Direktna akcija | Voltairine de Cleyre

U OBRANU EMME GOLDMAN I PRAVA EKSPROPRIJACIJE

Svjetlo je ugodno, zar ne, prijatelji moji? Ugodno je gledati licem u lice, vidjeti ruke koje se rukuju s našima, iščitavati oči što tragaju za našim mislima, znati kakve usne odgovaraju na naš ljubazan pozdrav. Lijepo je namignuti u prkos Noći, hladnoj, slijepoj Noći. Kako sablasno, kako strašno, kako hladno bi bilo kad bih stajala ovdje u mraku, kao sjen što se obraća sjeni, u kući sljepoće! A opet, svak’ bi znao da nije sam; ipak bismo mogli pružiti ruke i međusobno se dotaknuti, i osjetiti toplinu ljudske blizine. Suosjećajan bi glas mogao zazvoniti mrakom, ubrzati otegnute trenutke. – Za usamljene zatvorenike u ćelijama Blackwell’s Islanda nema ni svjetla ni zvuka! Kratak dan juri nebom, kratak dan još je kraći među sumornim zidovima. Duga studena noć spusti se tako rano, tkajući svoj tmasti zastor pred zatvoreničkim očima. I kroz zastor se ne probija suosjećajan glas, iza zastora pritišće zatvorska tišina, onkraj turobne, šutljive zemlje, i onkraj ledene, podrivajuće rijeke, crne i prijeteće, spremne potopiti. Zid noći, zid od kamena, zid od vode! Tako je velika Država New York odgovorila Emmi Goldman; tako su klase odgovorile masama; tako bogati odgovaraju siromašnima; tako Institucija Vlasništva daje svoj ulitmatum Gladi!

“Dajte nam posla”, rekla je Emma Goldman; “Ako nam nećete dati posla, dajte nam kruha; ako nam nećete dati ni posla ni kruha, onda ćemo uzeti kruh.” Nije bilo mudro reći to Državi New York, to jest – Bogatima i njihovim čuvarima, Policiji. Ali više se bojim da apostoli slobode, preteče pobune, nikad nisu bili vrlo mudri. Neka je buntovna osoba, koja je jednom otišla s nekoliko prezrenih sljedbenika u Palestinu, uzela kukuruz s polja kukuruza drugih ljudi (i to na šabat). Ta je ista osoba, kad je poželjela ujahati u Jeruzalem, rekla svojim učenicima da idu naprijed do mjesta gdje će naći privezano mlado ždrijebe, da ga odvežu i dovedu njemu, a ako se itko drugi u to uplete ili im nešto kaže, neka mu reknu: “Moj gospodar ga treba.” Ista je osoba rekla: “Svakomu tko od tebe ište daj, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj.” [1] Ta je ista osoba jedanput stajala pred gladnim mnoštvom Galileje i podučavala ga govoreći: “Na Mojsijevu stolcu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ‘Rabi, rabi’.” I okrenuvši se pismoznancima i farizejima, on nastavi: “Jao vama, pismoznanci i farizeji ! Licemjeri ! Vi rasipate kuće udovičke i govorite za to duge molitve. Stoga vas čeka stroži sud. Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Namirujte desetinu od metvice i kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost. Ovo je trebalo činiti, a one ne propuštati. Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i pohlepe. Jao vama pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće. Tako i vi izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja. Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Gradite grobnice prorocima i kitite spomenike pravednicima te govorite: ‘Da smo mi živjeli u dane otaca svojih, ne bismo bili njihovi sudionici u prolijevanju krvi proročke.’ Tako sami protiv sebe svjedočite da ste sinovi ubojica proroka. Dopunite samo mjeru otaca svojih! Zmije! Leglo gujinje! Kako ćete uteći osudi paklenoj?”[2]

Da, to su riječi odmetnika koji je navodno postavio kamen temeljac moderne civilizacije, vlastima svojega doba. Licemjeri, iznuđivači, počinitelji nepravde, kradljivci siromašnih, sudionici krvoprolića, zmije, guje, spremni za pakao!

