Zanos eksplicitna uma | Aleksandar Kostjuk

DRUGI DIO

VRELO RACIONALNOSTI

 

Isme Iphis je stajao u mraku uske, vlažne uličice koja se spajala s velikom Ulicom indiskretnih velikana. Već neko vrijeme stoji na tome nimalo gostoljubivome mjestu pa su mu prsti na nogama već prilično promrzli. Ledena vlaga koja mu je ulazila u pluća mu je bila sigurno jamstvo da će sljedeće tjedne provesti u krevetu, ako nađe koji, iskašljavajući krv i proklinjući policiju koja je baš ovu noć odabrala za napadaj marljivosti.

Već satima čeka da se neuobičajeno česte patrole prorijede kako bi on mogao krenuti na posao. “Kruh ne pada s neba,” znala je govoriti njegova majka. “Zato digni dupe i nađi mi nešto za jesti prije nego što ti ovaj nož zabijem i u drugi dlan,” znala je također govoriti njegova majka. Bila je prilično autoritativna i agresivna. Ponekad je znala i pokazivati nježnost i toplinu. Nikada u njegovoj prisutnosti, ali je znala. No naučila ga je mnogo o životu, prije svega kako varati ljude i krasti ih na najbrži mogući način pa joj je morao priznati da bez nje ne bi bio gdje je sada.

Isme Iphis je mrzio svoju majku umjerenom žestinom.

Isme se prisjećao kako mu je bilo dobro prethodni tjedan. Sjedio je u udobnoj fotelji na trokutastoj platformi koja je plutala na pučini oceana. Ispred njega se nalazio stol s obiljem hrane i pića. Bilo je tu govedine, svinjećih nožica, pilećih i purećih krilaca, knedli s ušećerenim marelicama, grožđa i trešanja, krumpira s vrhnjem, šunke i sira na svježe pečenom kruhu, njoka s egzotičnim povrćem i okruglica od magarećeg mesa. Ovo zadnje mu se baš nije svidjelo, ali sve u svemu, bilo je to nezaboravno iskustvo.

S lijeve strane njegove fotelje je stajao medvjed. Grizli, ako je dobro procijenio. Što vjerojatno nije. Medvjed bi ga s vremena na vrijeme upitao ima li sve što treba, da li mu je udobno, da li mu može još nešto donijeti i slično, no njegova su kontinuirana pitanja uglavnom bila usmjerena prema Ismeovim higijenskim i spolnim navikama.

Medvjed se zvao Aldo. Bio je najmlađi od troje braće koje je napustila majka kada su još bili jako mladi. Razlog tome je navodno bio konj koji je živio na farmi obitelji hemofiličara koja se nalazila u blizini njihove jazbine. Taj konj je širio lažne glasine o promiskuitetu Aldove majke, ne štedeći falsificirane, gnjusne detalje i sve to diljem cijele pokrajine u kojoj su živjeli. Aldova majka je to, naravno, sve izvela pred sud kako bi dobila zadovoljštinu i novčanu kompenzaciju. Obitelj hemofiličara kojima je pripadao taj konj nisu zaista bili hemofiličari nego su to izmislili u trenutku kada je trebalo opravdati štetu na kućama obližnjeg sela, a koja je nastala njihovim omiljenim športom – bacanjem ovaca u dalj. Uglavnom, važno je znati da su bili škrti i da će učiniti sve – ali baš sve – kako bi izbjegli plaćanje… pa… bilo čega. I zato su, kako bi izbjegli plaćanje odštete zbog mogućeg gubitka parnice, odrubili glavu konju zla jezika i stavili impresionističku sliku medvjeđeg uha kraj tijela kako bi svi mislili da je Aldova majka ubojica. Zato se ona dala u bijeg ostavivši za sobom tri bespomoćna medvjedića.

Ustvari ju nitko i nije gonio jer su policija i sudstvo bili iznimno inertni i reagirali samo na pozive obitelji s jedne druge farme koja je također glumila da pati od hemofilije, ali se ona htjela riješiti svojih derišta pa je na ovaj način dobila dobar izgovor.

Aldo je bio jako tužan bez svoje majke, ali su mu njegova braća pružila utjehu prodavši ga lokalnom preprodavaču stoke i uloživši novac u poduzeće koje proizvodilo drvene imitacije slonovskih kljova intenzivnim promatranjem stabala u nadi da će ona sama proizvesti kljove jer, kako su vlasnici poduzeća razmišljali, stablo će sigurno proizvesti drvenu kljovu jer to ima više smisla za njega nego, na primjer, trčati maraton, izumiti parni stroj ili pisati opsežne studije o socioekonomskom ustroju britanskih kolonija.

Trgovac stokom je bio prilično dobar prema Aldu i postao mu nešto poput oca. Financirao je Aldovo školovanje, a Aldo mu je uzvratio tako što mu je svojim znanjem unaprijedio poslovanje. Vodio mu je knjige, utajivao poreze, čak mu je i pomagao pri klanju stoke koje su kasnije prodavali kao živu po obližnjim selima i gradićima.

Kada je Aldo već odrastao, njegovog skrbnika je ugrizla krava nakon čega je teško obolio i eksplodirao. Aldo se ponovo našao tužen i sam. No ovaj put nije očajavao nego se odvažio i krenuo na put oko svijeta. Obilazio je sve velike svjetske gradove, pohađao njihova sveučilišta i postepeno se uzdizao u akademskoj zajednici. Postao je vrlo ugledni stručnjak za ekonomsko i medicinsko pravo, napisavši nekoliko knjiga i održavši mnoga predavanja na mnogo tema, među ostalim, i na temu utjecaja reproduktivnog sustava jazavaca u tranzitu kroz Arktik na fiskalnu politiku i unutrašnje rezerve zemalja s visokim proračunskim deficitom, kao i na temu parničenja na iznimno maloj livadi.

Ovaj životopis je Isme morao pomno slušati iako nije medvjedu nije postavio nikakvo pitanje i iako ga tijekom cijelog izlaganja preklinjao da prestane. Nakon toga mu je medvjed rekao da može slobodno jesti i piti, ali da će mu za to vrijeme postavljati neka pitanja.

A kada je sve saznao o Ismeovim higijenskim i spolnim navikama, počeo je postavljati neugodna pitanja.

“Znate,” reče Aldo, “primijetio sam da nosite cipele.”

“Da,” odgovori Isme.

“Molim?”

“Rekao sam da.”

“Što da?”

“Da… nosim cipele.”

“E da, to sam i ja rekao. Činite li to često?”

“Što?”

“Nosite cipele.”

“Pa… prilično često. Kada sam vani uvijek ih nosim, ali kada dođem kući obično ih skinem.”

“Zašto?”

“Što zašto? Zašto ih nosim vani ili zašto ih skidam kod kuće?”

“Ne, zašto idete kući?”

“Zašto idete kući?!”

“Ne, zašto vi idete kući?”

“Pa,” procijedi Isme kroz gustu mrežu nametnute mu zbunjenosti, “idem kući jer… jer tamo živim. To je moj dom.”

“Zanimljivo,” reče Aldo pišući obilato u svoju knjižicu.

“A tamo,” nastavi Aldo, “doma, imate li još cipela?”

“Još? Paa… ne. Ovo mi je jedini par. Ja sam vam prilično siromašan.”

“Dakle, vi vjerujete u povezanost svojih cipela i svojega siromaštva?”

Isme nije znao točno kako bi odgovorio na to. U svojoj posvemašnjoj nesposobnosti da se nosi sa situacijom, kroz glavu su mu počeli prolaziti slonovi koji na svojim leđima nose trgovine probušenim amforama koje na vratima imaju natpis “TRGOVINA NAMIRNICAMA,” a uz slonove hodaju razjareni tigrovi koji su propustili podnevnu rasprodaju jer su se predugo zadržali jedenjem ljudi iz sela koji su bili previše ustrajni u tome da ne budu pojedeni, a da zaista ne budu pojedeni.

“Ne razumijem pitanje.”

“Hoću reći, je li za vas siromaštvo manifestacija kvantitete cipela ili je siromaštvo – za vas – predispozicija za određivanje broja cipela, ili čak za posjedovanje, odnosno neposjedovanje cipela uopće?”

“Uopće?”

“Da, zanima me postoji li neko univerzalno pravilo, formula, da tako kažem, koja definira korelaciju između tog, kako ste ga nazvali, siromaštva i broja cipela. Rekli ste sada, na primjer, da posjedujete par. Bi li za vas bila značajna razlika da imate samo jednu cipelu? Ili tri? Ili četiri? I da li je ta korelacija univerzalna ili postoji još jedna koja neovisno o ovoj prvoj koju sam spomenuo biva definirana kao jedna apstraktna osnova iz koje će tek proizaći različita područja kvantificiranja. Jer sada kada razmislim, tu osim vaših cipela mogu ući i različite druge stvari. Na primjer, vaša košulja.”

“Košulja?”

“Tako je. Ako definiramo pravilo…”

“Dosta! Tko je bogat, ima puno. Tko je siromašan, ima malo ili ništa. I kraj priče.”

“Tako. A da li je to opće prihvaćeno uvjerenje?”

“To nije uvjerenje, to je činjenica.”

“Dakle, postoji opće prihvaćeno uvjerenje u istinitost te činjenice?”

“Da… da… to je prilično naširoko prihvaćeno. Da.”

“Zanimljivo,” reče Aldo pišući ponovo svoja zapažanja u svoju misterioznu knjižicu. “Recite, plaćate li vi porez?”

“Molim?!”

“Porez. Plaćate li ga?”

“Zašto? Koga to zanima?”

“Molim? Nikoga. Uvjeravam vas da je ovo potpuno neovisno istraživanje.”

“Aha. Dobro.”

“Onda?”

“Što?”

“Plaćate li porez?”

“Paaa… ne. Ne plaćam porez jer nemam nikakve stalne prihode.”

“Shvaćam.” Aldo to detaljno pribilježi. “A kada biste imali stalne prihode, biste li tada plaćali porez?”

Isme dobro razmisli o tome iako je već znao odgovor. “Ne. Ne, ne bih.”

Aldo kimne dubokoumno svojom medvjeđom glavom i napravi još jednu bilješku. “Kada biste se ipak odlučili plaćati porez, bi li vaš porez, po vašoj procjeni, bio sferolik?”

“Sfero… lik?”

“Da.”

Isme je sumnjao da je to bio još jedan pokušaj da ga se zbuni. Shvatio je da će biti najbolje ako djeluje inteligentno i samouvjereno u svome odgovoru. “Em… ne.” Nije uspjelo.

“Tako. Recite mi, jeste li ikada jahali konja?”

“Konja?”

“Da.”

“Zapravo jesam.”

“A zašto?”

“Zašto… sam… jahao konja?”

“Tako je.”

“Zato što… sam morao… hoću reći… konje sam koristio kako bih došao do određenih mjesta brže. Da, kao transportno sredstvo.” Isme je osjećao kao da je uhvatio korak.

“Zašto?”

Osjećaj je odmah nestao. “Zašto… što?”

“Zašto ste morali doći do određenih mjesta? Ne bi li bilo mnogo učinkovitije ostati tamo gdje jeste?”

“Učinkovitije?”

“Tako je.”

“Pa.. ne bi… ovaj, ja… mislim… ne bi.”

“Zašto?”

“Zašto?! Zato što nećete ostati siti stajanjem na jednome mjestu, eto zašto!!” odgovori srdito Isme.

“Zanimljivo. A recite mi, idete još uvijek do drugih mjesta?”

“Ne, ne idem. Nisam više mlad kao nekoć. Mislim, nisam star, ali…”

“A kada biste bili mladi i kada biste išli na druga mjesta, biste li onda bili spremni plaćati porez?”

Isme u očaju proguta mesnu okruglicu u jednome zalogaju.

I tako je to išlo još satima. Aldo je Ismea iscrpljivao svojim minucioznim ispitivanjem, a Isme je svoje snage obnavljao besramnim trpanjem hrane u sebe bez pretjeranog žvakanja.

Da, to je bila prava stvar, mislio je Isme stojeći u mraku i hladnoći, čekajući svoj trenutak koji je bio sve bliži. Ako se izuzme medvjed, za Ismea je to bio dobar posao. Naravno, Isme nije bio glup. Uzeo je u obzir i sasvim realnu mogućnost da je to sve sanjao. Ali čak i da je, to ne bi umanjivalo njegov uspjeh. Bio bi lud kada bi pomislio da to nije bio dobro obavljen posao, čak i ako ga je sanjao. A on nije lud. Ubio svakoga tko bi mu rekao da je lud. Čak i svoju majku. Pogotovo svoju majku. Čak i kada mu ne bi rekla da je lud.

Isme Iphis nije lud.

