Zanos eksplicitna uma | Aleksandar Kostjuk

PRVI DIO

VRELO BESKONAČNOSTI

 

Soba je bila prepuna antikviteta koji su prekrivali gotovo svaki centimetar zida. Kada su bolje pogledalo neke od njih, shvatilo se da to nisu sve antikviteti nego predmeti novijega datuma, ali nepoznate namjene, iz neke nepoznate kulture. Jedno od njih je bila maska, odnosno, nešto što je na prvi pogled izgledalo kao maska. Bilo je od metala, a udubine i otvori gotovo da su ocrtavali ljudsko lice. No na lijevoj strani je nedostajao dio “lica,” a izvirivao je dio diska koji je bio napravljen od nekoliko slojeva, a iz svakog sloja stršio nekakav maleni šiljak ili zubac. S desne strane se nalazilo nešto kao držak, iako to nije najbolji opis. Bio je to tanak dio koji se polako širio iz “lica” u eliptični obruč koji je bio namjerno prekinut u jednom malom dijelu. Iako je cijeli predmet bio dosta tanak, na mjestu gdje je provirivao disk moglo se vidjeti da je šupalj. I zaista, ostavljalo je dojam mehaničkog uređaja.

Naprava za mučenje. To je mislio Ivan Entioh dok je gledao u tu spravu. Naravno, gospodin Entioh je bio autoritet po pitanjima mučenja. Uvijek se morao nasmijati kad se prisjećao svojih dana u vojsci kada su za vrijeme rata mučili ljude na najužasnije načine. Mogao se jasno sjećati krikova koje su proizvodile njegove žrtve kada su ga pitale zašto im to radi. Naime, u vojsci u kojoj je on služio tehnike mučenja su bile toliko usavršene da su svi zarobljenici vrlo brzo sve priznali. To nije bilo nimalo praktično pa su mučili i ljude koji nisu imali što za priznati, uglavnom vlastite vojnike. Istina je bila i ta da su tehnike mučenja bile jedino što su usavršili. Nikad nisu ulovili niti jednog neprijatelja iz kojeg bi mogli izvući bilo kakve informacije. Jedini neprijatelji koji su im pali pod ruke su bili oni koji su se dobrovoljno predali s namjerom da podjele svoje informacije.

E da, to su bili dani, mislio je gospodin Entioh. Barem je mislio da su to bili dani, sve do kraja svog liječenja u psihijatrijskoj ustanovi. Tada je shvatio da je on bio taj kojeg su mučili, a poslije je u glavi preokrenuo uloge. Unatoč tome, uvijek se morao nasmijati kada se prisjećao svojih dana u vojsci kada su za vrijeme rata mučili ljude na najužasnije načine.

Iako je kiselkastog smrada koji je ispunjavao sobu bio vrlo svjestan cijele večeri, gospodinu Entiohu se činilo da je do punog izražaja došao tek kada je gospodin Viler u pratnji svoje supruge ušao i obznanio svoje prisustvo onima kojima je ono možda promaknulo. “Dobra večer, dobri ljudi! Tko će uzeti moj ogrtač i cilindar?” No nastup je prošao bez ikakve reakcije, iako se u kasnijim pričama i nagađanjima koja su opisivala ovaj susret često tvrdilo da je u tom trenutku, na točno tisuću kilometara udaljenosti, sova proletjela pokraj kuće jedne obitelji visokog društvenog statusa, koja je to shvatila kao nedvojbeni znak da sruše svoju kuću i ponovo ju sagrade točno dva i pol centimetra sjeverozapadno od mjesta gdje je tada bila te da svoju prehranu svedu isključivo na pohane vjeverice. Ono što se pouzdano zna jest da gospodin Viler dva dana prije toga nije pio čaj, ali je to svakako želio.

No nije smrad dolazio od gospodina Vilera, kako je primijetio gospodin Entioh, nego iz ambijenta. Svašta bi se moglo reći o dekoru sobe u kojoj su se svi okupljali, ali vjerojatno ne bi trebalo. Na prvi pogled tradicionalno uređen interijer uz naglašenu primjesu zanemarivanja i propadanja. Ali ako se bolje pogledalo, uočili bi se neki intrigantni detalji. Na primjer, grimizne zavjese koje su prekrivale sve prozore, ali i dobar dio zidova, umjesto od platna, svile ili čipke, bile su izrađene od nečega što je neodoljivo podsjećalo na kožu. Izguljenu, masnu, ostarjelu kožu. Čak se i iz daljine moglo vidjeti da su zavjese otvrdnule pod gadnim zadahom vremena. Sag se doimao kao kora od drveća prekrivena mahovinom koja je zbog odsustva svjetla izgubila svoje zelenilo, ali nikako svoju mekoću i vlažnost.

Kamin očito nije bio dugo korišten jer su cjepanice u njemu srasle s njime i činile jedinstven umjetnički doživljaj koji gospodina Enioha ipak nije mogao odvratiti od činjenice da u ovoj naizgled toploj prostoriji može vidjeti svoj dah.

Strop, inače prepun pukotina i elegantnih mjehura, imao je po sebi i velike rupe u obliku kvadrata. Nije bilo nekakvog pravilnog ponavljanja tih rupa niti je bilo dvije iste veličine. No svaka je bila pravilni kvadrat i svaka je pružala pogled isključivo u potpunu tamu. Životinjski, procijenio je gospodin Entioh nesretno okružje u kojem se nalazio. Smrdljivo, vlažno, gotovo kao da diše. Mirno, ali nekako prijeteće. Jednostavno životinjski.

Takvo okružje očito nije smetalo čovjeku koji je stajao kraj kamina. Tamnokos, pomalo zdepast i vrlo discipliniranog držanja. Brada uzdignuta, ruke iza leđa, prsa van, trbuh unutra. Gotovo vojnički, pomisli gospodin Entioh. Gotovo.

Kao vojnik, znao je prepoznati vojnika po držanju, a u ovome gospodinu nije prepoznao takvo što.

Postojala je, naime, posebna izobrazba za vojnički stav u vojsci. Točno se sjećao gospodin Entioh uputa u vojničkom priručniku, u poglavlju koje je objašnjavalo kakvo držanje vojnik uvijek mora imati: “Važno je napomenuti da voda mora uvijek biti vruća kada brojite do tri u prisutnosti psa. Ako su u pitanju dva ili pet pasa, stol morate okrenuti od sebe kako ne bi došlo do strukturalnih naprezanja unutar metala prilikom kuhanja vode, što bi moglo dovesti do otvaranja Stjepanovih rana.” Da, da, to su bili dani, lebdio je gospodin Entioh.

Inače, on je odmah prepoznao gospodina koji mu je zapeo u oko. Bio je to Hiro Imogawa. Po podrijetlu Skandinavac, po zanimanju Australac, a po reputaciji Skandinavac. Bio je on stari suradnik profesora Vangarda. Vrlo su tijesno surađivali, a glavna zadaća mu je bila da opskrbljuje profesora praznim kutijama koje je profesor koristio kad god bi mu za to bila volja.

Odjednom je odnekud iz unutrašnjosti kuće počela dopirati glazba. Iako je bila prilično prigušena, bila je dovoljno glasna da izazove osjećaj nelagode u svakome tko bi ju slušao. Glazba je bila nešto između limene i klasične glazbe, ali u biti nije bila slična ni jednom ni drugom. Stalno je ponavljala istu temu s prenaglašenim dubokim tonovima koje je proizvodio nepoznati puhači instrument. Cirkuska glazba? Posmrtni marš? Nemoguće je reći. Tijek misli je bio bezobzirno ometan tom monstruoznom kompozicijom.

Na nekoliko metara (najviše tri) od gospodina Imogawe stajao je u zavodničkom položaju Erik Skowesky i šarmirao prelijepu antropologinju Anju Horvat, koja se, sudeći prema neobuzdanim izljevima hihotanja, tome uopće nije odupirala. Štoviše, bilo je manje-više poznato da je zaljubljena u Erika, no da li je i obratan slučaj bilo je manje poznato.

Glazba je i dalje svirala.

Erik Skowesky je bio ono što bi većina ljudi nazvala pustolovom po zanimanju. Gospodin Entioh se s time ne bi složio. A i znao je da bi se gospodin Viler s time još manje složio.

Nije da je gospodin Viler poznavao Erika Skoweskog. I nikako se ne bi moglo reći da je gospodin Viler posuđivao novac od Erika Skoweskog. Ipak, to nikako nije bilo dovoljno da gospodin Viler ne dođe u situaciju da mora dokazivati da nije posudio novac od Erika Skoweskog.

I tako je prije nekoliko mjeseci gospodin Viler pozvan na sud pod optužbom da je posudio novac od gospodina Skoweskog. Gospodinu Vileru nije bilo jasno kako bi to moglo biti krivično djelo, čak i da je to istina, s obzirom da Erik Skowesky nije znao ništa o tom sudskom postupku. Prema riječima suca, bilo je potrebno priložiti nekakav dokaz o neposuđivanju novca kako bi utvrdilo činjenično stanje glede objekta, a ne subjekta posuđivanja, odnosno neposuđivanja novca, pa prema tome, uloga Erika Skoweskog u svemu tome, kako je tvrdio sudac, bila je manje bitna.

Gospodin Viler je u svojoj obrani istaknuo kako ne poznaje dotičnog gospodina od kojeg je navodno posudio novac, pa nikako nije mogao od njega posuđivati novac. Uz sve to, dodao je da kada bi bila istina da je posudio novac od gospodina Skoweskog, da bi tada gotovo sigurno bilo spriječeno nepodizanje optužnice od strane gospodina Skoweskog, kao što bi bio spriječen i nedolazak istoga gospodina na ročište. Za kraj je još predložio da se ispitaju njegovi prijatelji i suradnici koji bi potvrdili netrošenje nepoznate sume navodno posuđenog novca od strane njega samoga.

Sudac Maxo, koji je sudio u tom slučaju, bio poznat po poštenju, racionalnom razmišljanju, staloženosti i pronicljivosti. Zbog toga je zaključio da je argumentacija optuženika, gospodina Vilera, prelogična da bi bila valjana pa ga je osudio na mjesec dana društveno-korisnog rada.

U trenutku te presude sudac Maxo je osjetio ogromno zadovoljstvo kako mu putuje niz kralješnicu i priča se da je taj osjećaj zadovoljstva na misteriozan način prenio na svoju stariju sestru Irmu koja je na drugom kraju grada, sasvim legalno, uz policijsku pratnju i mirne duše utapala majmune.

Glazba je na trenutak postala glasnija, a zatim se stišala.

Kroz prozore se moglo vidjeti da magla postaje sve gušća tako da je i sama tmina noći, zlosutna i uznemirujuća, bila skrivena od očiju skupine ljudi koja se okupila u domu profesora Vangarda. Noć je njegova uzdanica, mislio je uvijek gospodin Entioh, ali u tom trenutku osjećao je kao da njime vlada neki iracionalni strah koji je bivao konstantno pojačavan pogledom u prazninu kojeg je omogućavao prozor koji, kako je u tek u tom trenutku primijetio, nije imao nikakve ručke ni brave. Samo staklo s tankom patinom obrubljeno zlatnim ornamentom.

Gospodin Imogawa je još uvijek disciplinirano stajao, gospodin Skowesky je još uvijek šarmirao gospođicu Horvat, gospođica Horvat je još uvijek gutala svaku riječ gospodina Skoweskog, gospodin Viler je još uvijek gospodski koračao sobom s čašom koja se od nikuda pojavila u njegovoj ruci, gospođa Vilar je još uvijek mrzila gospodina Vilera, gospodin Entioh je još uvijek stajao kraj prozora. Ali ne zadugo.

U jednom trenutku se činilo kao da se u kompoziciji promijenila tema. Ali nije. Glazba se nastavila.

Gospodin Entioh je napravio jedan korak kako bi se odmaknuo od prozora. Tada još jedan. I još jedan. I još jedan. Te još jedan.

Iznenada se pred njime pojavio gospodin Viler s čašom u ruci. “Dva svijećnjaka. Dva,” obratio se gospodinu Entiohu. “Vrata su se zaista otvorila, ali to nije bila moja krivnja. Moja žena… e, da, ona tamo, nije rekla istinu. Kada sam došao, na sagu su bili tragovi, ali me to nije diralo. Pa što sam ja mogao znati?! Moji prijatelji u klubu mi također ne vjeruju. Kažu da je to zbog lošeg grijanja, ali ja znam da je s mojim hlačama sve u redu. Dva svijećnjaka. DVA!!” Dernuo se i, kao da se ništa nije dogodilo, nastavio šetati svoju čašu po sobi, a gospodin Entioh se morao pomiriti s tužnom činjenicom da gospodin Viler nije pijan.

