Ne naginji se unutra | Suzana Matić

DVANAEST BIJELIH

Objesila sam ih na vješalice koje sam zakačila na rub police s knjigama. Dame i gospodo – moje balerine. Čiste i umivene stoje uz štangu i samo čekaju da pljesnem rukama i podviknem „Plie!“ pa sat može početi. Jedino – nemamo pijanista. Pustila sam Barryja Whitea, „Changes“, tu ploču sam jednom imala, pa išla potražiti neko piće. Jedini način da se uopće prihvatim, ne peglanja tih košulja, nego čak i ideje o tome, jest da prvo nešto popijem. Jedan kratki tren dvojila sam između viskija i šampanjca. Kad je bal, nek’ je bal. Čep je odletio u zrak i za dlaku promašio anđelova krila koja su visjela sa stropa, prototip kostima koji sam radila za posljednju predstavu. Predstava je bila fijasko, ali ta krila su mi bila dobra. Dignula sam čašu i nazdravila im pa okusila šampanjac. Bome – i on dobar. A ja… dame i gospodo, ja ne samo da sam dobra, ja sam vam i predobra. Evo, točno to mi je Tomo rekao jučer, i to sa suzama u očima. Aha. Rekao je: „Ti si, Suzi, predobra.“ A onda je još dodao i: „Ti si anđeo.“

E pa – Uzdravlje! Još jednom nazdravljam krilima koja u zraku vise bez prikladnog nositelja, ali što da se radi; tko visoko leti… pa već u sljedećem trenu uz Barryjev svodnički glas muški odmjeravam onih dvanaest košulja. I dalje su u početnoj poziciji. OK, drage moje, ako vi nećete plesati, ja ću. Ja ću biti vaš Crni labud, samo se moram malo zagrijati. Dolijevam šampanjac i vraćam „Changes“ na početak, Barry dragi, i ti si White, ali si i moj, ove beživotne krpe – nisu, ali dok plešem s tobom, ja… pogledom tražim i peglu, jer ih, izgleda, zbilja kanim ispeglati. Zar ću uistinu? Čini se da da. Svaki teatar je odgovornost, a moja najnovija uloga je, čini se, nova stara. Suzi je dobra! Gutnem još jednom, ali ono što pokušavam osjetiti jest okus te riječi. Dobra. Dobra, dobra, dobra… muljam je po ustima kao da je pralina koju sam izvadila iz sjajnog papirića koji ću poslije noktom izgladiti po pregibima i spremiti među svoje tajno blago zajedno sa šarenim salvetama i drvenim štapićima od sladoleda s medvjedićem na kraju. Ali fuck!, nema likera u njoj kad je slomiš pod zubima… a sve je to preslatko, prešećerno, sve je to jedna gorka šala; nemam više deset godina i jedino što osjećam na nepcu savršen je okus šampanjca. OK, nije ni to za odbaciti.

Mislim da sam imala deset kad sam prvi put okusila sekt. Stara godina, osamdeset i treća na osamdeset i četvrtu, tata mi je pružio čašu, a mene je opila i zanijela spoznaja da je djetinjstvo službeno gotovo. Something new is happening in the 80’s, pjeva sad i Barry, ali onda nastavlja Just for you but you can’t get lazy… Mislim, lazy? Tko ne bi bio pri pogledu na dvanaest košulja bivšeg muža. Premda – tješim se zapravo. Nema to veze s lijenošću. I koje crne osamdesete? Tomo mi se vratio kao bombonijere iz sedamdesetih! One koje nikad nitko nije otvarao nego su samo prelazile iz ruke u ruku. S vremena na vrijeme netko bi tek promijenio bijeli papir u koji su bile umotane, jer bi se iskrzao transportom ili je već bio požutio od stajanja. Ili bi s vremenom trakice selotejpa odustale od njega. Change, nothing stays the same… pa čak i kad ne postoji početak niti kraj. Bombonijere se nisu kupovale. Bombonijere se nisu ni konzumirale. One su jedino kružile. Kao voda na Zemlji. Change, nothing stays the same… vrtim se s čašom šampanjca. Jednom nam se vratila ista Rimljanka s lutnjom koju smo već jednom otpravili u svijet, ali ovaj put u, molit ću, šarenom papiru. Progres, i to kakav. Papir je odmah trebalo pažljivo skinuti i spremiti za neku bolju priliku, a ja sam, čim sam je odmotala, znala da je to ona: imala je moje tragove. Kad sam, četiri godine prije, skrivena ispod stola zubima načela celofan, mama me ugledala i vrisnula kao da se ja nalazim u raljama smrti: „Pusti to! To nije za jelo!“ Dame i gospodo, moje labudice, Barry… kunem vam se da pritom nije mislila na kutiju. Baka je poslije uzdisala: „Dijete drago, od te si bombardere mogla umrijeti.“

Nije čudo da sam jedva dočekala šampanjac.

