Everest | Drago Glamuzina

SAMI U TOJ ŠUMI

Sjedim pred prozorom i pušim,
a kiša lupa po krovu. I prozoru.
Gledam četiri konjanika kako jašu
obalom Save. Po kiši.
Što ih je na to natjeralo, pitam se,
i zamišljam da su isto tako jahali, na istom mjestu
i prije 300, 400 godina.
Samo ih nitko nije gledao s prozora nebodera.
Popodne sam na Sljemenu.
Sam u šumi penjem se uz brdo,
razgrćući nogama mokro lišće,
i zamišljam tog tipa koji je prije 4, 5 stoljeća
isto tako grabio kroz šumu.
Sam. Po kiši, koja pljušti po kabanici.
Nigdje nikoga, ni grada u dolini. Ni izletnika.
Žuri da se prije mraka dokopa skloništa.
Vidim isto što je i on vidio.
Stabla, šumu, strmi puteljak.
Sklanjam se od kiše kao i on.
Hladno je i pušemo u ruke.
Zatim mislimo na tu ženu,
koja nas grije, iznutra.
Hodamo s njom dok se u šumi
polako mrači.
Sami smo na svijetu,
sami u toj šumi.
I strah nas je,
premda nas ta žena, iznutra
hrabri