Direktna akcija | Voltairine de Cleyre

KAKO SE POSTAJE ANARHIST

“Ovdje je bio jedan čuvar, a na onom kraju drugi; ja sam bio nasuprot vrata. Znate već one poteškoće s geometrijom u slučaju zeca i pasa – nikad ne trče ravno, nego uvijek zavojito, ne? A čuvar nije bio pametniji od pasa; da je trčao ravno do vrata, ulovio bi me.”

Tako je Petar Kropotkin opisao svoj bijeg iz Petropavlovske tvrđave. Tri mrvice na stolu označavale su relativni položaj nadmudrenih čuvara i zatvorenika bjegunca; govornik ih je otkinuo od kruha koji je jeo i bacio ih na stol uz veseli smijeh. Sugerirani trokut bio je početna točka doživotnoga progonstva najvećega čovjeka, osim još Tolstoja, kojega je Rusija stvorila; toga trenutka počela su mnoga lutanja po tuđini i preuzimanje jednostavnoga, omiljenoga nadimka “Drug”, zbog kojega je napustio nadimak “Princ”, koji je prezirao.

Nas troje sjedili smo u običnome malom domu londonskoga radnika – Will Wess, nekadašnji postolar, Kropotkin i ja. Pili smo naš “čaj” na domaći engleski način, uz tanke šnite kruha s maslacom; i razgovarali smo o stvarima bliskima našem srcu, što, kad god se troje anarhista nađe na okupu, znači razgovor o sadašnjim pokazateljima porasta slobode i o tome što naši drugovi rade po raznim drugim zemljama. A budući da zbog toga što rade i govore često završe u zatvoru, razgovor je naravno skrenuo na Kropotkinovo iskustvo i njegov hrabri bijeg, zbog čega je ruska vlada i dan danas ljuta.

Sad već star muškarac, pogledao je na sat i žustro skočio na noge: “Kasnim. Doviđenja, Voltairine; doviđenja, Wille. Je li ovo put u kuhinju? Moram se pozdraviti s gospođom Turner i Lizzie.” I otišao je u kuhinju, nevoljan, premda je kasnio, otići a da se nije rukovao s onima koji su oprali suđe za njega. Takav je Kropotkin, čovjek čija je ličnost najdojmljivija u anarhističkom pokretu – istodobno najnježniji, najljubazniji i najnepobjediviji čovjek. Komunist koliko i anarhist, srce mu kuca ritmično u skladu s velikim zajedničkim bilom rada i života.

Ja nisam komunistkinja, premda je moj otac to bio, kao i njegov otac prije njega tijekom uskomešanoga doba 1848. godine, što je vjerojatno vrlo daleki razlog za moje opiranje stvarima kakve jesu: u svojoj srži uvjerenja su većinom prirođena. I, ako bih trebala objasniti sebe na nekoj drugoj osnovi, bila bih zbunjujuća logična pogreška; jer, prema prvim utjecajima i prema odgoju, trebala bih biti opatica, i provesti život veličajući Autoritet u svojem najkoncentriranijem obliku, kao što to mnoge moje školske drugarice čine u ovom času u misijskim kućama Reda svetoga imena Isusa i Marije. Ali stari pradjedovski duh pobune potvrdio je sebe dok mi bijaše još četrnaest godina, kad bijah učenica u Konventu Naše gospe od Jezera Hurona, u Sarniji, u Ontariju. Kako samo žalim sebe sada, kad se toga sjetim, te jadne dušice koja se sama bori u tmini religiozne praznovjerice, nesposobna vjerovati, a opet neprestance u strahu od prokletstva, žestokog, divljeg i vječnog, ako se odmah ne ispovijedim i ne zaredim! O kako se samo dobro sjećam gorčine kojom sam odbila zapovijed svoje učiteljice, kad sam joj rekla da se ne mislim ispričati za dosuđeni prijestup, jer ja ne vidim da sam imala krivo, pa neću ni osjetiti svoje riječi u tom slučaju. “Nije nužno”, reče ona, “da trebamo osjetiti to što govorimo, ali je uvijek nužno da se pokoravamo svojim nadređenima.” “Neću lagati”, odgovorih vatreno, a istodobno sam se prestrašeno tresla da me ne bi moj neposluh na kraju osudio na muke!

