Treba se kretati | Krešimir Mićanović

LIFTOM

 

Soba

Sreli smo se odmah na hodniku, prije nego što se stubište strmoglavi, naravno dolje. Mirela, u kratkim rukavima, nedužno nasmiješena. S obzirom na to da je 12.55, jasno je da idemo na ručak.

– Ideš gdje i mi – zaključuje Mirela.

– A kako to misliš mi, ti i pas? – vrlo sam zainteresiran.

– A ne, čekam da dođe Irena, otišla je u WC.

Dok čekamo, započinjemo raspravu o sobi. Naime, u toj, sada mojoj sobi, prije je bila Mirela, pa Irena. Njima se nije svidjela jer je imala samo jedan prozor i bila je prilično velika. Raspravljamo gdje moja soba gleda. Gdje je lice zgrade? Ona priča o tome kako se iz moje sobe dobro vide prozori zgrade preko puta. Ima nečega toplog u tome dok se ljudi miču, pale televizor i odlaze u hodnik.

– Nekako više nisi sam – ispovijeda se Mirela. – Gledaš li i ti?

Uto dolazi Irena. Svi se troje spuštamo pješice. Ljubazno objašnjavam Ireni da raspravljamo o licu zgrade. Ne spominjemo ljude u susjednoj zgradi. U blagovaonici nas već čekaju tanjuri. Zauzimamo svoja mjesta i dalje se ponašamo kao da se ne poznajemo. Kada smo završili s ručkom, nevoljko se zadržavam još kratko vrijeme. Obećavam potiho Mireli da ću namjestiti jednu večer fotelju i promatrati prozore susjedne zgrade. Onako tople i svijetle kao dječje oči.

 

Brat

Gurkam djevojku koja tako umilno jede i pitam tko je onaj gospodin tamo, drugi slijeva, onako ozbiljan.

– O to, on, brat Ivo.

Dakle, odgovoran za lift i druge stvari.

 

Holandez

Posudio sam ga od prijatelja. Težak je oko tri kilograma. Radi i na baterije, a ispravljač struje težak je kilogram i pol. Ukupno je riječ o četiri i pol kilograma. Nije tako strašno, ali niti zanemarivo kada se nosi na put. Prijatelj ga je dobio od svoga nizozemskog frenda. Kompjutor marke „Sanyo“. Nema hrvatskih fontova, pa ne razlikujem salu od sale. Pišem vidjen, dovidjenja. Na njemu je stari WordPerfect 5.1 koji je preživio milenijski bug. I sve je na nizozemskom. S vremena na vrijeme u donjem desnom kutu pojavi se: Even wachten a.u.b. U strahu sam da mi sve ne obriše. Prijatelj mi je pokazao najnužnije stvari: s F7 spremam, dvaput s F5 otvaram fajl, brišem s F2.

– Ono što ne želiš da ti žena vidi – pojašnjava.

Spremam ga u torbu. Zahvalan sam, ali pedanterije radi prigovaram da je kompjutor pomalo neuredan. Kao da je boravio u kokošinjcu. Vučemo Holandeza i odlazimo na pivo.

Dva tjedna poslije, dakle, počinjem pisati. Uviđam sve njegove prednosti unatoč kilogramima sada već neuobičajenim za laptope. Kursor neumoljivo pulsira. Kada sam danas upalio Holandeza, primijetio sam i datum: 26 january 1980. 22 sata i 54 minute. Htio sam napisati i veliko y, ali se Holandez opire. Pokušavao sam na sve moguće načine uz pomoć tipki shift, ctrl, alt. Uzalud. Sada je već 27 january 1980. 0 sati i 3 minute.

 

Zec Vaillant

Gospođa Lidija upoznala me je sa zajedničkim prostorijama. Kupaonica i dva WC-a. Sve je uredno, zaključujem kao da sam u najmanju ruku predsjednik sanitarne inspekcije.

– Evo ovdje je tuš, a ovdje vam je prava kupaonica s kadom.

Zavirujem i primjećujem da je dolje na pločicama i tepih.

– Ima uvijek vode? – oprezan sam.