Uz zid nasuprot prozorima, vrlo blizu mjesta gdje su stajali Erik Skowesky i Anja Horvat, stajao je jedan stari naslonjač. Izdaleka bi se nekome učinilo da je načinjen od neke plemenite tkanine, no izbliza se moglo vidjeti da se radi o istom materijalu od kojih su načinjene i zavjese. Jedino što je koža na naslonjaču bila osobito izguljena zbog očito prekomjerne upotrebe pa je na mjestima gdje se sjedilo poprimila, umjesto grimiznog, svjetloružičasti ton.

Inače, ta koža, koja je tako rasprostranjena u profesorovoj kući, izrađena je u selu jedne daleke zemlje, a čovjek koji je vladao tim zanatom se zvao Martaquile El Inque. On nije bio žitelj te zemlje iz jednostavnoga razloga što nije živio u njoj niti ju je ikada posjetio. Grimiznu kožu je izrađivao mlačenjem jedne vrlo rijetke vrste runolista. Bila je to svojevrsna revolucija kada je Martaquile obznanio kako je usavršio metodu izrade toga osebujnoga materijala. Naime, njegova metoda je bila revolucionarna i iznimno kontraverzna po tome što se runolist mlatio poprečno. Tada je to bilo nešto nezamislivo jer se runolist uvijek mlatio uzdužno. I to uz prisutnost magarca. Ili čak dva magarca. Kod Martaquilea nije bilo ni jednog magarca.

Sve je to bilo prerevolucionarno pa je jadan Martaquile bio osuđen na spaljivanje na lomači. Ne zbog svoga zanata, nego zbog nestašice vode. I zbog svog zanata. Srećom, nekoliko sekundi prije nego što su uspjeli potpaliti lomaču dojahao je glasnik s kraljevskim dokumentom u kojem je pisalo da je Martaquile El Inque službeno pomilovan.

I to na smrt. Kraljevski dokument je spaljen zajedno s Martaquileom.

Upravo je na taj naslonjač svojim pogledom bio fiksiran gospodin Imogawa. Prišao mu je vrlo oprezno, polaganim korakom, pazeći da ne privuče previše pozornosti. Naravno, svi su pogledi bili upereni prema njemu, a ako se negdje vodio kakav razgovor, za sada je bio prekinut. Gospodin Imogawa je čvrsto primio naslone za ruke i povukao naslonjač prema sebi. Vukao ga je nekih tri-četiri metara da bi onda stao gotovo na sredini sobe i sjeo se u njega. I to je bio kraj pozornosti za gospodina Imogawu.

Sjedeći u tom odurnom naslonjaču koji je, što je bilo neizbježno za primijetiti, stravično smrdio po truleži, gospodin Imogawa je počeo govoriti. “Pa, prošlo je već dosta godina, ali se još uvijek dobro sjećam.”

Gospodin Imogawa je počeo pričati priču o događaju koji mu se od svih stvari koje je doživio najviše urezao u pamćenje. Glazba je i dalje svirala.

“Hodali smo ravnom livadom. Zelena je trava sezala koliko i naš pogled. Nebo je bilo plavo, s pokojim bijelim oblačkom koji bi tu i tamo zalutao. Mogli smo vidjeti, ali i osjetiti po intenzivnom mirisu, kako je trava svježe pokošena. To nam je bilo vrlo neobično s obzirom na to da smo se nalazili usred oceana. Već smo satima bili hodali u svojoj teškoj vojničkoj opremi, pa smo počeli osjećati umor. Neprijatelj je mogao biti na svakom koraku. I bio je.

Srećom, s neprijateljima smo bili u vrlo prijateljskim odnosima. Neprijateljima su nam postali samo zbog jedne vrlo nezgodne geste admirala Entirakkatonora.

Bila je noć, i admiral je odlučio prošetati svoga psa. Nesreća je htjela da admiral nikad nije imao psa pa je zato proglasio rat. I to prijateljskoj državi. Srećom, ona je to shvatila kao izrazito prijateljski čin. To je, s druge strane, admiral shvatio kao izrazito neprijateljski čin pa je zato kupio psa. Pas je pobjegao pa je proglašeno primirje. I rat se nastavio.

Neprijateljstva su se odvijala u umjereno prijateljskom kontekstu, ali se nikada nije događalo da prijateljstvo ugrozi neprijateljske odnose, koliko god oni bili prijateljski, ili da se prijateljstvo slučajno manifestira kao neprijateljstvo, što bi doduše bila vrlo prijateljska gesta, ali takva koja bi naškodila neprijateljskim odnosima dviju zemalja, a da ne spominjemo one prijateljske. Jer napokon, prijatelj je prijatelj, odnosno neprijatelj.

Sa mnom u grupi su bili satnik Mankica, zastavnik Roko i dva vojnika, Magrip Roko i Emilio Waldbrenner. Zastavnik Roko i vojnik Roko nisu bili u krvnom srodstvu iako je vojnik Roko vrlo dobro baratao čavlima. To je bilo vrlo indikativno jer je njegov otac majstor u popravljanju cipela. Njegova tajna je bila u obilju čavli. Geslo mu je bilo da što više čavli zabiješ u cipelu, to će bolja ona biti. Ne dovodeći u pitanje njegov genij, bio je sudski progonjen zbog obilatog krvarenja svoje klijentele.

Čavlima su dobro baratali svi u obitelji, o da! Ujak vojnika Rokoja je također obilato koristio čavle u svojoj profesiji, uzgoju ruža. Detalji o tome su nepoznati.

Njegov praujak je isto tako vješto koristio čavle. Taj ih je, naime, gutao. Među prijateljima i znancima je bio poznat kao Gutač vode. To nije imalo veze s čavlima, nego s vrlo dobro dokumentiranim slučajevima u kojima je njegov praujak viđen kako hoda pokraj značajnih količina vode. Istina je i da je samo jednom progutao čavle, a prilično je sigurno da je neposredno poslije toga umro. Veza između ta dva događaja nikad nije potvrđena. Istina je također i da postoji osnovana sumnja da taj čovjek nije praujak vojnika Rokoja jer je njegova misteriozna smrt nastupila nekih 300 godina prije vojnikovog rođenja. Roko je tvrdio da to nije tako, da se dobro sjeća kako im je praujak dolazio u posjete, a njemu bi svaki put donio vlažne papire s crtežima čavli. Jadan momak!

Obiteljska vještina baratanja čavlima je iznimno fascinirala mladog znanstvenika Menssinga Toka, koji je napisao cijelu knjigu o tome. Knjiga se zvala Osnove i principi termodinamike u drugoj polovici 12. stoljeća. Nažalost, u knjizi je zaboravio spomenuti čavle, ali je to nadoknadio ubačenim predgovorom u kojem je na stotinjak stranica u detalje opisao kako ne voli pisati predgovore.

A u našoj satniji je fascinacija čavlima toliko narasla da je potpuno zasjenila pitanje srodstva vojnika i zastavnika Rokoja.

Oh, oh, ali ja sam potpuno izgubio nit. Uglavnom, kako smo hodali poljanom, kao pravi vojnici smo svi očekivali da onaj drugi pazi kuda idemo. Nakon nekog vremena smo počeli sumnjati da smo se izgubili. Što nije bilo ni u kakvoj vezi s činjenicom da nismo znali gdje smo.

I odjednom smo zastali zureći u nevjerojatan prizor.

Pred nama je stajala žena. Bila je potpuno gola osim što je na sebi imala čizme široke barem pola metra, haljinu debelu barem metar, nesimetričnu kacigu koja se s jedne strane pružala dva-tri centimetara, a s druge strane metar i pol. E, da, i imala je privjesak na ramenu. Tri metra visok.

Kad bolje razmislim, možda to uopće nije bila žena. Niti čovjek. Mislim da je to bio medvjed. Ili šljunak. Nije bitno! Žena nije ni bila ono što nas je zaprepastilo, nego kovčeg koji je stajao kraj nje. Bio je relativno mali, od kože, smeđi. Iz njega je iskočio relativno nemali zapovjednik naše jedinice, pukovnik Ven. Mi smo naravno odmah stali u pozor mirno.

Pukovnik je inspicirao naše čizme, kritizirao naše uši (Emilia je to jako pogodilo jer je imao samo dva uha), popljuvao naše odore (doslovce) i naredio nam da se prijavimo u bazu za strijeljanje. Svoje.

Pukovnik je bio toliko ljubazan da nam objasni razloge naše neminovne i bespotrebne smrti. Naime, njegova je supruga u njegovome rodnom gradu uhićena zbog pokušaja preprodaje sapuna bijesnim psima. To je bilo ilegalno i strogo kažnjivo jer je u to ratno doba sav sapun bio rezerviran za tavane utočišta za hijene ovisnih o opijumu.

Da bi osigurao slobodu svojoj predragoj ženici, morao je pribaviti tri tone visokokvalitetnog betona kojim bi podmitio suca Zoffa Ismasnainaharesa, koji je vodio njen slučaj. Bila je javna tajna da sudac Ismasnainahares ima perverznu sklonost prema betonu koja, doduše, nije bila u bilo kakvoj vezi s njegovom perverznom sklonošću prema vapnu. Detalje ni o jednom ni o drugom nitko nije želio znati, ali oni, nažalost, nikome nisu ostali uskraćeni zahvaljujući sučevoj autoriziranoj biografiji pod nazivom Našao sam još jedan grm, ali ne marim. Svatko tko ne bi pročitao knjigu, bio bi osuđen na deset godina prisilnog rada.

Da bi pribavio te tri tone betona, pukovnik je morao prodati svu svoju najvrjedniju imovinu. A to je morao učiniti brzo pa se obratio Oniu Targgu, najvećem distributeru utopljenih konja sjeverno od Arktika i najopasnijem sakupljaču leptira južno od Arktika. No Targg je postavio uvjet brzoj transakciji. Pukovnik je morao ubiti njegova bivšeg poslovnog partnera, Diega Muccu, s kojim je raskinuo sve veze jer se nije htio sam ubiti. Targg mu je napomenuo da je Mucca već tri godine mrtav, ali i da je to pukovnikov problem. Našavši se u škripcu, pukovnik je ubio Targga i njegova psa i ukrao mu sav novac. Psu, ne Targgu.

Time je došao do novca, ali još uvijek nije imao beton. Zato se nakon toga obratio novom partneru Diega Mucce, Einingu Marru kojeg uopće nije smetalo što je Mucca mrtav duže nego što ga poznaje. E, što je pukovnik bio naivan. Mislio je da će mu biti lakše poslovati s Marrom. E, kako se prevario.”

Glazba je na desetak sekundi prestala svirati, a tada ponovo nastavila nešto glasnije nego prije.

“Marr,” nastavio je Imogawa, “nije tražio novac za beton. Ne, on je tražio divovski okrugli akvarij, tri metra širok, četiri metra visok, ispunjen slanom vodom, s patkama na površini i s pukovnikovom suprugom na dnu.

Znate, dok netko zatraži nešto tako monstruozno od vas, u vama se jednostavno mora razbuktati pakleni, ubilački bijes. Srećom, pukovnik je u miru upucao Marra i njegova psa prije nego što je moglo doći do te reakcije. Uzeo im je sav novac i krenuo u svoj rodni grad.

Pukovniku je nakon tih burnih dana sinulo da nikada nije imao bilo kakvih inhibicija glede ubijanja, a kako se tih zadnjih dana pokazalo, niti glede pljačkanja. Stoga je otišao sucu Ismasnainaharesu i ustrijelio ga kao psa. Ukrao mu je srebrninu (njegovu zalihu betona nije ni taknuo) i stavio kraj njega tijela Onia Targga i Eininga Marra kako bi zbunio istražitelje i usmrdio mu kuću. Nakon toga se uputio policajcu koji je uhitio njegovu suprugu, tresnuo ga po glavi, upucao mu psa, opljačkao mu ženu i zapalio mu kuću.

