Treba se kretati | Krešimir Mićanović
ZAJEDNIČKA SOBA
Gospođa Podne
Sjeo sam nakratko s gospođom Podne u TV-dvoranu i ona mi objašnjava da će se ovaj dom zatvoriti najkasnije u proljeće. Zgrada će se prodati i prenamijeniti, možda i srušiti.
– Mi tu ne možemo ništa – kaže to takvim tonom kao da opravdava i sebe i mene što to ne možemo spriječiti.
– Iako to oni gore za međunarodnu suradnju znaju, i dalje mi šalju ljude. Jučer jedan Korejac, a danas vi.
Potom odlazimo na međukat, otključava vrata 11 i pokazuje mi apartman: hodnik, WC s kupaonicom, soba s minikuhinjom i balkon. Izgleda jadno i podnošljivo. Stigao sam dakle u grad oko 10 sati i taksijem se uputio do ovoga doma u kojem mi je osiguran smještaj prvih nekoliko mjeseci. Zbog zatvaranja doma gđa Podne savjetuje mi da što je moguće prije pronađem neki drugi smještaj. Predlaže mi ljubazno da odemo pogledati stan njezina sina koji je u blizini.
– Samo ako vi želite – kaže mi nenametljivo nakon što mi je objasnila da je taj stan veći, s televizorom i telefonom, a cijena je potpuno ista kao ovdje u domu.
Prijedlog je sasvim u redu, ali se ipak premišljam, hodam amo-tamo po sobi s minikuhinjom, tj. dva koraka lijevo, korak desno. Gospođa strpljivo čeka, drži pregršt ključeva u ruci i s njima uopće ne zvecka. Obučena je u trenirku, na nogama šlape za po doma. Ovdje radi, što će mi tek poslije postati jasno, i kao upraviteljica, i kao čistačica, i kao blagajnica. Da, kad se prevede njezino prezime, jasno je kao sunce da se žena preziva Podne i ja tu ne mogu ništa učiniti.
Razborito odlučujem da idemo pogledati stan. Sjedamo u njezin auto i nakon tri-četiri minute već smo stigli. Stan je u prizemlju, sasvim u razini zemlje. Sve mi je to bilo jasno čim smo ušli u zgradu i glavnim hodnikom krenuli prema vratima stana. Sve što je gđa Podne rekla točno je. Jedino nisu spomenuti detalji da stan na primjer zaudara na vlagu i da bih se trebao tuširati u nečemu što sliči nešto većem sudoperu. Mislim da bi mi se u ušima počela skupljati mahovina da ovdje proboravim samo nekoliko dana. Zbog niza građevinskih zahvata najtočnije bi bilo ovaj stan opisati kao vrlo komforan staklenik za čuvanje cvijeća, skupog bicikla, televizora i telefonskog aparata preko zime. To je bajta, rekao bi prvi susjed mojih roditelja. Kada sam objasnio da bih se ipak vratio, gospođa Podne je rekla: O, lijepo, lijepo, samo kako vi želite – zvučala je vrlo zadovoljno, pa sam pomislio da me nije dobro razumjela. Kad smo se vraćali, rekla je s ne malo sjete kako je u onom stanu godinu dana živio jedan Japanac. Vrlo simpatičan crnokosi mladić, zubar, a odselio se prije mjesec dana. Dok sam raspremao stvari u apartmanu broj 11, sjetio sam se toga „crnokosog“ Japanca i nešto me probolo. Valjda je živ i čitav, a možda leži bolestan, čak i iskusni liječnici vrte glavom u nevjerici, da tako brzo…
Bljedoliki
Tako je otprilike počeo boravak u domu u kojem sam proveo nepuna dva mjeseca, kasnu jesen i početak zime. Zgrada je smještena u rezidencijalnom dijelu grada, na jednom od brežuljaka koji okružuju dio grada s lijeve strane rijeke. Kada bi bilo lijepo vrijeme, a te kasne jeseni padala je kiša neuobičajeno rijetko, šetao bih kvartom, mirnim ulicama bez puno prolaznika i s malo prometa. U blizini nije bilo trgovina, restorana, samo velike privatne kuće i psi čuvari. Zgrada s dvadesetak skromnih apartmana kao da je greškom bila u kvartu i gotovo da je normalno što je treba ukloniti. Boravak u apartmanu 11 sveo sam na spavanje i obavljanje kupaonskih stvari. Jednom sam skuhao čaj i umalo zapalio kuhinjsku krpu koju sam ostavio na malenom štednjaku. Ponekad bih navečer na desetak minuta otišao u TV-dvoranu gdje bih redovito zatjecao jednoga postarijeg gospodina. Sjedio je nepomično, poput Indijanca, više sam zurio u njegova leđa i glavu nego u televizor čekajući da se nešto dogodi s njegovim tijelom. Jedini dokaz da je živ bilo je to što je s vremena na vrijeme pritisnuo dugme na daljinskom i promijenio program. Bio sam jedan od rijetkih bljedolikih gostiju-stanara. Moja prva susjeda s lijeve strane bila je Azijatkinja. Nedjeljom bih u svojoj sobi besplatno slušao njezino prijepodnevno muziciranje na violini, čelu ili nečemu takvom iako bih radije da sam mogao dobro umotan u deku mirno spavati. Tanki su zidovi propusni za zvuk, još gore za hladnoću, pa sam zbog toga prije spavanja navlačio čarape. Jedno sam se jutro probudio s osjećajem da me je otukao mraz. Šuma nedaleko od doma bila je sva bijela. Onaj isti prvi susjed mojih roditelja rekao bi: Noćas je zeko tražio svoju mamu. Jedno od pravila domskog života bilo je da nema tuširanja poslije 10 navečer i prije 7 ujutro. Opet su krivi tanki zidovi. Cifrastim rukopisom gđa Podne ispisala je upozorenje i zalijepila ga na vrata malene portirnice u kojoj je smješten telefon koji suludo guta kovanice. Gospođu Podne viđao bih rijetko. Ljubazno nasmiješena pitala bi uvijek isto: odakle sam. Kada bih odgovorio, samo bi rekla: O, lijepo, lijepo. U dva navrata nosio sam joj stanarinu. Živi u lijevom krilu zgrade, u prizemlju. Stan je prenatrpan stvarima, a u hodniku su već pripremljene kutije za selidbu. Tražio sam na zidu sliku sina, no samo gobleni i gobleni. Bilježim još da je kat ispod mene bila i Hanna. Ona je nepatvorena bljedolika. Jednom me je pozvala na večericu. Sjedili smo tako za stolom, jedno nasuprot drugom u sobi sa slabom rasvjetom. Jeo sam neumjereno sendviče s krastavcima, umjereno pio vino i gledao njezino blijedo lice koje me je nepogrešivo podsjećalo na lice koludrice koja iz ne znam kojih sve razloga nikako da iziđe na svjetlo dana.