– Naravno, i tople – pokazuje gospođa na plinski bojler, na vječnu vatricu koja nas grije.

 

Lift

Vožnja liftom na vlastitu opasnost. Tako je prevedeno. Nalijepljena dvojezična obavijest. S preteškim stvarima ipak ne mogu na visoki šesti kat. Bogobojazno pritišćem dugme, i penjemo se lift i ja. Proučavam dodatnu obavijest: gospodina Mošickog mogu nazvati ako lift stane na taj-i-taj broj, a poslije 15.30 vatrogasce. Doduše, nemam mobitel, ali vikat ću, sigurno ću vikati iz sve snage. Zzzz tup, pristajemo. Ostavljam stvari u sobi. Prva izvidnica.

S obzirom na to da se više ne želim pouzdavati u početničku sreću, odlučio sam se pod hitno raspitati o stanju i mogućnostima našeg dizala. I prva osoba koju sam upoznao bila je Mirela. Dakle, lift uglavnom radi, ali ponekad i zastane, a ne bi trebao. Njoj nikada nije stao. Misli da nije problem to što se zaglaviš u liftu, nego što je u njemu vrlo hladno. Hladnoća izbija i probija sa svih strana. Brat Ivo ponekad isključi lift jer smo svi mladi i neće nam ništa biti. Preporuka: voziti se, ali ne često. Sretno! A što ti tu sada radiš??? – pita ona.

 

Iznenadni ručak

Ovdje se ne objeduje radnim danom. Spremio sam stvari, navukao kaput i doskakutao do gospođe na recepciji platiti telefon, a onda negdje po ručak. I već sam se uputio na glavna vrata kad se pojavio Upravitelj.

– Hoćete na ručak? – uputio me gladnog put blagovaonice. – Tamo će doći i arhitekt.

Sjeli smo četvorica za stol. Odabrali smo mjesto koje je bilo najsvjetlije. Riba i fino ispečen pomfrit. Prije samog ručka Upravitelj je izgrdio na pasja kola mladića koji je trebao posluživati. Valjda je zbog toga i preskočio juhu. Zelena salata. Kvrckamo noževima i vilicama po tanjuru. Višekratno presavijam salvetu. Četvrti toči vino i kaže: Šutljivo društvo za stolom. – Ohrabrim se: Vi ste sigurno arhitekt?

 

Copycard

Prvo, skinem knjigu s kopirnog aparata. Drugo, pokupim s lijeve strane kopije. Treće, pritisnem exit i čekam da mi aparatić koji stoji s desne strane vrati karticu. Čekam četiri-pet sekundi, zazuji, i potom se kartica palucajući kao zmijski jezik pojavi, pa nestane, pojavi-nestane.

 

Žlica

Otišao sam u kraću šetnju gradom, zapravo neobaveznu potragu za žlicom ili nečim sličnim. Naime, naslagao sam voćne jogurte, ali nemam žlicu. Naravno da ih jedem i bez njezine pomoći, ali ipak je nekako lakše s njom. U marketu imaju plastične i papirne tanjure, čaše, ali nemaju nikakav priručni (!) pribor za jelo. I tako u nekoliko marketa. Treba samo bolje pogledati što sve ulice nude. Inatljivo razgledavam izloge i natpise: picerije, frizeri, namještaji, tepisi, odijela, grudnjaci, lusteri, antikvarnice, urari, stari urari, fotografi, agencije, banke, prodavaonice novina, pročelja s reljefima zaslužnih građana, specijalizirane prodavaonice za šah, kavu, bijelu tehniku, dječje igračke (samo lutke, samo autići), kladionice, restorani, dječji vrtići, knjižare, papirnice, bankomati, kina, predstavništva, policije, zalogajnice, second hand shopovi, lutrije, slastičarnice, pekarnice, parfumerije, drogerije, nilski konji, domaće životinje, posebno hrana i kavezi za ptičice, zabranjeno plakatiranje i agitiranje, extra, play, optičar, ptičar, glazba iz svih krajeva svijeta, dosta. Poslije sat vremena vraćam se. Odmah odlazim u kuhinju u prizemlju i mirne duše uzimam veliku i malu žlicu. Pješačim do šestog kata.