Sljedeći dan je dočekao ženu na izlasku iz pritvora, slobodnu kao pticu, otpuštenu zbog manjka dokaza i viška mrtvih. Kada se vratio u bazu, sretan kakav je bio, odlučio je postrijeljati nekoliko svojih vojnika.

Sreća je odlučivala tko će biti strijeljan. Pukovnik je izvlačio imena iz šešira vojnika kojeg je strijeljao pod nekim drugim okolnostima.

Imena koja je izvukao mu se nisu svidjela pa je zato odabrao nas.

Nije nas odmah strijeljao. Dane smo provodili u zatvoru, poskakujući na svaki zvuk misleći da to dolaze ljudi koji će nas izvesti pred zid. Nisu nam htjeli reći kada će nas smaknuti, samo bi nam govorili: “Uskoro, uskoro.” To bi uvijek bilo popraćeno gromoglasnim smijehom. Njima je to očito bilo iznimno zabavno. Nama to nije bilo uopće zabavno. Osim Magripu Rokoju. On se tome neprestano smijao. Tome, i hrđi na rešetkama.

Dosadno nije bilo. To nikako. Emilio Waldbrenner i zastavnik Roko su vodili žustre rasprave o čavlima dok je Magrip Roko smišljao način bijega iz zatvora pomoću crvene kišnice. Što je crvena kišnica nikada nisam saznao.

Najviše je obećavao satnik Mankica. Prije nego što su nas zatvorili uspio je potajno zgrabiti oštar kamen s tla pa sam pomislio da je smislio način da nas izbavi iz neprilike u koju smo upali. Ne možete zamisliti moje razočaranje kad sam vidio da kamen koristi za bjesomučno nabijanje po vlastitim prstima. Tupim dijelom, sva sreća. Nisam dobio od njega razloge za to, osim da je to za njega bila neka vrsta razonode.

A ja… Ja nisam imao što raditi kako bi mi prošlo vrijeme.

Jednog poslijepodneva je pred vratima ćelije stajao čovjek. Imao je kratku, tamnu, nauljenu kosu i podli smiješak, a na uniformi su mu se isticali činovi poručnika. Nešto je govorio, ali ga nisam mogao čuti.

Čim sam mu prišao dovoljno blizu da ga čujem, rekao je da je njegovo ime August. Počeo mi je pričati o svome ujaku.

Roditelji su mu umrli dok je još bio dječak, pa se o njemu i njegovu bratu brinuo njihov ujak. Ujak mu je bio lučki radnik, no vremena su bila teška pa je stalno morao mijenjati posao. I prebivalište. Stalno su selili iz grada u grad, tražeći posao po lukama i brodogradilištima. Spavali bi po svakakvim svratištima i hostelima, hranili se ostacima koje su dječaci uspjeli ugrabiti u restoranima gdje su pomagali.

Ipak, kako god bilo teško, njihov ujak je uspio uštedjeti nešto novaca kojim je kupio komadić zemlje od kojeg su mogli živjeti. Posjed se nalazio vrlo blizu jednog velikog jezera. Zvalo se Umsko jezero.

Kada su došli tamo, otkrili su da je jezero više močvara nego jezero. No to nije bilo bitno. Njihova zemlja je bila plodna i svi su sa zadovoljstvom prionuli poslu.

Nakon godinu dana njihov je ujak umro.

Bio je to težak udarac za Augusta i njegova brata. Teška srca su nastavili održavati posjed bez svoga strica. Urod je bio dobar i obilan, ali s prazninom u njihovim dušama, njegov okus je bio gorak. Ali nastavili su.

Nedugo nakon toga se njegov brat utopio u jezeru.

Nakon što je pokopao brata, u Augustu su se ispreplitali tuga, bol i gnjev. Nije više htio ostati na ujakovoj zemlji. Bila je ukleta. Morao je otići, ali nije imao snage za to. Nije imao kamo ići. Nije ga bilo briga. Nije više uopće htio razmišljati. Dani su neprimjetno prolazili pokraj njega.

Jednog dana se spustio u podrum kako bi prebirao po uspomenama. Nije našao puno.

Našao je staro posuđe, klimave, prašnjave stolce, slomljene grede, zahrđale grablje, paučine i trulo drvo. I ormar kojeg je njegov brat izradio. Iako je bio prekriven prašinom, moglo se još uvijek vidjeti da je lijep. Njegov brat je sa svih strana urezao ornamentalni uzorak. Nije se mogao sjetiti zašto ga nikad nisu iskoristili nego ostavili da trune u podrumu.

August je samo odjednom zgrabio ormar i počeo ga vući. Povukao ga je po stubama do prizemlja. Povukao ga je u dvorište. Povukao ga je preko livade i šumarka. Povukao ga je sve do obale jezera i gurnuo u vodu. Ormar je pao uz divovski pljusak, ali je tek nešto više od polovice završilo pod vodom.

Kako su dani prolazili, svako malo bi prošetao pokraj jezera gdje bi spazio ormar kojeg je bacio. Drvo je već počelo bubriti i trunuti, a lišajevi su ga iz dana u dan sve više prekrivali. Ormar se svejedno držao na mjestu.

I tako je jedno predvečerje šetao prema jezeru kad je odjednom u vodi, vrlo blizu ormara kojeg je potopio, vidio nešto što bi mogla biti žena. S udaljenosti na kojoj je stajao nije mogao jasno vidjeti pa je krenuo prema njoj. Kako se približavao, bio je siguran da se zaista radilo o ženi. Bila je do struka u vodi. Tada je pomislio da je možda u nekakvoj opasnosti makar je stajala potpuno mirno. Zbog toga je ubrzao korak.

A tada je stao.

Žena je bila odjevena u dronjke. Iako je bilo već dosta mračno, mogao je vidjeti da joj je koža bijela, vlažno se sjajeći. Ali tama je upravo istaknula ono zbog čega se ukočio na mjestu.

Njezin žar očiju bi svakome ulio strah u kosti. Oči su jasno isijavale crvenkasto svjetlo. A one su gledale u prazno.

Žena… ili što je već bila, samo je stajala mirno u vodi, bez ijednog pomaka, spuštena pogleda prema mračnoj vodi u kojoj se mogao nazrijeti odraz njezinih očiju.

August se nadao da ga nije vidjela, iako nije bilo nikakvih prepreka između njih. Srećom, nije bila okrenuta prema njemu. Ona bi ga u trenutku spazila kad bi pogledala u njegovom smjeru. Iako je bio ukočen, prisilio se pomaknuti. Polako se kretao kako ne bi proizveo neki zvuk koji bi ga odao. Malo-pomalo se dovukao iza jednog grma gdje je poskrivečki promatrao sablasnu ženu.

Dugo je gledao. Mislio je kako je vjerojatno najbolje pobjeći, ali nije mogao skinuti pogled sa nje. Noć je pala. Nije više ni znao koliko je dugo promatrao kad se žena odjednom trgnula. Bio je to neprirodan pokret, kao nekakav grč. Trzaj je promeškoljio vodu oko nje. Od zvuka valića mu je zastao dah.

Tada se ponovo trgnula. I onda još jednom. I još jednom. A onda je jednim silovitim pokretom nestala u vodi dižući ogromni stup vode iznad mjesta gdje je bila. I odmah potom je veoma polako izronila dvadesetak metara dalje.

Opet je samo stajala u vodi, zureći u prazno. I opet je bila do struka u vodi iako se sada nalazila na puno dubljem dijelu.

Počela se kretati. Nije plivala, a sigurno nije ni koračala. Kretala se kao da ju neko vozilo pod vodom nosi. Nije bilo nekakvog pravila u njenom tihom kretanju kroz vodu. Čas bi išla naprijed jedan metar, a tada zastala. Onda bi prevalila dulji put pa onda dulje vrijeme ostala na mjestu. Kretala se lijevo pa desno, naprijed pa natrag. No u tom grotesknom plesu, kako je primijetio, sve se više udaljavala od njega i sve više uranjala u tamu drveća koje je nadvijalo nad jezerom. Išlo je to polako, gotovo cijelu vječnost, ali žena je nestala u daljini.

August je još neko vrijeme gledao, smrznut na mjestu, nesposoban da se pomakne. No tada je udahnuo, uspravio se i potrčao koliko god su ga noge nosile prema svojoj kući.

Te noći nije mogao zaspati.

Ujutro je smogao hrabrosti da se vrati do jezera. Ormar je bio na svom mjestu, ali nije bilo nikakve žene.

Čekao je noć. Sjeo bi ispred sata na svom oronulom noćnom stoliću i gledao kako kazaljka odbrojava sekunde, minute i sate. I napokon je počelo zalaziti sunce. Krenuo je na svoj put.

Hodao je polako. Jezero mu je bilo sve bliže i bliže. Još nije vidio nikoga na jezeru. Hodao je dalje. Lagani vjetar je njihao grane drveća, stvarajući nježne šumove sa svih strana.

Kretao se naprijed polako, polako, polako. I tada ju je ugledao. Ustvari je bio još predaleko da ju vidi, ali njezine oči su je jasno odavale. Približio se još malo sve dok nije bio na tridesetak metara udaljenosti. Prišuljao se i sakrio iza onog istog grma kao i prethodne noći.

Opet je samo mirno stajala do struka u vodi, spuštena pogleda, ne odavajući ikakve naznake života. A njezine su oči bez prekida sjajile. Crveno. Krvavo crveno.

Prošlo je mnogo vremena kada je na naglo počela pokretati svoju ruku. Nije mogao vidjeti da li uzburkava vodu ili radi nekakve geste. Vjerojatno bi vidio bolje da joj se približio, ali se nije usudio.

Nije izvela svoj ples kao noć prije. Samo je jednom naglo zaronila i isplivala na drugom mjestu. Nakon nekog vremena August je na trenutak skrenuo pogled, a kad su mu oči potražile ženu, nje nije bilo. Nestala. Pribojavao se da ga je možda vidjela pa mu se prišuljava kako bi ga napala. Pogledom je prešao po prirodi oko sebe, ali nije vidio ništa prijeteće. Ali nije ni ostao da mu netko ili nešto dokaže suprotno. Opet je potrčao prema kući i zakranučao sva vrata i prozore za sobom.

Ni te noći nije spavao.

Neispavanost je već uzimala svoj danak. Svako malo bi mu se maglilo pred očima, a svaki pokret je iziskivao sve više snage koje on nije imao. Imao je osjećaj opijenosti. Nije mogao spavati. Jednostavno nije. Gledanje na sat na noćnom ormariću je bilo jedino što je mogao. Jedino što je htio. Taj dan su minute prolazile sporije nego dan prije. Ali on je čekao.

Noć je već skoro pala, a on je krenuo prema jezeru. Nije bilo vjetra, nije bilo nikakvih zvukova prirode. Nije bilo ničega. Znao je da će je naći tamo.

I bio je pravu. Kada ju je našao, polako se kretala jezerom uz povremene stanke. Kleknuo je iza svoga grma i stao promatrati. žena crvenih očiju na mahove je prelazila male udaljenosti. Nije se ni približavala ni udaljavala. Manje-više se vrtjela u krug. Oči su joj sjale jednakim žarom kao i prije.

A tada je stala. Dugo se nije micala, a tada mu je bila bliže nego ikada prije. Mogao joj je jasno promatrati lice iako ju je mogao vidjeti samo iz profila. Nije uočio ništa novo. Lice joj je još uvijek zračilo mrtvačkim bljedilom, a oči crvenom svjetlošću. Kosa joj je izgledala kao u strašila. Bila je svijetle boje, koliko je mogao razaznati u mraku, slamnata, slijepljena vodom i travama iz jezera. Na sebi je imala iste dronjke koji se nisu previše razlikovali od njene kose.

Počela je raditi nešto što još nikad nije. Okretala je glavu. Okretala ju iznimno polagano sve dok ju nije okrenula prema Augustu. Dah mu je stao, a žmarci su protutnjali njegovim tijelom. Njezine oči su bile uperene u njega. Zar ga je spazila? Nikad prije nije. Samo je slučajno gledala prema njemu. Nije ga mogla vidjeti iz grma. Razmišljao je o bijegu, ali tada bi ga sigurno vidjela, ako već nije.

Na sve njegove dvojbe i strahove odgovorila je ona.