Preko puta muzeja
Već nekoliko tjedana započinjem s pisanjem pisma. Sjedim u sobi koju zovemo zajednička i cijelo jutro radim na tome, započinjem s pisanjem pisma. Gledam na veliku staklenu zgradu smještenu točno preko puta, dijeli me od nje nekakvih dvadesetak metara. U njezinu prizemlju, na prvom i drugom katu, smješten je muzej o računanju, mislim da ga se može tako opisati. U njemu se pokazuje kako se nekoć računalo i kako se sada računa. Sa svoga stolca dobro vidim izložene sprave za računanje, osobito one u prizemlju, i prodavačicu karata. Danas gotovo da se i ne može nikoga vidjeti kako hoda od sprave do sprave, od naprava s pomičnim kuglicama do kompjutora. Tik do ulaza nezanimljiva prodavačica lista nekakvu brošuru, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da se nevoljko vratim onamo gdje već jesam, u sobu. Ustajem i lagano pritvaram prozor, iz čiste navike malo navučem zavjesu, kao da nešto popravljam i spremam. Pa kad sam već na nogama, napravim i pet-šest koraka po sobi prenatrpanoj knjigama i električnim kabelima. U njoj su, dakle, i tri stola složena tako da čine jedan vrlo veliki stol, tri drvena stolca i jedan aluminijski s naslonom od lažne kože, rasklimani drveni ormar, tri otvorene police, i svaka je od njih viša od dva metra, dva kompjutora, jedan kazetofon, jedan mrtav monitor na podu, kanta za smeće, neupotrebljiva vješalica za ostavljanje kaputa. Na jednom se stolu stalno nalazi šareni tanjurić koji je nekoć bio dio servisa za kavu, a na njemu se vrlo često pronalaze čokoladice slične čokoladicama životinjsko carstvo, slične i po svojoj veličini i po nacrtanim žirafama, zečevima, krokodilima itd. Taj stol nije moj, no to ne znači da ja ne jedem životinjice. Na drugom se stolu uvijek nalazi termosica, nekad puna nekad prazna, i dvije keramičke, lijepo obojene šalice za čaj čiji su rubovi, s masnotamnim naslagama, sad već vjerojatno teško operivi. Iz njih se, ali to čine samo oni koji to jako vole, pije čaj i ljeti i zimi. Na trećem stolu ne nalazi se ništa specifično po čemu se može razlikovati od prvog i drugog stola. Jednolično i jednostavno sjedim za njim, obično gledam u kompjutor i surfam po internetu. No s obzirom na to da se u posljednja dva tjedna intenziviralo moje započinjanje pisanja pisma, sada to činim i češće i upornije. Dakle, napravio sam nekoliko koraka po sobi, provjerio tanjurić sa životinjama i odabrao slonića, zatim pogledao na drugi stol na kojem je upadljivo, točno na sredini, još u petak tajnica ostavila papir za Čeha s molbom da joj se, za potrebe jednog export-import poduzeća, prevede: high quality meat. Kako mogu primijetiti, papir je nedirnut, meso neprevedeno: high quality meat. Čudno, pitam se. Pa gdje je Čeh? Da mu se nije nešto dogodilo?! Lagano uznemiren pogledam na policu, na njegov prazan stolac, pa opet na stol, otvorim razdrmanu ladicu. Prazna je, samo jedan crveni debeli flomaster i ugušena stara muha. Uzmem je i stavim na papir, točno na riječ meat, tako da znam, da se mogu uvjeriti, da mogu provjeriti je li dolazio ili nije dolazio. Vratim se na svoje mjesto, potpuno koncentriran na sve povoljne okolnosti koje mi omogućuju da započnem s pisanjem pisma. Sâm u sobi! I upravo kad sam htio spustiti kažiprst na slovo d, začujem žamor i ciku. Djeca!! Gomila đaka s teškim torbama na ramenima. Natiskuju se preko puta moga prozora, nedaleko od ulaza u muzej, nestrpljivo se pripremaju da zajednički prijeđu ulicu.
– Tišina, tišina – smiruje ih učiteljica – čekajte da se upali zeleno svjetlo. Gledam zatim kako se njezina ruka podiže, kako se ruka ponad dječjih glava ritmički kreće, pomiče lijevo-desno. Gledam kako ruka broji.
Rođendan
Jučerašnji dan bio je osobito zanimljiv i uspješan. Nakon preseljenja iz apartmana u stan trebalo je kupiti neke stvari. Ustao ujutro ranije, u velikoj robnoj kući pronašao četku za WC i jednu lijepu stolnu lampu boje mesinga, sve to strpao u torbu, pa veselo produžio na posao. A tamo iznenađenje. Dolazi u sobu Maric, sve troje tu, da potpišemo čestitku šefu za rođendan. Ne mogoh se suspregnuti pa rekoh: O, baš pažljivo… No to nije sve, opet dolazi narečeni da idemo glavom i bradom čestitati šefu u 11 sati. Smješkamo se Čeh i ja… Idemo na čestitke. Maric, Dmitrij zvan Mitja, tajnica i nas troje. Hanna je zbunjena, ali vrlo snalažljivo biće. Naime, prije negoli ćemo pokucati na vrata, Maric joj objasni da ona kao dama treba predati dar i reći koju… I tako Hanna preda dar čudnog izgleda, upakiran kao da ga je zamotavalo dijete od sedam godina, i održa dugu, dugu zdravicu na svome materinskom jeziku. Svi stojimo dok ona govori, a šef se samo milo smješka, a na glavi ondulirana frizura. Mi ostali šutimo, ona je sve rekla umjesto nas, pa posjedasmo u malu predsobu iz koje se inače ulazi u šefov ured. Ponudio nas je bombonijerom. Samo Čeh i ja nismo uzeli ni jednu čokoladicu, već nam je valjda prisjelo ono Hannino životinjsko carstvo. Sjedili smo dvadesetak minuta, priča šef da ga raduju čestitke, ali da ga opet ne raduje to što se gomilaju godine. Ponovio je nekoliko puta: carpe diem! carpe diem! Poslije svega pita me Hanna nasamo jesam li dao Maricu dva i pol eura. Naime, toliko su svi priložili. Pitam je li i Čeh nešto dao, ona kaže da nema pojma. Onda rekoh suho: Nisam. I dodam: Ma je li to za frizuru?
Ona me povlači za rukav i provjerava jesu li vrata zatvorena. Smijucka se sva zacrvenjena: E, stvarno, nikada ga nisam vidjela s takvom frizurom.
Po povratku u stan lijepo sam instalirao četku za WC i namjestio lampu, zavrnuo žarulju, i spavao sve do sedam navečer.
