Everest | Drago Glamuzina

MEČ STOLJEĆA

Umjesto da napokon posložim svoj život
ja iz noći u noć gledam mečeve Muhameda Alija
i Joea Fraziera, i Georgea Foremana, i Sonnyja Listona.
Petnaest rundi u New Yorku
osam rundi u Kinšasi
četrnaest rundi u Manili.
Mržnja do kraja života
ali uvijek jedan uz drugoga
u svakoj rečenici
i sad kad je jedan od njih mrtav,
Ali i Frazier.
Udarci zbog kojih prestaju raditi
svi unutarnji organi
samo su manji dio velike životne priče
koja se u veoma nategnutom luku
noćas spaja s mojom.
Čudim se kako sam ih pronašao nakon tolikih godina
sad kad se i sam borim.
Taj se dječak ustajao po noći da bi ih
gledao, zajedno s milijunima drugih,
kako se bore u džungli. Ali i Foreman.
Imao sam tada 7 godina, i naravno da se ničega
iz te bitke ne sjećam, osim svog oca,
uzbuđenja dok me budi u tri ujutro
osjećaja da smo u nečemu zajedno,
njegovih stisnutih zubiju i glave
koja se njiše lijevo-desno
u pokušaju da izbjegne krošee
koji dolijeću sa svih strana.
I sada je noć, četiri sata,
i ja gledam ono isto što sam
i tada gledao.
Ali, rekao sam već, tada sam vidio nešto drugo.
I tada sam bio netko drugi.
Što je zajedničko toj dvojici?
Prvi i ne zna za drugog, ne može ga ni zamisliti,
a drugi se samo nejasno sjeća prvog.
Prvi je bio sretan što ga je otac pozvao k sebi
a drugi je vidio očevu smrt
i sad se sprema da zada smrt
jednom životu,
ubije jednog od onih koji su mu prethodili.