Krik koji je ispustila nije bio životinjski, ali ni ljudski, a zidove vode koje je stvarala jureći prema kopnu bi moglo stvoriti samo još krdo bizona. To je bilo zadnje što je vidio. Okrenuo se i potrčao brže nego ikada u svom životu. Dok je trčao prema kući, nije se osvrtao, ali je znao da mu je za petama. Njeni pakleni krikovi su je odavali.

Kada je napokon stigao do kuće, jedva da je mogao uhvatiti dah. Srce mu je lupalo tako jako i takvom brzinom da je mislio kako će mu prsa eksplodirati. Ušao je na vrata i brzo ih zalupio za sobom. Zaključao ih je i stavio lanac s lokotom. Srećom je sva ostala vrata i prozore zatvorio prije nego što je izašao, pa se nije morao brinuti i za to. No nekako se nije osjećao sigurnim. Zato se spustio u podrum i stavio lokot na vrata. I još se uvijek nije osjećao sigurno. Palo mu je na pamet da bi možda bilo bolje da je nastavio trčati dalje, možda prema susjednom posjedu. Ovako se našao u slijepoj ulici. Nije više imao kamo bježati.

A tada je počelo razaranje. Mogao je čuti lomljenje drva, razbijanje posuđa, trganje, grebanje, struganje, udaranje, padanje cigli i pokućstva. Prava grmljavina mu je ispunila uši. Grmljavina i njezini zvjerski zvuci. Bio je siguran da se nad njegovom glavom kuća njegova ujaka pretvara u krš. Od onih najsnažnijih udaraca mu se tlo zatreslo pod nogama. Da nije znao bolje, bio bi siguran da se nad njim vodi ratna bitka. To bi mu u tome trenutku bilo i draže.

Bio je siguran da će doći po njega. Pokušao je potražiti nešto što bi mu moglo poslužiti kao oružje, ali to nije bilo nimalo lako s obzirom na to da se nalazio u potpunom mraku, a nije imao nikakvu svjetiljku sa sobom. U svojoj paničnoj potrazi nešto teško mu je palo na glavu i srušilo ga na pod. Preplavljen očajem i strahom, dopuzao je do zida i sklupčao se s pulsirajućom boli u glavi, čekajući da mora završi. Lomež se stišavao, no to ga nije ohrabrivalo. Baš suprotno. Bio je siguran da je našla vrata podruma i da se sprema probiti se unutra. Prema onome što je čuo, to joj ne bi bilo previše teško.

Ali to se nije dogodilo. Nastupila je tišina. Duga, duga tišina. August je ostao sklupčan bez ikakve namjere da se pokrene. No osjećaj sigurnosti je sve više rastao pa se naposljetku uspio uspraviti i oprezno krenuti prema vratima.

Bio je dan kada je izašao. Jutro već davno prošlo. Sunce je sjalo bez ijednog oblačka na nebu, a vjetar je uzburkavao krošnje obližnjeg drveća. A pola sjevernog zida ujakove kuće je bilo urušeno.

Ništa nije ostalo cijelo. Posuđe smrvljeno, pokućstvo raščerečeno, drvene grede pretvorene u trešće. Na zidovima su se jasno mogli vidjeti tragovi grebanja kao od neke divlje zvijeri i udubine od snažnih udaraca. A i pokoja rupa.

Našao je posvuda razbacanu odjeću. Pokupio je ono što je bilo upotrebljivo, nekako svezao zajedno i otišao. Nije se osvrtao i nikad nije vratio.

Odmah po završetku svoje priče, August je otišao i nikada ga više nisam sreo. Ali netom nakon njegova odlaska smo obaviješteni da ipak nećemo biti streljani.

Naš ljubljeni pukovnik koji je naložio naše strijeljanje je umro. Uzrok smrti je bio ubod pčele. Pukovnik nije bio osobito alergičan na ubod pčele, ali vjerojatno nije pomogao ni rafal metaka koji je u njega ispucao vojnik neposredno prije toga. Bio je to jedan od naših vojnika, ne neprijateljskih. Neprijatelj ne bi nikada bio tako nasilan. To nikako. Ni govora!

Kako sam čuo, taj vojnik je u nekom starijem izdanju novina zvanih Dnevni list pročitao kako češnjak omogućava brže prebolijevanje gripe. Gripu nije imao, ali ju je htio preboljeti prije nego što ju dobije. No nije mogao naći ni trunku češnjaka pa je umjesto toga ispalio nekoliko hitaca iz mitraljeza u našeg pukovnika kojeg smo svi toliko voljeli. To je ujedno bio i jedan od glavnih argumenata obrane na njegovu suđenju. I na kraju je zaista oslobođen. Dan nakon što je strijeljan.”

Ako je netko od prisutnih u sobi u tome trenutku poželio zadaviti gospodina Imogawu, onda je to prilično dobro sakrivao.

Glazba je odjednom postala zaglušujuće glasna da bi već u sljedećem trenutku u potpunosti prestala. Svi su se ukočili nakon toga “buđenja.” Na njihovim licima se vidjelo da iščekuju nastavak glazbe.

Čekali su. Ništa.

Sljedeće što su čuli bio je zvuk zvonca za poslugu. Dolazio je iza jednog od dvoje vrata koja su si stajala prilično blizu. Što god je zvuk zvonca trebao potaknuti, nije. Posjetitelji su samo zbunjeno gledali jedni druge.

Nakon nekoliko trenutaka zvonce se ponovo oglasilo. Opet ništa.

Otvaranje vrata je bilo daleko od nježnog. Zamah prema zidu je bio tako glasan da nije bilo sumnje da su se oštetila. Ali nisu. Na vratima je stajao profesor Vangard. Bio je odjeven u nešto što je vjerojatno nekad bila bijela liječnička kuta, koliko se moglo nazrijeti kroz velike površine čađi i prašine na njoj. Imao je i prilično nešarolike karirane hlače i crnu svilenu košulju. Bio je proćelav iako je kosa koja mu je rasla na potiljku bila prilično duga. Lice mu je bilo prilično naborano, no ne onoliko naborano koliko bi se očekivalo kod osobe njegove dobi. Koja god ona bila. Oči mu se nisu mogle vidjeti jer je škiljio i nosio prilično debele naočale. Ljutnja je bila na njegovu licu.

“Što tu stojite? Zar Manning nije došao po vas?” Profesor je vikao iziritiranim glasom.

Erik Skowesky se prvi oglasio. “Ne, ona glazba je iznenada postala jako glasna, a onda se prekinula. Zatim smo dva puta čuli zvonce za…”

Profesor ga prekine: “Što?! Što vi to blebećete? Ne zanima me vaš životopis. Jeste li vi normalni? Gdje je Manning? Tko je tresnuo vratima?” Profesorov ton glasa je prelazio iz nervoznog u zbunjeno.

Gospodin Viler burno upadne: “Ne, nitko nije došao po nas, a vratima ste lupili vi! Možete li nas sada odvesti kamo ste nas već namjeravali odvesti pa da onda možemo kući? Znate li koliko već čekamo ovdje? Nisam naviknut na ovakav postupak!”

“Dobro, dobro, ne derite se, nisam gluh. Ovim putem.” Profesor se okrenuo natrag prema kratkom hodniku. Njegovi gosti su krenuli za njim.

Čim su stupili u hodnik, mogli su osjetiti vrlo reski zadah. “Što je to, nekakva kemikalija?” upita Imogawa profesora.

“Naravno da je kuća moja, majmune. Čija bi bila?” Profesorov odgovor je zatomio sva daljnja Imogawina pitanja.

“Manning, što si ti to dopuštaš? Zar ja moram obavljati tvoj posao? Onda ćeš još tražiti božićnicu. To si možeš prekrižiti. Srezat ću ti plaću. Tako je, to ću učiniti. Kad ti dam naredbu, ti je imaš izvršiti!” Profesor je govorio tako glasno da je njegova pratnja pretpostavila da se Manning nalazi u susjednoj sobi. U svakom slučaju, u sobi u koju su ušli nije bilo nikoga.

Soba je bila vrlo slična onoj iz koje su upravo došli, samo što se u ovoj nalazilo nešto kao podij s govornicom. Ispred podija je bilo posloženo sedam stolica, a u jednoj od njih je, na opće čuđenje, već sjedio gospodin Tizl.

Muha je prozujala sobom, ali nitko nije na to obraćao pažnju.

“Sjednite, sjednite. Trebate li stolice ili ćete stajati? Manning,” drekne se profesor, “donesi stolice! To si već trebao prije. Sjednite već jednom,” vrati se on svojim gostima. “Da vam Manning donese stolice? Manning!” Profesor se polako kretao prema svome podiju.

Društvo se posjelo u svoje stolice. Gospodin Viler je sjeo kraj svoje supruge, ali pritom gledajući Anju Horvat koja se, naravno, sjela kraj Erika gledajući očarano prema njemu. Trebala si biti moja. Što ti taj neandertalac može pružiti? Ja bih te obasipao draguljima i svilom. Ljubio bih ti tlo pod nogama. Svi moji prijatelji bi te gledali kao kraljicu, a meni bi zavidjeli kao čovjeku koji ima tvoju vječnu i bezuvjetnu ljubav. Ona moja kravetina jest problem, ali kad bih je se… Pogledi koji su svi uputili gospodinu Vileru potaknuli su ga na razmatranje malo vjerojatne mogućnosti da je posljednje misli izrekao na glas. Baš kad je tu mogućnost bio spreman s od djetinjstva njegovanom i u mnogim nepotrebnim prilikama upotrebljavanom gospodskom nonšalantnošću odbaciti, potvrdila ju je ljupka gospa Vilar monstruozno bolnim zbližavanjem svoga lakta s njegovim rebrima.

Pogledi su ponovo bili usmjereni prema profesoru.

Profesor je stao za govornicu gdje su očigledno bili nekakvi papiri kroz koje je počeo nespretno prebirati. “Ne morate biti gladni dok mi ovdje provodimo pripreme. Manning je spremio kolače. Nisu ništa posebno, ali jestivi su,” reče profesor pokazujući desnom rukom ili prema praznome zidu ili prema loše zažbukanoj pukotini na stropu, ovisno iz koje ste stolice gledali.

“Da, da,” mrmljao je profesor zureći u svoje papire, “mislim da je to to. Bez ovog broja… da, da. Manning,” digne pogled ulijevo, “donesi mi šalicu čaja. Grlo me grebe. Em, kamilicu. Da. I požuri! Dosta mi je tvoga zabušavanja.”

Koliko je gospodin Entioh mogao razaznati sjedeći u svome umjereno udobnome stolcu, Manning je bio segment zraka metar-dva od profesora udaljen, i to ne posebno zainteresiran za profesorove prohtjeve i naredbe. Nepostojeća posluga nije bilo ništa novo u današnja vremena, znao je gospodin Entioh, ali upravo zbog toga nije mogao ne pomisliti na gospođu u koju se skoro zaletio baš danas. Nosila je crni krzneni kaput, na glavi je imala tamnoplavi, široki i vrlo elegantan šešir, a oko vrata skupocjenu bisernu ogrlicu. Vidjelo se da je starija gospođa, ali joj je lice ipak bilo mladoliko i zračilo plemenitošću. Nije ju poznavao niti ju ikada prije vidio, ali bio je siguran da kada bi ju poznavao, ona bi ga sigurno pozvala k sebi da joj pomogne svezati ljubičasti, baršunasti šal oko stabla u svome dvorištu kojeg je njen praujak posadio prije trideset godina kada je saznao da nema druge svrhe u životu nego prikupljati sudske tužbe svoje rodbine protiv sebe zbog sađenja drveća u njihovim dvorištima unatoč činjenici da bi ga veoma ljubazno zamolili da to ne čini, a ponekad i zaprijetili ili vrlo nesmrtonosnom puškom ili, ako je slučajno ne bi imali, vrlo realističnim crtežima otrovnih strelica koje lete prema životinji koju nitko normalan ne bi pokušao ubiti jer bi nakon toga saznao da se ne radi o životinji nego o kamenu koji samo sliči životinji i koji pripada vrlo posesivnoj, vrlo agresivnoj i vrlo stvarnoj životinji od koje se nikako ne bi mogao obraniti jer je strelice trenutak prije slomio u vrlo glupom pokušaju ubojstva kamena. I sasvim prirodno je pretpostaviti da bi za vrijeme njegova pomaganja pri vezanju šala gospođin plemeniti suprug tjerao poslugu da iskače kroz prozor najvišeg kata kuće vičući riječ “elongacija” tri puta za redom što bi brže mogli. A tada je gospodin Entioh pomislio da bi Manning možda htio raditi za njega. Ma ne, ne s mojim prihodima.