Nije to bio baš mudar govor, od početka pa do kraja. Možda je to i znao dok je stajao pred Pilatom da bi primio kaznu, kad je nosio svoj teški križ kalvarijom, kad je na njega pribijen, raspet u agoniji, povikao je: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio.”[3]

Ne, to nije bilo mudro – ali je bilo veličanstveno.

Te velike, budalaste osobe, skitnice prosjaka, tog lopova koji opravdava čin počinjen iz gladi, tog čovjeka koji je pogazio Pravo Vlasništva, tog Pojedinca koji je prkosio Državi, znate li zašto su ga se toliko bojali i mrzili ga, zašto su ga kaznili? Zato što, kako je rečeno, “Mnoštvo ga je naroda s uživanjem slušalo”;[4] a optužba pred Poncijem Pilatom bila je, “Nađosmo, da ovaj buni narod naš, da zabranjuje plaćati porez caru, i izdaje se za Krista kralja.”

Ah, prestravljeni “narod”!

Kad je kardinal Manning[5] napisao: “Nužda ne poznaje zakon, gladan čovjek ima prirodno pravo na krišku kruha svojega susjeda”, kome je palo na um uhititi kardinala Manninga? On je vrlo pažljivo napisao svoj članak za Fortnightly Review. Tko ga je pročitao? Nisu ga pročitali oni koji su bili gladni kruha. Gladnih želudaca nisu imali pedeset centi za časopis. Nije to bio glas ljudi koji sami zagovaraju svoja prava. Nitko ni na tren nije pomislio da bi kardinal Manning mogao povesti deset tisuća gladnih ljudi da opljačkaju londonske pekarnice. Bilo je to etičko cjepidlačenje o kojemu je gospoda omamljena vinom raspravljala u razgovorima poslije ručka, gospoda koja je sebe smatrala najsposobnijom razmišljati o takvim temama dok su njihova odijela bila umrljana povraćotinama nezasitnosti i pijanosti. Ali kad je Emma Goldman stupila na Union Square i rekla, “Ako vam ne daju posla i kruha, uzmite sami kruh”, narod ju je s uživanjem slušao; i kao i stari lutajući tesar iz Nazareta koji se obraćao svojem staležu, podučavajući među cijelim židovskim narodom, potičući narod protiv vlasti, tako je krojačica iz New Yorka, koja se obratila nezaposlenima u New Yorku, predstavila prijetnju onih najnižih u društvu, njihovim jezikom. Vlasti su to čule i prepale se: zbog toga trostruki zid.

Stara je to, stara priča. Kad je Thomas Paine, prije nekih stotinjak godina, objavio prvi dio svoje knjige Prava čovjeka, dio u kojemu raspravlja jedino o načelima, izdanje je bilo vrlo skupo, teško je dopiralo do čitalaca. Samo je pobudilo književnu zbrku. Kad se pojavio drugi dio, dio u kojemu se bavio primjenom načela, u kojemu on objavljuje da “čovjek ne bi trebao moliti za svoja prava, nego ih uzeti”, pojavio se u jeftinom izdanju, tako da je u nekoliko tjedana prodano stotinu tisuća primjeraka. To je dovelo do vladinoga progona. Progon je zahvatio ljude koji bi se mogli aktivirati, i slijedio je progon za progonom dok Botany Bay[6] nije bio prepun ponajboljih ljudi Engleske. Objavljena su ograničenja slobode govora i tiska, i objavljivana će biti sve dok bude antagonističkih interesa u ljudskom društvu.