Natočit ću još malo i vratiti „Changes“ još jednom. Jednom sam Lei rekla da zvuči kao pokvarena ploča. Pogledala me onim pogledom – mama je poludjela. Vjerojatno bi i sad, premda se ja već dva dana relativno uspješno uvjeravam da je sve ovo zbog nje.

The key to life is your attitude / Make sure you doing what you wanna do / And watch your goals unfold right before your eyes

Plešem i dalje, a before my eyes – improvizirani štender s dvanaest izgužvanih košulja. Vise u mom boravku u ime… Čega? Sedam godina jednog davno zaključenog braka i onih pet poslije? Simbolika, pa još matematički egzaktna. Aha da. Čak i da ne čekaju moj konkretni tretman peglom, teško bih cijelu stvar uspjela proglasiti simboličnom; pomalo je teško proglasiti simboličnim svoje jedino dijete.

Lea ga nikad nije preboljela. Tomo ju je stoput razočarao, stoput zatajio, izdao, osramotio… ali joj još uvijek nedostaje. Toliko, da ne primjećuje da ju zove samo kad je u nevolji. Ili mu to ne zamjera. Za Leu! Ne zamjera mu čak ni kad se pojavi pijan pred školom i moli je novac koji joj je ostao od gableca. Da, NJOJ pripadaju ova krila, po NJOJ su krojena, na NJU sam ih pričvrstila na svakoj probi, ONA bi ih trebala imati i „za stvarno“.

Kad je prekjučer stigla njezina poruka, bila sam kod svojih. „Tata je u problemu. Daj ga nazovi. Molim te mamice, molim te, pliiiz!!!“ Otišla sam do bara, natočila si džin i sjela za stol. Kada smo pobogu, i zašto, prestali sjediti pod stolovima? Mama me samo gledala, ali nije ništa rekla. Tata joj je pokušao pomoći. „Neka situacija s Leom?“ pitao je. „Ne, s Tomom“, rekla sam. A onda sam se ispravila: „Da, s Leom“ Da, kvragu!, sve s Tomom jest s Leom. A onda i sa mnom. Svi se njegovi problemi umnože u našem stanu i poprime XXL veličinu. Najnovije: imam dvanaest second hand košulja koje čekaju moju prvu ruku.

Change / I can do it, I can do it, I can do it…

Ja to mogu, ja to mogu, ja to mogu…

Pegla, dakle. Okret od trideset stupnjeva, skeniram svoj privatni disko, daljnjih trideset, novi sken i Voilà! Evo je na šanku među čašama. Ne znam kako se tu našla, ali teško se bilo čemu čuditi u situaciji u kojoj imam gosta koji mi nije donio Rimljanku s lutnjom, nego mi se, pazvamo Barry!, vratio sâm Zagrebčanec s violinom. Prastar, okrnjen, načet i s vidljivim otiscima zuba. Kunem se da nisu moji. Napravio je krug i predao mi se opet u ruke. Prošao kroz moja vrata, ne u šarenom papiru, nego s hrpom prljavih i apšisalih košulja u velikom koferu. Pitanje progresa loše riješeno, i to na obje strane praga, a i ovog niza balerina. Premda je, zapravo, bila samo jedna. Kučka! Dno dna! Praznim čašu. Udahnem duboko.

Ali eto, drage moje, ja vam post festum nemam kao druge razvedene žene – bivšeg muža s kojim ću zauvijek imati dijete. A ne! Ja vam poslije fešte, OK – fešti… imam dijete s kojim ću zauvijek imati bivšeg muža. Glazbenika koji je bio na vrhu, ali se, hjahjah, propio. A ja mu opet perem i, čini se – peglam, jer je prekjučer, nakon što me dugo gledao pogledom od mutnog stakla, zabio glavu u dlanove i zajecao: „Pružila mi se prilika, Suzi. Pomozi mi, molim te… Nemam nikog osim tebe i Lee. Neću zasrat ovaj put.“