“Moram prvo reći da sam jako zadovoljan vašim odazivom, iako sam, moram priznati, očekivao da će se svih sedmero odazvati mome pozivu,” reče profesor sedmero svojih gostiju i nastavi petljati i šarati po svojim papirima. A onda opet: “Molim lijepo, pripreme su vrlo važne i zahtijevaju vašu potpunu koncentraciju, pa bih vas molio, milostiva Horvat,” Anja se naglo trgne iz oblaka opčinjenosti Erikom Skoweskym, “da ispijete svoju šalicu čaja pa da možemo nastaviti.” Da je Anja u tome trenutku imala šalicu čaja, bez sumnje bi ju poslušno ispila.

Na trenutak se ponovo čulo zujanje muhe.

Profesor je nastavio svoj posao s papirima, premećući ih jednog za drugim u nepreglednom poretku, gledajući zabrinuto u njih, vrteći ih kao da se nada naći nešto što bi mu okončalo potragu, stalno nešto šarajući po njima svojim nalivperom.

Profesorovo nalivpero nije samo zanimljivo zbog svoje jedinstvene ljepote koju čini njen zlatno-brončani sjaj s duboko crnim ornamentom. Ne, zanimljivo je i po tome što postoji još jedno isto takvo. Još zanimljivije je da se u jednom od ta dva nalivpera nalazi eksplozivni mehanizam. Eksplozivni mehanizam koji će detonirati upravo ove noći u točno jedanaest sati.

Tri minute do jedanaest.

Čovjek koji je izradio ta dva nalivpera se zvao Moris Intocabile, vrlo relativno ugledni novinar koji se u slobodno vrijeme bavio izradom iznimno malenih kreveta od blata. No to mu je s vremenom dozlogrdilo pa se okušao u izradi nalivpera. Ne od blata.

Nalivpera u pitanju je izradio po narudžbi za seljaka Nufa. Seljak Nuf je naime imao veliki problem. Netko je krao njegove krave. Zato je otišao agro-savjetniku, čovjeku kojeg je lokalna zajednica postavila da savjetuje poljoprivrednike i pomaže im pri financijskim i inim problemima. Kad mu je Nuf izložio svoj gorući problem, agro-savjetnik mu je, iz razloga poznatih samo njemu, pucao u nogu. I sljedećih nekoliko mjeseci je Nuf morao provesti uglavnom u krevetu, a za to vrijeme su mu lopovi nastavili krasti krave jednu po jednu.

Kad se oporavio, krenuo je novom agro-savjetniku. Stari je dao otkaz zbog lošeg vremena. Kad je Nuf došao k njemu i rekao mu svoje probleme, ovaj mu je također pucao u nogu, ali mu je prije toga rekao da će svoj problem riješiti ako na jednu od svojih krava priveže nalivpero s eksplozivnim mehanizmom koji mora biti namješten da eksplodira nakon točno šest godina, počevši od jedanaest sati navečer toga dana. Razorni radijus je morao biti barem deset metara.

Nuf je razmišljao tko se najbolje razumije u uništavanje pa onda sjetio novinara. Ali nije poznavao nijednog novinara. Vještina izrada nalivpera Morisa Intocabilea je bila poznata koliko i njegov novinarski opus. Drugim riječima, nije bila uopće poznata. Ali je zato jedna od sestara koja je njegovala Nufa bila jedna od bivših Morisovih ljubavnica. Bila je isto tako i jedna od osmero ljudi koji su u gostima imali Waldera Schmidta, čovjeka koji je upoznao Johanna Schmidta, ali to je druga priča. Ona je slučajno spomenula Morisa u Nufovoj prisutnosti i tako je on saznao za njega. Moris ga je posjetio u bolnici i saslušao njegove probleme da bi na kraju pristao izraditi eksplozivno nalivpero u zamjenu za dvadeset kilograma goveđih odrezaka.

Tada se Moris suočio s izazovom izrade eksplozivne naprave dovoljno male da stane u nalivpero, a svejedno iznimno razorne. To je bio problem jer Moris nije znao ništa o eksplozivima. Ali je zato znao mnogo o blatu. Što je bilo potpuno beskorisno.

Ipak je na kraju uspio. Kad je Nufu prezentirao plod svoga rada, ovaj je bio tako oduševljen nalivperom da ga je zamolio da izradi još jedno, samo bez eksploziva. Moris je to i učinio i za to dobio još trideset kilograma goveđih odrezaka.

Sada je Nuf imao dva potpuno identična nalivpera, barem što se tiče izgleda. To je svojevrstan bio problem jer ih je Nuf vrlo brzo ispremiješao i više nije znao koje je eksplozivno, a koje je obično. Nakon mnogo razmišljanja Nuf je za jedno od nalivpera odlučio da je nesumnjivo pravo i pričvrstio ga za ogrlicu jedne od krava. Vjerojatno bi trebalo napomenuti da u Nufovom slučaju mnogo razmišljanja znači da se napio nekoliko litara domaće rakije, onesvijestio se u lokvi vode nekoliko centimetara od ulaza u svoju kuću, ostao tamo dva dana, a kada se probudio nije uopće znao što je radio posljednjih tjedan-dva.

Nekoliko noći za redom nije se ništa događalo. Osim uobičajenih otmica krava. Ali krava s nalivperom je ostala gdje jest. Sve do te sudbonosne noći.

Nufovo imanje su istodobno preplavili ogromna vodena bujica i krdo slonova. Slonovi su razorili štale i rastjerali sve krave, zajedno s onom s nalivperom dok je bujica izbrisala s lica zemlje Nufuvu kuću zajedno s njegovim nalivperom. Nufovo nalivpero je završilo u Crnoj rijeci, maloj riječici koja je tekla nedaleko od kuće jedne druge Morisove bivše ljubavnice, a koja je bila pritok veće Plave rijeke na čijem dnu, prema staroj legendi, leži kamen kojeg je u rijeku bacio jedan veliki lokalni junak kako bi tadašnjim mještanima dokazao da bacanje kamenja u vodu nije jeftina alternativa kanibalizmu, nakon čega su ga ti isti mještani spalili na lomači. Krava s nalivperom se otputila prema brdima. Tamo je nekoliko dana u idiličnom okružju pasla travu i pila vodu iz obližnjih potočića. Sve dok nije naišla na dvojicu trgovačkih putnika koji su osmislili genijalni poslovni plan koji bi im trebao donijeti milijune, a koji se zasnivao na jednostavnoj ideji da se čovjeku koji šeće nenaseljenim bespućima s trostruko savijenim komadom novinskog papira u džepu i puškom u ruci, pucajući u sve što se miče ili ima naznake da bi se negdje u budućnosti moglo micati, jednostavno ne može ne dogoditi da mu s neba padaju zamotuljci s visokokaratnim zlatom i izbrušenim dijamantima i sve to svezano ukrasnom trakom. Zlata i dragulja nisu dobili, ali su se barem pošteno najeli govedine. Jedan od trgovačkih putnika je našao nalivpero. Zvao se Engling Ring. Kada je našao to nalivpero, znao je da može učiniti samo jedno glede toga. Pošteno udariti svog partnera po glavi, svezati ga kao šunku, otputovati u Kairo, prodati nalivpero, kupiti gostionicu, prodati gostionicu, šutnuti psa, otputovati u Italiju, završiti u zatvoru zbog napada na ljude svježim voćem, pobjeći iz zatvora, plesati s prelijepom ženom, šutnuti još jednog psa, promijeniti deset košulja u jednom danu, pojesti sendvič sa svinjetinom i vratiti se svom poslovnom partneru kako bi nastavili zgrtati bogatstvo.

To je i učinio.

U međuvremenu je Moris Intocabile osuđen na dvadeset godina teške robije zbog serije vrlo radikalnih članaka u kojima je otvoreno iznosio svoje viđenje svojih susreta s upraviteljem tiskare njegovih novina koji mu je stalno prigovarao i psovao ga što mora trošiti tiskarsku boju na njegove idiotske članke.

Trgovac koji je kupio nalivpero od Englinga Ringa u Kairu je prodao to isto nalivpero po trostrukoj cijeni jednom plemiću koji je bio u turističkom obilasku zemlje. Kada se vratio kući, izgubio ga je u jednoj vrlo loše odigranoj partiji pokera. Time je prešlo u ruke jednog vlasnika kupališta. Taj ga je u svome kupalištu koristio u svrhe koje nitko s trunkom pristojnosti ne bi izgovorio na glas. Bilo kako bilo, nalivpero je završilo u kanalizaciji. U jednom kanaliću ga je našao siromašni dječak i odnio ga upraviteljici sirotišta u kojem je živio. Ona je odmah zaključila da ga je ukrao i zbog toga ga išamarala i poslala u krevet bez večere. Nalivpero je prodala u zalagaonici kako bi sakupila što više novca kojeg neće potrošiti na djecu.

Vlasnik zalagaonice je primijetio da je nalivpero koje je kupio vrlo slično još jednom nalivperu koje je otkupio od jednog ribiča otprilike godinu dana prije. Kada je provjerio, otkrio je da nisu samo slični, nego potpuno identični. To ga je ispunilo umjerenom količinom zadovoljstva te je stavio oba nalivpera na prodaju. Jednog dana je došao čovjek i primijetio u vitrini krasno nalivpero koje je jednostavno morao imati. Vlasnik zalagaonice je primijetio dobru poslovnu priliku i ponudio čovjeku kupnju oba nalivpera s popustom na što se čovjek užasno uvrijedio i prijavio vlasnika zalagaonice policiji. Policija je tu prijavu shvatila vrlo ozbiljno pa je prvo premlatila vlasnika, a tada podignula optužnicu protiv njega. U njegovu slučaju je sudio stanoviti sudac Maxo. On ga je osudio na trostruko vješanje. Po jedno za svako nalivpero i još jedno zato što je sudac toga dana prilično gadno pokisnuo. Osuda je bila sasvim opravdana s obzirom na to da toga dana uopće nije kišilo. Policija je brutalno porazbijala zalagaonicu, a svu robu je sasula u gradsku rijeku. U rijeci je etui s oba nalivpera našao bivši trgovac robljem koji se preorijentirao na, koje li sreće, trgovinu nalivperima. Jednog dana je pokucao na vrata profesora Vangarda i ponudio mu povoljno kupnju nalivpera. Profesor je kupio jedno, a dok mu je trgovac pokušao uvaliti i drugo, profesor mu je pucao u nogu. Trgovca je nedugo nakon toga počela progoniti policija zbog nekih neriješenih dugova iz njegovih starih dana poslovanja pa je zato napustio grad. I tu mu se gubi trag.

Minuta do jedanaest.

Profesor je svoje nalivpero zataknuo za džepić svoje kute, a svoje je papire sve zajedno sakupio u ruci i lupnuo nekoliko puta o govornicu kako bi se hrpa izravnala. Njegovoj je publici koja se sjedila u stolcima ispred njega to bio očiti znak da će im se profesor obratiti i uputiti ih u svoje planove. Čak se Imogawa probudio iz svoga drijemeža. “Moram prvo reći da sam jako zadovoljan vašim odazivom, iako sam, moram priznati, očekivao da će se svih sedmero odazvati mome pozivu,” reče profesor.

I ode.

Njegovi izbezumljeni gosti su iz svojih stolaca promatrali kako se profesor kreće prema vratima, i to ne onim kroz koja su oni ušli. I iza ovih vrata se nalazio mračni hodnik u kojem je profesor Vangard nestao. I iako to nitko od njih nije ni najmanje želio, oni su krenuli za profesorom.

Kroz zidove se, negdje iz kuće, mogla čuti zvonjava zidnog sata. Iako nije bilo nikakvog sata ni u toj ni u prethodnoj sobi, zvuk je bio dovoljno glasan da se čuje kako sat otkucava jedanaest sati.

Ništa se nije dogodilo.