Izgleda da se promet značajno smanjio. Policija je vjerojatno izgubila volju glumiti brigu za snobove ove ugledne četvrti, njihovu snobovsku imovinu i njihove snobovske kućne ljubimce uzgojene u gospodskim tvornicama ljubimaca, u posebnim viktorijanskim ormarima poduprtih ciglama izrađenih od gline s dna Tihog oceana i krvi barbarskog plemena koje je u osmome stoljeću haralo Europom oko mjesec dana koje se, nakon što im je to dojadilo, razišlo i osnovalo neovisne manufakture specijalizirane za proizvodnju staklenih mačeva, haljina od blata, lanaca od koprive i sličnih stvari. Sada će moći slobodnije šetati ulicom kao pošten čovjek i u miru provaljivati u gospodske kuće.

Isme je počeo polako i nenametljivo koračati Ulicom indiskretnih velikana. Iako ga odjeća koju je Isme imao na sebi ne bi dobro uklopila u četvrt ovoga tipa, ogrtač i cilindar koje je ukrao prije nekoliko tjedana bi trebali biti dovoljno dobra kamuflaža u slučaju da se još koji policajac nađe na putu. Usto je imao i improvizirani štap pa se izdaleka doimao kao plemić. Još je k tome i imitirao pogrbljeni hod starca za što je znao da je vrlo popularan način kretanja među gospodstvom, čak i među mlađima. Tako ti bogati gadovi hodaju. Kao da su iscrpljeni zbog svoga dugogodišnjeg, mukotrpnog sjedenja i zapovijedanja svojim robovima! Uz maglu koja je sve više jačala, Ismeov noćni poduhvat je stajao na prilično sigurnim nogama.

Na trenutak se lecnuo zbog zvuka koji mu je iz magle dolazio ususret. Odahnuo je kada je odjednom pred njegovim nogama izronila siva, tigrasta mačka koja je veselo cupkala ulicom. Vjerojatno je tražila nešto za jesti. Suosjećao je s njom. Tim više što je znao da ako ju ujutro vidi neka od finih gospođica iz ovoga finog susjedstva i elegantno vrisne zbog narušene joj komotnosti, da će se redarstvenici kao tisuću lokomotiva obrušiti na jadnu macu, prebiti ju na smrt i vjerojatno prodati pod govedinu jadnoj sirotinji koja je od očaja i gladi spremna na sve – čak i na to da ju oderu za ono malo što ima pokvareni policajci koji su toliko glupi da misle da mogu crknutu mačketinu prodati kao da je to najbolja junetina.

Suosjećao je s malom macom. Njena sudbina je bila jednako neizvjesna… ili izvjesna… kao njegova. To ga je podsjetilo na sve glasnije kruljenje u njegovom predugo praznom želucu. Isme Iphis je ubrzao korak.

Bilo se teško odlučiti. Sve su kuće izgledale jednako primamljivo, ili točnije rečeno, jednako neprimamljivo. U većini su svjetla bila pogašena. No Isme je znao da je to varljivo. Bilo mu je poznato da ima latentno paranoičnih bogataša koji bdiju cijele noći u mraku sa sačmaricom u ruci, u strahu da bi ih, ako zaspu, mogli u snu ubiti nećaci visokomotivirani da što prije počnu trošiti svoje nasljedstvo, muževi nezadovoljni noćnim aktivnostima svojih žena, trgovci namještajem koji žele potajno podvaliti koji ormarić ili stolić kako bi ih kasnije pokušali naplatiti, pa čak i vjeverice koje se osjećaju zapostavljenima u nepravednom kastijskom sustavu koje nam današnje okrutno društvo nameće (uz to je važno znati da vjeverice to promatraju u relacijama jednog lijepog, sočnog žira).

Ne. Treba tražiti kuće s upaljenim svjetlima. Amater to ne bi znao. Ali Isme je već mnogo toga prevalio preko leđa.

Isme Iphis nije lud.

A ni glup. I na ovaj način će biti veće šanse da bude uhvaćen, ali manje da bude ubijen. Iako u nekim izoliranim slučajevima između to dvoje i nema velike razlike.

Kuće su sve manje-više bile iste. Sve su bile spojene i činile dva dugačka, paralelna stambena bloka koji se pružao dalje nego bilo koja druga ulica u gradu. Ništa čudno. Bila je to i najbogatija ulica. Zato je bila tako primamljiva. I opasna. Nijedan trećerazredni lopov koji barem naslućuje da je zaista trećerazredni lopov se ne bi odvažio na pljačku u ovom dijelu grada jer je bio najbolje čuvan, a kazne za one koje ovdje prekrše zakon, u što se računa i među ostalim čudno hodanje u neprikladnom dijelu dana, srodstvo s ljudima koji zarađuju za život te prekomjerno gledanje ptica, bile su rigorozne, a njeni sprovoditelji neumoljivi i vrlo često, iako ne uvijek, umjereno ubojiti i iznimno loših manira. Zato nitko ni ne očekuje da bi netko uopće pokušao ovdje provoditi svoja nedjela. Osim noćas. Noćas je policija bila neuobičajeno aktivna. Isme nije znao o čemu se tu radilo. Bio je zabrinut zbog toga.

No došao je ovako daleko i ne smije sada odustati.

Razmislio je još malo o tome.

Ne, ne smije odustati.

Znao je već prije za spojenost ovih kuća i svojevremeno je pomislio da bi to mogla biti važna taktička prednost. Na primjer, mogao se kriomice prebacivati direktno iz jedne u drugu kuću. No ta je nada ubrzo raspršena jer je sreo stanovitog gospodina Emmesa. Njegov bratić je također pokušao opljačkati jednu od ovih kuća i to u uvjerenju da su spojene. Pljačka je bila uspješna i on je ostao neotkriven. U ključnom dijelu akcije je krenuo u susjednu kuću koja je tada bila prazna. Na svoju žalost je otkrio da kuće dijeli debeli betonski zid. Nije baš jasno zašto se umjesto da ode onako kako je i ušao, unatoč komplikacijama u provedbi plana, pokušao udaranjem glave o pregradni zid probiti na drugu stranu. Pljačka je ostala neriješena cijela tri tjedna sve dok nisu našli tijelo bratića gospodina Emmesa na tavanu kako leži razbijene glave kraj krvavog i neznatno ogrebenog zida. Vjerojatno ga ni ne bi našli da se ulicom nije počeo širiti smrad truleži koji kvario apetit gospodstvu kada je pokušavalo proždirati svoje gargantuanski skupe doručke.

Isme je ustvari imao sreće što je naletio na gospodina Emmesa koji je velikodušno podijelio svoje informacije s njim. Istina, Isme se morao prilično namučiti da izvuče sve te činjenice iz gospodina Emmesa jer se ovaj tijekom cijeloga razgovora pokušao udaranjem glave o zid probiti u svoju kupaonicu iako je nekoliko centimetara od sebe imao vrlo praktična vrata. Isme je mogao tada bolje planirati svoju pljačku.

Dok je hodao, razmišljao je i kako je mogao i bolje isplanirati ovu stvar. Ustvari, kada je bolje razmislio, njegov plan se sastojao od standardne provali-ukradi-eventualno-ubij-bježi-ne-dijeli-s-nikime sheme. To nije ni čudo jer kada se danas probudio, nije imao nikakvu namjeru provesti večer u ovoj ulici, ili čak u ovome dijelu grada. Naime, Isme je već neko vrijeme namjeravao opljačkati malog prodavača novina koji se svako jutro derao pred njegovom zgradom. Opće je poznato da ti malci zgrću ogromno bogatstvo prodajom novina. Isme je barem bio prilično siguran da se to odnosi na njih. Ili na prosjake. A zašto bi to derište imalo svu tu lovu samo za sebe? Uz to, klinac je bio ružan. A Isme je mrzio ružnu djecu. Još više od njih je mrzio lijepu djecu. Još više od njih je mrzio ružnu djecu. A još više od njih je mrzio svoju majku. I nalivpera.

Već je u nekoliko navrata pokušao opljačkati malca, ali svaki put kada bi mu se već dovoljno približio da ga išamara do nesvijesti, na nekakav misteriozan način bi se pojavila snažna bol u određenom dijelu njegova tijela, nerijetko glave, pogled bi mu se još misterioznije zacrnio, i sljedeće čega bi bio svjestan jest strop prepun plijesni, žohara, ličinki uvoznih kukaca i kolonija nekih još neotkrivenih vrsta koji je imao nesreću biti dio gradske bolnice koja je opet imala nesreću primati ljude poput Ismea. Zanimljivo, svaki put bi se probudio u trenutku kada bi mu iznimno dlakava sestra pokušala ubrizgati veliku dozu laudanuma u trbušnu šupljinu po nalogu glavnog doktora koji je želio osloboditi krevete za ljude koji u bolnicu dođu s nešto više novaca i daleko manje smrada nego… pa… na primjer, Isme. Isme je imao razumijevanja za to. Zato je pri zadnjem boravku u bolnici obzirno opalio sestru po glavi svojom cipelom dok mu je noga još bila u njoj i nježnošću zahvalna čovjeka proveo nož kroz vrat glavnoga doktora. I od tada je Isme u bijegu.

Ne. Ne, to nije točno. Isme je u bijegu već neko vrijeme. Godinama možda. Ne može se točno sjetiti zbog čega, ali je siguran da to sigurno ima veze s nesposobnošću društva da prihvati njegov kreativni poduzetnički duh.

I još je o nečemu razmišljao dok je hodao ulicom. Ovo mjesto mu se činilo jako poznatim. Nije znao zašto.

Naišao je na jako lijepu kuću. Sve su bile slične, dakako, ali ova je bila posebno lijepa. Koliko je mogao razabrati, a u mraku i magli nije mogao vidjeti ništa, bila je obojena u duboko grimiznu boju. Svjetla su bila upaljena, što ju je činilo prigodnim kandidatom za provalu. Isme se skoro bio odlučio upasti u baš tu kuću kad mu je za oko zapela ona odmah do nje.

Bila je grozna. Boja oguljena, fasada uništena, na svakih nekoliko metara je nedostajao komad zida. Uz mnogo truda, rada i boje kuća bi se mogla proglasiti oronulom. Začudo, sva su svijetla u njoj bila popaljena. Da nisu, Isme bi ju proglasio davno napuštenom kućom. Ali ovako… Ustvari, sve je upućivalo na to da se radi o vrlo nemarnom vlasniku. Ili vlasnicima. Što bi njemu moglo biti idealno. No imaju li vlasnici ovakve rugobe uopće nešto što vrijedi ukrasti?

Sigurno imaju. To su sigurno škrci koji čuvaju zlato pod krevetom u škrinji okovanoj lancima zajedno s bilježnicom u kojoj vode evidenciju o ljudima koji imaju manje novaca od njih. Ismeu se omastio brk.

Odlučio je provaliti u baš tu kuću.

Odjednom mu se iz utrobe javi osjećaj snažne odbojnosti prema tome mjestu. Nije razumio zašto. Istodobno mu se niz kralješnicu penjao osjećaj radosti zbog same ideje o ulasku u kuću. Ni to nije razumio. Isme Iphis se našao u jednom zapetljanom emocionalnom stanju kakvo ga je u životu zadesilo možda dva-tri puta. Kovitlac zbunjenosti se kretao njegovim mozgom tražeći zidove sigurnosti o koje bi se mogao raspršiti.

Ništa. Isme je ukočeno stajao na mjestu i neuspješno kontemplirao o svojim sljedećim potezima.

Tada mu kroz glavu prođu dva konjanika na konjima kojima umjesto dlake raste trava.

A tada čaša vode s neuobičajeno neuljudnim dimnjačarom na dnu.

Dvije sestre s tornadima umjesto kosom igraju belu i obje gube.

Patka laje na psa.

Iz tame se probije stravičan krik i raspori zrak. Isme se trgne. To je bilo dovoljno. O čemu sam ono razmišljao? Nije bitno. Isme Iphis ulazi.

Prišao je vratima ograde. Hrđu je bilo teško ne primijetiti. Nije smio riskirati otvaranjem vrata. Bio je siguran da bi škripa bila tako glasna da bi se pokojnici na groblju na drugom kraju grada digli iz grobova i počeli gradskim vlastima pisati oštro prosvjedno pismo koje bi sigurno sadržavalo riječi poput “eklatantno,” “indiskrecija” ili možda čak “lemur.”

Primio je čvrsto objema rukama ogradu i moleći se da se ograda ne uruši, ili da to barem ne učini preglasno, odgurne se s obje noge od tla i zavitla svoje tijelo na dvorište oronule kuće.

Skok je bio gotovo savršen. Isme je pogledao od kuda to dolazi bol. Razderao si je nogu iznad koljena na šiljku ograde. Ništa strašno, Isme Iphis je već prije imao otrovanje krvi pa nije umro. Kao ni njegova majka. Prokletnica.