Vegetarijanski ručak
Objasnila mi je prijateljica preko telefona kako se može brzo napraviti jedan dobar ručak. Kupi se juha u vrećici, i to je vrlo jednostavno. Najmanje je problema s proljetnom juhom. Sipaj u kipuću vodu, miješaj, čas posla. Inače i druge gotove stvari nisu tako loše za one koji se teže snalaze u kuhinji. Jedino treba pogledati prije kupovine što piše na vrećici. Naime, treba izbjegavati kancerogene sastojke. Piši, piši – govori mi ona. Jako su ti opasni E123 i E110, ima ih u gumenim bombonima, čokoladnim bombonima, haribo je posebno opasan. Trebam paziti i na šlag u plastičnim posudicama. Kažem da šlag ionako ne jedem, ali nema veze, trebam paziti. Dalje, govori mi, ni za živu glavu smrznutu ribu marke iglo, svašta se stavlja i u vrhnje za kuhanje, topljene sireve za mazanje, puding od vanilije. Onda nastavljamo dalje s mojim ručkom. Na redu je salata. Da, salata također nije problem: luk, paprika, paradajz. Lijepo se to izreže, pa u zdjelu, malo ulja, ako se ima, onda najbolje maslinovog, malo octa, ako se ima, onda najbolje jabučnog, nekoliko zrnaca soli, ma to je čas posla. Dobar ručak znači da trebaš i komad mesa? Čvarci i druge stvari iz djetinjstva? E onda, nema problema, jedi meso. Najbolje mi je da kupim filete, ima ih svaki supermarket, i to panirane pureće. Ali opet pazi na one eove. Rekla mi je da ih odmah onako smrznute trebam ubaciti u vrelo ulje. U početku smanjiti plin, a onda pojačati. Sve u svemu, evo pohanih purećih fileta boje zlata za samo sedam-osam minuta. Moraš ih samo dvaput okrenuti. Lako mi je bilo slijediti njezine pouzdane upute. Prvo salata, pa nekancerogena jednostavna proljetna juha za četiri tanjura, što znači dva za ručak i dva za večeru, a potom prženje. I trajalo je sedam-osam minuta, ali sam dobio čudnu kombinaciju: izvana ugarak, a iznutra sirovo odmrznuto meso. Osim toga, ulje je toliko prskalo da sam zamazao pola kuhinje, dim, otvaraj prozor. Ali, zato je bila dobra salata i juha bez dosad poznatih kancerogenih sastojaka. Jednostavno rečeno, pravi vegetarijanski ručak.
Doktor Frank
Gotovo je cijeli ponedjeljak prošao u znaku Goethea. Dakle, redovito se ponedjeljkom ujutro, dok sam još pospan i dok ne mogu prežaliti što je uopće i započinjao vikend kad već traje tako kratko, pojavljuje dobrodržeći pedesetpetogodišnjak vrlo zainteresiran za učenje jezika. Razlozi zbog kojih uči hrvatski navodno su poslovne naravi, uvozno-izvozni, no u svakom slučaju jedan je od onih rijetkih koji pokazuju toliku motivaciju i disciplinu. Izuzetak je i zbog toga što ga ne oslovljavam prezimenom, nego ga prisno i jednostavno zovem imenom – Frank, tj. Doktor Frank.
– Čemu Goethe – pita me bez bilo kakvoga posebnog uvoda i marljivo iz torbe vadi dvotomni rječnik, gramatičicu, papire i bilježnicu na kojoj je sitnim slovima napisano Vokabular. Sjedimo svakog ponedjeljka u kavani nedaleko od muzeja, što znači i nedaleko od zelenkaste zgrade u kojoj se nalazi ona zajednička soba. Obično naporno komuniciramo 90 minuta, pijemo nešto što nazivaju kavom, i sve to skupa zove se držanje privatnih sati, doduše na javnom mjestu. Frank, Doktor Frank vrlo je obrazovan, diplomirao je političke znanosti, klasičnu glazbu i francuski, no nikako ne može npr. čuti neke moje napola progutane glasove i prihvatiti da su, eto recimo, smrt i ljubav ženskog roda. Uglavnom ponavljam, ponavljam, sričem, slovkam. Gotovo da me boli čeljust od uzastopnih pokušaja da prerazumljivo izgovaram riječi i rečenice. On me promatra ponešto zbunjen, napeto zainteresiran za kretnje moga jezika i zbivanja u usnoj šupljini. Tako je to kad se uči divlji jezik, vrlo neobuzdan s toliko glasovnih promjena, nerijetko ga tješim. On tada zakima glavom, da, to je viša sila, sudbinske stvari, slaže se u potpunosti sa mnom da ni ja ni on nismo krivi. Nakon tog kimanja obično se nagne prema meni kao kad se pacijent u teškim neprilikama nagne prema liječniku da bi mu povjerio svoju najveću bolesnu tajnu. Pritom je onaj prvi na rubu očaja, a drugom je najvažnija stvar da se po svaku cijenu zadrži nužan higijenski razmak.
– Znate – iskren je Doktor Frank, i nagnut – ja sve zaboravljam, stalno učim i još više zaboravljam.
– Tako dakle, ma nemojte… – govorim polako i izražajno, proizvodim glasove tako da mi bride usnice, kao da pušem mjehuriće od sapunice, kao da do iznemoglosti ponavljam dječju pomirbenu pjesmicu mir mir mir nitko nije kriv – ava ava ava nitko nije krava. Potpuno sam unezvjeren zbog načina na koji govorim i zbog blizine njegove glave. Sve se to ponavlja s manje ili više varijacija gotovo svakog ponedjeljka. Ali ovo se jutro Frank prvo obrušio na Goethea.
– Čemu Goethe – pita me na svome jeziku, ali ne očekuje nikakav odgovor, kao da je samo došao s nekim podijeliti svoju brigu. Da, podijeljena briga uvijek je manja briga. Vadi iz torbe još jednu kopiju, jednu priču koju sam mu dao za lektiru. Cijela je stranica strpljivo iščrčkana, iznad svakog retka, i na lijevoj i na desnoj margini, ispisan je prijevod nepoznatih riječi. Pokazuje mi rečenicu: „Ako je adresa gladna…“
– Oprostite – pita me u nevjerici – ali kako adresa može biti gladna, to je nemoguće! I što to znači ako je, kad nikada nije i ne može biti gladna. Pa nije adresa poštar ili pas da bi bila gladna!
– Znate, Doktore Frank – pokušavam da ga ne naljutim – to nije jednostavno. Spomenuli ste i Goethea, pa način na koji ste to povezali, mislim gladnu adresu i njega, da, to je vrlo zanimljivo. Samo… Kakve to veze ima…
– Pa vi me ne razumijete – prekida me odlučno Frank i nastavlja objašnjavati. – Goethe, čemu Goethe, to je opće pitanje. A ova priča koju ste mi dali, to je pojedinačno pitanje. Bio sam kod vas na moru i nitko ne govori da je adresa gladna. Zato ne bih više čitao nikakve priče, to su sve same fantazije i u njima nekakva filozofska pitanja. Ako mi se pokvari auto kod vas, što ja mogu reći. Ništa! Odsada, molim, hoću samo korisne i normalne riječi, onako kako ljudi govore. Nikakve fantazije! Evo, recite mi, kako da objasnim da se probušila guma na autu?
– Znate, Doktore Frank – pokušavam malo razlabaviti situaciju – to nije jednostavno. Ja naime nemam auto, ali… da sam na vašem mjestu… negdje na cesti kojom se putuje na more, na početku kilometarske kolone samo bih… pokazao rukom… na probušenu gumu. To je nekako najjednostavnije i najbrže.