No u stotinama kilometara udaljenom mjestašcu, u jednoj kući izrađenoj od drva i kamena, s relativno velikim dvorištem u kojem je rastao hrast, na mjestu gdje je trenutak prije sjedio stanoviti Mago Timbus za svojim radnim stolom, sada se nalazila poprilična količina dima i prašine koji su lebdjeli iznad jednog popriličnog kratera. Mago Timbus je u lokalnim mjestima uživao prilično visoki ugled. Zbog svoga novca. No unatoč svome ugledu nije bio previše voljen. Zbog svoga novca. Iako to nitko nije mogao dokazati, bilo je manje-više svima poznato da je Timbus svoje bogatstvo stekao raznim kriminalnim aktivnostima, prije svega krađom stoke.

Kada su došli do kraja hodnika, našli su se pred stubištem koje je vodilo prema dolje. Srećom, iznad stubišta se nalazila svjetiljka koja je zračila nečim što bi se velikodušno moglo nazvati svjetlošću. Družina se polako kretala kako ne bi u tom skučenom i polumračnom okruženju došlo do kakve nesreće. Gospodinu Vileru je bilo posebno stalo do toga jer je do sada imao već dovoljno nesreća pod čime je računao i sam dolazak u ovu kuću. Kako su se spuštali, mogao je sve više osjetiti kako raste pljesnivi zadah te kako postaje sve zagušljivije. Očito nije bilo nekog značajnog dotoka zraka ovdje dolje. No najgore je što se opet našao licem u lice s Tizlom. Ovaj je hodao ispred njega, no glava mu je cijelo vrijeme bila okrenuta prema njemu. Zapravo je bilo zapanjujuće kako može se može spuštati po stubama ne gledajući naprijed, a da nijednom krivo ne zakorači. Gospodin Viler nije bio ni približno toliko vješt pa je s mukom morao paziti kamo stavlja nogu, a neprekidno Tizlovo buljenje u njega nije nimalo pomagalo.

Stepenište je imalo čak četiri skretanja. Svima je bilo jasno da se spuštaju iznimno duboko pod zemlju, puno dublje nego što je to bilo normalno za neki standardni podrum. Možda je ovo ekspedicija u pakao, mislio je gospodin Viler.

Posljednji niz stepenica nije imao baš nikakvo osvjetljenje, no srećom se na njegovu kraju naziralo slabo svjetlo koje je padalo na ravno tlo. Po zvuku se moglo čuti da je Erik, koje je predvodio kolonu, krivo stao i počeo padati, ali se i brzo zaustavio. Anja na to jaukne: “Oh, jeste li dobro?”

“Treba nešto više od stepenica da se mene sruši,” hvalio se Erik.

“O, gospodine Skowesky, vi ste pravi junak!”

Jaka stvar, znam se i ja koprcati po stepenicama, rogoborio je u sebi je gospodin Viler. Glupača. Ovoga puta je dobro pazio da to ne izreče na glas.

Konačno je sa spuštanjem bilo gotovo. Nalazili su se u maloj sobici. Pod je bio betonski, a to su vjerojatno bili i zidovi iako su bili prekriveni drvenim daskama. Daske su bile i na stropu s kojeg je visjela prljava žarulja slaba sjaja, a koja je visjela sa žice koja se protezala iz rupice u zidu ispred njih, točno iznad zatvorenih željeznih vrata. S lijeva se nalazila udubina u zidu iste širine kao i soba, a dubine oko tri metra. U njoj su se nalazili veliki drveni sanduci koji su nekako nespretno sa svih strana bili obavijeni bakrenom žicom.

“Čudno. Ovo je valjda nekakvo predsoblje. Profesor je valjda već ušao. Hoćemo li?” Erik nije bio baš oduševljen nastavkom puta, ali on je bio hrabri među njima pa…

Imogawa se zagledao u sanduke. “Ovo su sigurno kutije koje sam nabavio za profesora. Pa da, prepoznajem ih.”

Gospodin Viler se umiješao: “Kakve kutije? To su sanduci. Zar ne znate kako izgledaju kutije, i to vaše vlastite?”

“Da, da, kutije. Znate, nešto se nevjerojatno dogodilo kad sam ih dostavljao profesoru. Ustvari je to vrlo smiješna priča…”

“I morate nam ju obavezno ispričati jednoga dana.” Kada umremo.

Erik je već postao nestrpljiv. “Onda, ulazimo ili ne?”

Nitko mu nije odgovorio. Ozračje apatije i indiferentnosti je doseglo svoj klimaks. Svi su pogledi bili uprti u njega. Znači, ovisilo je o njemu. Primio je kvaku željeznih vrata i otvorio ih.

Prostorija u koju su ušli je bila više dvorana nego soba. Bila je cijela prekrivena betonom. I zidovi i strop i pod. A što se tiče poda, nalazio se nekih pet metara ispod njih. Svi su stajali na na maloj željeznoj platformi prekrivenoj hrđom, a s nje su prema dolje vodile željezne stube također prekrivene hrđom i natruhama nečega što bi mogla biti neka vrsta lišaja. Prostorija je bila barem deset metara duga i nešto veća u širinu. U njenu središtu se nalazila ogromna cilindrična naprava iz koje su stršile cijevi i grede u svim smjerovima. Bila je čitava izrađena od mjedi, barem na površini. Djelovala je zastrašujuće svima koji su ušli, a pogotovo Anji Horvat koja se odmah pritisnula uz Erika koji je odmah zauzeo zaštitnički položaj stavljajući ruke na dijelove Anjina tijela koji bi njemu inače bili dostupni samo u slučaju još veće metalne, cilindrične naprave ili eventualno natprosječno velikog svisca. Uz zidove su bili nanizani metar i po visoki stalci na čijim su vrhovima sjale žarulje nešto manje prljave od one u prostoriji koju su upravo napustili, ali ne mnogo sjajnije. A uz jedan zid, napola sakriven kolosalnom napravom koja je činila centar prostorije, stajao je veliki drveni ormar. Bio je otvoren i po njegovoj je unutrašnjosti rovao sam profesor Vangard.

“Kaos je vatra koja napaja misao,” govorio je profesor izvlačeći veliki namotani papir iz ormara, krećući se prema stolu koje je bio pritisnut uz divovsku napravu, ne gledajući u svoju publiku koja mu se polako približavala. “Beskonačnost beskonačnosti se isprepliće međusobno u zaglušujućoj kakofoniji, raste, smanjuje se, isteže se prema zidovima vjerojatnosti, vibrira u svakoj dimenziji svemira i onda eksplodira u kozmičkom vatrometu sijući sjemena novih beskonačnosti i tako dalje u beskonačnost. Kaos poništava život, kaos poništava smrt, kaos poništava samog sebe. Samo je ljudska misao ono što izvlači mogućnost u kontinuumu apsolutne neizvjesnosti i nepredvidljivosti, ono što omeđuje beskonačnost, ne slažete li se, milostiva Horvat?”

Anja je bila prilično zatečena, ako ne i prestrašena zbog iznenadne profesorove pozornosti. “Pa, ne bih znala točno reći.” Oklijevala je. “To baš i nije moje područje.”

“Nije, ha? A možda ovo jest?” Profesor je rasprostro papir po stolu.

Površina papira je bila prekrivena plavom bojom. Širom cijele površine su bili ispisani neki nepoznati znakovi slični klinastom pismu. Bili su tamnosmeđe boje i uznapredovalo blijedi. Moglo se vidjeti po izbrisanim dijelovima kako su znakovi naneseni preko plave boje. I to nije bio papir nego očito nekakav vrlo stari pergament, mislio je gospodin Viler. Odnosno, to bi mislio gospodin Viler da mu za oko nije zapela mala vaza koja je stajala na stoliću preko puta.

Anja se nakon kratkog promatranja odvaži. “Klinasto pismo?”

“Molim?”

“Pismo na pergamentu, to je klinasto pismo, zar ne?”

Profesor si je namjestio naočale i zadubio se u rukopis kao da ga po prvi put u životu vidi. To je trajalo barem pet minuta. Za to vrijeme se u njegovim gostima stvarala jedna neobična i jedinstvena mješavina apatije i želje da se svim raspoloživim sredstvima, a koji bi sigurno uključivali umjerene količine vatre i iznimno neudobnih stolaca, probiju do izlaza kuće, odu doma i vrate se ili nikada ili nakon petnaest minuta. U svima osim, naravno, u gospodinu Vileru čija fiksacija na malu vazu nije jenjavala.

Profesor je prozborio. “U posjed ovoga sam došao preko gospodina čije će ime ostati tajna radi njegova vlastita zahtjeva za diskrecijom. Pristupio mi prije dva tjedna ili mjeseca u mojoj vlastitoj kući, nudeći mi ovaj… artefakt za pola kilograma srebra. Kao što vjerojatno pretpostavljate, krenuo sam po svoj revolver kako bih mu pucao u noge.”

Anja upadne: “Ali niste mi-”

“No tada mi je rekao,” nastavi ne obazirući se na Anju, “da je za njegovu robu također zainteresiran doktor Maksimilijan Verimus. Moram vam reći, došlo mi je tada da se nasmijem. Nisam znao zašto je mislio da bi meni to bilo važno jer je opće poznato da mene ni u kom pogledu ne zanimaju znanstvena istraživanja poštovanog doktora Verimusa koji je svoj doktorat zaradio na lutriji, pri čemu je također morao varati kao što to uobičajeno čini u svim svojim akademskim i znanstvenim aktivnostima. Bože mili, taj se čovjek bez sumnje rodio na prjevaru. Ne postoji drugo objašnjenje za to da takva izopačena štetočina može hodati ovim planetom, a da se sile mraka ne stušte na sve nas!!!”

Tračak ogorčenja koji se mogao osjetiti u profesorovu glasu je bio rezultat dugogodišnjih prepirki između njega i profesora Verimusa koje su bile dobro poznate u čitavoj znanstvenoj zajednici, a koje su često nalazile mjesto i u najuglednijim znanstvenim časopisima kao i na redovnim znanstvenim simpozijima i izvanrednim sjednicama Filatelističkog društva. Verimus nikad nije prestao zamjerati Vangardu što je u potpunosti odbacio njegov znanstveni svjetonazor čiji je glavni postulat teza da je zrak s okusom vode jedino znanstveno otkriće koje bi ikad moglo biti od ikakve koristi čovječanstvu. A Vangard se trajno uvrijedio kad mu je Verimus popljuvao disertaciju u kojoj iznosi kako bilo koja znanstvena hipoteza, radilo se o prirodnim ili društvenim znanostima, može biti vrijedna razmatranja isključivo ako se u njenom temelju nalaze tri metalne kocke, dužine stranice dvadeset i sedam centimetara, od kojih su dvije izrađene od čistoga kositra, a treća od legure aluminija i nikla, s time da udio nikla ne smije prelaziti pet posto. A kad se kaže popljuvao, to se misli u punom smislu riječi. Verimus je, naime, usred bijela dana stao ispred Akademije i pred prilično začuđenom svjetinom bacio Vangardovu disertaciju na tlo i počeo pljuvati po njoj. I nastavio je tako satima. Kada je napokon završio, odveden je u bolnicu gdje je proveo tjedan dana radi oporavka od kronične dehidracije. I gonoreje.

U međuvremenu je promatranje male vaze gospodinu Vileru donosilo užitke u iznenađujuće raznovrsnim nijansama, zapljuskujući ga plimnim valovima neobuzdane ekstaze koje štovani gospodin inače nikada do sada nije uspio doseći stajanjem odsutna duha u podrumu osobe koju podnosi još manje nego ju poznaje, okružen ljudima koje uspijeva trpjeti tek pomoću žarke želje da ih nikada nije upoznao.

“Uglavnom, ja sam gospodinu rekao… E da, jesam li spomenuo da mi je danas stigla pošiljka?”

Šutnja je sugerirala da nitko od prisutnih nije imao nikakvih saznanja glede profesorovih dogodovština toga dana, a pogotovo ne o bilo kakvim mogućim pošiljkama koje se mogle doći ili opet ne.

“Ne? Dobro. Dakle, ja sam tome gospodinu Singu rekao da…”

“Oprostite,” ubaci se Entioh, “niste li rekli da će njegovo ime ostati tajno?”

“Molim?”

“Rekli ste da će zbog diskrecije njegovo ime ostati tajno,” ponovi Entioh.

“Čije?”

“Vi ste rekli da će ime čovjeka koji vam je…” Zastao je. Udahnuo je. Izdahnuo. “Nastavite.”