Rana je došla jako blizu njegove stare i još uvijek bolne ozljede. Ova ozljeda ga je vratila na trenutak u prošlost. Još se uvijek sjećao onog prokletog starkelje i njegovog prokletog pištolja. Hladnokrvno mu je ispalio metak u nogu kao da to radi svaki dan. A samo mu je pokušao prodati nalivpero. Dobro, dva nalivpera. Ali najviše je krivio sebe. Trgovina nalivperima! Koje li glupe ideje. Što mu je tada samo bilo? Trebao se držati trgovine robljem. Ali ni to više nije što je nekada bilo. Robove moraš skupo platiti da bi ih onda jedva jedvice prodao i to po cijeni od koje se gotovo ništa i ne zaradi. A u međuvremenu moraš držati glupe robove koji stalno jadikuju i stalno nešto žele: hranu, vodu, slobodu i slične gluposti. Ne, nisu robovi što su nekad bili.

Ogledao se oko sebe. Nikakve vidljive reakcije iz okoline. Odlično. Njegovo napredovanje nije opaženo. Pogledao je prema dvorištu. Staza koja je vodila do onoga što nalikuje na ulazna vrata bila je od izlizanih kamenih blokova i prekrivena lišćem, borovim iglicama, travom, zahrđalim priborom za jelo iz vjerojatno nekih boljih vremena i raznim drugim smećem.

Ostatak dvorišta nije puno otkrivao. Trava je sezala gotovo do koljena, a grmlje je sezalo u visine. Uzeo je u obzir i mogućnost da to nisu grmovi nego iznimno veliki korov. No ova džungla je uz kombinaciju magle i neumoljive tame širila jezu na koju nije bio imun ni okorjeli pustolov poput Ismea.

Krenuo je puteljkom prema glavnom ulazu. Neće tražiti sporedni ulaz. Još bi mu nedostajalo da ga napadne kakva divlja zvijer koja vreba u ovoj divljini. Osim toga, samo amateri ulaze na sporedni ulaz. I luđaci.

A Isme Iphis nije lud.

Oprezno je koračao. Nije htio ispustiti ni najmanji zvuk. Nažalost, i to se izjalovilo. Jer odjednom sa svoje desne strane spazi čovjeka koji stoji među granjem. Isme uvjerljivo vrisne. Otkriven sam! Otkriven sam! Isme posegnu u džep za oružjem. Gdje je, gdje je?

Nije trebao oružje. Vrlo je brzo shvatio da ga čovjek među granjem ne doživljava. A to nije bilo ono neobično na njemu. Nešto je petljao po glavi svojom desnom rukom. Isme se malo primaknuo. Čovjek si je bez ikakve sumnje šarao po čelu voštanom bojicom. Crvenom, koliko je mogao vidjeti u mraku. Još mu je malo prišao.

Nije šarao. Pisao je.

Isme je pokušao, iako mu je zdrav razum govorio da to nikako ne čini, pročitati što mu to piše na čelu. Bila su to velika slova i pisalo… je… T… I… Z… L.

To mu nije ništa značilo. A uostalom, što to njega briga? Nije se mogao zamarati takvim glupostima dok radi. S druge strane, taj ga čovjek vidio. Recimo. Da odustane? Potraži neku drugu kuću? A zašto? Koliko je on znao, mogao bi u dvorištu svake kuće pronaći luđaka koji si piše po čelu. Ili još gore, po nekom drugom dijelu tijela. Možda je to ovdašnji običaj. Sigurno jest. Isme je nastavio prema ulazu.

Ulazna vrata nisu bila što je očekivao. Bilo ih je čak dvoje. Trebala mu je minuta razmišljanja o golubu koji je jučer popodne napao ženu s krumpirima da shvati kako su to samo jedna vrata s još jednim vratima nadomak prvih položenima na zid. Vjerojatno još jedan lokalni običaj. Nelagoda u Ismeu je rasla.

Prišao je vratima. Zakačio je svoj štap za svoj kamuflažni ogrtač. Kleknuo je kako bi mogao bolje proučiti bravu. Izgledala je kao normalna brava. Začudio se nad tim svojim zaključkom jer uopće nije znao kako izgleda normalna brava. Brava nije samo brava. Postoje stotine stvari koje se mogu znati o jednoj bravi. Isme nije znao nijednu. Odjednom mu na pamet padne današnji ručak. Jeo je nešto slično ribi u nečemu što je unatoč intenzivnom poricanju vlasnika prozvano tavernom. Prilog je također bila riba, ali ova je izgledala kao daleki srodnik pečenog krumpira. Uz to je imao i krčag apsinta koji mu nije baš prijao, uglavnom zato što je u njemu bilo prokleto malo apsinta, a kriminalno previše vode.

Na suprotnom kraju prostorije sjedio je čovjek obraštena lica. Bio je krupan. Zaista krupan. Kao isklesan iz one vrste stijene koja svakako ima nešto protiv toga da bude isklesana. Brada mu je bila duga, gusta i sijeda. Obrve su mu bile krznate, obilne i ugljeno crne. Pred njime na stolu je bila pozamašna, drvena zdjela preko vrha napunjena grahom. Bio je vruć, mogla se jasno vidjeti para. Jeo je lijevom rukom i iako je imao savršeno upotrebljiv hrđavi pribor, ovaj je svoj grah grabio ljudskom lubanjom. Ta lubanja je ostavila jak dojam na Ismea. Toliko jak da si je jasno mogao zamisliti njenog izvornog vlasnika kao mirnog, tihog čovjeka, poljodjelca možda, koji u kasnu večer sjedi s prijateljima i obitelji na terasi, svirajući lutnju koju je naslijedio od djeda, pjevajući pjesme o starim narodima i palim junacima, pijuckajući vino i jedući kolače koje je njegova žena ispekla dan ranije, zadovoljna što je našopala njima svoju djecu i poslala ih u krevet bez poštene večere. On je sigurno bio jako omiljen u široj zajednici i možda čak uživao svojevrstan posebni status. Svojoj djeci bi svakodnevno prenosio svoja iskustva, iznosio im svoje poglede na svijet, ali i govorio što očekuje od njih, od čega je posebno isticao da kada umre da nikako i ni pod koju cijenu ne dopuste da se u bliskoj ili bilo kojoj drugoj budućnosti njegova glava koristi kao jedaći pribor.

Dok je Isme s velikom mukom pokušavao progutati svoj zalogaj, sada se već iskreno pitajući da li to što je servirano u tanjuru pred njim barem približno spada u kategoriju hrane, primijeti da ga divovski, dlakavi, gutač graha promatra. Izgleda da ga je cijelo vrijeme promatrao, samo nije uspio razabrati oči među tim šumskim obrvama. Zaista, nije skidao pogled s Ismea. Isme, doduše, nije tome davao previše značenja jer su mu misli bile uglavnom zaokupljene imitacijom hrane koja ga je iz sekunde u sekundu sve više odbijala, ali koju je morao pojesti, što zbog teško opisive gladi koja mu je bolno izvrtala utrobu, što zbog vlasnika taverne koji i nije najbolje podnosio kritike na svoje kuhanje, u kojem god obliku one dolazile, i koji je svoj nedostatak tolerancije na kritiku znao često izražavati kreativnim vitlanjem kuhinjske sjekire.

Div je skidao pogled s Ismea samo kad bi trpao halapljivo u svoja usta nezamislivo velike zalogaje graha. I iako bi porcija koja je bila pred njim mogla hraniti jedno sirotište mjesec dana, grah je vrlo brzo nestao iz njegove zdjele pa je ubrzo div mogao samo još rukavom obrisati svoju zaprljanu bradu.

A tada je spremio svoju lubanju u unutrašnjost svoga kaputa, ustao i krenuo prema Ismeu.

Kretao se elegancijom reumatičnog slona, pokrećući zračne mase svojom tjelesinom u svim smjerovima svakim svojim pomakom, otpuhujući prilog s tanjura gostiju. Od svakoga su koraka zacviljele drvene daske pod njim. Kretao se polako i nemilosrdno prema Ismeovom stolu.

Stao je. Zgrabio je stolac nasuprot Ismea i sjeo uz škripu koja bi se mogla opisati samo kao očajničko angažiranje svih snaga stolice koja nikako nije željela izgubiti svoju konstituciju, puknuti i završiti na smetlištu s mnogim svojim prethodnicama s kojima nije bila u nimalo dobrim odnosima. Isme nije ni na to reagirao jer je zalogaj kojeg je neposredno stavio u usta stao na pola puta do njegova trbuha i kao da je oživio i počeo tražiti alternativne putove kretanja koji ne vode nužno do trbuha. Isme je to ponukalo da odmah uzme još jedan zalogaj jer ga je, na njegovo vlastito čuđenje, zanimalo što će taj učiniti.

Div prozbori: “Dobra voda, ha?”

“Molim?”

“Rekoh: Dobra voda. Ha?”

“Kakva voda?”

Div je na to samo počeo prazno zuriti u Ismea. Trajalo je to oko minutu, a onda se ponovo oglasi: “Poznaješ Marka?”

“Marka? Pa, poznajem ih više. Na kojeg mislite? I tko ste vi uopće?”

Div je oklijevao. Doimao se kao da ga je Ismeov odgovor prenapregnuo. “Poznaješ Marka?”

“Kojega Marka? Koga vraga hoćete od mene?!”

Div je sada bez ikakve sumnje bio zbunjen. Zbunjenost mu je zahvatila lice poput one gadne vrste ptica koje, kada ne jedu crve i slične gadosti, vole ljudima hvatati lica. Nakon kratkoga perioda progovori: “Dobra voda, ha?”

Isme je na toj točki razgovora dobio prilično dobru predodžbu o tome s kime razgovara i napustio svaku bojazan da bi razgovor mogao u bilo kojem trenutku poprimiti intelektualne tonove.

I tako je div još neko vrijeme zurio u Ismea. Točnije, punih sat vremena. Nakon toga je napokon ustao, zgrabio jedan od susjednih stolova, pritom razbacujući hranu i ljude koji su ju u tome trenutku jeli po cijeloj prostoriji, izašao sa stolom van na ulicu i bacio ga na prolazeću kočiju. Pogodio je konja koji je bolno zanjištao i obrušio se na tlo, povlačeći za sobom konja s kojim je bio upregnut i, naravno, kočiju koja se uz prasak smrvila na kamenom tlu, šireći iverje od kvalitetnog drva po cijeloj ulici, na što je oduševljenje prolaznika obilato izostalo.

Isme je nešto kasnije također napustio tavernu pun melankolije jer je sa sigurnošću utvrdio da ono što je jeo nije hrana i da kući odlazi gladan i bez novaca.

Kada je došao kući… Aha, brava. Isme je iz svoga kaputa izvadio zamotuljak od moljcima izgrižene peruanske tkanine i rasprostro ga na tlu ispred vrata. Pred njim se ukazao pribor za provaljivanje bez kojeg bi svaki pošteni provalnik bio nula. Ili tako nešto. Tako mu je barem rekao ćelavac bez uha s majmunom upitne živosti na ramenu od kojeg je kupio pribor. Odnosno, nije ga baš doslovce kupio nego se pravio kao da ga želi kupiti da bi se onda pravio nezainteresirano, da bi onda slijedio ćelavca u mračnu uličicu, da bi ga onda bez imalo izgleda za uspjeh pokušao opljačkati, da bi onda ostao ležati dva-tri sata na tlu uličice s bolom u trbuhu od nekolicine velikodušnih udaraca od ćelavca i njegova majmuna za kojeg se ispostavilo da je prilično živahan, da bi onda pričekao da netko drugi napadne ćelavca s više uspjeha, da bi mu tada uzeo pribor dok je ćelavac još bio onesposobljen i sa zadovoljstvom mu šutnuo majmuna za kojeg se ispostavilo da i nije više jako živahan, ali zato ima talijansko državljanstvo.

Pribor je bio skroman. Sastojao se od četiri željezna alata koji su očito iza sebe imali nekoliko vlasnika i još više provala o čijim se uspjesima moglo maglovito nagađati samo na temelju mrlja na alatu koje bi mogle, ali ne i morale biti krv. Prvi je bio nešto poput skalpela. Drugi je također bio sličan skalpelu, ali se uvijao poput srpa i iz njega su stršili još nekakvi minijaturni šiljci. Treći je bio nekakva vrsta šila koje je također imalo sićušne šiljke, samo što su ovdje izlazili iz drška. Taj će alat pokušavati izbjegavati.

Isme je osjetio iznenadni nalet ponosa zbog posjedovanja ove opreme. Na tren se osjećao jako nadmoćno. Nije znao zašto. Sljedeći trenutak je osjetio svrab u lijevom stopalu. Znao je zašto, ali nije poduzeo ništa glede toga.

Četvrti alat je bio orašar. Nije bio siguran čemu je to služilo.

Koji odabrati?