 

AIDS AID

Na povratku sam ovaj put izišao jednu stanicu prije. Popeo sam se stubištem lijevo, pa desno, zatekao se na sredini glavnog ulaza i nisam znao kamo. Žurim pogledati u plan grada – polje 32 KL.

– Što tražiš? Koju ulicu? – pita djevojka.

Vidim zgodnu djevojku s mladićem, udaljeni od mene nekoliko metara, u polugužvi, i nisam siguran. Prilazi mi i ponavlja pitanje. Pokazujem joj ulicu, okrećemo kartu, izlazimo lijevo na ulicu i sada znam da trebam kroz pothodnik pa dalje… Ona se smješka, prije nego što će je odnijeti ulica. Uzima pod ruku mladića. Pomno se obazirem i tražim pouzdan orijentir za ubuduće. I ugledam na pročelju zgrade! Nikako više ne mogu pogriješiti, velika crvena slova u tmini: AIDS AID.

 

Razglednica

Draga moja vjerna prijateljice M.
Eto opet ta tvoja adresa: Sitnice!?
Je li i tvoja mama želuce, nogice, krilca i sl.
što ide u juhu naziva sitnicama!?
Dovoljno sam drzak da te pitam kako ide
naš zajednički posao? Kako je to kada sam radiš,
a novce s nekim drugim dijeliš? Bole li te oči?
Ne boj se, eto mene vrlo, vrlo brzo!
Pozdrav tvoj…

 

Sjever

Jučer, dok smo večerali, nisam znao odgovoriti na pitanje kakvo je vrijeme bilo preko vikenda. Bruno se jutros vratio i raspričao kako je vrijeme dolje krasno. U ovo doba godine hodao je samo u košulji i prsluku, a skuhao se. Ne može čovjek povjerovati.

Ovdje je svaki dan isti, sunce, oblaci, kišica, ponekad snijeg, i uvijek vjetar. Četiri godišnja doba u jednom danu. Spasonosni vjetar koji stalno preraspoređuje oblake. To je sjever.

– Zato su ljudi ovdje hladni – nastavlja Bruno uspoređivati vrijeme ovdje i dolje. – Prije bi pomogli psu nego tebi. Eh, dolje je sve bolje: i zrak i zemlja.

Igor koji sjedi nasuprot meni sporije podiže nož i vilicu, kao da se opire poznavanju prirode i društva: I šume i gore i doline i rijeke i potoci i jezera i mora.

Bruno završava večeru: Da, slatko je majčino mlijeko.

Samo što se još nije obliznuo, fljuuuuuuc, mljac.

 

Prisluškivanje

Hodnici su široki i iznad svih je vrata polukružno udubljenje. Dopire glazba. Iza nepoznatih vrata dopire klavir. Hodnik je popločan crno-bijelim pločicama. Zastajkujem, gledam vrhove svojih cipela, nespretne su za ples, ali ta glazba, taj klavir, te crne i bijele tipke i pločice, tjeraju me, gotovo golicaju da… Jedna noga, crno, opet crno, pa bijelo, druga crno, treba ponoviti, hop.

 

A propos

Probudio sam se nešto prije devet. S poda uzimam knjigu s kojom se borim već desetak dana. Čitam: A propos6, kada ćeš mi pokazati to pismo… Prije negoli ću prijeći na desnu stranicu, pogled mi se zaustavi na objašnjenju u fusnoti broj šest: Baš mi pade na pamet (franc.).

 

Prepoznavanje

Imali smo sinoć malu proslavu. I ustanovili kako je svijet malen, pa naravno. I ja i Mirela i Kasandra (valjda se tako zove) slučajno poznajemo istu osobu, pjesnika i dramatika. Mirela toplo pripovijeda kako je i on boravio ovdje. Jedna vrlo draga osoba, tako jednostavna, pokazivao je svoje pjesme i crteže, baš lijepe, u knjizi.

– A da – drži se ozbiljno Kasandra, prekriženih nogu, u kraćoj suknji – ne samo da je drag i jednostavan, on je pravi intelektualac od formata. Baš kad sam ga zadnji put vidjela, govorio je da svaku knjigu čita sa zašiljenom olovkom. Zapisuje svaku vrijednu misao, izreku, i poslije joj se nanovo vraća. Izvanredan je!