Gleda me moj Frank u potpunoj nevjerici, kao da gleda automehaničara koji mu je upravo strpljivo, ali i ravnodušno objasnio da ne zna promijeniti gumu, a iza njih automobili okrutno trube na ljetnom suncu, urlaju vozači da mu majku, da mu sve po…
I onda se sve opet vraća u kolotečinu našeg ponedjeljka. Po isteku devedeset minuta pozivamo konobara, onda nas on pita plaćamo li odvojeno ili zajedno. Doktor Frank kaže razborito: odvojeno. Zatim svatko ritualno vadi svoj sitniš. Da, dug račun i čista ljubav. Dok trpa kovanice u novčanik, konobar nam još zaželi lijep ostatak dana. O, da, preda mnom je dug dan. Frank i ja zastanemo još na trenutak ispred kavane. Prije negoli ću pretrčati ulicu, Doktoru Franku obećam sasvim ozbiljno, treba naime pod hitno vratiti poljuljano povjerenje kod klijenta, da ću mu ubuduće davati samo normalne i korisne tekstove. Nikakve fantazije, neće biti nikakvih gladnih adresa. Samo da vuk bude sit i ovce na broju.
Goethe
Preskačem po dvije stube dok se penjem na drugi kat. To je nešto poput jutarnje gimnastike nakon sat i pol vremena provedenih u kavani s Doktorom Frankom. U zajedničkoj sobi već je okupljeno društvance. Čeh, Hanna i naš kolega iz druge sobe Mateo. Debeli zastori navučeni su na prozore i kroz njih tek slabašno prodire svjetlost ranog prijepodneva, pa zbog toga neracionalno gori žarulja. Upao sam u raspravu. Na jednoj je strani Hanna, gricka svoje životinjsko carstvo, a na drugoj je strani Mateo, sjedi za mojim stolom. Dakle, povela se rasprava o dva pitanja koja su se neobično ispreplela: čemu služe ocjene u školi i što sve mora znati pravi boss. Hanna dokazuje da su ocjene važne jer da su one pokretačka, mobilizatorska snaga bez koje nema motivacije, a dobro se zna da bez motivacije nema ni uspjeha, a neuspjeh ne vodi ničemu. A što se tiče bossa, svaki pravi boss mora znati što rade njegovi podređeni, osim toga, pravi je boss uvijek uzor, tvrdi Hanna. Mateo je pred penzijom, dakle prilično stariji od Hanne i tog mu je posla puna kapa, ma došla voda do grla. Sa svojim šefom je, a rade praktično na istom katu već 30 godina, strogo i beskompromisno na Vi. Treba izdržati tolike godine. Nema tu nikakvog popuštanja ili bilo kakve, pa i lažne, intimnosti. Tako da je potpuno jasno da mu se na sve ono što kaže Hanna jednostavno bljuje i bljuje. No s obzirom na to da je on ipak jedan uglađeni gospodin, vjerojatno mu se samo lagano povraća. Valjda je to tako. Pristojno pušta Hannu da govori, a onda daje kontraargumente pozivajući se na svoje iskustvo. Ipak se svi ti argumenti mogu svesti samo na to da je nekada bilo bolje. A gdje je Čeh u ne previše uzburkanoj raspravi? Mirno gleda njih dvoje, mene kako stojim naslonjen na ormar tik do vrata, i lupka kvrgavim palcem po stolu. Hanna je jedno domaće stvorenje, pojasnio mi je već nekoliko puta Čeh. Po cijele dane sjedi u školi. I kad je vani kiša i kad je sunce. Nikako se ne da nagovoriti da ode u šumu. Sjedi za svojim stolom i tipka pričice iz junačke zavičajne povijesti. O vitezovima i ružama, o izgubljenoj zemlji i djevicama, o krumpirima i motikama. E da… to su napregnuća i postignuća. Ona ti je jedno, dragi moj, pitomo domaće stvorenje s niske prečke.
– Hanna – kaže iznenada Čeh i uperi onaj kvrgavi palac prema njoj – baš bih požderao jednu tvoju čokoladicu!
I ne čekajući da ga Hanna pristojno ponudi, napola ustane sa stolca i onakav sav koščat i dug lagano se protegne preko kompjutora i zgrabi tri životinje. I vrati se u sjedeći položaj sa slavodobitnim smiješkom, ah, ah.
Za cijelo vrijeme te neravnopravne borbe gori žarulja u zajedničkoj sobi. Njezini su svi prozori okrenuti prema jugoistoku, vani se sunce približava podnevu, a na prozore su navučeni debeli zeleni zastori.
– Možda da sunce unese više svjetla u našu raspravu – kaže konstruktivno Mateo i ustaje da bi razmaknuo zastore.
Ali ne ide to lako, treba ih dva-tri puta čvrsto povući, lijevo-desno, gore nešto zapinje, tresu se zastori…
– Eh, pa što vi imate prašine… – čudi se naš kolega iz susjedne sobe i odmah briše ruke vlažnom maramicom.
– E da, tako je to kad se hoće više svjetla, uvijek netko nastrada – odgovaram neskromno ushićen svojom domišljatošću. O hvala ti, Doktore Frank, hvala ti na Goetheu i svim gladnim adresama. Častim te kavom svakog ponedjeljka do kraja svijeta!
– Tako dakle, mladiću, izvoli lijepo onda sjesti na svoje mjesto – pokazuje mi ispražnjeni stolac za mojim radnim stolom. – Kada mladi sve znaju, stari mogu ići – smješka se Mateo i zastaje kod vrata.
– Nije rekao mehr licht nego mehr nicht, tvrde neki – javlja se Čeh. – Što hoće reći da mu je bilo dosta. Ljudi, ma pustite me da umrem, dakle – više ne.
– Da, to mogu potpuno razumjeti ako je tako dugo umirao u naslonjaču. To sigurno nije previše udobno.
– Moguće je, moguće – povlađuje mi Čeh – da mu je naslonjač bio neudoban. Ali nisam previše u to uvjeren, sigurno je naslonjač bio od plemenitog drveta, a morala se za pjesnika naći i topla dekica, udoban jastuk.
– Moguće je i to – povlađujem ja Čehu – vrag su ti naslonjači. Izgleda da je u devetnaestom stoljeću naslonjač bio vrlo popularno mjesto za umiranje, doduše samo slavnih i bogatih ljudi. Naime, ne postoje pisana svjedočanstva da je u naslonjačima umirao običan neuk narod. Da se bilježila smrt običnih, i to bi već bilo nešto. Pa još da se bilježi je li to bilo u naslonjaču, na krevetu, na polju ili na sjeniku – taman posla. Čitam neki dan u novinama da je američki predsjednik Grant na hladnoj terasi svoje drvene kuće umotan u šal pisao memoare. I gdje se ljuljuškao? Pa valjda u naslonjaču! I što je još radio dok je pisao i dok se ljuljuškao – umirao!
– I što iz sveg toga možemo zaključiti? – fino mi servira Čeh da poentiram.
– Da je naslonjač bio vrlo udoban… Jer u suprotnom ne bi predsjednik na njemu mogao pisati svoje memoare. A svi znamo da su memoari dugi, je li tako Hanna?!
– Osim o kvaliteti naslonjača – javlja se moj mili Čeh – možemo pretpostavljati… Kao prvo: Grant je imao buran život, jer da bi se pisali memoari, trebalo bi imati štofa za tako nešto. Pustolov, vojnik i predsjednik. Dug život na paklenom Jugu…
– A što tebi znači dug život? – prekida ga Mateo neobično osjetljiv kad se život mjeri godinama.