Isme se odlučio za alat broj jedan. Uzeo je pseudoskalpel i zabio ga u ključanicu. Zatim ga je počeo vrtjeti u svim raspoloživim smjerovima kako bi postigao… nešto. Isme nije bio siguran da li vrludanje oštrim predmetom po unutrašnjosti brave vodi nekakvom svrhovitom rezultatu, ali je znao da to vrludanje mora biti vrhunsko i stručno jer inače neće postići baš nikakav rezultat. Isto tako je znao da žena na drugom katu njegove zgrade krade sapun iz zgrade Društva za zaštitu životinja od vode i prisiljava nožem supruga da ju gleda kako ga lascivno guta, ali se pokušao koncentrirati na provaljivanje.

Isme se već počeo znojiti. Provaljivanje, kako je zaključio, nije mačji kašalj. A još nije ni ušao u kuću. Otporna brava, pomisli Isme. S provaljivanjem se zadnji puta tako mučio u Singapuru.

Je li ikada bio u Singapuru? Vjerojatno nije.

Kakve to ima veze? Ni njegova majka nikada nije bila u Singapuru, a svejedno je provaljivala u kuće. Čak i u dvorce. Nikada ništa nije krala, doduše. Samo bi provalila. I oprala prozore.

Svrbi ga rame. Pošteno ga je počešao.

Njeno pljačkanje je bilo ograničeno na džeparenje na sajmištima, varanje slijepaca, iskapanje grobova i uzimanje hrane iz Ismeovih usta. Jednom mu je dala odrezak za večeru, ali kada ga je počeo jesti, opalila ga je i dreknula se kako mora platiti to što jede. I to svaki zalogaj posebno. Isme je na to počeo plakati i uvjeravati ju da nema novaca. Na to bi se ona izvalila na svome ležaju, odmarajući noge na njegovom odresku, i počela pjevati jednu od svojih barskih pjesama koje su uglavnom govorile ili o velikoj vojsci koja je dobila stotinu bitaka, ali izgubila rat jer su svi njeni vođe pojedeni od neprijateljskog jazavčara na spavanju, ili o pijancu koji je imao noćnu moru u kojoj je prestao piti. Njeno pjevanje nije bilo nimalo nalik, na primjer, krčenju šume iznimno oštrom britvom ili razbijanju čaše u kućici izgrađenoj kraj jezera u kojoj njen vlasnik pokušava razgovarati s komodom kao što je to činio slavni Alisque Mahu Aquitus, slikar iz malog mjestašca u državi za koju nitko nije čuo, a koja je bila usred graničnog spora s državom za koju se čulo nešto više, ali francuski mlinar Jacques nije zbog toga brinuo, već zbog svoje supruge o kojoj se šaputalo da je provela neukusno mnogo vremena u prisutnosti konja koji je pripadao jednom postolaru koji je imao bratića čiji je zapovjednik postrojbe, za vrijeme rata za kojeg nitko nije čuo, naredio svojim vojnicima da mu dobro prouče njegove nove čizme i daju mu svoje iskreno mišljenje prije nego ih da bičevati zbog toga što je prošlo podne, a da mu to nitko nije rekao.

Riba je udarila dno jezera i zabrinula se kako će postaviti nove zavjese s bizonom u kući.

Ugledni bankar planira biti pojeden od strane zabrinjavajuće nepismenog lava.

Jato ptica je zabunom krenulo prema istoku i počelo prodavati nekretnine.

Što sam ono radio?

Nosio sam majci vodu. Ne.

U vatrogasnoj sam brigadi i pokušavam zapaliti vatrogasno zvono. Ne.

Provaljivanje! Točno.

Ismeu je trebalo oko petnaest minuta znojenja i petljanja po bravi i tri posjekotine na ruci da primijeti kako su vrata otključana i djelomično otvorena.

Osjećao se pomalo glupavo zbog vremena koje je potratio na vrata koja su cijelo vrijeme bila otključana. Nije to prvi put da radi glupe stvari. Ne smeta njemu biti glup, samo da ne bude lud.

Isme Iphis nije lud.

Isme je stajao na pragu otvorenih vrata. Napokon može ući u kuću. Ali ne želi. Zapravo želi, ali ne bi smio. Nije da je Ismea naglo zahvatila grižnja savjesti. Ne, to nikako. Ni u kom slučaju.

Isme se u sebi počeo zvjerski smijati na tu svoju pomisao.

Ne, Ismeu se vratio onaj osjećaj. Osjećaj istodobne iznimne odbojnosti i neodoljivog privlačenja. Kao da je znao da ne smije biti ovdje. Da je ovo mjesto loše za njega. Da ga treba izbjegavati kao što, primjerice, iznimno plašljiv čovjek izbjegava divovsko, dlakavo čudovište s oštrim rogovima, ubojitim pandžama i zdravim apetitom zatočeno u željezni kavez zakopan pet metara pod zemljom na čijem humku sjedi patuljak simpatična izgleda, gadna karaktera i drska pogleda koji bi trebao sugerirati nešto kao: “Donesi mi neko osvježavajuće piće! I komad biskvita! Ili…”

Da, znao je Isme da ne bi smio ući. Svi njegovi instinkti su mu to govorili. Bilo bi krajnje nerazborito ući. Nije smio nikako, nipošto, ni pod koju cijenu, ni pod kojim uvjetima, ni za živu glavu, ni za sva blaga ovoga svijeta ući u tu kuću.

Ušao je.

Sada će barem biti na toplome. Hladnoća je već postajala ubojita. Kada je krenuo u ovaj posao nije računao da će mu trebati zimska oprema. Ali nešto je bilo čudno.

Isme je zatvorio vrata. Unutra je svejedno bilo hladno. Hladnije. Udahnuo je. Izdahnuo. Para mu je izašla na usta kao za najhladnijeg zimskog dana. Ismeovo se tijelo streslo, više zbog jeze koja ga je obuzela, a manje zbog hladnoće koja je grijala ovu kuću. Spustio je pogled.

Prema svemu što je Isme ikada znao, ono na čemu je stajao trebao je biti sag. Nije izgledao kao sag. Ako je to ikada bio, više nije, a ako nikada nije bio, nema namjeru to biti ni u doglednoj budućnosti. Odurno. Saberi se. Traži dragocjenosti.

Nije bilo hodnika niti predsoblja ili hale. Isme je ušao direktno izvana u ono što je, prema svemu sudeći, bio dnevni boravak. Kamin je, naravno, bio taman i hladan i zračio samo prašinom, a svjetlost je dolazila od malenih električnih svjetiljki ugrađenih u zidove. Soba nikako nije izgledala kao da je loše održavana. Ne, izgledala je kao da ju je uzgajao bez potrebne njege neki nekonvencionalni botaničar čiji su roditelji zasigurno živjeli po tuđim, promočenim, kartonskim kutijama i svim pravnim sredstvima nijekali svoje ljudsko podrijetlo.

Na prvi pogled se činilo kao da nema ničega vrijedna u sobi. Ni na drugi pogled. U oči je, s druge strane, upadao ružni, crvenkasti, kožni naslonjač. Taj je očito bio jedini jer su ostali vjerojatno oderani kako bi se napravile jednako privlačne zavjese.

Zavjese. Isme im se približio kako bi bio siguran. Nisu ga zanimale zavjese. Isme je bio u potpunosti lišen svaka ukusa, ali te su mu zavjese bile jednostavno grozne. I smrdjele su. Intenzivno su smrdjele. Ponjušio ih je izbliza. Grozno. Takav smrad je zadnji put osjetio kada je kao mladi lučki radnik (noću lopov), istovarivao pedesetak tona crknutih deva s broda koji ih je prevozio preko Atlantika da bi ih utovario na brod koji će ih prevesti preko Tihog oceana kako bi na azijskom tržištu borovnica bile zamijenjene za pedesetak tona crknutih tvorova koji bi se trebali na silu prodavati europskim doseljenicima s vrlo velikim šeširima kako bi se pak namaknuo novac za sredstva za potpalu kojima bi se na spavanju zapalili prokletnici koji stalno i uporno u Aziju šalju brodove s raznoraznim strvinama. Ali za oko mu nisu zapele zavjese, nego zlatni sjaj. Kad se dovoljno približio, potvrdio je svoje nade. Prozori su imali zlatni ornament.

Ali to nije nikako mogao ponijeti sa sobom. Prozor nije imao ništa drugo vrijedno, a što bi se dalo otkinuti ili otpiliti. Zapravo, kada je bolje pogledao, prozor nije imao ništa što bi upućivalo da se dade otvoriti. To mu je isključilo još jedan alternativni put bijega. Kvragu. Isme nije imao nikakvu namjeru tražiti stražnji ulaz. Smatrao je da će biti sreća ako će onaj na koji je ušao još biti na svome mjestu kada se bude vraćao. Naslonio se na prozor kako bi razmislio o svojim sljedećim koracima.

Istoga trenutka je zaključio kako je razmišljanje kontraproduktivno.

Isme je uočio napokon nešto što je, čini se, do sada izmicalo njegovim očima. Na suprotnoj strani sobe, na samom dnu zida, uz pod, bila su mala drvena vratašca, slične boje kao i zidovi. Ismeova krv je prokolala.

Prišao je vratašcima, čučnuo i na temelju iznimno površnog promatranja zaključio kako su to – vratašca. Ormar ugrađen u zidu, možda. Imalo je ručku. Isme ju je uhvatio i povukao.

Bio je to zaista ormar. Bio je dubok koliko visok i širok, manje od metra.

Isme pogleda iza ramena. Nitko mu se nije došuljao.

Unutrašnjost je bila skromna, blago rečeno. Ormarić je imao na polovici visine jednu policu. Na dnu su bili nekakvi metalni predmeti.

Jedan od njih je bio valjkast i izgledao poput obične konzerve. Imao je šarenu naljepnicu. S jedne je strane imala na sebi naslikano nešto što bi se moglo opisati kao mješavina otvarača za konzerve i deprimirajuće tužne voluharice. S druge strane se nalazila slika nasmiješenog čovjeka koji je Ismea neodoljivo podsjećao na jednog njegovog dobrog prijatelja kojeg je na svoju žalost svojedobno morao probosti nožem u trbuh jer je toga dana na tržištu robova zaradio puno više od Ismea samo zato što je uz svaka tri prodana roba poklanjao kutiju s medenim kolačima. A ako Isme nešto ne podnosi, onda je to nelojalna konkurencija, bez obzira na prijateljstvo. Ismeov prijatelj nije zamjerio Ismeu probadanje, ali se zakleo da mu više neće poklanjati noževe s tako dugim oštricama.

To ipak nije bila konzerva. Donja baza je bila potpuno glatka, a druga je imala razne ureze koji su upućivali na nekakav mehanizam. Imalo je i veću rupu, što je mogao biti utor za ključ. Ismeu je palo na pamet na bi to mogla biti kasica za novac. Protresao ju je kraj uha. Ništa. Stavio ju je džep kaputa. Nikad se ne zna. Imao je ljepljivo gadan osjećaj da će to biti najvrjednije što će noćas ukrasti.

Kraj konzerve koja to nije bila bio je maleni kipić orla u letu koji je u kljunu nosio bizona. Uzeo je i to. Možda ga može pretopiti u nešto korisnije.

Kraj orlića je bila položena mala, metalna, pravokutna kutijica srebrnasta sjaja. Ovo je najviše obećavalo, pomisli Isme. Pokušao ju je otvoriti. Nije uspio. Ali bio je siguran da to jest kutija. Imala je šarke i utorić sa suprotne strane koje valjda trebao olakšati otvaranje. Baš. Nije bilo ničega na kutijici što bi upućivalo da je zaključana na bilo koji način. Isme je pokušao opet. Ovaj put je upro sve snage. Prste je gurnuo što je više moguće u utorić. Prste mu je počela zahvaćati bolna ukočenost.

Kutijica se naglo otvorila i njen sadržaj se prolio po podu, a djelomično i po Ismeu. Isme je poskočio i ispustio kutijicu kada je crvena tekućina natopila njegove hlače. Zurio je s čuđenjem. Sagnuo se da pogleda ono što je još preostalo u kutijici. Dotaknuo je crvenilo prstima i prinio nosu. Ponjušio je.

Ako postoji išta što Isme Iphis može prepoznati isključivo po mirisu, onda je to krv. A ovo je bila krv. Da li je bila ljudska ili životinjska, to ipak nije znao procijeniti. No Ismea su prošli žmarci. Ne zbog same krvi. Isme je navikao na krv, čak mu nije bilo strano da ljudi drže velike količine krvi u svojim domovima. I on je to kao nadobudni mladić znao činiti. Ne, Isme se uznemirio jer mu se ponovo vratio onaj osjećaj neugodne povezanosti s ovim mjestom.

Uzeo je i kutijicu.

Na polici su se nalazile nekakve tiskovine. Časopisi. Naslovne stranice su bile različite, ali su sve imale istu riječ ispisanu velikim slovima. Isme upregne oči i pročita…SCI… ENC… nešto. Nešto znanstveno. Valjda.