Upravo na to izvanredan sjeda za naš stol Petar i vrlo se brzo ustanovljuje da i on poznaje Izvanrednog. Ne znam trebam li reći, ali čini mi se da je Perica malo i popio.

– I – obraća se Kasandri – je li te pokušao ubaciti u krevet?

– Što…

– Ma šalim se, znaš ono da…

Kasandra nas napušta, rekla mu je majmune. Mirela više ne zna treba li otići za prijateljicom ili se praviti da Pero nije majmun, a on veselo objašnjava: Ma kakav pjesnik… Znam ga još s faksa, nije on ni tako loš, ali dok recitira, smrdi mu iz usta.

 

Poruka

Vraćao sam se umoran, umoran. Cijeli dan bio je težak i otpočetka mi nije išao ususret. Ujutro nije bilo vode, prvi put otkada sam ovdje nije bilo tople vode za tuširanje. Zatim, formati knjiga koje sam trebao kopirati bili su tako veliki da nisam mogao kopirati obje stranice odjednom. (Ili to jednostavno nisam znao napraviti.) Poneke bi i stale nekako, a to nekako znači da bi s jedne strane aparat pogrickao jedno i pol slovo u svakom retku. U pauzama bih izlazio na zrak otečenih očiju, u parkić koji su opkoljavali zidovi stare bolnice, a oblaci su pritiskali i bilo je na mahove dovoljno toplo da bi se i u ovo doba godine, u kasnu kalendarsku zimu, moglo šetati samo u laganom džemperu, a onda bi počeo puhati prehladan vjetar koji bi vraćao u zgradu sve pušače i mene zajedno s njima. Taj dan i nije bilo baš sve tako loše. Npr. ručak. Ona crnomanjasta kuharica, žena koja sigurno nije odavde, oko 45 godina, predala mi je tanjur s golemim telećim odreskom. I juha je bila baš dobra, šarfasti preljev preko miješane salate. No fino. U tramvaju je bilo mjesta, pa nije. No dobro, putuje se. Konačno, taj mi je ručak vratio toliko snage da sam se, jer sam naravno izbjegavao lift, mogao uspentrati na šesti kat. Uspentrao se ja i… Iznenađenje!!! Prvo sam u mraku primijetio na vratima do, mislim nekog inženjera, poruku. Nepristojno sam približio nos. Ah, ništa važno, neka vrsta okružnice, javnog pisamceta: ŽENSKI DIO KATA MOLI… Nastavio sam nehajno, ne tiče se mene, prema svojim vratima, a na njima papirić isti, ista nježna žućkasta boja, neopazice obzirno zalijepljen: DA SE IZA UPOTREBE KADA ISPERE, I DA SE TOPLA VODA NA TUŠU DO KRAJA ZATVORI!!!

Na papiriću-blizanki nije bilo potpisa, pa nije ni nužno… Sva su slova velika, prijeteće pismo zalijepljeno je u visini očiju djevojke koja je nešto viša od prosječne ženske visine, pedantni profesor u tekstu poruke vjerojatno bi popravio riječ iza, možda i zarez, doduše niti jedno slovo nije ispalo, ali znam autora poruke… – to je ona Mirela.

Otišao sam trčećim korakom do njezinih vrata i pokucao, ne, trčeći sam se zaletio, udario desnom nogom, pa lijevom, nekoliko puta. Nitko začudo nije otvarao. Pa nije valjda gluha?! Pa mi smo samo susjedi! Što sada? Spasonosna misao-vodilja uputila me je do brata Ive. Sletio sam sa šestog na prvi kat, do brata Ive u podrum po sjekiru. Vikao je za mnom: Nemoj, nemoj, nećeš valjda onu bogatu… – babu! Razbio sam vrata jednim udarcem. Soba je bila prazna, bez živih bića. Trk u kupaonicu. Iščupao sam kadu i tuš s toplom vodom, počupao usput i s hladnom, nazad s kadom u njezinu sobu. I… izlio u nju sva sredstva za čišćenje cisterne, kuhinje, kupaonice, WC-školjki i četki, pločica, parketa, svih vrsta podova i zidova i zagorjelih lonaca, svih vrsta mrlja, vojničkih odijela, svih vrsta ulja, masti i boja, katrana posebno. Nisam zaboravio – i čišćenje crijeva. I onda sam dodao parfem jedan, i drugi, i šesnaesti. Koliko ih samo ima, dobro je ono rekao brat Ivo. Onda sam se, sada već s manje žustrine, vratio još jednom po WC-školjku i instalirao sam je za njezin radni stol umjesto stolice, ili možda umjesnije stolca, a vodokotlić na radnom stolu kao kompjutor…