– Da, kako se uzme… – češka se Čeh po glavi, što bi trebalo značiti da će se i on jednom suočiti s tim teškim pitanjem, ali sad eto nema vremena, pa nastavlja koncentrirano brijati o Grantu.
– Kao drugo, možemo zaključiti da je Grant dugo umirao, jer kažu da je napisao čitave memoare dok je umirao. A za to, kao što znamo, treba vremena, je li tako Hanna?! Ne treba nas zbuniti to što je d-u-g-o umirao, to samo znači da je ž-i-v-i-o, da se život nešto otegao pri kraju.
– Što se tiče posljednjih riječi, navodno postoje različite teorije?! – pitam Čeha ustreptao od želje za spoznajom.
– E, kod ratnika i revolucionara uvijek su iste riječi… Ali kod našeg pjesnika… E, tu ima ozbiljnih teorija. Dakako – uživio se u svoju ulogu Čeh, pa još jedanput s punom ozbiljnošću ponovi – dakako. Jedni smatraju da se stari pjesnik obratio kćerkici svoje snahe, dakle svojoj unuci, spominjao je šapice! Međutim, za nas je u svakom slučaju od brojnih teorija zanimljivije to da je te iste godine kada pjesnik umire otkrivena šibica. Zbog toga bismo trebali prihvatiti bez tračka sumnje da je umro s riječima na usnama – mehr licht. To je vrlo kratko i lijepo zvuči, nekako proročanski. Drvce s crvenkastom glavom, jedan potez po hrapavoj površini i – vatrica, svjetlo!
– Šibica! – kažem zadivljeno.
– Da, šibica, upaljač dolazi kasnije – odgovori samozadovoljno Čeh i zapilji se potom u Hannu.
– Hanna, ti… mislim, znaš o kojem pjesniku govorimo?!? To se često javlja u križaljkama i u kvizovima, baš jučer na primjer u „milijunašu“…!
– Ma vi ste obični idioti – odgovori Hanna bez imalo oklijevanja, s malo rumenila u licu, ustane, zanjiše se i u dva odlučna koraka domogne se vrata na kojima stoji mrtav-hladan Mateo.
– Ma poljubite me u dupe! – reče Hanna i iziđe ne zatvorivši vrata.
– E, mladići moji… – započne Mateo polako i obzirno – to se zove načitanost i obrazovanost! I to vam je također Goethe, „Götz von Berlichingen“, ako niste znali. Može s poljubite me ili još bolje i preciznije s poližite mi. Pa… kako vam drago – dotuče nas Mateo, ugasi svjetlo u pol bijela dana i za sobom mirno zatvori vrata.
Od porculana
Na glavnoj stanici kroz koju prolaze gotovo svi gradski autobusi sretnem Čeha. Zove me doma na pivo, „čisto spontano“. Ne vozimo se istim busom, pa mi to nije usput, ali me uvjerava da ništa ne brinem, idemo na češko pivo. Čeh je unajmio stan u privatnoj kući, u prizemlju, dvije velike lijepe sobe, kuhinja posebno, kupaonica, ostava, hodnik. Sve je namješteno, cijena prihvatljiva. Gazdarica koja živi iznad pristojna je žena, neudana, priča mi Čeh i odjednom zamaše rukama kao da će poletjeti, naime gazdarica se bavi kanarincima. Kada je došao ovamo, stanovao je kao i ja u onome istome rezidencijalnom naselju, ali ne u domu tako da nije upoznao gospođu Podne. Objašnjava mi da je živio nedaleko od groblja koje je smješteno uz samu cestu. Sjećam se toga groblja, naravno. Onda zajedno utvrđujemo da je živio točno u onoj kući ispred koje se nalazi telefonska govornica. Iza te kuće nalazi se lijep vrt, a u tom vrtu kućica za goste i u njoj je živio Čeh. Kaže mi da je bio vrlo zadovoljan u vrtu s desetak vrtnih patuljaka. Patuljci su vrlo popularni, niču kao gljive poslije kiše. Ovdje je već godinu dana s familijom, u prizemlju ove kuće, u naselju čiji je zaštitni znak magarac, pa nas zato u dnevnoj sobi, u kojoj sjedimo, sa zida gleda umorni sivi magarac. Prave su životinje, maše Čeh krilima, gore s gazdaricom. Pivo je stvarno dobro, pije se, jedno pa drugo. Nakon pola sata dolazi i žena s djevojčicama. Jedna već ide u školu, a malena je stalno s mamom i tatom. Da, s njim kada nije na poslu. Ona je kućni ljubimac. Simpatična familija. Ona nam manja djevojčica sramežljivo, a i ponosno, pokazuje majicu i hlače koje su upravo kupljene. Poslije mi sva radosna donosi krokodila, crnu panteru, medu i zmiju koja se zove Baobao. Sve to uredno redam po stolu. Eva, tako se zove žena, pita jesmo li gladni. Četiri su sata popodne i ja kao pridruženi član ručam s četveročlanom obitelji. Prije toga došlo je do manjeg incidenta kada je trebalo maknuti zmiju koja se zove Baobao, medu, crnu panteru i krokodila sa stola. Rasplakala se malena od ljutine. Nitko se zbog toga naravno ne uzbuđuje. Mama je ipak upozorila stariju kćer da se ne treba smijati mlađoj sestri. Može, ali samo malo, napomenuo je smrtno neozbiljno tata Čeh. Objasnio mi je različite strategije u malim kućnim borbama uz čiju bi se pomoć svi trebali osjećati istodobno i pobjednicima i pobijeđenima. Eva je kimanjem glave odobravala strategije, ali ipak joj na kraju nije bilo jasno zašto njezin muž tako bezvoljno navlači usisivač po stanu kao nepopravljivi gubitnik, kad je on strateški gledano zapravo rođeni pobjednik. Da, nije planuo moj Čeh, a njezin muž. Naime, riječ je samo o interpretaciji odnosa između njega i kućnih stvari. Možda se taktički potezi ponekad pogrešno razumiju, strategija ostaje ista. Stvarno, možda je tako. Vrijeme je da idem. Eva mi dobronamjerno i nenametljivo, valjda da se ne uvrijedim, predlaže da ponesem neko posuđe. Kakvo posuđe? Porculansko? Sliježem ramenima, ništa mi nije jasno, a i ne znam što bih s njim. Gazdarica je naime još jutros ostavila u hodniku kartonsku kutiju s posuđem. Njoj ne treba, Česi imaju sve, šteta je da se baci, a ovdje se neprestano nešto baca. Daj, pogledaj posuđe, stvarno ti može trebati, uvjeravao me Čeh, vozim te kući bez problema. Vadimo posuđe iz kutije, odmotavamo papir i slažemo na stol pod budnim okom dviju djevojčica. Stvarno ne znam što bih sa svim time, četiri tanjura, plitka i duboka, isto toliko zdjelica za salatu. Prepoznajem i soljenku, dva smiješna slonića koji su pasent s držačem za svijeću. Okrećem u rukama još dvije-tri neraspoznatljive stvari. Sve izgleda malo kičasto, ali vrlo dobro očuvano, gotovo da nije ni korišteno. Sve je to od kvalitetnog porculana, govore mi kao trgovački putnici. Iskreno rečeno, da nije Eve, ne bih to ni