Htjela bih da me dobro shvatite. Ja vjerujem u to da je termin “ustavno pravo slobode govora” fraza bez značenja, zato što su: Ustav Sjedinjenih Država i Deklaracija o neovisnosti, posebice ova posljednja, bili, u svoje doba, progresivan izraz progresivnih ideala. Ali oni su, posve, obilježeni metafizičkom filozofijom koja je dominirala posljednjim stoljećem. Oni govore o “urođenim pravima”, “neotuđivim pravima”, “prirodnim pravima”, itd. Oni objavljuju da su ljudi jednaki zbog metafizičkoga ovoga ili onoga, što se zove jednakost, koja postoji na neki tajanstven način odvojeno od materijalnih uvjeta, baš kao što su filozofi osamnaestoga stoljeća smatrali da je voda vlažna pretpostavljajući metafizičku vlažnost, koja postoji nekako negdje odvojeno od tvari. Ne govorim to zato da bih omalovažila te velike ljude koji su se usudili stati protiv monarhijske vlasti, i zamisliti bolji ideal društva, za koji su svakako smatrali da će osigurati jednaka prava ljudima; jer u potpunosti shvaćam da nitko ne može živjeti vrlo daleko ispred duha vremena, i smatram da će, osim ako neka kataklizma ne uništi ljudsku vrstu prije kraja dvadesetoga stoljeća, iskustvo sljedećih stotina godina rasprsnuti u komadiće mnoge naše teorije. Ali iskustvo ovoga doba dokazalo je da metafizičke kvantitete ne postoje bez tvari, i zbog toga ljudi ne mogu postati jednaki pukim papirnim deklaracijama. Ako materijalni uvjeti za jednakost ne postoje, više je nego ruganje proglasiti ljude jednakima. I, ako nema jednakosti (a pod jednakošću smatram jednake prilike za svakoga da učini sa sobom najviše što može), ako, kažem, nema tih jednakih prilika, sloboda, bilo misli, govora ili djelovanja, jednaka je izrugivanju.

Jednom sam pročitala da milijun anđela može plesati istodobno na vršku igle; moguće je da bi milijun anđela uspio pronaći pristojno prenoćište na temelju svojih ustavnih prava; ali jedna skitnica to ne može. I čim jezici klase neposjednika ugroze posjednike, čim razbaštinjeni zaprijete povlaštenima, tog trenutka ćete otkriti da Ustav nije napisan za vas. Zbog toga mislim da Anarhisti griješe kad se bore za svoja ustavna prava. Kao što mi je uvaženi odvjetnik, gospodin Thomas Earle White, iz Philadelphije, i sam anarhist, rekao nedavno: “I što ćete s njima? Ići na sud, boriti se za svoja zakonska prava? Anarhisti ih ionako nemaju.” “Pa”, kažu zagovornici uloge vlade, “zapravo i ne možete dosljedno tražiti ikakvo pravo. Vi ionako ne vjerujete u ustav i zakone.” Upravo tako; i ako će itko ispravljati moje ustavne krivice, rado ću mu podariti svoja ustavna prava. Istodobno, posve sam sigurna da nitko neće pristati na tu zamjenu; niti će ikakva pomoć stići klasi griješnih izvana. Spas iz druge ruke ni prezira nije vrijedan. Zadovoljština zbog krivdi neće biti ishod molbi “sadašnjim vlastima”. “Prava ima onaj tko se usudi održavati ih.” “Pomozi si sam, i Bog će ti pomoći.” (A kad čovjek može sam sebi pomoći, ne mislim da je sklon gnjaviti se s Gospodom zbog pomoći.) Sve dok su ljudi skrštenih ruku i mole Boga u Washingtonu za posao, neće dobiti pomoć. Sve dok skiću ulicama, čiji su kâm oni položili, čiju prljavštinu čiste, čije kanale kopaju, a na kojima ne smiju predugo zastati da ih ne bi policajci potjerali; sve dok idu od tvornice do tvornice, moleći za priliku da budu robovi, a gazde i predradnici ih vrijeđaju, kao odgovor dobivaju ono staro “Ne”, staro odmahivanje glavom, u tim tvornicama koje su oni gradili, čije su strojeve oni izradili; sve dok puštaju da ih tjeraju kao krda stoke, u gradove, godinu za godinom, sve više, sa zemlje pod hipotekom, zemlje koju su oni iskrčili, pognojili, obrađivali, dali joj vrijednost; sve dok stoje drhteći, gledajući kroz pocinčane izloge kapute, koje su oni sašili ali ih ne mogu kupiti, gladujući sred hrane koju su proizveli ali je ne mogu imati; sve dok nastavljaju činiti sve te stvari koje nejasno ovise o moći izvan njih samih, bilo da je riječ o bogu, svećeniku, političaru ili poslodavcu, ili dobrotvornom društvu, ne bi li dobili naknadu, sve dotle spas će biti odgođen. Kad shvate mogućnost potpune međunarodne federacije rada, čije će sastavne grupe preuzeti posjed nad zemljom, rudnicima, tvornicima, nad svim sredstvima proizvodnje, kad objave vlastite potvrde o razmjeni i, ukratko, kad budu vodili svoju proizvodnju bez regulativnoga upletanja zakonodavaca ili poslodavaca, mogli bismo se ponadati jedinoj pomoći koja mi je poznata – samopomoći; jedinom uvjetu koji može jamčiti slobodu govora (i nije potrebno nikakvo jamstvo na papiru).