Eh, da, pusti snovi… Umorno i zgađeno kao da sam lješkario u kadi, u kojoj su se prije mene okupali bar jednom svi oni koji su ikad bili na bilo kojem kolodvoru u svijetu, zgužvao sam poruku i bacio je na hodnik.

Da dan ipak ne završava uvijek kako i počinje, pokazalo se kasno navečer. Otuširao sam se toplom vodom (zaboga, ne u kadi!). U povratku sam pokupio papirić s hodnika i bacio ga u koš. Onako mirisav, opušteno umoran legao sam u krevet. I onda sam se prepustio bludnim mislima. Mirnim dakle koracima do njezine sobe, i onda sam, ovaj put sasvim drugačije, polako otvorio vrata.

 

Preko ceste

Kao da proljeće uvijek dođe prerano. Pet-šest dana bilo je sunčano, bez vjetra, bez kiše. Povjerovao sam, skinuo kaput, spremio šal – i sada prehlađen, glavobolan, sinusobolan, šmrčem i šmrcam. Pijem čaj pripremljen na prokrijumčarenom rešou, držim noge tik do radijatora i gledam zgradu preko puta. Licem u lice. U sobi koju s mojom spaja umišljena paralela miče se djevojka. Prošlo je podne, napola sunčano, i na njezinu prozoru nema zavjese. S obzirom na to da se vrti oko kompjutora, ne osjećam nikakvo uzbuđenje ni nelagodu. Gotovo mehanički gledam preko ceste, u zgradu, u prozor koji je samo petnaestak metara udaljen od mene. Dolje, jednosmjernom ulicom, prolaze automobili i pješaci koji me se uopće ne tiču. Gotovo da me se i ne tiče ta djevojka koja piše na kompjutoru, koja potom ustaje i nešto traži na polici, donosi knjigu. Možda bi me se trebala bar malo ticati jer nas ta podjednaka udaljenost od zemlje, ta paralelnost na visini zbližava. Mogli bismo razgovarati, razmjenjivati rublje i poruke kao na tiramoli. Uopće me to sada ne zbližava i ne zanima. Onda ulazi u njezinu sobu mladić. Samo na trenutak, ona se i ne okreće. Sada već zamišljam, umišljam što bih vidio da nema te zgrade. Ne mislim na novu zgradu i razgolićen prozor, možda na igralište odakle dopire graja, ili možda bolje na obronke šume, šumska prosjeka koja me vodi – tako da mi podaruje daljinu, a oduzima širinu – do uzvisine na kojoj je kuća otvorenih vrata… Naposljetku, sve više obraćam pozornost na šalicu čaja koja se okreće u mojim rukama. Pojavila se i jedna leteća buba. Takve nazivaju i leptiricama. A na njih su me uvijek upozoravali jer da se s vremenom u ormaru pretvaraju u moljce. Onda naftalin, pa te stvari iznositi na prozor da se… I onda, kada sam gotovo već zaboravio na svoju paralelnu susjedu, vidim je kako ustaje držeći papir u ruci, i kako se krhko stresla, podiže ruku, a-pćihaaa. Kihnula je. Sada dok ovo pišem, nisam siguran jesam li i ja neposredno poslije nje prvo kihnuo ili prvo rekao nazdravlje. Ma iz čistog mira, iznenada kao grom iz vedrog neba, ma tko bi rekao – opravdavao sam sâm sebe.