Isme nije držao puno do čitanja. Znao je čitati, ali nije držao puno do toga. Smatrao je to pomodnom glupošću koju na životu održavaju samo još pseudointelektualci koji trajno nastanjuju kuće opijuma i zatvorski djelatnici koji traže razbibrigu jer nemaju u životu ništa osim monotonog zlostavljanja i povremenog ubijanja zatvorenika i njihovih posjetitelja. Isme je bio siguran da će čitanje vrlo brzo biti zamijenjeno paničnim vrištanjem žena koje bježe pred iznimno mirišljavim zečevima.

Svejedno je odlučio zaviriti u jedan od časopisa.

Sve same gluposti, mislio je Isme čitajući naslove i gledajući taj silni papir prekriven blokovima zgusnutih slova. Nije naišao ni na jednu jedinu sliku. I to je njima znanost? Listao je nestrpljivo, ne znajući ni sam zašto to čini. Možda se osjećao pametnijim kada je to činio.

Ne, nije.

Napokon sličica. Bila je zaista mala, a prikazivala je nekakav nepoznati simbol kraj nekakvog također nepoznatog grba. Ostatak stranice su, naravno, bile zasljepljujuće ogromne količine slova. Isme se zagledao u tekst.

 

“…Nakon što smo prošloga mjeseca detaljno obradili znanstvenu publikaciju endokrinologa i frenologa doktora Hansa Selbststangenfeuerea von Mullera u kojoj je na vrlo fascinantan i, moram istaknuti, dobro argumentiran način iznio svoje teze o mogućnostima upotrebe umjerenih količina bitumena, baruta, natrijeva klorida i trinitrotoluola u liječenju kolere, u ovom ćemo broju posvetiti pažnju uglednom znanstvenom novaku iz Samarkanda, Willfredu Mossku za kojega, što je, naravno, vrlo dobro poznato u svim svjetskim, znanstvenim krugovima (za što nemale zasluge treba pripisati Mosskovom predanom radu), baš nitko nije čuo. Ovdje ćemo vam pokazati prevedeni izvadak iz njegova znanstvenog dnevnika koji je u cijelosti bio objavljen u američkom časopisu ‘George, don’t go home’.

 

Dan 1.

Danas službeno započinjem promatranje subjekta. Za doručak sam jeo prepečenac sa sirom, dva tvrdo kuhana jaja s čajem od kamilice. Morao sam oštro prekoriti sluškinju jer mi nije dovoljno posolila jaja. Smatram da takve stvari treba srezati u korijenu jer inače kasnije poprime katastrofalne razmjere.
Subjekt je od samog početka promatranja miran. Nema naznaka stresa, nervoze ili bilo kakve iritacije. Zabio sam mu iglu u nadlaktičnu kost kako bih promatrao rekaciju koja je, u najmanju ruku, bila neobična. Subjekt je, naime, ostao miran.
Subjektu sam donio hrane. Dao sam mu usoljenu ribu prekrivenu aktivnim ugljenom. Subjekt nije pokazao interes. Sutra ću mu donijeti neku drugu vrstu hrane.

 

Dan 2.

Danas nema ni oblačka na nebu. Sunce je izrazito jako pa sam to odlučio iskoristiti za jedan eksperiment. Subjekt sam u kavezu na kotačima iznio van i izložio ga direktnom suncu. Nakon četiri sata izloženosti subjekt nije pokazao nikakve naznake nelagode. To sam odmah smatrao važnim otkrićem. Subjekt je očito neuobičajeno dobro podnosio Sunčevo zračenje.
Ogladnio sam pa sam otišao ručati. Pojeo sam cijelo pile iako mi nije bilo baš ukusno. Morat ću izmijeniti koju riječ s ljudima na tržnici. Nitko mene neće varati.
Nakon ručka sam zadrijemao. Kada sam se probudio, već je bila pala noć. Zaboravio sam na subjekt kojeg sam ostavio vani. Pošto sam propustio izmjeriti točno vrijeme izloženosti subjekta Suncu, smatrao sam eksperiment nepotpunim i zato neuspjelim. Vratio sam subjekt u svoj laboratorij i počeo ga gađati čavlima sa sigurne udaljenosti. Točno sam brojio i vagao čavle koje sam bacao, kao što sam i mjerio vremenske intervale između svakog bacanja. Subjekt se pokazao ravnodušnim na moje pokušaje stimuliranja. Čavle koje sam bacio na subjekt nisam pokupio nego sam ih ostavio da vidim hoće li izazvati neku vrstu naknadne reakcije.
Donio sam subjektu zobenu kašu i zdjelu vode. Subjekt nije pokazao nikakav interes. Ovo bi moglo biti nevjerojatno otkriće. Subjekt je očito mogao izdržati duge vremenske periode bez unašanja hranjivih tvari i vode.
Prije spavanja sam otkrio da mi jahaće čizme nisu očišćene. Odlučio sam to sobaru oduzeti od plaće.

 

Dan 4.

Cijeli jučerašnji dan sam proveo u bolničkom krevetu. Bio sam u pravu glede one piletine. Nisam se mogao pomaknuti cijeli dan zbog neopisivih bolova u svojoj utrobi.
Danas sam otišao na policiju i zatražio da privedu prodavače sumnjivog mesa ili da ih barem malo iscipelare. Policijski službenici su mi se počeli smijati. Rekli su da kada bi hapsili svakoga tko prodaje pokvarenu robu, da bi se cijelo gospodarstvo urušilo.
Vratio sam se kući i počeo pisati prosvjedno pismo šefu policije. Tek sam počeo pisati, već mi je ponestalo tinte. I u cijeloj kući nije bilo zaliha. A znao sam da je prije dva dana bilo još nekoliko bočica. Kao što sam sumnjao, posluga mi krade (a možda i pije) tintu za vrijeme moga izbivanja. Zbog toga sam okupio čitavu poslugu i očitao im poštenu bukvicu koju neće tako brzo zaboraviti. I još sam nešto malo dodao jer mi poslužuju meso bez prethodne provjere.

 

Dan 5.

Čavli koje sam ostavio kraj subjekta nestali su. Jedina razumna pretpostavka jest da ih je pojeo. Iz toga zaključujem da subjektu ili nedostaje željeza u krvi ili mu je baš željezo glavna hranjiva tvar. Potonje bi objašnjavalo zašto je odbijao hranu koju sam mu nudio. No subjekt je organsko biće i kao takvo bi logično trebalo u sebe unositi, osim anorganskih, i organske tvari. I vodu. Posjeduje li subjekt jedinstveni, dosad neviđeni metabolizam?
Subjekt sam u tlačnoj komori izložio visokom atmosferskom tlaku. Tek kad je kazaljka prešla 10 bara počeo sam uočavati pokrete subjekta. Kako sam povećavao tlak, pokreti su postajali sve intenzivniji i tako sve do tlaka od 18 bara. Nakon te razine pokreti su jenjavali da bi daljnjim povećanjem tlaka potpuno prestali.
Nisam znao točno kako protumačiti rezultate ovoga pokusa. Zato sam pripalio vatru i gađao subjekt žeravicom. Nikakav učinak. Subjekt je ostao posve miran i nepokretan.
Ovog puta sam subjektu ostavio kao hranu sušeno meso, ali sam i postavio nekoliko čavli na nj. Promatrao sam.
Ni nakon dva sata promatranja subjekt nije pokazao ni najmanji znak reakcije na hranu. Sprečava li moja prisutnost subjektove normalne aktivnosti? Utječem li samim promatranjem na ishode pokusa?
Naravno da ne. Idem u krevet.

 

Dan 8.

Moja nesposobna posluga me zaboravila probuditi pa sam ovoga puta propustio dva dana promatranja subjekta. Te će rupe štetiti mojem radu i onemogućit će me u kvalitetnom postavljanju valjane hipoteze.
Subjekt je bio gdje sam ga i ostavio prije dva dana. I u točno istom položaju.
Tamo gdje sam ostavio sušeno meso s čavlima nalazio se šešir sa širokim obodom pribijen čavlima za pod. Tada sam shvatio da su moja istraživanja tek počela. Imam još mnogo toga za naučiti od ovoga subjekta.
Subjektovo ponašanje me već počelo pomalo brinuti. Njegova mirnoća mi je djelovala sve više i više prijeteće. Moji kolege su mi već prije početka mog istraživanja savjetovali da postavim zaštitnu električnu ogradu za slučajeve agresivnog ponašanja subjekta. To se i inače preporuča pri znanstvenim aktivnostima ove vrste, a pogotovo kada istraživač radi sam. Prije sam to odbacio s lakoćom, ali trenutno mi električna ograda i ne zvuči tako loše.

 

Dan 9.

Subjekt je nestao. Laboratorij je bio cijelo vrijeme zaključan, ali je svejedno nekako nestao. Pretražio sam cijelu kuću i okolicu, ali nisam našao čak ni najmanji trag.
Odlučio sam potražiti policijsku pomoć. Krećem na policijsku stanicu.

 

Dan 16.

Napokon sam izašao iz bolnice. Tamo sam morao ostati danima jer su me policijski službenici, nakon što sam im izložio svoj slučaj, prilično žestoko pretukli svojim palicama. Rekli su da im više ne dolazim sa svojim glupostima jer da sljedeći put neću tako dobro proći.
Nitko me od slugu nije dočekao. Morao sam pješačiti do svoga doma s još uvijek bolnim rebrima. Čut će me oni.
Kada sam napokon stigao nisam imao snage vikati na sluge nego sam legao u krevet i naredio sobaru da mi donese nešto hrane.

 

Dan 17.

Subjekt se vratio. I prema svemu sudeći, donio je električnu ogradu i sam ju postavio. I to vrlo stručno, moram reći. No to je samo postavljalo nova pitanja.
Sušeno meso s čavlima se vratilo. Još jedno pitanje.
Tijekom dana sam imao nezgodicu s električnom ogradom. Slučajno sam ju dotaknuo kada sam htio doći do subjekta i odletio na drugi kraj prostorije. Prilično bolno iskustvo koje ću možda opisati u nekom drugom znanstvenom radu.
Zaključio sam da ne mogu doći do subjekta. Bio je posve siguran od mene, ograđen sa svih strana ogradom pod električnim naponom. Palo mi je odmah na pamet isključiti dotok struje, ali nisam uopće mogao naći mjesto na kojem je ograda bila priključena na struju. Prema svemu sudeći, ograda nije imala izvor energije. Zagonetno.

 

Dan 18.

Nema promjene.

 

Dan 19.

Za doručak sam jeo tvrdo kuhana jaja i sluškinja ih je ponovo preslabo posolila. Odlučio sam joj smjesta uručiti pismeni otkaz. Što je previše je previše. Neočekivano, kada sam joj rekao da je otpuštena, njeno inače tmurno lice joj se odjednom razvedrilo.
Krenuo sam u svoj laboratorij da nastavim promatranje subjekta. Subjekta ponovo nije bilo. Baš kada sam krenuo u potragu za njim, osjetio sam snažan i vrlo bolan udarac u potiljak.
Probudio sam se tek nakon nekoliko sati na podu svog laboratorija. Zaključio sam da je bilo dosta istraživanja za danas. Također sam odlučio da je vrijeme za neke promjene u mojim metodama.
U kući sam pozvonio posluzi kako bi mi donijeli nešto za moju bolnu glavu. Bilo je čak i nešto krvi.
Nitko se nije odazivao.
Na kraju dana, nakon temeljitog pretraživanja kuće, zaključio sam da je sva posluga otišla. Nije bilo ni njih ni njihovih stvari u sobama. Spakirali su se i otišli.
Ali nisam mogao na to misliti. Brinuo me moj projekt. Zaključio sam da sam ušao u nešto što je iznad mojih mogućnosti i da trebam potražiti pomoć. Tada sam se odmah sjetio svoga dobroga prijatelja…”

 

Dosta tih gluposti. Samo je gubio vrijeme. Isme se ogledavao ne bi li našao nešto što bi opravdalo njegov ulazak u ovu kuću. Nije moguće da je naletio na siromahe u najbogatijoj četvrti.

Valjalo je pretražiti cijelu kuću, ali s oprezom. Sigurno je postojala kuhinja u kojoj drže srebrninu. Bila su još dvoja vrata u sobi, usko smještena jedna do drugih. Isme se odlučio za lijeva. Pritisnuo je kvaku i što je nježnije moguće otvorio vrata. Nije bilo škripe.

Pred Ismeom se nalazio kratak, ali neosvijetljen hodnik, na čijem se kraju vidjela susjedna prostorija. Isme krene naprijed. Odmjerenim koracima se kretao prema drugoj sobi, pazeći da ne napravi nikakav suvišan zvuk. Do sada je bio neoprezan, shvatio je. Mogli su ga već odavno uhvatiti. A to mu nikako ne bi bilo drago.

Svjetlost sobe je sve više jačala na Ismeovom licu. Kao i Ismeova napetost. Još uvijek mačjim koracima, dođe do kraja hodnika i stane. Blagim naginjanjem tijela virio je preko rubova ulaza. Prvo s lijeva. Pa s desna. Tada naglo uđe glavom u sobu i promotri konačno čitavu sobu.