Na kraju sam se izborila za svoj put i bila sam slobodoumna osoba od trenutka kad sam napustila tu ustanovu, tri godine poslije, premda nikad dotad nisam vidjela knjigu ili čula riječ koja bi mi pomogla u mojoj usamljenosti. Bilo je to poput Doline Smrtne Sjene, i ima bijelih ožiljaka na mojoj duši, gdje su me Neznanje i Praznovjerica spalile svojim paklenim ognjem tih ugušujućih dana. Jesam li blasfemična? To je njihova riječ, ne moja. Osim te borbe u mojoj mladosti, sve ostale su bile lake, jer bez čega god da sam bila, Volje sam imala na pretek. Nikad nije bila podanička, i nikad neće biti; uporno je išla u jednom smjeru, spoznaja i potvrda njezine vlastite slobode, sa svim odgovornostima koje su s tim išle.

To je, uvjerena sam, temeljni razlog za moje prihvaćanje anarhizma, premda je posebna prilika u kojoj je dozrela sklonost da se tako odredim bila 1886. na 1887. godinu kad je petero nevinih ljudi obješeno u Chicagu zbog krivice osobe koja je i danas ostala neznana. Dotad sam vjerovala u suštinsku pravdu američkoga zakona i suđenja uz porotu. Nakon toga, nikad to više nisam mogla. Sramota toga suđenja završila je u povijesti, a pitanje koje je ono potaknulo što se tiče mogućnosti provedivosti pravde u skladu sa zakonom, završilo je u bučnom kriku diljem svijeta. S tim pitanjem što se bori za svoj glas u doba kad su me, mladu i gorljivu, sva pitanja pritiskala snagom koju će kasniji život zalud slušati ponovo, okušala sam sreću na Konvenciji u spomen Paineu[1] u nekom mjestu bogu iza leđa sred planina i snježnih zapuha u Pennsylvaniji. Bila sam slobodoumni predavač i govorila sam poslije podne o Paineovu životnom djelu; navečer sam sjedila među publikom da bih poslušala Clarencea Darrowa[2] koji je govorio o socijalizmu. Bio je to moj prvi susret s bilo kakvim planom za poboljšanje uvjeta radničke klase koji je dao i određeno objašnjenje o smjeru ekonomskoga razvoja, te sam mu pribjegla kao netko tko, zatekavši se u mraku, trči prema svjetlu. Danas se smijem tome kako sam brzo prihvatila etiketu “socijalista” i kako sam je brzo odbacila. Neka nitko ne slijedi moj primjer; ali, bijah mlada. Šest tjedana poslije kažnjena sam za svoju naglost, kad sam pokušala u to uvjeriti malog ruskog Židova po imenu Mozerski, u debatnom klubu u Pittsburghu. On je bio anarhist, i pomalo Sokrat. Podvrgnuo me propitivanju mnogih rupa iz kojih sam se izvlačila silno nespretno samo da bih se koprcala u drugima u koje me zakopao dok sam se izvlačila iz onih prvih. Pokazalao se očitim da mi je potrebna bolja utemeljenost: i tako sam počela proučavati načela sociologije i moderni socijalizam i anarhizam onako kako su bili predočeni u njihovim redovnim časopisima. Časopis Liberty Benjamina Tuckera,[3] eksponenta indvidualističkoga anarhizma, konačno me uvjerio da “sloboda nije Kći nego Majka Reda”. I premda više ne zastupam posebno ekonomsko evanđelje koje je branio Tucker, sama anarhistička doktrina, kako sam je tada shvatila, s godinama se širila, produbljivala i intenzivirala.