“Dakle, tome sam gospodinu koji će ostati neimenovan rekao da ako postoji takvo zanimanje za taj pergament da ću ga iz puke znanstvene znatiželje otkupiti od njega. To nije imalo nikakve veze s poštovanim gospodinom Verimusom. A zašto i bi? Mogao je reći ime bilo kojeg znanstvenika, i moj interes bi bio posve jednak. Zašto bih ja kupio nekakav pergament samo zato što ga to nepismeno smeće također želi? I rekao sam mu to, nemojte misliti da nisam. Jasno sam to naglasio prije naše transakcije. Dao sam mu srebro, a on meni ovo što je pred vama.”

Svi su šutjeli jer su imali dojam da profesorova priča još nije gotova.

“Kada je izlazio iz kuće, pucao sam mu u noge.”

I gotovo.

Erik se počeo šetati i ogledavati prostorijom. Sivilo betonskih zidova je poprimalo žućkasto-zelenkasti ton pod svjetlom žarulja nanizanih po cijeloj dvorani. Primijetio je ventilacijski otvor visoko gore na zidu. Vjerojatno se zato nisu svi pogušili, a nije bilo ni onih smradova koji su osjećali u ostatku kuće.

“I tako se rodila ideja o ekspediciji koja će, ako uspije, a uspjet će, budite uvjereni u to, odjeknuti u cijelom svijetu, ne samo znanstvenom, i prisiliti čovječanstvo da u potpunosti ili barem djelomično u potpunosti ili tek neznatno, ali fundamentalno promjeni svoj pogled na svijet. To neće biti jedno od onih otkrića gdje se ljudska rasa može nadati boljem životu. Ni govora. Daleko od toga. To nije ni jedno od onih otkrića gdje se ljudska rasa može nadati bilo čemu. Ne, ni to. To će biti otkriće čiji će zbroj svih empiričkih dokaza biti protuteža svim empiričkim dokazima onih znanstvenih hipoteza koje tek proizlaze iz drugih znanstvenih hipoteza, a čiji su autori zagovornici znanstvene metodologije koja se od moje razlikuje u tome što ne prihvaća osnovno načelo kognitivnog razmišljanja, a to je da autori takvih znanstvenih hipoteza ne mogu nikako biti mjerodavni za lucidno verificiranje empiričkih dokaza iz jednostavnog razloga što su zagovornici znanstvene metodologije iz koje proizlaze njihove hipoteze koje proizlaze iz njihovih drugih hipoteza koje žele potvrditi empiričkim dokazima koji bi trebali biti protuteža zbroju empiričkih dokaza koji će rezultirati ovom grandioznom ekspedicijom, a razlog tome razlogu je što su oni neopisivo glupi, a ja nisam. Pitanja?”

Jedna od žarulja je na trenutak slabašno zatreperila. Na profesorovo izlaganje nitko nije imao bilo što za dodati.

Osim gospodina Vilera. “Oprostite, gledao sam onu iznimno lijepu vazu koja stoji tamo… da, tamo… pa sam htio upitati zašto cijelu večer nismo dobili ni jednu šalicu čaja. Ili barem kave.”

“Ja nisam žedan,” izjavi Entioh.

“Molim?! Kako to mislite. To nema veze sa žeđi. To je nešto što se očekuje u civiliziranom društvu. Znate, postoje određ…”

“Ja nisam žedan,” ponovi Entioh.

Viler se vidno razljutio. “Vaš očiti primitivizam vam sigurno ne dopušta da barem približno razumijete institucionalni značaj pijenja čaja. Kada sam bio malen, moji mentori su me mlatili do krvi kada nisam pio čaj. Tako je! Kada god ne bih pio čaj, gospodin Conno ili milostiva Ymiohha bi zgrabili najbližu batinu i počeli me mlatiti po glavi. Ili po koljenima. Isto bi učinili ako slučajno ne bih popio čaj do kraja. Ili ako ne bih znao nabrojiti sve vrste čaja na Zemlji. Ili ako bih išao spavati. Isto je vrijedilo i za kavu. Gospodin Conno me tjerao da zapamtim ime svakog čovjeka na svijetu koji je barem jednom ugledao roba na plantaži kave. A ja nisam mogao zapamtiti ni jednog!! Nema tog…”

“Pa možemo onda piti kavu. Iako ja nisam žedan,” dobaci Entioh.

“Kavu?!? U ovo doba? Vi ste zaista bolesna i izopačena kreatura!”

“Ali vi ste rekli da biste i kavu pili…”

“Ja ništa takvo nisam rekao, bolesni stvore! I zamjeram svakome tko iznosi takve klevete na moj račun. Nema te kave koja bi kompenzirala užitak koji stvara vruća voda koja poprima egzotične mirise i boje, točno doziranje mlijeka i šećera kako bi mješavina poprimila optimalnu punoću okusa, ležeran razgovor s gospodom iz najviših društvenih slojeva koja su skoro sav svoj novac izgubili investiranjem u tuberkulozu pa si ne mogu priuštiti ni najesencijalnije životne stvari. Kao što je čaj. Ili kava. Zato ni ne pomišljajte na to da…”

Imogawa se odluči uključiti: “Znate, ovo me baš podsjeća na kutiju koju sam prošli tjedan…”

“Ma koga briga za vaše kutije! Dosta nam je vaših poremećenih anegdota!” Gospodin Viler je žučno prekinuo gospodina Imogawu ne gledajući direktno u njega. Imogawa, prema svemu sudeći, nije bio jako uzrujan zbog toga. Ili uopće. Ipak, izgledao je kao da je iznimno odlučan da iznese svoje misli na otvoreno.

“Zahtijevam da nam se odmah donese šalica čaja. Ili kave. Barem meni. Treba mi nešto da se oporavim od ovoga barbarstva kojem sam cijelu večer podvrgnut,” reče odrješito gospodin Viler.

“Znate, pijenje čaja,” nastavi mirno gospodin Entioh, “uistinu nije nimalo bezazlena stvar. Kao ni njegovo nepijenje. Ako mi dopustite da objasnim, pokazao bih vam o čemu govorim. Uzmimo kao dobar primjer gospodina Malota ovdje,” reče on pokazujući rukom prema Anji Horvat što je na njeno lice dovelo izraz koji je jasno oslikavao njenu iznenađenost s manjom primjesom dubokog sažaljenja. “Ovaj gospodin cijeloga svog života prakticira nepijenje čaja. Bez obzira na okolnosti, on se uvijek držao svoga načela. Pogotovo kada bi obolio. Svakog puta kada bi obolio od prehlade ili gripe, redovito ne bi pio čaj što mu je sigurno pomoglo da brže preboli bolest nego što bi to inače. Bez obzira što liječnici imali o tome reći.”

“Dakle, kutija je bila nešto veća od…”

“A ako vam gospodin Malot to nije sam rekao, on je vojnik, kao i ja. I htio on to priznati ili ne, njegovo nepijenje čaja je imalo kobne posljedice za mnoge njegove ratne drugove. Vidim da gospodin šuti pa ću ja nastaviti umjesto njega. Vidite, za vrijeme svih bitaka u kojima je on sudjelovao ljudi bi ginuli upravo zbog toga što on nije pio čaj.”

“…kutiju trebate savinuti nekoliko puta, ne samo jednom. Znate, to je smiješno, mnogi ljudi misle…”

“Sjećam onog dana… Ja nisam, naravno, bio tamo, ali se jasno sjećam. Dotični gospodin nije pio čaj taj dan i do večeri smo imali stotinjak mrtvih vojnika, te preko dvjesto ranjenih. Sljedeći ga dan također nije pio i opet smo imali gubitke. I tako iz dana u dan. Veza je bila jasna svakom vojniku u rovovima. Kada on nije pio čaj, ljudi su ginuli. Ni mi nismo pili čaj, ali to nije imalo veze s nama. Mi nismo ni znali što je čaj. Nitko nije.”

“… a s kartonom treba biti vrlo pažljiv, jer ako negdje prejako pritisnete…”

“Zato sam mu odlučio pristupiti i pitati ga što kani poduzeti glede tog problema. A kada sam ga upitao, on mi je samo rekao: ‘Ne, nemam šibice.’ Zamislite si to! Vidim da dotični gospodin šuti pa ću ja nastaviti umjesto njega. Ja, naravno, nisam bio tamo, ali se svega sjećam.”

“…kada sam ju napokon složio, nisam bio siguran trebam li pojesti nešto kruha, ili možda čak i ribe…”

“Došlo je do toga da smo ga morali prisiliti da popije čaj. Moram odmah naglasiti da je gospodin Malot, ili bolje reći satnik Malot, bio vrlo kooperativan glede našeg nasilja spram njega. No postojao je mali problem. Nismo imali čaja kojeg bismo mu dali. Zato smo mu odlučili dati da pije mulj. Svi smo se složili da je to jednako vrijedan nadomjestak. Samo što nismo imali mulja. Ni kapi. Pa smo mu umjesto toga dali čaj.”

“… i tada sam krenuo slagati sljedeću kutiju…”

“Ja, naravno, nisam bio tamo, ali se svega sjećam. I znate li što se dogodilo kada je popio čaj? Ne možete ni zamisliti naše iznenađenje. Samo minutu nakon što je popio čaj, vojnik nam je dojurio i rekao nam da mu je umro ujak. I to još prije njegova rođenja. No to nije bio jedini efekt. Nakon što ga je popio, nije više poginuo nijedan vojnik u našoj pukovniji. Ne toga dana, naravno, ali zato nakon završetka rata. Niti jedan jedini vojnik. Možete li vjerovati? Ja, naravno, nisam bio tamo, ali se svega sjećam.”

“… ali mi je ponestalo kartona pa skoknuo do mesnice gdje su me počeli čudno gledati i insistirati da kupim meso. Zaista je teško pojmiti kakvih sve ljudi ima na ovome svijetu. Ja želim kupiti karton, a oni meni nude meso. Zaista je teško pojmiti kakvih sve ljudi ima na ovome svijetu. Na kraju su me izbacili, ali su prije toga bili dovoljno ljubazni da mi ukradu cipele. Razumljivo je da sam bio zbunjen, to možete shvatiti, zar ne?

Zar ne?

Krenuo sam po karton u sljedeću mesnicu, ali su me tamo uputili stanovitome Henneloru Baxu, nećaku Izidora Baxa. Znate za njega, zar ne? On je onaj nesretnik koji je bio prvi čovjek koji se utopio u Temzi – šetajući Berlinom. Otišao sam do kuće toga Hannelora Baxa. Ne moram vam govoriti kakav je gadan prizor bila zgrada u kojoj je živio taj čovjek. Ili možda moram? Vi ga vjerojatno ne poznajete, je li? E pa, fasada je bila gotovo potpuno oguljena, prozori su bili polomljeni i prljavi, a iz cigli je stršilo nešto… Ma ustvari nije bitno.

Uglavnom, našao sam njegov stan i stajao pred njegovim vratima dva-tri sata, kako se i spada, da bih zatim pokucao. Otvorio mi je čovjek odjeven u purpurne dronjke koji nisu bili prani godinama i plašt izvezen zlatnim nitima. Imao je jako kratku kosu – bio je gotovo ćelav – neobrijano lice i guste, tamne, čupave obrve.

Razumljivo, prešao sam odmah na stvar. Počeo sam mu iznositi svoj problem s kartonom u detalje, ali prije nego sam uspio završiti, on izvuče bodež i pokuša mi rasjeći utrobu! Ne sjećam se sada više detalja, no sa sigurnošću mogu reći da me nije ubio.”

A ja sa žalošću mogu potvrditi da nije, mislio je gospodin Viler.

“Tada smo nastavili svoj razgovor, ili bolje rečeno, ja sam nastavio govoriti dok je on nastavio buljiti svojim drvenim pogledom u prazan zid. Zbog tog njegovog stanja odsutnosti nisam bio siguran da li je slušao ono što sam mu govorio o svojem hitnom problemu glede kartona. Ustvari, bio sam siguran da nije slušao. Pa sam mu nekoliko puta ponovio prije nego što sam mogao uočiti razumijevanje na njegovom licu. Vjerojatno bih ovdje trebao dodati da me tijekom našeg ‘razgovora’ pokušao probosti još barem pet-šest puta. Nakon moga izjašnjavanja, počeo me psovati jer on, kako sam ja razumio, nije imao nikakve veze s bilo kakvim kartonima. Tada je nastavio govoriti još neke stvari, ali, da budem iskren, nisam ga puno razumio jer je govorio prilično nerazumljivo. Zapravo, najviše što sam uspio pohvatati bile su psovke.