Nije bilo nikoga. Ali je, po onome što je vidio, svakako moglo biti ljudi u neposrednoj blizini. Jer bilo je neizbježno primijetiti govornicu i stolice postavljene u luku ispred nje. To nije imalo nešto posebno značiti, pomisli Isme, ali je sugeriralo povećan oprez. Ova pozornica je mogla upućivati na to da se u kući nalazi veći broj ljudi, ali je isto tako to mogao biti trajni postav, a u kući nije bilo nikoga.

Sve su mogućnosti bile otvorene, i nijedna nije Ismea posebno oduševljavala. Nervoza je rasla.

Otvorena vrata je Isme primijetio odmah pri ulasku, ali ih je odlučio privremeno ignorirati. No s obzirom da je ova soba još više oskudijevala… eto… manje-više svime, tama koja je stajala iza tih vrata bilo je njegovo logično sljedeće odredište.

To bolje da budu vrata do kuhinje.

Ogledao se još jednom oko sebe, za svaki slučaj. Prozori su bili isti kao i u prethodnoj sobi, ali bez onih trulih zavjesa. Stakla su bila plavkasto-mliječne boje zbog magle natopljene tamom hladne noći. Isme se odjednom sjeti kako mu je bilo lijepo vani.

Ušao je u tamu. Bio je to hodnik, a ne soba. Isme si je morao napipavati put jer je mrak bio potpun. Prelazio je rukama po zidovima sa strane, ali i po zraku kako ne bi udario u neku prepreku. Hodao je tako da je prvo desnom nogom ispitao tlo ispred sebe, a tek onda bi napravio malen, ali potpun korak. Ovo mu se nimalo nije sviđalo.

Putovanje tih hodnikom mu se već počelo činiti zlokobno dugim. Ali tada napokon počinje blaga svjetlost dopirati do njegovih, već na mrak naviknutih očiju.

Kraj hodnika je bio početak stubišta. Bilo je slabo osvijetljeno, a njegov zadah je neugodno zapuhnuo Ismea. Na njegovu dnu je vidio samo skretanje. Onaj stari osjećaj kulminirao je u Ismeu. Bio je siguran: Sada je bio pravi trenutak da se okrene i pobjegne što dalje od ove kuće.

Isme se počne spuštati niz stubište.

“Ipak, gospođa je insistirala da se otvori prozor. Kapetan joj je rekao da to ne dolazi u obzir jer vani je bio ledeni zimski zrak, a na brodu je jako teško održavati normalnu temperaturu. Uz to je dodao,” profesor se nakašljao, “da brod ima podosta napuklina koje bi se lako mogle pretvoriti u rupetine pa bi u tom slučaju jedino pritisak zraka sprečavao prodiranje vode u unutrašnjost broda i posljedično potonuće, a da bi se to onemogućilo, cijelo je potpalublje moralo biti hermetički zatvoreno. Tada je počeo blebetati tipične prenapuhane mornarske priče o apokaliptičnim olujama, morskim djevama koje se, kada im se približite, u trenu pretvore u divovskog majmuna koji proizvodi razne prostačke zvukove, spolnim bolestima koje su ti veliki morski pustolovi donijeli u egzotične krajeve, podmorskim bordelima i brodovima-utvarama koji noću lete zrakom i bacaju promidžbene letke na izbezumljena stada ovaca.

Večera se nastavila prepirkama kapetana i cijenjene gospođe oko toga tko je od njih dvoje ružniji. Ja sam za to vrijeme u tišini proučavao litografije morskih čudovišta na zidovima kapetanove blagovaonice. Moram priznati da me se nisu previše dojmile. Sva čudovišta na slikama su uglavnom bile hobotnice s đavoljim rogovima koje svojim divovskim krakovima obavijaju i podižu iz mora brodove da bi ih dodali drugoj divovskoj hobotnici koja je, pretpostavljam, družica ili službena pratnja onoj prvoj – ili divovske muhe koje slijeću na brodove i isisavaju njihovu unutrašnjost.

Od večere nisam puno pojeo. U mojim godinama treba lagano večerati.

Kad se gospođa onesvijestila od posljednje kapetanove psovke, znao sam da je večer završila i da se mogu povući na počinak. Kabina mi je bila mala, ali neudobna. Otprilike isti opis je vrijedio za krevet. Srećom, nisam s previše problema zaspao, prije svega zbog toga što od večere nisam puno pojeo. U mojim godinama treba lagano večerati.

Usred noći me probudilo jako ljuljanje broda. Kroz prozor sam mogao vidjeti, a kroz trup broda čuti da smo upali u oluju. To me jako uzrujalo. Namjestio sam si jastuk i nastavio spavati.

Nakon otprilike jednoga sata sam se ponovo probudio. Znajući da neću ponovo moći zaspati, upalio sam svoju petrolejku i počeo se odijevati. Ljuljanje broda me pri tome neugodno ometalo, ali srećom moj se trbuh nije previše žalio. Srećom, od večere nisam puno pojeo. U mojim godinama treba lagano večerati. Kad sam napokon odjenuo svoje večernje odijelo, krenuo sam pronaći kapetana kako bih mu izrazio svoje negodovanje zbog te inkomodirajuće situacije. Na putu prema palubi sreo sam dva muškarca.

Čim sa stao na palubu, obgrlila me izmaglica vodene prašine koja se nevjerojatnom silom kovitlala u svim smjerovima. Nebo je bilo tamno, a oblaci su se mogli vidjeti samo kad bi se iz njih prolomila koja munja. A to je bilo često. Vjetar je bjesnio kao da je Posidon odlučio iskaliti sve svoje nakupljene bjesove na tome brodu. Morska pjena je prekrivala cijelu palubu i jako otežavala hodanje, a nije pomagalo konstantno naginjanje broda pri opasno oštrim kutovima. Uz sve to, voda je uništila moje večernje mokasine. To sam također namjeravao prijaviti kapetanu.

Posada nije bila najbolje raspoložena. Stalno su navlačili nekakvu užad i vikali jedni drugima, ali nisam mogao čuti što kroz svu tu buku grmljavine. Siguran sam da nisu ni oni.

Vidljivost je bila drastično smanjena pa nije bilo lako pronaći kapetana. Ali nije dugo trajalo da ga spazim kako baca kobile, mazge i članove posade s palube kako bi smanjio težinu broda. Prišao sam mu, probijajući se kroz olujne vjetrove, i potapšao ga po ramenu kako bih privukao njegovu pozornost. Nije obratio pozornost na mene. Bilo je potrebno mnogo tapšanja da mi on napokon posveti svoju pozornost.

Iznio sam mu svoje pritužbe što sam bolje mogao kroz zaglušujuću buku paranja munja kroz zrak, udaranja valova visokih poput planina i zavijanja tisuću vjetrova koji su svi očito odlučili ne prestati puhati sve dok se dovoljno dijelova broda kojim sam putovao ne uputi prema hladnome morskom dnu. Kad sam rekao kapetanu što sam imao za reći, pravio se kao da me nije čuo. Tada je bacio još jednoga konja preko ograde, a onda i sam skočio u more.

Vratio sam se u svoju kabinu i počeo pisati na komad papira popis zadaća za Manninga koji ću mu predati kada stignem kući. Oluja nije prestala pa se brod razbio o nekakve hridine nakon čega sam se odmah iskrcao. Srećom sam naišao na taksi koji me odveo do restorana u kojem nisam ništa jeo, da bi me konačno dopremio do moga doma. Manningu sam dao njegov popis obveza i naredio mu da mi skuha večeru. Od večere nisam puno pojeo. U mojim godinama treba lagano večerati.

A nekom drugom prilikom ću vam ispričati nešto o litografijama koje sam vidio na zidovima kapetanove blagovaonice.” Profesor se okrene od svoga slušateljstva i počne nešto pisati po svojim papirima.

A što se tiče njegova slušateljstva, ono je profesora gledalo blijedih lica, raširenih očiju i sada već s velikom dozom zabrinutosti.

“Em… hm…” progovori Anja, “profesore… kakve to ima veze s ekspedicijom?”

Profesor se bio tako jako zadubio u svoje papire da Anjine riječi nisu odmah doprijele do njega. “Tu… da, da… kako, pa da… ne bi… hm… što… molim,” okrene se prema Anji, “o kakvoj vi to ekspediciji govorite. Jeste li poludjeli, gospodična Semper?”

Anja otvori usta kako bi odgovorila, ali uza sva mentalna naprezanja, nije mogla izroditi ni jednu riječ koja bi bila prikladna za… Nije ni sama znala za što.

Gospodin Viler nije znao izraziti razočaranje činjenicom da je čaj u njegovoj šalici dosegao dno.

Gospodin Imogawa, inspiriran posvemašnjom šutnjom koja je naglo nastupila, počne govoriti: “Još sam nešto želio reći glede svojih kutija. To je većini ljudi teško za prihvatiti, ali…”

Baš kad je priča gospodina Imogawe postajala zanimljiva, željezna vrata profesorove dvorane se otvore.

Sve oči su odjednom bile uperene prema došljaku koji je stupio na platformu, i kada bi netko morao pogađati misli prisutnih, vjerojatno bi pogodio kada bi rekao da im se osoba koju promatraju ne čini odviše poznatom. Dapače, ne bi ni pogriješio kada bi rekao da im je ta osoba prilično nepoznata.

Stranac je bio niska rasta, zdepast, kratke crne brade i poluduge nepočešljane kose. Jedino što se dalo raspoznati od njegove odjeće bio je dugačak, tamni, iznošeni ogrtač i elegantni cilindar na njegovoj glavi.

A stranac se doimao jednako iznenađeno kao i profesorova družina.

Isme ni sam nije znao što je očekivao kada je otvorio vrata. Duboko u sebi je znao da će naići na nešto ovakvo, ali je to svjesno odlučio potisnuti iz razloga koji do svijesti još ipak nisu doprijeli.

Kada se našao pred za svoj ukus prevelikim brojem ljudi, uhvatila ga je panika. Dovraga, dovraga! Pištolj, pištolj, pištolj, gdje mi je pištolj?! Posegnuo je u duboki džep svojih hlača i počeo mahnito prekapati za svojim oružjem. Nikako da ga nađe. Gdje je, gdje je?!!

Napokon ga je napipao. Zgrabio ga je.

Pištolj je glasno opalio, šaljući metak kroz Ismeove hlače i u željeznu platformu na kojoj je Isme stajao. Izvadio je pištolj kojem se dimilo iz cijevi i pregledao drugom rukom prostrijeljeno područje. Rupa u hlačama. Nema novih rana.

Uperio je svoje oružje u ljude koje, očigledno, njegova predstava nije previše dojmila. Od trenutka kada je ušao, samo su ukočeno gledali u njegovom smjeru. Isme je nervozno dahtao, a hladni znoj mu se počeo prelijevati preko lica.

Počeo se spuštati niz hrđave stepenice ne skidajući pogled sa svjedoka svoga zločina. Pokušavao ih je stalno držati na nišanu, a istodobno što brže doći dolje pa je praktički trčao. Pošto u tome trenutku nije baš posve vladao samim sobom, izmaknula mu se noga u trku preko stepenica i malo je nedostajalo da se strovali do dna.

Ali nije. Došao je do tla na obje noge, iako je bio siguran da je uganuo gležanj. Oči njegove publike su cijelo vrijeme pratile njegovo kretanje.

Prišao im je, sav zadihan, mašući pištoljem po cijeloj skupini, ne znajući ni sam u koga bi ga uperio. Svi su za njega predstavljali opasnost. Najbolje bi bilo da im se ne približi previše kako ne bi dobili priliku da ga zaskoče.

“Dobro! Dobro!” Ismeovo srce je lupalo kao što bi svojim glavama o zid lupalo trideset ljutih svirača limene glazbe koji su otkrili da postoje ljudi koji ih baš i ne svrstavaju u talentiranu vrstu glazbenika. Obrisao je rukom znoj s čela. “Neka se nitko ne miče!”

“Je li nešto rekao?”

“Jest. Rekao je: ‘Neka se nitko ne miče.'”

“A zašto?”

“Tko je to?”

“… i ja kartonske kutije shvaćam vrlo ozbiljno…”

“To je valjda vama rekao. Ja se ne mičem.”

“Tko je to?”

“Ima li netko rupčić?”

“Je li to razbojnik? Kako će nas opljačkati ako se ne mičemo? To nema smisla.”

“… a karton nije nešto što treba uzimati zdravo za gotovo…”

“Ovo je zaista nepodnošljivo!”

“Ali ja nemam novaca! Neće me valjda ubiti?”

“Ma to nije razbojnik, to je vjerojatno profesorov zakašnjeli gost, je li tako, profesore?”

“Tko je to?”

“… da svoj posao shvaćam vrlo ozbiljno, jer bi u suprotnome posljedice…”

“Čula sam da je u ovoj četvrti već bilo razbojstava.”