Ali u međuvremenu, dok čekamo, jer još je mnogo meljave srednje klase koju treba smljeti između viših i nižih miljokaza ekonomske evolucije; dok čekamo stvaranje internacionalnoga radničkoga povjerenja; dok čekamo dan kad će biti dovoljno ljudi praznih želudaca i punih očaja, da krenu u izvlaštenje; što trebaju učiniti ti koji sada gladuju?

To je pitanje s kojim se Emma Goldman morala suočiti; i odgovorila je na nj ovako: “Zamolite, pa ako ne dobijete, uzmite – uzmite kruh.”

Ja vam ne dajem taj savjet. Ne zato što ne bih mislila da vam kruh ne pripada; ne zato što ne mislim da nemate moralno pravo uzeti ga; i nisam ništa više šokirana, zgrožena i ljutita čuvši izvještaj o jednom ljudskom biću koje gladuje sred mnoštva, nego li svim pittsburzima, chicagoima i homesteadima i tennesseejima, i coeur d’aleneima, buffaloima i barcelonama i parizima; i ne zato što ne mislim da je jedno osjetljivo ljudsko tijelo vrijedno svih vlasničkih prava u New Yorku; ne zato što ne mislim da će se svijet ikad spasiti tako što idemo strpljivo kao ovce na klanje; ne zato što ne vjerujem u to da je izvlaštenje klase posjednika nezibježno i da će to izvlaštenje početi upravo takvim činom kakav Emma Goldman savjetuje, naime: oduzmanjem posjeda nad dobrima već proizvedenima; ne zato što mislim da trebate imati obzira prema konspiratorima Wall Streeta, ili onima koji izvlače dobit svojim radnjama, kao takvima, niti ću ikad misliti, sve dok ne budu svedeni na razinu ljudskih bića koji imaju iste šanse kao i vi dobiti svoj udio u društvenom blagostanju, i ništa više.

Rekla sam da vam ne dajem savjet koji je dala Emma Goldman, ne zato što bih htjela da zaboravite nagrade svojih ekspropijatora; da su oni savjetovali olovni metak za štrajkaše, strihnin za skitnice, kruh i vodu kao dovoljno za radni narod; ne zato što čujem još u svojim ušima riječi jednoga koji mi je rekao o štrajkašima Studebaker Wagon Worksa, “Da je bilo po mome, pokosio bih ih šmajserom”, ne zato što bih htjela da zaboravite električne žice Fort Fricka,[7] ni Pinkertone, ni milicije, ni progone zbog ubojstava i izdaja; ne zato što bih htjela da zaobravite na 4. svibnja, kad je obranjeno vaše ustavno pravo slobode govora, niti na 11. studenoga kad je srušeno; ne zato što bih htjela da zaboravite da samo jedan ručak u Delmonicu košta, kako nam Ward McAllister kaže, deset tisuća dolara! Zar bih htjela da zaboravite da je vino u čašama krv vaše djece? To je sigurno rijetko piće – dječja krv! Čitala sam o čudesnom pjenjenju skupih pjenušaca – nikad to nisam vidjela. Da jesam, mislim da bi mi to sličilo majčinim suzama nad malim, bijelim, jadnim tjelešcima dječice – mrtvima jer nije bilo mlijeka u njihovim grudima! Da, želim da zapamtite da su ti bogatuni krvopije, rasparači ljudskoga mesa, glodači ljudskih kostiju! Da, da imam moć, žigosala bih vaše krivde u vaša srca slovima što će sjati poput žeravice noću!

