takav.

Tu je i Johann Most – star, radom istrošen, s težinom zatvorskih godina na plećima – a opet gorljiviji, vatreniji, žučljiviji u optuživanju vladajuće klase od tucet mladića – spuštajući se niz posljednja brda života, podižući svijest o zlu među svojim drugovima na tom putu. Dobro! Tu svijest treba probuditi. Govorio još dugo taj strastveni jezik!

Pa Benjamin Tucker – hladnokrvan, samodovoljan, kritičan – bacajući svoje teške strijele među neprijatelje i prijatelje, hladnom nepristranošću, pogađajući brzo i oštro zasjecajući – i uvijek spreman pribiti uza zid izdajicu. Držeći se pasivnoga otpora kao najučinkovitijeg, spreman promijeniti ga kad god mu se učini mudrim. To mu odgovora; i u tome je sâm, neprocjenjiv.

A tu je i Petar Kropotkin, privlačan mladima, gleda slatkim, toplim, užarenim očima na svaki napor naseljavanja, i dječjim zanosom pozdravlja pobune radnika, te vjeruje u revoluciju cijelom svojom dušom. I njemu zahvaljujemo.

George Brown je tu, propovijeda miroljubivu eksproprijaciju putem ujedinjenih radničkih sindikata; i to je dobro. To je kod njega najbolje; u tome je kod kuće; najviše može postići upravo na tom polju koje je sam odabrao.

A u kovčegu u Italiji počiva čovjek čija je metoda bila ubiti kralja i šokirati narode te ih dovesti do iznenadne osviještenosti o lažnosti njihova zakona i reda. I njega, njega i njegov čin, bez rezerve prihvaćam, i tiho se klanjam snazi toga čovjeka.

Jer ima nekih čija je narav misliti i uvjeravati, popuštati i vratiti se, i tako napredovati u umovima svojih bližnjih; a ima drugih koji su strogi i tihi, odlučni, neumoljivi kao Judin san o Bogu; i ti ljudi navale – jedanput i nestanu. Ali udar odjekuje svijetom. I kao što noću, kad je nebo teško od oluje i iznenadni bijeli bljeskovi ga paraju, i kad se svaki predmet jasno ocrtava, tako je pod bljeskom Brescijeva pištolja, kad je zapucao, cijeli svijet na tren vidio tragičan lik talijanskoga naroda, izgladnjeloga, zakržljaloga, osakaćenoga, zgrčenoga, poniženoga, umorenoga; a u istom trenu kad su im zubi zacvokotali od straha, zamolili su Anarhiste da im objasne svoj nauk. I stotine tisuća ljudi pročitalo je o toj ideji više u tih nekoliko dana no što su pročitali u svojem životu.

Tražite metodu? Pitate li Proljeće za metodu? Što je potrebnije, sunce ili kiša? Da, proturječeni su; uništavaju se međusobno – da, ali iz toga uništenja rađa se cvijeće.

Svatko bira metodu koja ponajbolje izražava njegovo unutarnje biće, i ne prezire drugoga čovjeka zato što se on izražava drugačije.

 

 

BILJEŠKE

1 Charles Leigh James (1846–1911), englesko-američki pisac i anarhist, sin engleskog romanopisca, povjesničara i britanskoga konzula G. P. R. Jamesa.

2 Scorpis aequipinnis.

3 Od engl. quake, tresti se, “treskavci”, aluzija na to da su se tresli u vjerskome zanosu, prev.