“Glupost.”

“Što je rekla?”

“Rekla je da je ovdje već bilo razbojstava.”

“Zašto bi rekla nešto takvo?”

“… a znate, najsmiješnije je bilo kada sam jednoga prijepodneva…”

“Ako je već bilo razbojstava, zašto bi ih bilo ponovo? To nema smisla.”

“Tko je to?”

“Sada bi mi već zaista trebao taj rupčić.”

“Ovo me podsjeća na ratničke dane kada smo seljacima u blizini baze krali ograde i bojali njihove ovce u plavo!”

“Idiot.”

“Tko je to?”

Isme je izbezumljeno pratio monstruozni igrokaz ovih neobičnih ljudi. Nišan pištolja je stalno prebacivao s jedne osobe na drugu, a prst mu se opasno tresao na okidaču. Mračne misli su se migoljile kroz njegov pulsirajući mozak, a tjeskoba mu je grčila tijelo.

Pištolj je iznenada opalio i pogodio jednu od žarulja koje svijetlile uz zid. Svi su utihnuli, ali je hitac najviše preplašio Ismea. Morao je pod hitno dovesti ovu situaciju pod kontrolu.

“Dosta! Začepite! Gori ste od onoga medvjeda!”

“Molim?”

“Što?”

“Medvjeda?”

“Što reče?”

“Spomenuo je medvjeda.”

“Medvjeda?”

“Zar je mene nazvao medvjedom? Kako prostački!”

“… nije to bilo samo zbog kutija, to moram odmah naglasiti…”

“Mislim da je općenito govorio o nekom medvjedu.”

“Medvjeda?”

“Ako je to razbojnik, zašto bi ulazio u rasprave o medvjedima? Ovo je vrlo zbunjujuće.”

“Medvjeda?”

“Što?”

“Što reče?”

“Rekao je što.”

“A tako.”

“Zašto?”

“Tko je rekao što?”

“Ovaj ovdje.”

“… otprilike u to doba sam počeo donositi važne odluke…”

“Što je s tim medvjedom?”

“Možemo li već jednom prijeći na stvar? Ova je situacija je u najmanju ruku neukusna. Nemojte misliti da ću ja olako prijeći preko svega toga.”

“A da mi…”

“Začepite već jednom,” drekne se Isme iz petnih žila. “Ako ja kažem tišina, onda će i biti tišina!” Isme se nervozno premještao s noge na nogu, još uvijek mašući pištoljem. “Ovako… moram razmisliti… ovako ćemo…” Isme je počeo uzimati velike udisaje kako bi se smirio i pritom mu se među ovim ljudima nešto učini poznatim. Osjetio je to odmah pri ulasku, ali zbog panike nije baš mogao srediti misli. Sada je bio mrvicu mirniji, a mahanje njegovog pištolja se počelo sužavati u smjeru jednoga od ove skupine ljudi.

Napravio je nekoliko koraka prema starcu s debelim naočalama odjevenog u prljavu kutu. Sada je pištolj bio usmjeren isključivo prema njemu. Krajičkom oka je motrio ostale. A tada im se obratio: “Odmaknite se. Par koraka unatrag. Hajde!”

Svi su se nevoljko počeli povlačiti. Za sada su bili poslušni.

Nekoliko trenutaka je stajao s uperenim oružjem pred starcem, pomno ga promatrajući. Gdje ga je već vidio? Možda samo sliči nekome. Upoznao je previše ljudi za svoga života i mnogi su u fizičkom pogledu imali prokleto nemaštovite razlike. Sjećam se onoga tipa… Ne. Koncentriraj se. To lice mu je previše poznato. To lice. To lice. To lice. Lice?

Lice!

“Aaaaaaaaaaaa,” počinje izlaziti iz Ismeovih usta. Bilo je to nešto slično zavijanju bosoga čovjeka kojemu je žena u cipelama s iznimno visokim petama stala na nogu i uporno odbija maknuti se s nje jer bi to bilo u potpunosti u neskladu s njenim dnevnim rasporedom i običajima, a i prevelika bi to bila smetnja pri njenim pokušajima da zapali cigaretu koju je na brzinu ukrala svojoj gojaznoj prijateljici kad se ova onesvijestila uslijed spoznaje da je slastičarna zatvorena. I ponovo: “Aaaaaaaaahaha…neeee…”

Sada je Isme doveo pištolj na nekoliko centimetara od profesorova lica.

“Vi, vi, vi…” reče Isme neartikulirano.

“Je li rekao vi?”

“Ne, mislim da je rekao vivivi.”

“Što to znači?”

“… i to je zapravo bilo veliko otkriće za mene. Naravno, kartonske kutije mi nisu bile ništa novo, ali…”

“Mislim da je to nekakva psovka.”

“Je li to nekakav strani jezik?”

“Strani jezik?”

“Pokušava komunicirati s nama!”

“Da. Definitivno.”

“Neko polinezijsko narječje, ako se ne varam.”

“Kako barbarski. Njemu nije palo na pamet da mi možda ne želimo komunicirati s njim?”

“Narječje?”

“O, Bože mili, to je stranac! Sve će nas pobiti!!”

“Ja sam žedan. Želim još čaja!”

“Narječje?”

“… ne mogu vam opisati kako sam sretan bio toga dana…”

“Meni se čini da poznaje profesora.”

“Tko?”

“Glupost.”

“Profesora?”

“… nije mi bilo lako, ali pozvao sam sve prijatelje u svoj dom…”

“Narječje?”

“Koješta. Ne druži se profesor s kriminalcima.”

“Možda je postao kriminalac nakon što je upoznao profesora.”

“U tom slučaju nema razloga nas pljačkati.”

“Tako je.”

“O kome vi to govorite?”

“Što to pita?”

“Pita o kome to govorimo.”

“A tako.”

“TIŠINA!!” Ismeu je prokolao adrenalin kroz žile, ali na onaj dobar način. Želja za osvetom je bila slatka i prekrivena šlagom i raznoraznim drugim slastičarskim ukrasima. Prokleti starkelja koji mu je zadao još uvijek bolnu ranu je sada bio u njegovim rukama. Odjednom nije mogao vjerovati svojoj sreći.

Je li to bila sreća?

Pošto je Isme odbijao razmišljati o tome, zaključio je da jest.

“Gade stari, znaš li koliko sam sanjao o ovome? Osakatio si me za cijeli život! Od onoga tvoga metka sam krvario dva mjeseca, a do dana današnjega mi rana nije pošteno zacijelila. Sada ću ti uzvratiti uslugu. Gdje sada tvoj pištolj, ha? Ha?!”

Starac se nije doimao kao da je primio njegove riječi. Isme mu bolje promotri oči i shvati da uopće ne gleda prema njemu. Stari je buljio u prazno. Lud je. “Slušaš li ti mene? Misliš da ćeš se izvući ako se praviš lud? To zaboravi. Osvetit ću ti se. Oooo, da!”

Erik je zabrinuto promatrao kako mahniti kriminalac iskaljuje svoj bijes na profesoru. Nije mu naudio, ali kako su se stvari razvijale, hoće. I to uskoro. Oči su mu se sjajile. Što god on mislio da mu je profesor napravio, očigledno je čvrsto odlučio to naplatiti. A Erik je morao nešto poduzeti glede toga. Kao dežurni junak, osjećao je neizrečeni pritisak da poduzme određene korake koji bi, pa i pod cijenu vlastita života, doveli do oslobođenja iz ruka ovoga nitkova.

Ipak, taj pritisak nije bio dovoljna motivacija za Erika jer je na njegovu popisu životnih prioriteta, visoko uz doživljavanje nevjerojatnih pustolovina i zavođenja neiskusnih dama koje se teško snalaze kada dođu u novi grad, bilo izbjegavanje bilo kojeg oblika umiranja.

S druge strane, ovo je u neku ruku također bila pustolovina, pa možda…

Profesorov pogled se konačno premjestio na kriminalca. “Što vi hoćete? Tko ste vi? Jeste li možda Manningov prijatelj? Manning! Što sam ti rekao o dovođenju prijatelja u kuću?! Stvarno si svašta dopuštaš! Manning!! A vi se gubite odavde ili ću pozvati policiju! Manning!” Profesor je prijeteći ubadao kriminalca u rame svojim nalivperom. Kriminalac je na to razrogačio oči.

“To… to…” Kriminalac zgrabi nalivpero iz profesorovih ruku i odstupi nekoliko koraka. Počne se pobjednički smijati. “Haha, moje! To je moje nalivpero, starkeljo. Uzeo si ga i nisi mi ga platio. I još si mi pucao u nogu!!!”

“Vrati mi to, lupežu, to mi je jedino nalivpero!”

“To je moje. Moje!!”

“Sada mi je dosta. Zovem policiju. Manning!”

Erik se odluči uključiti. “Oprostite, profesore, ali možda bi bilo bolje da ga ne provocirate.”

Profesor se okrene prema Eriku. “Molim? Tko ste vi? Jeste li vi s ovim lupežom? I vas ću strpati u zatvor!”

“Što? Ne, ja…”

“Manning!!”

“Prestani se derati, budalo stara, nitko te ne čuje.” Kriminalac skine svoj cilindar, položi ga na pod i ritne nogom prema svojim taocima. “Stavite sav svoj novac unutra. I nakit. I bilo što vrijedno. Hajde, brže!”

Poslušno su počeli prekapati po svojim džepovima i stavljati svoje dragocjenosti, uglavnom novac, u cilindar na podu. Od dama se oprostio par ogrlica, a od gospode jedan zlatni sat. Kriminalac je s gnušanjem motrio siromašnu unutrašnjost svoga cilindra.

“Što? To je sve? Kakvi ste mi to vi bogatuni? Nemojte me navlačiti za nos! Dajte mi sve što imate!”

“Mi nismo bogati,” reče Erik, “dali smo vam sve što smo imali. Uzmite i idite.”

On uperi pištolj prema Eriku. “A što se ti junačiš? Šuti! Otići ću kad budem siguran da me niste prevarili. I kad ubijem senilca.” Ponovo uperi pištolj prema profesoru.

Profesor se obrati lopovu: “Vas je poslao Verimus, zar ne?”

“Molim?” Lopov zbunjeno pogleda profesora.

“Još i priznajete! Misli li on da će mu to proći? Onda je gluplji nego što sam mislio. Nikada mu neću prepustiti pergament. Prije ću umrijeti.”

“I umrijet ćeš, budalo stara!”

Erik se tihim glasom obrati profesoru: “Profesore, mislim da on nije-”

“Vi mi se ne obraćajte, gospodine Rimer,” prekine ga profesor, “s vama ću se kasnije pozabaviti. Jako ste me razočarali.”

Erik odustane.

Lopov se sagnuo da pokupi svoj plijen. Odjednom Erik vidi svoju priliku.

Odskočivši s jedne noge, poleti prema razbojniku, zabije se u njega i sruši ga na tlo. Cilindar s novcem i vrijednostima također poleti i prospe svoj sadržaj po podu. Razbojnikov pištolj, zajedno s profesorovim nalivperom, odleti na drugu stranu. Erik desnicom opali lopova po bradi. Ruka ga gadno zaboli. Na ovakve stvari nije navikao. No lopov s lakoćom primi njegov udarac i opali ga šakom u rebra. Udarac je odbacio Erika koji se sklupčao u bolnoj agoniji.

Lopov ustane i sa zaletom udari nogom Erikovu glavu. Erik ponovo poleti i bespomoćno ostane ležati na podu. Anja mu priskoči u pomoć i počne ga gladiti po glavi. Kao da će mu to pomoći. Na trenutak je Erik je bio siguran kako je vidio Vilera sa zadovoljnim smiješkom na licu. Kao što je bio siguran da je njegov trenutak slave neslavno propao.

“Baš si jadan, junačino!” Sa zlobnim smijuljenjem preko lica, lopov podiže svoj pištolj i nalivpero. “Ljepotice,” obrati se Anji koja je klečala nad Erikom, “pokupi ovo,” pokaže pištoljem na rasuti plijen na podu, “i stavi natrag u cilindar.”

“Pokupi si sam, vraže prljavi!” odvrati Anja lopovu popraćeno izrazom negodovanja na Erikovu licu koji nije bio oduševljen što je žena odlučila vikati baš kraj njegova uha.

Ostatak prisutnih nije pokazivao bilo kakvu namjeru da intervenira, osim gospodina Imogawe koji je sa suznim očima dovršavao svoju dirljivu priču koju nitko nije slušao. Lopov je, s druge strane, pokazivao znakove uznapredovale nervoze zbog opiranja i prkosa na koji je naišao. Njegovo lice je ukazivalo na dvojbe. Nije se usudio sagnuti i pokupiti svoj plijen.

Erik, koji se uspio sjesti na pod s još uvijek ošamućenom glavom, sa strahom je promatrao razbojnika u čijim je očima mogao vidjeti kako kalkulira svojim izgledima.