uzeo, ali pouzdajem se u njezinu procjenu što treba biti u jednoj normalnoj kuhinji. Motamo u papir i vraćamo to sve nazad u kutiju. Dobro da nismo ništa razbili. Velikodušno sloniće poklanjam djevojčicama. Eto vidiš, vraća se Čeh kućnim strategijama, oba su potpuno ista i onda nema nikakvih problema. Vani pljušti kiša i trčimo tih dvadesetak metara do škode, umalo mi nije ispala kutija. Vozimo se petnaestak minuta. Škoda staje na parkiralištu, otvara mi Čeh vrata. Ne da mu se gore do stana, neki drugi put, kaže. Opet trčim po kiši do ulaza s kutijama. Neobično popodne, mislim dok sušim kosu i gledam kutiju u kojoj je posuđe umotano u novinski papir. U stanu se nalazi vrlo malo stvari, u kuhinji osobito. Možda mi i zbog toga porculansko posuđe odjednom počinje pričinjavati neobično zadovoljstvo. Kao da sam donio nešto čiju vrijednost shvaćam tek naknadno. Zapravo mi je cijela ta priča s češkom obitelji baš vesela. Gledam kroz prozor na cestu, kiša i dalje jako pada. Nakon nekog vremena zvoni telefon. Čuj, kaže mi Čeh, došlo je do male greške. Je li posuđe još uvijek kod tebe? Naime, žena je pogrešno razumjela gazdaricu. Naime, ona govori kao da je kanarinac, kreštavo, a još i u dijalektu, pa je Eva ne razumije uvijek najbolje. Kutiju s posuđem trebalo je spremiti kod njih u ostavu jer gazdarica gore više nema mjesta, sve zauzeli kanarinci. Čim smo mi otišli, Eva je srela usplahirenu gazdaricu kako vršlja po hodniku. Gdje je kutija s posuđem? Obiteljska uspomena, teta umrla, a ostalo posuđe. Daj, dolazi na pivo, ma nema nikakvih problema, sve je u redu, govorim Čehu. Nakon petnaestak minuta evo njega. Kaže da se Eva jako ispričava i vrlo joj je neugodno. Ovaj put je sjeo na pet minuta, popili pivo. Predao mu svečano neraspakiranu kutiju s porculanskim posuđem i otpratio ga dolje do vrata. Kiša i dalje pada. Istu večer opet zvoni telefon. Čuj, kaže mi Čeh, ovdje je započeo rat. Pa kako? U međuvremenu je malena razbila jednog slonića.
Čitaonica
S mjesta na kojem sjedim mogu vidjeti moćnu rijeku i most nazvan po Johnu F. Kennedyu, točnije samo onu polovicu mosta koja završava na drugoj obali. Sjedim uz veliki stakleni zid, uz niz staklenih prozora koji se nastavljaju jedan na drugi, uz sjevernu stranu ove velike čitaonice, i gledam kako se upravo sada mimoilaze dva riječna teretna broda, Columbia i Inga II, dvije teglenice, na krmi trepere zastavice čiji su rubovi oštećeni od vjetra. Gotovo sam dva sata proveo dolje u podrumu, među policama s knjigama, za kopirnim strojem i kompjutorom. Hodao sam vertikalnim i horizontalnim prolazima, stiješnjen među visokim knjižničarskim policama, s papirom na kojem je opisano kako se najlakše snaći među knjigama. I sada sam gore na svjetlu sivog dana. Nedaleko od lijeve obale rijeke, ponegdje je udaljenost vjerojatno manja od stotinjak metara, započinju nizovi zgrada koje nisu više od četiri-pet katova. Na riječnom nasipu, na drugoj obali, na njegovoj kosini obloženoj kamenim blokovima, namaljana su, zasigurno debelom četkom, velika slova ebu gogo. Nagnuta su nadesno i čini mi se kao da bi poslije zadnjeg o trebalo doći još pokoje slovo. U pol bijela dana sjedim uz stakleni zid, ali ne može se jasno dogledati dokle se prostire grad s druge strane široke rijeke. Vrlo brzo nakon crkvenog tornja od crvene cigle, koji jasno strši iza prvog niza zgrada, u izmaglici nestaje grad i ono što preostaje u daljini jesu samo dva bljedunjava dimnjaka, možda tvornički ili dimnjak toplane, i sivo teško nebo koje pada na zemlju. Rečeno mi je da ovdje uvijek treba imati kišobran sa sobom bez obzira na to ima li ili nema sunca, jer kiši često i nepredvidljivo. Također su mi rekli da ni u kojem slučaju ne iznajmim malo jeftiniji stan s druge strane rijeke jer je teren nizak, pogotovo ne u kvartu tik do obale čija prizemlja bar jednom godišnje zalije nabujala rijeka. I nisam iznajmio stan s druge strane, čak živim na brežuljkastom naselju, i nosam maleni kišobran sa sobom već mjesecima, doista ga često vadim iz torbe. U pauzi iz čitaonice gradske knjižnice promatram rijeku, čitače oko sebe i ono što je ostalo od grada u nizini, na lijevoj obali. Dvjestotinjak kilometara nizvodno rijeka stiže u svoju deltu koja najavljuje njezin nestanak. Nešto sjevernije u blizini velikoga lučkog grada, u koji se slijevaju brodovi iz cijeloga svijeta dovozeći milijune i milijune tona tereta, rijeka neprestano zauvijek završava u moru. Prije mjesec dana bio sam u jednom drugom lučkom gradu samo desetak sati, ali stigao sam se ukrcati na jedan od turističkih brodova koji često kruže lukom. Stajao sam na gornjoj palubi gotovo zaprepašten/ushićen količinom brodova, kontejnera i terminala, dizalica i tegljača, prljavošću vode. Preko razglasa ženski je glas ispaljivao podatke o povijesti grada i luke, brojke i brojke o tonama i tonama generalnog i rasutog tereta, dok je brod s lakoćom nosio lučke znatiželjnike. Poneki bi od njih, na primjer ja, pili pivo i s vremena na vrijeme mahnuli tipovima na terminalima, ili onima koji sjede visoko gore u dizalicama, radnicima potpuno ravnodušnim na mahanje. Sva ta buka kontejnera, sav taj teret tamo znači samo novac i novac. Ovdje u velikoj čitaonici buka nije poželjna. Da bi se izbjegla ljutnja i nesporazumi među čitačima, čak i zbog kuckanja po tastaturi, ružičastim naljepnicama označeni su stolovi na kojima je dopušteno uštekati se i raditi na kompjutoru. Ljudi sjede i tipkaju, sjede i čitaju, ustaju i odlaze, dolaze i sjedaju, meškolje se i protežu, zijevaju i uzdišu, brišu naočale i češkaju se po bradi, samo sjede i pauziraju, vade flomastere i papire, listaju i zatvaraju knjige, njihove se oči pozorno i napeto kreću po slovima, recima, odlomcima, stranicama, njihovi prsti lagano prebiru po papirima, usne se miču kao da bi one htjele nešto zapamtiti… – i sve to mnoštvo nečujnih i tihih tjelesnih pokreta pretvara se u moćnu potmulu tutnjavu, ustrajnu i vrlo ujednačenu. Nju samo na trenutak, s