Srećom, na kraju smo se ipak nekako sporazumjeli pa mi je on izjadao svoj vlastiti problem. Kad kažem izjadao, želim reći da je normalno govorio kao do tada… mislim, normalno… ali si je pritom gurao pod nokte igle koje je izvlačio iz svoga zlatnoga plašta. Hannelore je, naime, imao brata. Nije mi znao reći njegovo ime, ali je bio prilično siguran da ga ima, iako, moram priznati to odmah, postoji mogućnost da je jedna od mnogobrojnih psovki koje je su izašle na njegova usta mogla biti ime njegova brata. Kao što rekoh, bilo ga je jako teško razumjeti. A ni ne moram posebno istaknuti da me pri tome još jednom pokušao probosti. Ili možda moram? Jeste li rekli da ga poznajete ili ne? Ma nije bitno. Ustvari je to bila više kretnja rezanja nego probadanja, a ovog puta je bila usmjerena prema mome vratu. Sjećam se da ga je toga puta bilo prilično teško odbiti jer je, čini se, dobio dodatnu motivaciju od svih onih igala koje si je zabio u prste. Uglavnom, njegov je jadni brat bio u zatvoru. Tamo je završio jer je prethodnoga petka zapalio dvjestotinjak živih pudlica na glavnome trgu.

A to je, naravno, dopušteno samo srijedom.

Insistirao je da mu pomognem osloboditi brata, ali sam rekao da ne znam kako bih mu baš ja mogao biti od koristi. Tada je ponovo počeo sa svojim nerazumljivim mumljanjem, ovoga puta glasnije i popraćeno mahanjem noža. Doveden u neugodnu situaciju suosjećanja s nepravednom sudbinom jadnoga gospodina Hannelorea, ali i suočen sa stiskom s kutijama, predložio sam mu dogovor. Ponudio sam mu pomoć pri oslobađanju njegova brata ako mi on pribavi toliko potreban karton. Hannelore mi je uz obilje psovki i nekoliko neugodnih aluzija na moju prabaku koje neću ponavljati sada, nego možda malo kasnije, zaprijetio da će me rasporiti od glave do pete ako još jednom spomenem ‘taj prokleti karton.’ Također je zaprijetio da će mi isto napraviti ako mu ne pomognem osloboditi brata.

Rekao mi je da ga slijedim. Izašli smo iz stana i krenuli derutnim i smrdljivim hodnikom derutne i smrdljive zgrade u kojoj je živio. Na zidovima je bujala plijesan, a žohari su na njemu imali užurbanu promenadu. Na ulazu jednog od stanova je stajala žena u poznim šezdesetim godinama, rekao bih. Nije imala ništa na sebi, a stojeći na desnoj nozi pokušavala si je odgristi palac na lijevoj nozi. To joj baš i nije polazilo za rukom s obzirom da, kako sam uočio, nije raspolagala obiljem zubi. Krenuli smo se spuštati stepenicama, kada se Hannelore iznenada, uz jauk, primio za grudi, posrnuo i strovalio se do dna stepeništa pri čemu je poprilično zaprljao svoj zlatni plašt.

Prišao sam mu da vidim je li živ, što vjerojatno nije bio, kako sam u tome trenutku pretpostavljao, kada su mi za oko zapele njegove cipele. To su bile moje cipele! Iste one koje su mi ljubazni ljudi iz mesnice o kojoj sam govorio ukrali. U svom ushićenju zbog svoga pronalaska izuo sam cipele s njega, stavio ih na sebe i otišao zaboravivši na gospodina Hannelorea Baxa.

Izašao sam iz te grozne zgrade, pozdravljajući svježi zrak koji mi je ulazio u pluća i oblake na nebu koji su stidljivo ustupali svoje mjesto Suncu.

A tada, ne znam zašto, vjerojatno je to bio instinkt ili takvo nešto, podigao sam pogled prema zgradi da bih baš u tome trenutku ugledao Hannelorea Baxa kako sa svoga prozora baca strvinu jelena na mene. Ne sjećam se detalja, ali mislim da sam se uspio izmaknuti u zadnji tren kada je strvina glasno udarila o tlo, šireći val muha i smrada oko sebe.

I da znate, to me baš…”

“Dobro, možemo li mi nastaviti s našim pripremama za ekspediciju? Ako vas time ne inkomodiram, naravno,” prekine profesor gospodina Imogawu. “To je vrlo složen proces, imamo mnogo stvari koje moramo proći. Sređivanje takvih detalja traje u najmanju ruku tjednima, pa zato želim da to dovršimo do jutra. Ovo je prevažna ekspedicija da bi se bilo što prepustilo slučaju.”

“Znate,” ubaci se gospodin Viler koji je pio čaj iz šalice koja se odjednom našla u njegovim rukama, “biste li nam možda mogli reći o čemu se radi u toj ekspediciji. Jer osim što smo otkrili da imate talenta za mrcvarenje ljudi svojim neukusnim blebetanjem, nismo od vas dobili nikakve korisne informacije.”

“Tako je, ekspedicija. Dakle, moramo se prvo pobrinuti za financiranje, a to je…”

Erik Skowesky se obrati gospodinu Vileru: “Znate, mislim da nije u redu da se tako obraćate profesoru. Nema potrebe za takvim riječima ni za takvim ponašanjem. Mislim da biste se trebali ispričati!”

Erikovo kuđenje gospodina Vilera je očaralo gospodičnu Horvat koje se sada još više privila uz njega, a njeno divljenje se moglo jasno očitati u blistanju njenih očiju uperenih prema njenom ljubljenom. A to nije promaklo gospodinu Vileru u kojem je ljutnja zbog toga još više narasla. “Je li? A ja smatram da je činjenica da vi mislite sama po sebi dovoljno dobra vijest da nam svima digne raspoloženje pa nema razloga za zlovolju pa stoga ni za isprike.”

Eriku se smračilo lice nakon ironičnog komentara gospodina Vilera. Mišići su mu se napeli, zubi su mu se stisnuli, adrenalin mu je prokolao žilama. Erik je krenuo prema gospodinu Vileru, ali ga je zaustavio osjećaj Anjine blizine koji je na trenutak zaboravio. Odlučio se na bijesno ignoriranje gospodina Vilera.

Viler je bio neizrecivo zadovoljan zbog reakcije koju je izazvao u Eriku Skoweskom. U tom se trenu osjećao bolje negoli cijele večeri. I taj osjećaj zadovoljstva bi zasigurno neko vrijeme potrajao da ga nije prekinula gospođa Vilar snažnim udarcem lakta u njegov trbuh. Valovi boli su proletjeli njegovim tijelom, oduzimajući mu svu snagu, uzmičući mu tlo pod nogama i izbacujući ga iz ravnoteže. Gospodin Viler se sklupčao na podu u bolnome grču. Tek se s velikom mukom podigao na noge kako bi spasio ostatke svoga dostojanstva.

“Dakle,” nastavi profesor Vangard, “troškovi ekspedicije će biti znatni. Zato sam odlučio da ćete ih u potpunosti snositi vi, gospodine Rimar,” reče profesor gledajući gospodina Vilera.

“Što?! Što ste rekli? Ne dolazi u obzir! I ja se ne zovem-”

“No dobro, onda ćete snositi polovicu troškova.”

“Ni govora!”

“U redu, četvrtinu troškova.”

“Neću ja ništa snositi. Prestanite me-”

“Petinu.”

“Ne.”

“Desetinu.”

“NEE!!”

“Znači, snosit ćete cjelokupne troškove?”

“Što je vama? Rekao sam da neću-”

“Onda biste barem mogli pokriti moje putne troškove, gospodine Rimar.”

“Slušajte, ja se ne zovem Rimar. Kao prvo. Kao drugo, ne dam ni novčića za nešto što uopće-”

“S vama je teško pregovarati, gospodine Rimar, ali nema veze. Računao sam ja i s time pa zato imam rezervni plan financiranja. Sigurno se svi sjećate slučaja mladoga Engleza Friedricha Lapontierea koji je prije nekoliko godina obješen u Londonu zbog ubojstva supruge Johna Easterbrooka, uglednog vojvode čija se obitelj obogatila na proizvodnji olovnih cijevi za mlaćenje robova.”

“Ma hoćete li vi mene-”

“Motiv njegova zločina bilo je obećanje gospođe Easterbrook da će mu dodijeliti komadić zemlje na kojem bi on sagradio svoje životno djelo – stakleni katapult za lansiranje loše pripremljenih prepelica. To obećanje nije ispunila što je mladom Friedrichu bio dovoljan razlog da ju na smrt pretuče smrznutom prepelicom. A ona je to obećanje dala samo zato da naljuti svoga ljubavnika, odnosno da ga natjera da misli kako ima vezu s još jednim muškarcem. Taj ljubavnik se zvao Marion Allweather i s vojvotkinjom Easterbrook je imao vezu samo da bi iz nje izvukao novac. Ne za sebe, nego za svog šefa, doktora Stevena Rothchildea, potpredsjednika Londonskog prirodoslovnog društva koji je od toga društva dobio jednoglasnu potporu da raznese Mjesec. U čisto znanstvene svrhe, razumije se. No problem je bio u novcu. Iako je društvo bilo oduševljeno njegovim projektom, za njega mu je dalo samo 38 rupija, a trebalo mu je barem dvostruko više.

Moram iskreno reći da, iako sam i ja bio u potpunosti za taj projekt, nisam baš puno vjerovao u njegov uspjeh. Mislim, nije problem prikupiti dovoljno eksploziva da bi se raznio Mjesec, ali prenijeti eksploziv do samog Mjeseca… to je bio prevelik zalogaj, čak i za njega, uz dužno poštovanje prema cijenjenom i nadasve nadarenom doktoru.

Uglavnom, Allweather je nakon tragične smrti vojvotkinje uspio doći u posjed zemlje koju je obećala mladome Friedrichu, prodao ju i stavio sav novac u fond za projekt doktora Rothchildea. Na žalost, prekasno. Previše je vremena prošlo i cijela stvar je obustavljena. Početna sredstva su potrošena na liječenje Rothchildeovog sifilisa i to vrlo brzo. Allweaterova uplaćena sredstva su bila znatna, ali nedovoljna. Trebalo je još novaca, a potpora projektu je s vremenom splasnula. No Allweather nije odustajao i uspio je nagovoriti doktora da se upute u Gornji dom lobirati za svoj poduhvat.

To je bila tragična greška.

Kako je doktor Rothchilde uspio zaraziti čitavi Gornji dom i okolna naselja sifilisom u samo jednom danu, ne želim uopće znati. Znam samo da većina ljudi nije preživjela zarazu i da su doktor i njegov pomoćnik zbog toga osuđeni na smrt. I to je bilo prvi puta u engleskoj povijesti da su se za pogubljenje istodobno koristili i vješala i lomača. I prvi puta da su na sajmu koji se organizirao uz pogubljenje Englezi prodavali svoju djecu s popustom od čak pedeset posto.

E, a sada se svi vi pitate kakve to ima veze s financiranjem naše ekspedicije, zar ne?”

Gospodin Viler odgovori: “Ne, pitamo se kako da vam-”

“Dakle,” nastavi profesor, “onaj fond u koji je uplatio novac sada već pokojni Marion Allweather… ispalo je da za njega znao još samo jedan njegov prijatelj Danny Berryfield. On mi je postojanje fonda razotkrio u stanju totalnoga pijanstva u koje sam ga doveo nakon što klasične metode mučenja nisu dale rezultata. Mladi gospodin je, na žalost, izgubio život nesretnim slučajem kada si je pukom nepažnjom pri brijanju zabio dva koplja u leđa. A pošto bi bila još veća tragedija da taj novac propadne, prisvojio sam ga u ime znanosti. Novac u njemu nije bio dovoljan za projekt doktora Rothchildea, ali je više nego dovoljan za moj. Dakle, novac neće biti problem. Ne znam zašto ste uopće morali načinjati tu temu, gospodine Rimar!”

Gospodin Viler je izgubio svaku volju za razgovorom.

U podrumu profesora Vangarda se među prisutnima toliko energije i koncentracije trošilo na slušanje veličanstvenog izlaganja genijalnog profesora i ignoriranje gospodina Imogawe da nitko nije primijetio da gospodin Tizl više nije prisutan.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.