One koji nisu upoznati s tim pokretom, različiti nazivi samo zbunjuju. Anarhizam je, zapravo, vrsta protestantizma, čiji sljedbenici su složni u velikom suštinskom vjerovanju u to da svi oblici vanjskoga autoriteta moraju nestati ili ih se mora zamijeniti jedino samo-vladom, pri čemu se silno razlikujemo u pogledu oblika budućega društva. Individualizam pretpostavlja da je privatno vlasništvo kamen temeljac osobne slobode; pretpostavlja da se takvo vlasništvo treba sastojati od apsolutnoga posjeda nad vlastitim proizvodom i od takva udjela u zajedničkom prirodnom blagu koji osigurava trenutačne potrebe. Komunistički anarhizam, s druge strane, objavljuje da je takvo vlasništvo neostvarivo i nepoželjno; da samo zajedničko vlasništvo i zajedničko korištenje prirodnim izvorima i sredstvima društvene proizvodnje može osigurati pojedinca od ponavljanja nejednakosti, i njegovih pratilaca, vlade i ropstva. Moje je osobno uvjerenje da oba oblika društva, kao i mnoge oblike između, treba, u nedostatku vlasti, iskušati na različitim mjestima, prema porivima i materijalnim uvjetima ljudi, ali i da se obama oblicima može utemeljeno prigovoriti. Samo sloboda i iskustvo mogu odrediti najbolji oblik društva. Stoga, više sebe ne etiketiram drugačije nego jednostavno “anarhistkinjom”.

A opet ne bih htjela da svijet pomisli da sam “anarhistkinja po zanatu”. Neupućeni imaju vrlo čudna poimanja o nama, jedno od njih je da anarhisti nikad ne rade. Naprotiv, anarhisti su takoreći uvijek siromašni, a samo bogati žive a da ne rade. I ne samo to, vjerujemo u to da će svako zdravo ljudsko biće, sukladno vlastitoj aktivnosti, izabrati rad, premda posve sigurno ne kao danas, jer trenutačno je vrlo malo mogućnosti da osoba pronađe svoje istinsko zvanje. Tako sam ja, koja bih u stanju slobode izabrala drugačije, učiteljica jezika. Prije nekih dvanaest godina, kad sam živjela u Philadelphiji i bila nezaposlena, prihvatila sam prijedlog male skupine ruskih židovskih tvorničkih radnika da pokrenem večernju nastavu engleskoga jezka. Dobro znam da se iza želje da mi pomognu da preživim, krila i želja da bih se mogla uključiti u propagiranje našeg zajedničkoga cilja. Ali iznimka je još jednaput postala pravilo, tako da sam od toga dana ostala učiteljica koja podučava radnike i radnice. U tih dvanaest godina koje sam proživjela sa Židovima doseljenicima, voljela ih i radila s njima, podučavala sam ih više od tisuću te otkrila, kao pravilo, da su to najbistriji, najustrajniji studenti, skloni žrtvi, a u mladosti sanjari koji sanjaju o društvenim idealima. Premda ga “inteligentni Amerikanac” proklinje kao “neukoga stranca”, premda kratkovidni radnik čini “židu” život što je više moguće nepodnošljivim, taj tih i strpljiv, prezren čovjek živi na svoj način unatoč svemu tome. Sama sam zapazila nepatvoreno junaštvo dok sam podučavala djevojčice i dječake, pa čak i muškarce i žene s obiteljima, koje bi nadišlo granice vjere običnoga uma. Hladnoću, glad, samoizolaciju, sve su to podnosili godinama ne bi li osigurali školovanje; i još gore, tjelesnu iscrpljenost do mršavosti – to je uobičajeno. Ali, usred svega toga, toliko je živa društvena mašta mladih da ih većina pronalazi vremena posjećivati razne klubove i društva u kojima se raspravlja o radikalnoj misli, te će se prije ili poslije povezati sa socijalističkim sekcijama, Liberalnom ligom, Klubovima za borbu za jedinstveni porez, ili anarhističkim grupama. Najveće socijalističke dnevne novine u Americi židovske su novine Vorwaerts, a najaktivniji i najkompetentniji praktični radnici su Židovi. I oni su među anarhistima.