 

Paternoster

Sada imam dvije žličice. Drugu mi je donijela na dar, a razlikujemo je po tome što ima nešto širi kraj drške. Potom ležimo, pa me tjera da joj nešto pričam.

– O čemu?

– Pričaj!

– Bilo jednom jedno brdo na koje je… – prekidam jer vrti glavom.

– Tratinčica na vjetru, sletjela pčelica, došao bik, puhnuo… – odustajem jer opet počinje vrtjeti glavom.

– Hoćeš? – pita.

– Neću – kažem.

 

Sravniti

Javlja se za riječ mlađi gospodin i moli da mu se objasni riječ „sravniti“. Pisao je nekakav tekst o svojoj kući koja više ne postoji, koja je sravnjena sa zemljom, pa mu nije jasno može li napisati sravnjena kuća. Odgovoreno mu je da je sravniti kuću dobro, zašto ne bi bilo dobro, rekli su mu, ali da nije dobro sravniti račune.

– Kako nije dobro sravniti račune – javlja se za riječ ovaj put postariji gospodin – a dobro je sravniti kuću? Molim da mi se to ipak pojasni.

 

Ponedjeljak

Uvijek bih to rekao za nedjelju, pogotovo za nedjelju poslijepodne. Oko dva otišao sam podzemnom, vozio se pet stanica. Tu sam. Odavde mi je polazište. Odlučio sam prepješačiti ulicu koju su zvali Ulicom pobjednika. Široka i šarena. Na desnoj strani ulice u pločnik su ugradili kvadratne betonsko-metalne ploče s imenima meni nepoznatih pobjednika. Na pločama su izljeveni i njihovi potpisi, otisci stopala i dlanova. Spuštao sam se polako ulicom, nedjeljom polupraznom, i zastajkivao svakih desetak koraka kao gonič magaraca: ovaj za ovo, ova isto, ovdje je dvoje pobjednika, svaka čast, to je bilo prije tri godine, ovome su i titulu stavili, u otisku dlana zadržao se opušak i voda, a-da… neobično stopalo, a ne, ovo nije, ovo je poklopac kanalizacijskog otvora. Onda sam nastavio nešto bržim korakom. Dvoje me je pokušalo nešto priupitati nesebično raširenih ruku, sigurno nisu tražili da se fotografiram s njima za uspomenu. Još bi trebalo pripomenuti to da su me, pri samom dnu ulice, gledano s moje strane, pokušali namamiti u muzej srednjovjekovne torture. Prolazio sam pored parkova, rijetkih ljubitelja koturaljki. Na okretištu tramvaja, na mjestu s malo radosti jedna je žena stajala s dvjema teškim vrećicama u rukama kao da ih želi nekome prepustiti. Gospodin je češljao svoga sina. Dvoje se značajno pogledavalo kao da su kontrolori. Kupite kartu jer se isplati biti fair. Kola su trznula i krenuli smo. Izronili smo na svjetlo dana i ubrzo stali na semaforu. U tramvaju jedna je žena glasno pričala, objašnjavala ulice i križanja kojima prolazimo. Još jedna, pomislio sam, koja neumorno priča sama sa sobom. Poslije sam shvatio da zapravo priča s dvjema djevojkama koje su sjedile iza nje. Ona se uopće nije okretala, a one su je tiho zapitkivale gledajući je u zatiljak. Izišao sam stanicu prije, opet jedan park. Na klupi je ležao bočno, okrenut suncu, s puno kilograma i s puno odjeće na sebi – vojničke čizme, bradat, čupav, oko 50 godina – mahnuo mi je.