vremena na vrijeme, naruši npr. nečiji jači pušački kašalj, teška knjiga koja je nesmotrenome pala sa stola, neisključeni mobitel koji glasno zazvoni ili pak neki nosonja koji je tako prehlađen da neprestano mora temeljito ispuhivati nos, a usput ponešto i pročitati. Tada obično netko podigne ili okrene glavu, potraži izvor buke gotovo mehanički, i onda se opet prepusti moćnoj tutnjavi nestrpljenja, malodušnosti i strasti, vrati se svome teretu. Gledam jednog gospodina, proćelavog, s bujnim bijelim zulufima, drži pred sobom nekakvo enciklopedijsko izdanje, na licu grč nelagode i napora koji se može protumačiti ili kao duboko neslaganje odnosno nerazumijevanje onoga što čita ili kao da ga muče hemoroidi. Točno ispred mene su jedna leđa, nagnuta nad stolom tako da majica dugih rukava povučena nagore otkriva da preko ruba hlača i gaćica neobuzdano gmiže nešto poput velikoga tetoviranog zmaja. Da, to i nije baš neki prizor, jer su bokovi čitačice ispred mene prejaki pa se jasno vide špekaste naslage, čvrsti masni šlaufići koji nastaju pod pritiskom uskih hlača. Da, biljni, životinjski i čovječji svijet. Sve ovisi u takvim situacijama o tome kako netko vidi i što želi vidjeti, a ne o onome koga se vidi, uvjeravao me već nekoliko puta prijatelj. Dobro, bilo kako bilo, situacija nije tako beznadna jer uočavam jedno lijepo lice. Sjedi ta djevojka nedaleko od mene, s moje lijeve strane, nekako poprijeko za jednim od sučelice postavljenih stolova, tako da nismo okrenuti jedno prema drugom cijelim licem, ali jasno vidim njezin nos, njezine oči, ruke spuštene na bedra. Gledam je kako vraća desnu ruku na stol i lista, slušam kako se u mojoj blizini pali kompjutor, sasvim razgovijetno čujem kako flomaster klizi preko papira i ostavlja plavi trag preko crnih slova, jedna se olovka kotrlja po stolu. Na sasvim drugom kraju čitaonice kod informacijskog pulta na zidu visi veliki sat i ispod njega crnkinja razgovara s koščatim knjižničarom. Bez obzira na to što ne čujem kako sat kuca, i što ne znam proizvodi li uopće micanje njegovih kazaljki zvuk koji se može čuti, i bez obzira na to što ne čujem razgovor između crnkinje i koščatog knjižničara, znam da i to pokreće onu potmulu tutnjavu koja prati sve one koji ovdje sjede, sve one koji se ovdje na različite načine nose sa svojim teretom. Mirno sjedim i gledam kako jedna djevojka ustaje i prilazi stolu za kojim sjedim, i to baš ona koju sam zapazio bočno od sebe, gleda me netremice i nešto mi govori dok prelazi tih desetak metara. U početku ne razumijem baš najbolje i kažem molim samo da bih dobio na vremenu. Ne, ne pita koliko je sati i čini mi da ne spominje kavu ili tako nešto slično, tako da i ne pomišljam na onaj kafić gore, na sokove iz automata. Nije ništa tako prozaično. Ona opet ponavlja, spremna da mi objasni o čemu je riječ po svaku cijenu, ne to nije nesporazum, pita me zašto tako uporno buljim. Sjećam se da je upotrijebila upravo tu riječ, dobro sam je zapamtio nakon što ju je nekoliko puta odlučno ponovila. I premda zbunjen i napadnut ne mogu poreći da je izgledala nenadjebivo, hladna, i dalje lijepa djevojka, i meni nije preostalo ništa drugo nego da promrmljam da je to ipak nesporazum, nisam mislio ništa posebno ako sam i gledao, ni mrvice zle namjere. Tad mi ni na kraj pameti nije bilo da se opravdam time da ne razumijem dobro jezik, kako objasniti da se može pobrkati, na primjer, poziv na kavu s buljenjem. Sve što sam rekao bilo je oprosti, samo trenutak, samo da mi ne pobjegne posljednja misao, upravo završavam posljednju rečenicu… I onda sam, potpuno pripremljen za sve ono što bi moglo slijediti nakon što potpuno utihne potmula tutnjava, maknuo ruke s tastature.
Čeh piše ljetopis
U posljednje vrijeme slabo viđam Čeha, dolazimo u zajedničku sobu u različita vremena, nakon obavljenog posla očito obojica odmah odlazimo. Ipak ga sretoh u srijedu nakratko. Kaže mi da je napokon počeo pisati ljetopis, disciplinirano svaku večer kada žena i kćeri odu spavati. Sjedi u kuhinji, širom su otvoreni prozori, puši i zuri u monitor i pulsirajući kursor. Čeka da počne, čeka da sve i svi u kući prestanu disati, toliko čeka da se na monitoru načičkaju leteće bube koje se pakosno miču umjesto slova. Jednostavno moraš čekati da prođe vrijeme čekanja, kaže mi Čeh, i onda počneš. Danas mi je poslao mejlom jedno poglavlje, uz napomenu da je potpuno svjestan da je prilično zakasnio sa svojim ljetopisom, ali da ništa ne brinem, ažurirat će se on već… i svoju odluku komentira s dva smilea : ) : ) Ljetopisca je nazvao Jako B. Tako znači, mislim si, printam ljetopis i čitam ga, prevodim cijelu večer:
Jučer smo prešli preko rijeke, preko leda. Na samom kraju obale moj se konj okliznuo i umalo ne padoh onako ispaćen. Sedamnaest smo dana hodili po našem području i pronosili vijesti koje nam je bilo naloženo pronijeti, a u koje i mi sami nismo dokraja vjerovali. Napravih onako kako se odvajkada radi u našoj družbi, i već sljedećeg jutra dovrših pismo o našem putovanju. I nisam mogao a da osim suhih i kvrgavih brojki ne prenesem na papir bar nešto te bijede i jada naših ljudi viđenih za ovoga siječanjskog obilaska i da po tko zna koji put zamolim Upravu za pomoć. Premda, i sada mi je na pameti rečenica koju prvi put čuh gotovo prije deset godina, kad sam određen da s ostalim izabranima krenem u obilazak. Tada je siječanj bio blag i bez problema prijeđosmo nas petero skelom rijeku, ali sve drugo kao da je bilo isto. Najstariji među nama odabere mene poslije večere, i započesmo sa zapisnikom: „Tko nije vidio ni iskusio ne može vjerovati kakve su bile naše nevolje u ovoj godini…“ Dopisujem da sam poslije vizite našeg područja ležao u vrućici te imao snage jesti tek juhu s nešto krumpira i nekakvih modrikastih bobica za koje mi naša dobra kuharica i liječnica ne htjede reći kako se zovu. Kada se pridignete, onda ću otkriti tajnu – uze tanjur i ode ostavljajući me samog u skučenoj sobi. I tako šest dana.