Change / He can do it, he can do it, he can do it…

Čini se i da je izjava ipak imala dovoljan emocionalni naboj, jer sam ga pustila u stan. Mila majko, mila bako: ako od ičega, od te sam bombardere mogla umrijeti. Rekla mu nek’ skine sve sa sebe, a nakon što je u kupaonici oprao octeni miris, ja sam izvadila dlake iz mrežice odvoda. Uglavnom – ni dva dana poslije – i već ga spremam za niz jeftinih gaža u nekoj prčvarnici sa živom glazbom. Još samo gut, dva, i uzet ću i prvu košulju u ruke. Položit ću je na dasku nježno, rastvoriti je – desni rukav lijevo, lijevi desno… moći će me zagrliti ako poželi. Prvo ću ispeglati unutarnju stranu ovratnika pritišćući vrhom pegle, pa čitavu kragnu, pa ću tu košulju ponovno uzeti u ruke i presložiti je tako da mogu ispeglati jedno rame, pa drugo… to su ta nepisana pravila, tako je mamu naučila baka koja je cijeli život govorila bombardera, tako je mama naučila mene, ja znam kojim se redom peglaju muške košulje da kasnije izgledaju perfektno, nisam zaboravila. Ponovila sam to milijun puta i sada ću samo milijun i prvi navući košulju na dasku jer je došao red na leđa. I njih ću prvo poravnati prstima, a tek onda zapeglati pod parom… onda slijede rukavi, manšete ću samo ovlaš, gotovo se i ne gužvaju, i kad završim s njima, kao zadnje ću, s najvećom pažnjom i brižnom obradom oko gumbića, ispeglati i prednjice. I onda još jedanaest puta tako, u istom cugu, onako kako sam ga nekad spremala na svjetske turneje s orkestrom.

Dobro. Definitivno je vrijeme za novi glazbeni odabir – uz peglanje ipak ide nešto mirnije, iako Barryja ne kanim mijenjati. Puštam „Which way is up“ pa se saginjem i uključujem utikač u utičnicu. Eto ga – „Plie!“, i još moj. Dok čekam da se pegla zagrije, destilirana voda u spremniku oglasi se malim „puč“. Zvuk čepa – to traži još jedan gutljaj! Ne, to i opet traži – do dna! Mislim, što drugo. Moj muž… bivši muž, koji je izbačen iz njezine kuće jer pijan nije dobro skrbio o posinkovom maltezeru pa je ovog po asfaltu rastrackao neki jureći auto, sada u ovom milijunskom gradu u kojem je rođen i odrastao – nema kamo nego MENI. E pa, žao mi je, ali MENI to zvuči kao „Which way is down“, a ovu stvar ću prebaciti. Prespora je ipak.

Evo, ovo je poletno, uz ovo se opet može plesati. Kreću uvodni taktovi, a ja već plešem uz njih, Bože… ovo je tako dobro, tako zarazno, to je ta ploča, Barry još ne pjeva, još uvijek samo govori, sada on meni, ispovijeda mi svoju povijest… našu povijest, prisno i sugestivno, glas mu je gust i dekadentan kao čokolada, da dragi, tako je We got it together, didn’t we / We’ve definitely got our thing together don’t we baby / Isn’t that nice… osjećam se kao priključena na izvor neke tamne energije, endorfini se luče, njišem se zatvorenih očiju, ritam pjesme se ubrzava, uzbuđenje raste, iščekivanje raste, sve ovo vodi nekamo, još malo i puknut će kao čep, još malo i zapjenit će se, prelit će se, razriješit će se… još malo i zapjevat će, samo što nije, evo ga… My first, my last, my everything…

Plešem s vrućom peglom: Jednom sam imala muža / Zaljubio se u mlađu i ružniju / Balerina iz iste kuće la-la-la / Još sam ga godinu dana „prala i peglala“…

Ide mi. Super mi ide. Puštam i paru. To! Pjevam dalje u nadahnuću:

Poslije je odselio u kuću koja je bila „njezina“ / Njezina / Lea tamo nije smjela ni doći / Skoro ga nikad nije viđala / Ali što mi je ono prekjučer rekao / Izbacila me van, primi me k sebi, ti si moja jedina…

Odlažem peglu na dasku i skidam prvu košulju s vješalice. Primam je za ramena, Tomo! Zanijemim. Gleda me ozbiljno. Tomo moj… došao si kući. Bože kako volim to tvoje violinsko rame, ove tvoje violinske prste, ruku koja viri iz snježnobijele manšete… primaš njome moj desni dlan dok me drugom obavijaš oko struka, vodiš me, kako samo znaš voditi, Tomo moj, plešemo, gledam te u oči… imaš ukusa, imaš stila, klizimo, negdje u pozadini čujem ritmično Youʼre, youʼre all Iʼm living for, your love I’ll keep forevermore… ali nadglasavaju ga violine, prepoznajem Brahmsa, valcer, plešemo, plešemo valcer ti i ja, Barry nestaje u povijesti, mi smo par, lijep, mlad, viđen, mi kružimo sobom, mi letimo. Čekaj Tomo, stavit ću i krila.

Dovlačim stolicu pod krila, penjem se na nju, zaljulja me dubina drugog smjera, poolakoo Suzi!, ne padamo nisko, idemo jedino up, uspijevam ih skinuti. Moja ste ipak! Navlačim na ruke rastezljivu gumu koja mi ih drži na leđima i vraćam se Tomi, violinama, Brahmsu… još jedan okret, još jed…

Na vratima stoji Lea. „Mama! Opet si pila!“