Zvijer stjerana u kut, najopasnija je. Znao je to predobro Erik Skowesky gledajući razbojnika koji je predstavljao sve veću prijetnju. Tu je lekciju naučio prije nekoliko godina kada je lovio zajedno sa svojim prijateljima ugrožene vrste po Središnjoj Africi. Tada je i po prvi puta čuo za pojam ugrožene vrste. Njegov autohtoni vodič mu je to pokušao pojasniti, ali Erik je zahvaljujući svojim jezičnim vještinama jedino uspio shvatiti da je to ili mala životinja koja zbog zavisti prema velikim životinjama izvršava samoubojstvo u svježe pripremljenim, goveđim (u nedostatku goveđih, povrtnim) juhama, ili lokalna poslastica koja svojim otrovom ubije svakoga u trenu ako je se ne pojede s kilogramom žirafina mesa, ili konstruktivna kritika na račun higijenskih navika njegove majke.

Erika male životinje nisu zanimale, ali vrlo velike da. Bio bi zadovoljan i pokojim lavom ili tigrom. Kasnije je od nizozemskog proizvođača pašteta sa samo jednom rukom (drugu je uvijek držao u prozirnoj staklenci obješenoj na njegovim leđima) saznao da u Africi nema tigrova, ali se nije zbog toga dao obeshrabriti. Eriku je bilo glavno da životinja bude dovoljno velika da se lijepo s njime vidi na fotografiji i dovoljno mrtva da fotograf bez pretjeranog straha i žurbe napravi barem četiri snimke trijumfa Erika Skoweskog.

Kada su lutali šumom u potrazi za dostojnim plijenom, osjećali su se najviše živi. Od ubilačkog nagona im je krv bila vrela, a koža bi im se naježila na svaki šum koji bi došao iz divljine. Jer znali su – u trenutku iz prikrajka može izroniti divlja zvijer koja bi ih rastrgala na komade i podijelila ih sa svojim mladuncima ili, u najmanju ruku, prijateljima. To se i dogodilo. Nekolicinu iz njihove grupe je za vrijeme spavanja zgrabila nepoznata zvijer (po zvuku je to mogao biti tigar), a njihove ostatke bi našli razbacane po okolici svoga logorišta sljedećega jutra. Svi oni čuli kada je divlja zvijer napadala, ali nisu, naravno, ništa poduzimali, jer su se htjeli dobro naspavati kako bi po danu bili svježi kada krenu u lov na divlje zvijeri. Osim toga, Erik nikoga od pojedenih nije baš dobro poznavao. Glavno da su njegovi prijatelji, Danijel i Albert, bili živi i zdravi.

Danijel je bio vrstan lovac. Čak nešto bolji od Erika, to mu je morao priznati. Lovio je on puno prije Erika po Africi. Predvodio je nekoliko safarija za aristokrate prepune zlatnika i širokih ruku. Uvijek bi se s lova vratili noseći nekoliko, s uvelike nepotrebno velikim brojem utrošenih metaka, ubijenih lavova, pa čak i pokojim tigrom, i to sve uz relativno male ljudske žrtve. Svi bi uvijek bili tako zadovoljni ulovom da bi zaboravili da su išli u lov na nosoroge.

Danijelove vještine su se ubrzo pokazale ključnima. Koračali su gustom šumom, bilo je prilično mračno, i onda ni od kuda prema njima poleti najveći lav kojeg je Erik ikada vidio. A vidio ga je dobro jer je skočio direktno u njegovu smjeru.

Erik se sledio. Hitac iz Danijelove puške rani lava iznad prednje noge i skrene njegovu putanju. No lav je ostao na nogama. Projurio je kroz lovačku družinu i nestao u šumi jednako kako se i pojavio.

Treba reći i da Danijel nije bio jedini koji je pucao na lava. Zapravo, gotovo svi osim Erika su počeli pucati. Jedan od lovaca pogodio je drugoga u bedro, treći je četvrtome raznio uho, a petom koji je stajao iza njega, glavu. Šesti je sedmome probušio prtljagu, a dežurni fotograf je primio dva metka u srce iz Albertove puške.

Tamo gdje su se trenutno nalazili, zakona (i njihovog provođenja) je bilo mnogo više nego što je to itko od njih očekivao pa je sljedeći dan Albert obješen zajedno s još jednim lovcem zbog ubojstva. Erik i ostali se, naravno, nisu dali zbog toga obeshrabriti nego su krenuli dalje bezbrižno ubijati po širokim prostranstvima Afrike.

I tako su lutajući naišli na krdo od desetak slonova. Eriku i Danijelu se omastio brk. Počeli su smišljati plan kojim bi najuspješnije mogli pobiti čitavo krdo. Danijel je primijetio da oko krda ima puno grmlja, drveća i malih udolina. Erik se složio s njime da su to dobra mjesta za zasjede. Slonovi bi, kada bi počeli bježati, zapravo imali samo jedan smjer kretanja – prema otvorenoj ravnici. I plan se rodio: Skupina će se podijeliti na dvije grupe. Prva će se prišuljati slonovima s jedne strane i iz zasjede početi pucati kako bi ih zastrašili i natjerali u bijeg u suprotnom smjeru. Druga će skupina, predvođena Erikom i Danijelom, biti u zasjedi, na suprotnoj strani, kraj njihova prolaza prema otvorenom. Kada slonovi, uznemireni zbog pucnjeva, krenu prema njima, počet će ih bez milosti skidati jednoga po jednog. Krdo će se uspaničiti i početi divljati, što će olakšati gađanje. Vjerojatno će krenuti otkuda su došli, ali će ih dočekati prva skupina koja će ih dokrajčiti. Slonovi će se doslovce naći između dvije vatre i nijedan se neće moći provući.

Genijalno.

Valjalo je brzo djelovati, prije nego što se slonovi premjeste i prilika propadne. Danijel i Erik su se sa svojom skupinom oprostili od prve i krenuli na svoje položaje. Tiho su se šuljali, kako ne bi uznemirili slonove prije vremena, dolazeći im s lijeve strane u odnosu na njihov budući izlaz. Po putu su provjeravali još jednom svoje puške kako ništa ne bi pošlo po zlu. Pošli su prema mjestu neposredno ispred čistine koje je bilo prekrito s gustim raslinjem i s mnogo drveća. Tamo ih nitko nije trebao primijetiti sve do zadnjega trenutka.

Prije nego što su uspjeli doći do svoga odredišta, začuli su šum koji je dolazio iz drveća s njihove lijeve strane. Prije nego što se itko uspio snaći, prema njima je nezamislivom brzinom jurio lav s prepoznatljivom ranom iznad jedne od prednjih nogu. U djeliću sekunde je dosegao Erika i pandžom mu, uz glasni zvuk paranja, razderao rame. Danijel je zapucao u lava no ovaj se u trenu izmaknuo i u munjevitu luku krenuo prema svojoj sljedećoj žrtvi.

Danijela je svom težinom svoga tijela srušio na pod i zaklao ga svojim oštrim zubima. Ostali lovci su počeli nasumično pucati. Jedan je, i ne gledajući u panici, napucao u leđa svoga kolegu koji je stajao ispred njega i pokušavao nanišaniti lava. Intervencije ostalih lovaca su se kretale otprilike u istom smjeru. Oni koje vlastiti suborci nisu nastrijelili, rastrgani su lavljim pandžama i zubima.

Lovci na drugome kraju su čuli pucnjeve, i iako nisu bili dogovoreni, shvatili su ih kao znak da i sami počnu pucati. U međuvremenu su se slonovi već uznemirili i počeli se kretati prema prvoj skupini. Ta je skupina, ne znajući da su ostali bez potpore druge skupine, nastavila pucati u zrak zbog čega su se slonovi naizgled još više uznemirili i ubrzali korak. Krdo slonova je bez ikakvih predrasuda i, kako je jedan od lovaca u svojim posljednjim trenucima primijetio, s natprirodnom staloženošću, pregazili lovce sve do zadnjega.

Toliko je Erik uspio pohvatati ležeći krvav na vrućemu tlu prije nego što se onesvijestio.

Ne zna ni sam koliko je dugo ležao tamo. Barem jedan dan, ali nije bio siguran jer je na mahove gubio i povraćao svijest. Znao je samo, dok je tamo ležao, da se ne može pomaknuti od boli, i da ga glad i dehidracija polako dokrajčuju.

Baš kada je osjetio da je došao njegov konačni trenutak, Erika je pukim slučajem našla konjica u prolazu. Bila je to Sedma kraljevska regimenta predvođena pukovnikom Charlesom Eclestoneom III koja je imala zadaću pljačkati i porobljavati najsiromašnije stanovnike Afrike, kao skromnu demonstraciju bezgranične velikodušnosti i humanizma Britanskoga carstva. Vojska ga je odvela u najbližu bolnicu gdje se oporavljao gotovo mjesec dana. Erik je osjećao veliku zahvalnost, a kasnije i ponos što su ga spasili Eclestoneovi ljudi jer je nedugo nakon Erikovog spašavanja Sedma kraljevska ušla u povijest kao legendarna regimenta koja je dovela gonoreju u kraljičinu ložnicu.

Kad je Erik bolje razmislio, shvatio je da i nema baš previše poveznica između toga događaja i trenutne situacije. Osim što je opet ranjen na tlu i bespomoćno gleda razvoj događaja.

Razbojnikova napetost je rasla. Njegova neodlučnost je sve više ustupala strahu upravljanje njegovim postupcima, bilo je očito. Stalno je prebacivao pogled s plijena na podu na svoje zatočenike i natrag. Povremeno bi pogledao i nalivpero u svojoj ruci. No pištolj mu je stalno bio uperen u profesorovu družinu. Erik nije znao oklijeva li razbojnik s ubijanjem jer zazire od ubijanja ili nije bio siguran kojim redom bi trebao postupiti. Ispalio je dva metka. To znači da mu je ostalo četiri. A njih je sedmero. Moguće je da računa tko mu je najveća opasnost. Profesora je očito, iz nejasnih razloga vezanih uz nalivpero, želio ubiti. Erik se sam pokazao kao prijetnja pa je on zasigurno sljedeći na popisu. Žene bi možda ostavio na životu jer mu, sigurno misli, nisu neposredna opasnost. U svakom slučaju, oni su mu prijetnja. Ne samo zato što su ga odlično proučili pa ga mogu prepoznati nego i zato što će, iako je sada u prednosti, tu prednost izgubiti ako počne bježati. Oni bi mogli krenuti za njim, čak i pronaći pomoć, uzbuniti susjedstvo, a tada bi njegovi izgledi za sklanjanje na sigurno bili ozbiljno umanjeni. Sve je zapravo ovisilo o tome da li je taj čovjek ubojica. A svi Erikovi instinkti su mu govorili da jest. S druge strane, kad ga je Erik napao, poštedio mu je život, iako je vidio u njegovim očima da ga želi ubiti. Ne, još je nešto tu bilo posrijedi. Vidio je to na razbojnikovu licu, ali nije to znao iščitati. Nešto tu nije valjalo. Erik je bio zbunjen. A onaj udarac u glavu nije bio nikakva pomoć. Profesor se još uvijek držao kao da ga od ovoga ništa ne pogađa.

Zapravo, to i nije točno. Profesor je s velikom zabrinutošću zurio u pukotinu u sivome, betonskome zidu koju do sada nije primijetio. Takve stvari nije nikada uzimao zdravo za gotovo, pa nije ni ovo htio prepustiti slučaju. Inače je bio veliki pobornik prepuštanja stvari slučaju, ali je činio iznimke kad se radilo o pukotinama u zidu. I o uličnim svjetiljkama obojenima u plavo. Razmišljao je o tome da pozove Manninga.

“MANNING!!”

Lopov je poskočio unazad na profesorovu dernjavu. Ponovo se pojavio bijes u njegovim očima. I bio je usmjeren prema profesoru. Odlučno je uperio pištolj u njega i postavio se u položaj za pucanje. “Dobro, vratio sam barem što je moje. Sredim staroga i mogu proglasiti večer uspješnom.”

Erik, unatoč bolovima u glavi, poskoči na noge i primakne se razbojniku. “Ne!!”

Razbojnik ga primijeti i hitro uperi pištolj u njega. “Ne junači se opet, mali. Sljedeći put neću imati milosti.” Ponovo nanišani profesora.

Nastao je potpuni muk. Izvjesnost događaja koji će uslijediti ukipila je sve. Čak i one koji su sve ovo mirno i s nula tolerancije promatrali, poput gospodina Vilera. Profesora je novootrkivena pukotina sve više uznemirivala, dok je njegova egzekutora nerviralo što profesor još uvijek izbjegava njegov pogled.

Prst pritisne okidač. Pištolj opali.

Istodobno profesorov misteriozni divovski stroj od mjedi koji je zauzimao dobar dio prostora dvorane ispusti zvuk sličan prigušenoj brodskoj sireni.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.