Uvijek sam mislio da je to nedjelja. Da je nedjelja taj dan. U tome me je pokolebala vojna knjižnica u kojoj sam jednom pronašao tada već zastarjelu bilježnicu nekog poručnika, crvena tvrdih korica. Pedantno vođen dnevnik: disciplinski prekršaji, vojnik taj i taj iz spavaonice 22 opsovao majku i lupio šakom tako da je vojniku tom i tom iz spavaonice 23 izbio dva zuba, na tuširanju od predviđenih 97 vojnika nije bilo 12. Stanje materijalno-tehničkih sredstava, obuka, poligoni, kulturni programi, trebaju li kuhari dobiti nagradne dane zbog… Valjda je pisalo „uštede“, nije sve čitko. U toj bilježnici nacrtana je i tablica iz koje je vidljivo da najveći broj vojnika počini smub, pisalo je baš tako smub, samoubojstvo, u ponedjeljak, u popodnevnim satima prije večere. Zatim dolazi nedjelja, a zastupljeno je i ostalih pet dana u tjednu. Zašto ponedjeljkom? Tada se sve počinje ponavljati.

 

Kasni dolazak

Ojužilo je i večeri nisu više prohladne. Ostao sam dokasno, obišao samo nekoliko usputnih šankova, onako podbočen popio nekoliko svijetlih, tamnih, gorkastih, egzotičnih, mutnih. Nisam baš otprve uspio pronaći posakrivane prekidače za svjetlo u hodniku i kupaonici. Ne znam što bih da se Zekoslav Vaillant nije onako majušno i plavičasto sjajio u tmini.

 

Dogodilo se

Dakle, vraćam se iz grada, skrećem u svoju uličicu koja u blagom usponu vodi do kuće. Ispred ulaza vatrogasno vozilo. U hodniku gužva, galama, Upravitelj ljutito gestikulira. Brat Ivo lupa se lijevom rukom po grudima. Trojica veselih brkatih vatrogasaca. U središtu gužve Mirela, naježena, nakostriješena i uplakana. Odmotava se priča. Mirela je krenula na ispit, važan i težak ispit. Brat Ivo je isključio lift. Nije znao, nije znao da ima nekoga u liftu. Onda je lift neobjašnjivo propao, jednostavno propao s „između šestog i petog“ na „između drugog i prvog“. Ona je vikala, vikala i lupala. Pojavio se Ivo i vidio je samo nečije noge. Saginje se i pokazuje Upravitelju kako je onda vidio samo Mireline noge. Ona ga odguruje. Netko je pozvao greškom i ambulantna kola. Mirela se opire. Trebalo bi ga objesiti i pet-šest puta skinuti, pa opet objesiti, prijeti Upravitelj. Lift? Ne, nego onoga tko je zvao liječnike. Kako je moguće da se lift više nije mogao uključiti i pokrenuti, bar do prizemlja? A vatrogasci, zašto im je trebalo gotovo sat vremena? Poprište prvo napuštaju liječnici neobavljena posla. Upravitelj s bratom Ivom odlazi u ured, Mirela bez položenog ispita, ali s pratnjom odlazi uz stubište. Ljubazno otvaram i pridržavam vrata vatrogascima. Nemoćno i s razumijevanjem vrtim glavom i sliježem ramenima. Događa se.

 

Visoki glasovi

Još samo dva dana pa povratak. Popodne, cijeli dan i dugo prijepodne. Odlazim da se pozdravim s Upraviteljem. Sjedimo oko stolića na kojem su bombonijere i konjak.

– Ma eto vidite – jada se – ti pjevači, pa oni pojma nemaju, pravi idioti. Taj Farmando, Orlando, Tarando ili kako se već zove, ovdje je šest godina, a svaki put kada treba nešto otpjevati za kuću, ma ništa. Uvijek se napne, kao puran, zacrveni, a falša. Inače ništa s njim čovjek ne može. S njima općenito. I što su viši glasovi, to gore. Tenori i sopranistice, glasovi su im pojeli mozak. Strašno. Uzmite, molim Vas, ovu s kokosom niste probali. Točimo višekratno konjak. Živjeli!

 

Opet liftom

Vraćam kompjutor. Idem dugim hodnikom i mahanjem torbom u desnoj ruci dajem si ritam. Kucam, kucam. Ništa se ne događa. Što s Holandezom? Ipak, otvaraju se susjedna vrata i veselo traženo lice: Vratio si se, a tu je i, valjda dobro vidim – pokazuje na kompjutor – kokoš, očišćena.

Krenuli smo po kavu i došli do kraja hodnika. Sada trebamo dolje. Zaustio je, zastao da kaže: Liftom?