Nisam propagandist po svaku cijenu, pa bih na ovom mjestu priču i završila; no istina me tjera da dodam da, kako godine prolaze i dolazi do postupne filtracije i apsorpcije američkoga komercijalnoga života, moji učenici postaju uspješni stručnjaci, zlatna magla entuzijazma se gubi, pa se stara učiteljica mora okrenuti novoj mladeži da bi među njima našla drugove, koji i dalje užagrenih očiju idu naprijed, vide ono što je zauvijek izgubljeno za one koje je opći uspjeh zadovoljio i otupio. Katkad to donese suze u oči, ali, kao što Kropotkin kaže: “Neka idu; dobili smo ono najbolje od njih.” Nakon svega, tko su stvarno stari? Oni koji su se iscrpili u vjeri i snazi, i priklonili se naslonjačima i ugodnom životu; no, ne i Kropotkin, sa svojih šezdeset godina na leđima, bistra pogleda i živa zanimanja kao u maloga djeteta; ne sigurno ni Johann Most, “stari veteran revolucije”, neslomljen ni nakon deset godina provedenih po zatvorima Evrope i Amerike; ne ni sijeda Louise Michel, kojoj rumenilo zore još sja u oštrom pogledu koji zuri iza zakračunatih sjećanja na Novu Kaledoniju; ne i Dyer D. Lum, koji se smije i u svojem grobu, mislim; ne ni Tucker, ili Turner, pa ni Teresa Claramunt, ni Jean Grave – ni oni. Sve sam ih upoznala, i osjetila kako izvorni život pulsira njihovim srcem i tijelom, veseo, vatren, spreman skočiti u akciju. Takvi ljudi nisu stari, nego vaše mlado srce koje doživi stečaj društvene nade, suši se i trune u tom pljesnivom i nesvrhovitom društvu. Želite li vi uvijek biti mladi? Onda budite anarhisti, i živite s vjerom nade, makar bili i stari.

Sumnjam u to da i jedna druga nada ima moć održati plamen vatre kao što sam to vidjela 1897., kad sam srela španjolske egzilante oslobođene iz tvrđave Montjuich. Razmjerno malo osoba u Americi zna za priču o tom mučenju, premda smo raspačali nekih pedeset tisuća primjeraka pisama prokrijumčarenih iz zatvora, a i nekoliko ih je novina objavilo. Bila su to pisma ljudi zatočenih samo na temelju sumnje za zločin koji je počinila nepoznata osoba, i ljudi podvrgnutih mučenjima na čiji samo spomen čovjek sav pretrne. Kidali su im nokte, glave tlačili metalnim kapama, najosjetljivije dijelove tijela ovijali između gitarskih žica, meso im palili vrelim crvenim željezom; hranili su ih usoljenim bakalarom nakon dana gladovanja, i nisu im davali vodu; Juan Ollé, mladić od devetnaest godina, poludio je; drugi je priznao nešto što nikad nije učinio i o čemu ništa nije znao. Sve to nije neka mašta puna užasa. Ja, koja ovo pišem, rukovala sam se s nekima od tih preplašenih ruku. Bez razlikovanja, četiri stotine ljudi svih vrsta uvjerenja – republikanaca, sindikalista, socijalista, slobodnih zidara, kao i anarhista – bačeno je u tamnicu i mučeno u zgloglasnoj “ništici”. Pa je li onda čudo da su u većini postali anarhisti? U prvoj skupini koju smo sreli na stanici Euston toga kolovoškoga poslijepodneva bilo ih je dvadeset osmero – beskućnih lutalica u vrtlogu Londona, oslobođenih bez suđenja nakon mjeseci zatočeništva, kojima je naloženo da u četrdeset osam sati napuste Španjolsku! I napustili su je, pjevajući svoju zatvorsku pjesmu; a i dalje se u njihovim tamnim i tužnim očima mogao nazrijeti vječni svibanjski cvat. Uglavnom su otišli u Južnu Ameriku gdje se pojavilo četiri do pet novih anarhističkih listova otada, i gdje je iskušano nekoliko naseljeničkih eksperimenata prema anarhističkom predlošku. I tako je tiranija porazila samu sebe, a protjerani su postali sjeme revolucije.