Nemam ognjeni jezik poput Emme Goldman; ne znam “zapaliti ljude”; moram govoriti na svoj hladan, proračunat način. (Možda je to razlog što mi uopće i dopuštaju da govorim.) Ali da imam moć, jer volje imam dovoljno. Znate kako se Shakespeareov Marko Antonije obratio puku u Rimu:

I nisam ja govornik, kao što je Brut,
već, kako svi me znate, prost i iskren čovjek,
što voli prijatelje; i to dobro znaju
oni što dadoše mi javno dopuštenje
da o njem govorim. Ja nemam ni duha,
ni dara govora, ni nastupa, ni kretnje,
ni naglaska, ni snage riječi da se ljudska
krv uzburka; ja samo govorim što mislim.
I kažem vam tek ono što i sami znate,
divnoga Cezara pokazujem vam rane,
ta jadna jadna nijema usta, pa ih molim
da za me zbore. Al da ja sam Brut, i da je
Brut Antonije, tu bi bio Antonije
Što duhove bi vaše ispunio gnjevom,
i metnuo u svaku Cezarovu ranu
po jedan jezik koji kamenje bi rimsko
na ustanak i bunu ganuo.[8]

Ako vam, dakle, ne dajem savjet koji je Emma Goldman dala, neka vlasti ne pretpostave da je to zato što imam išta više poštovanja prema njihovu ustavu i njihovim zakonima nego što je to ona imala, ili da smatram da imaju kakvih prava što se toga tiče.

Ne! Dva su razloga što vam ne dajem taj savjet. Prvo, kad bih uopće davala savjet, rekla bih: “Prijatelji moji, taj kruh pripada vama. Vi ste rintali i znojili se na suncu sijući i žanjući žito; vi ste stajali uz vršilicu i udisali zrak pun pljeve po mlinovima, dok se mljelo brašno; vi ste odlazili u vječnu noć rudnika i izlagali svoj život utapanju, zapaljenju rudničkih plinova, eksploziji i urušavanju, da biste iskopali gorivo za vatru na kojoj će se taj kruh ispeći; vi ste stajali na paklenoj vrućini i udarcima kovali željezo za pećnice u kojima će se peći; vi ste stajali po cijelu noć u strašnim podrumskim radionicama, i opsluživali strojeve koji mijese brašno u tijesto; vi ste, vi, vi, poljodjelci, rudari, mehaničari, pekli kruh; ali nemate moć uzeti ga. Svakim preobražajem koji bi dirinčenjem nastao, netko tko dirinčio nije, uzeo bi vam vaš dio; i sad on ima sve, a vi nemate moć uzvratiti! Rekli su vam da imate moć jer vas je više. Nikad nemojte tako glupo pogriješti pa pretpostaviti da je moć u brojci. Jedan dobar, staložen policajac s palicom, vrijedi deset uzbuđenih, nenaoružanih muškaraca; jedan odred dobro izdrilanih vojnika ima moć jednaku moći velike svjetine koja se može podići na noge u New Yorku. Znate li da cijenim zbijenu, koncentriranu moć. Evo jedne ilustracije. U malom gradu u Illinoisu ima neki kapitalist, i ako itko izvlači znoj i melje zlato iz čovječjih mišića, onda je to on. Dakle, jednom su njegovi suradnici (ne njegovi robovi, nego njegovi suradnici) štrajkali; tisuću i petsto mišićavih Poljaka naoružanih kamenjem, ciglama, užarenim žaračima i raznim drugim neobrađenim oružjem kakvo svjetina uglavnom skupi, došlo je do njegove kuće da mu razbiju prozore i ostalo; moguće je da učine ono što i oni ljudi u Italiji neki dan s gradonačelnikom koji je pokušao skupiti porez na mlijeko. Sam on, jedan čovjek, dočekao ih je na stepenicama svojega trijema i dva smrtna sata, prijetnjama, obećanjima, ulagivanjem, držao je tih tisuću i pol Poljaka u šahu. I na kraju su otišli, a da mu nisu razbili prozore ili da mu je vlas kose s glave pala. To je moć; i ne možete ne diviti joj se, bez obzira na to što ju je iskazao vaš neprijatelj; i morate priznati da sve dok se brojke može nadići takvom relativnom kvantitetom, moć nije u brojkama. Zbog toga, kad bih vam ja davala savjet, ne bih rekla “uzmite kruh”, nego se posavjetujte kako doći do moći da uzmete kruh.

