Kora | Ivan Kunštić

SAN

Svakog jutra iznova se ubijam.
Skačem sa zgrade, pijem
solnu kiselinu, gutam tablete
svih oblika. Sive s dodatkom,
bestjelesno žute, uz dosta tekućine
i cjelokupnu im pripadajuću
dramaturgiju, potom pišem.
Moje su pjesme dosadne.
Bave se drugim,
razgovaraju međusobno
i ne galame više,
pričaju o majkama,
o čudnoj ženi u pukotini ogledala
koja me već četvrt sata besprizorno gleda, i
govori da joj objasnim sve što je crno.