I ne samo da je dosad neprobuđene probudilo, nego se cijeli karakter svjetskoga pokreta promijenio tim međusobnim kruženjem drugova iz svih nacija. Izvorno je američki pokret, domaći pokret koji je pokrenuo Josiah Warren 1829. godine, bio posve individualistički; student ekonomije lako će razumjeti materijalne i povijesne razloge za takav razvoj događaja. Ali, u posljednjih dvadeset godina komunistička je ideja silno napredovala, zahvaljujući u prvom redu usredotočenosti na kapitalističku proizvodnju koja je natjerala američkoga radnika da shvati ideju solidarnosti i, drugo, zahvaljujući izgonu aktivnih komunističkih propagatora iz Evrope. I, još se jedna promjena dogodila u posljednjih deset godina. Dotad je primjena ideje uglavnom bila ograničena na industrijske stvari, a ekonomske su se škole međusobno denuncirale; danas velika i istinska tolerancija raste. Mladi naraštaj priznaje golemi zamah ideje na polju umjetnosti, znanosti, književnosti, obrazovanja, spolnih odnosa i osobnoga morala, kao i na polju socijalne ekonomije, i pozdravlja uspon onih koji se bore ostvariti slobodan život, bez obzira na kojem polju. Jer to na kraju anarhizam zapravo znači, potpuno skidanje lanaca sa života nakon dvije tisuće godina kršćanskoga asketizma i hipokrizije.

Osim pitanja ideala, tu je i pitanje metode. “Kako sve to mislite ostvariti?”, pitanje je koje se najčešće postavlja. Do iste je promjene i ovdje došlo. Isprva, bili su “kvekeri” i “revolucionari”; i dalje su tu. Ali premda jedni o drugima nemaju dobro mišljenje, ipak su naučili da svaka strana zasebno ima vlastitu svrhu u velikoj igri svjetskih sila. Nijedan čovjek nije sam po sebi jedinica, i u svakoj duši Jupiter još ratuje s Kristom. Ipak, duh mira raste; i premda bi bilo neutemeljeno reći da anarhisti općenito vjeruju u to da se svaki veliki industrijski problem može riješiti bez upotrebe sile, bilo bi jednako neutemeljeno pretpostaviti da samu silu smatraju poželjnom, ili da ona tvori krajnje rješenje svakog problema. Samo iz miroljubivoga eksperimenta može proizići konačno rješenje, a to branioci sile znaju i u to vjeruju baš kao i tolstojevci. Samo što oni misle da trenutačne tiranije provociraju otpor. Širenje Tolstojeva Rata i mira i Ropstva našega doba te porast broja tolstojevskih klubova koji imaju svrhu širiti književnost neotpora, dokaz je da mnogi prihvaćaju ideju da je lakše pobijediti rat mirom. Ja sam jedna od tih. Ne vidim kraja odmazdama osim ako netko ne prekine s odmazdom. Ali neka nitko to ne pomiješa sa sluganskim pokoravanjem ili poniznim odricanjem; moje pravo mora biti obranjeno ma koliko me to koštalo, i nitko ne smije posezati za njim bez mojega prosvjeda.

Dobroćudni satirčari često zapažaju da je “najbolji način da se izliječi anarhista, dati mu bogatstvo”. Zamijeni li se riječ “izliječi” s “pokvari”, potpisala bih tu uzrečicu; i vjerujući da nisam ništa bolja od ostalih smrtnika, iskreno se nadam da je dosad bila moja zadaća da radim, i to naporno, i ne za bogatstvo, pa tako mogu nastaviti do kraja; jer, dopustite mi da održim integritet svoje duše, sa svim ograničenjima svojih materijalnih uvjeta, umjesto da postanem beskičmenjačko stvorenje materijalnih potreba, stvorenje bez ideala. Moja je nagrada to što živim s mladima; održavam korak sa svojim drugovima; umrijet ću radeći lica okrenuta prema istoku – Istoku i Svjetlu.

BILJEŠKE

1 Thomas Paine (1737–1890), američko-britanski filozof i književnik, emigrirao u Ameriku 1774. i radio kao novinar, podupirao Deklaraciju o neovisnosti, zagovarao ukidanje monarhije u Britaniji zbog čega je optužen za veleizdaju te je morao pobjeći u Francusku, vratio se u Ameriku 1802. i nastavio zagovarati otpor tiraniji te predlagao formiranje međunarodne mirovne organizacije.

2 Clarence Seward Darrow (1857–1938), američki odvjetnik i vodeći član Američke udruge za građanska prava.

3 Predstavnik američkoga individualističkoga anarhizma u 19. stoljeću, urednik i izdavač anarhističkoga časopisa Liberty, živio od 1854. do 1939.