Nema sunje da moć latentno jest u vama; nema sumnje da se ona može razviti; nema sumnje da to vlasti znaju, i da se toga boje, i da su spremne upotrijebiti onoliko sile koliko je potrebno da obuzdaju svaku naznaku njezina razvoja. I to je objašnjenje zašto je Emma Goldman završila u zatvoru. Vlasti vas se ne boje takvih kakvi jeste; oni se boje onoga što biste mogli postati. Opasan je taj “glas [koji] viče u pustinji”,[9] proriče moć koja će doći nakon njega. Trebali ste vidjeti kako su se bojali u Philadelphiji. Izveli su cijeli vod policije i detektiva, izveli su vojne manevre da bi uhvatili ženu koja im je trčala pred nosom tri dana. I kad je došetala do njih, onda su je opkolili i uhitili, stražarili su pred gradskom vijećnicom gdje su je zadržali preko noći, a detektiv je u ćeliji do njezine zapisivao bilješke. Čemu toliki strah? Zar su ustuknuli pred ubodom šivaće igle? Ili su se bojali nekoga jačeg oružja?

Ah! Optužba njujorškoga Poncija Pilata je glasila: “Pobunila je narod.” I Pilat ju je osudio na najveću kaznu, jer, kako je rekao, “Vi ste nadprosječno inteligentni”. Zašto se inteligencija kažnjava tako nemilo? Jer s njom počinje moć. Zato, težite za moći.

Moj drugi razlog zašto ne ponavljam riječi Emme Goldman jest da ja, kao anarhistkinja, nemam pravo savjetovati nekoga drugoga da učini bilo što što bi ga ugrozilo; niti bih potaknula akciju koju je savjetovao netko drugi, osim ako nije popraćena argumentiranim, tvrdim uvjerenjem osobe koja je mora provesti, da je to doista najbolje što se može učiniti. Anarhizam, meni, ne znači samo poricanje autoriteta, niti samo novu ekonomiju, nego reviziju načela moralnosti. On mi znači razvoj pojedinca, kao i potvrdu pojedinca. Znači odgovornost prema sebi, a ne obožavanje vođa. Kažem, na vama je da odlučite hoćete li gladovati i slediti se pri pogledu na hranu i odjeću, izvan zatvora, ili počiniti neki otvoren čin protiv institucije vlasništva i uzeti svoje mjesto pokraj Timmermanna[10] i Goldmanove. A kad to kažem, nipošto ne mislim kuditi gospođicu Goldman što je postupila drugačije. Ona i ja imamo mnoga različita gledišta i o ekonomiji i o moralu; a da je iskrena u svojim gledištima, dokazala je bolje nego što sam ja dokazala. Gospođica Goldman je Komunistkinja; ja sam Individualistkinja. Ona želi uništiti pravo na vlasništvo; ja ga želim potvrditi. Ja vodim rat s povlasticama i vlašću, čime se pravo na vlasništvo, istinsko pravo na ono što pripada pojedincu, poništava. Ona vjeruje u to da će suradnja posve nadomjestiti natjecanje; ja smatram da će natjecanje u ovom ili onom obliku uvijek postojati, i da je iznimno poželjno da je tako. Ali bez obzira na to ima li pravo ona ili ga imam ja, ili obje imamo krivo, u jedno sam sigurna: duh koji nadahnjuje Emmu Goldman jedini je koji će osloboditi roba ropstva, tiranina njegove tiranije – duh koji je voljan prkositi i patiti.

Ta što obitava u krhkom tijelu u zatvorskoj ćeliji noćas nije samo njujorška krojačica. Preselite se na čas u mislima onamo; čvrsto pogledajte te bistre, modre oči, ispod kose opaljene suncem, to lice morske školjke, nemirne ruke, ženski lik; uporno gledajte dok umjesto osobe, individue u vremenu i prostoru, ne ugledate ono što nadilazi vrijeme i prostor, i leprša od kuće do kuće života, izrugujući se smrti. Swinburne u svojim veličanstvenim stihovima u pjesmi Pred raspelom kaže:

Željezom umjesto ruha ti od lana
I rubljem blatnim mjesto ponjave grobne
Rane od čavla umataju sred dlana,
Klinom probijene kriju ljudima noge;
A koji će čovjek ili anđela znamen
Dokotrljat natrag taj nadgrobni kamen?

Možda ćemo u nazočnosti toga nesputana duha osjetiti da je nešto zakotrljalo natrag grobni kamen; a iz hladnoga vjetra grobnoga rodio se dah koji je nadahnuo Anaksagoru, Sokrata, Krista, Hipatiju, Johna Hussa, Bruna, Roberta Emmeta, Johna Browna, Sofiju Perovskaju, Parsonsa, Fischera, Engela, Spiesa, Lingga, Berkmana, Pallasa; i sve one, znane i neznane, koji su umrli od drveta, sjekire, i pruća, ili su razvlačili zaboravljene živote u tamnicama, a ljudi su ih ismijavali, mrzili, mučili. Možda bismo se trebali suočiti s onim što iskače iz grla ugušenoga kad ga uže stišće, što se puši iz krvi ubijenoga kad sjekira zasječe; s tim što je zauvijek progonjeno, sputano. Gle, iz svojih mnogih utjelovljenja opet dolazi, besmrtni Krist kao utjelovljenje ljudskosti! Mračni se zidi slave, zatvorenik je preobražen, a mi kažemo, s poštovanjem kažemo:

O sveta glavo, oskvrnuta do boli,
O noge i ruke izranjene od truda,
O krvi što se kao vjere zalog proli
Bezimenih života u svijetu posvuda,
Vi iznureni, satrti što žrtvom biste,
O posivjeli, nijemi Kriste![11]

BILJEŠKE

1 Luka, 6,30

2 Matej, 23

3 Psalmi, 22:1

4 Evanđelje po Marku, 12:37

5 Henry Edward Manning (1808–1892), engleski rimokatolički westminsterski nadbiskup i kardinal.

6 Zaljev u Sydneyju, u koji je uplovio 29.4.1770. James Cook, a koji su kasnije Britanci planirali kao svoju kaznenu koloniju.

7 Čeličana u Homesteadu, poznata kao Tvrđava Frick (Fort Frick) u doba velikoga štrajka 1892.

8 Prema prijevodu Mate Marasa, Julije Cezar, Nakladni Zavod MH, Zagreb, 1981, str. 98.

9 Evanđelje po Marku, 1:3

10 Claus Timmermann, emigrirao u SAD 1883, urednik časopisa Der Anarchist, sudjelovao u štrajku u Homesteadu, surađivao s E. Goldman i Alexanderom Berkmanom.

11 Swinburneove stihove prepjevao Dinko Telećan.