U rano proljeće dobili smo napokon dopuštenje da napustimo privremeno našu provinciju te otputovasmo na sjever. Za učitelje nam dodijeliše dvojicu dobrih govornika. I strpljivih. Kako smo se bili skupili iz različitih zemalja, sklapali su svima razumljive rečenice i po potrebi su ponavljali složene riječi. Ipak, kako bi se bližio kraj tjedna, smanjivao bi se i broj slušača. Također pojedini su slušajući ugodne glasove zaspali i onda bi ih se gurkalo, a najpospanije udaralo u rebra. Sve to nije moglo pokvariti naše zadovoljstvo. Učitelje smo naše mogli i gladni slušati, kako se to među narodom kaže. Zapravo, mi smo živjeli po riječima te poslovice. Smještaj je bio jadan, a hrana skupa. Na preporuku dobismo smještaj u ovećoj kući-svratištu. Na prvom katu bile su tri velike i jedna manja soba. Uspjeli smo dobiti tu manju sobu i smjestismo se nas petorica, ali s nama i jedan crnomanjasti mladić sa sjevernog područja. Hrkao je uporno i roktao kao divlje prase. Pri obračunu troškova milostivi računovođa oprosti nam tri dana. Po povratku u provinciju trebalo je podnijeti račune i među nama izbi svađa jer dvojica htjedoše zatajiti ona tri oproštena dana. U šljivicima na padinama našega brijega započe skupljanje šljiva nedugo nakon našeg povratka.
Na izmaku jeseni pojavi se bolest kojoj naši susjedi ubrzo dadoše ime „kratka“. Krenu sa sjeverozapadne strane i nije mnogo zaobilazila, osobito ne stare. Sa susjedima smo već dugo samo u podnošljivim odnosima, pa ih počeše pojedini među nama optuživati da su izazvali ovaj pomor jer da su pravi vragovi. Oni to vjerojatno nisu, ali trebalo je priznati da su bolest precizno nazvali. Trebalo joj je samo desetak dana. Prve dane zime, suhe zime, dočekaše samo oni koje bolest nije dotaknula. Zdravi dočekasmo svršetak godine.
Veliki nadstojnik odlučio je skršiti pobunu na južnim granicama i tu je svoju odluku dao razaslati po cijelom području. Bio je to čovjek nagle ćudi, žučljiv, i brzoplet. Nije ništa naučio iako je ovdje među nama gotovo dvije godine. Prošla su dva mjeseca dok je uspio skupiti vojsku, a za to su se vrijeme ustanici prebacili preko granice, čekajući povoljnije vrijeme. Nedugo zatim smijeniše ga i protjeraše zajedno s glavnim pomoćnikom. Trebalo se spremati za doček novoga velikog nadstojnika.
Bilježim događaj koji je ogorčio našu zajednicu. Dijete sišlo na potok da skuplja oble kamenčiće, naišao svima poznati čuvar, niži zapovjednik, te je dijete napao, sodomizirao. Očajni roditelji otišli na sud i podignuli tužbu, ali se suci samo nasmijaše.
Dugo vremena bez kiše. Na poljima zbog vrućine već u podne prestaju radovi.
I prije nego što sam ih ugledao, znao sam kako izgledaju. O njima već nekoliko dana donose vijesti, ponajviše muškarci iz doline. O dvjema ženama i muškarcu. Kažu da nešto zapisuju, pokazuju svoje isprave još dok stojimo u dvorištu, kao da su im to moćne riječi kojima se otvaraju sva vrata. I tako je naša kuća povećana za tri prolazna člana. Istinite su priče da je jedna stara oko dvadeset pet, a druga je posebno privlačna, crne kose svezane u rep. Obučene nehajno u pamučne haljine. Mladić se ne odvaja od njih, pogotovo ne noću. Ona mlađa je brbljavija. Dolazi iz glavnog grada, roditelji njezini ne žive zajedno, i voli more. Ipak mi se čini da te vesele usne verglaju naučenu priču. Žale se kako su ljudi nepovjerljivi, i nerado govore svoja imena. Treći dan ipak mladić odlazi sam na zapadnu zaravan. Žene dolaze na doručak s crvenim ubodima po rukama i čelu, zgužvane kao poslije probdjevene noći. Mladić se vraća oko dva sata, kao luda po najvećem suncu. Protiv komaraca preporučam majčinu dušicu. To je dobro za pripovijest, kaže mladić. I traži da nastavim pričati sve o biljkama jer one su važan dio našeg načina života. Sve više gledam ženu, gotovo se upiljim u njezine oči. Urođenici imaju razvijenija osjetila. Sunce prži našu dolinu u kojoj se miču žene u crnim sjajnim haljinama, njihovi očevi sjede, čuče ispred kuća i drže štap kao da drže pušku, a djeca bosonoga trče poljskim putovima, po prašini… – i gledam te lake haljine na dvjema došljakinjama. Hvalim krošnju stabla ispod kojeg sjedimo, hladnu vodu. Htio bih ispričati gospođicama o našim ženama i muževima koji u blagdane hodaju u mukotrpno opranim košuljama, uspravno i radosno kao da su zaboravili ono prije i ono što dolazi poslije, u košuljama čistim i bijelim kao snijeg. O biljkama, opet, ne posustaje mladić. Ne razumije što je to mahovina i objašnjavam mu kakav je osjećaj prelaziti preko nje prstima.
Otišli su tri dana poslije. Oprostili smo se uvečer jer nije prilično da ustajem zbog njih rano ujutro. U zapisnik je ušlo da su svoj boravak platili manje negoli se to očekivalo. To sam se jutro probudio kad i ona. Ležao sam pokriven tankim pokrivačem i slušao kako im čuvar pomaže da iznesu svoje stvari. Prisilio sam se i nastavio spavati još jedan sat.
Primili smo prebjega koji je ovdje naučio raditi brzo i okretno nožem, pa je sada mesar. Cijela je kuća zadovoljna. Prije njega malo tko je znao odsjeći svinjski but, a da ne ošteti kost i pripremiti ga za sušenje. Sada je i taj problem riješen. Jedno popodne pokuca bojažljivo mesar na moja vrata. Želio bi mi nešto reći o teletu. Sjedi za stolom, a desnu ruku drži kao da je u njoj nož. To smo tele dobili na dar, i ravnatelj odlučio da ga stavi na blagdanski stol. A to mesar ne može učiniti, moli me da mu pomognem. Kao dječak jednom je gledao kako su prvi susjedi zaklali tele. Izvede se tele iz štale, da mu se goveđeg brašna, lupi ga se teškim čekićem u glavu, u čelo, a kada padne, onda mu se prereže grkljan. Krv se obično skuplja u posudu.
U drugom tjednu svibnja umro je naš predstojnik u svojoj sedamdesetoj godini i bi sahranjen kako to već priliči osobama takvog ugleda. Na pogreb su došli predstavnici Uprave i mnogi znatiželjnici, gotovo po navici. Njegovom smrću završeno je mučno razdoblje podjela i intriga u kojima je on rado sudjelovao. Osim toga, postoji i niz drugih razloga zbog kojih dio naše zajednice s olakšanjem dođe na pogreb. Prvo, kako je bio izrazito debeo, dao je da mu se napravi ležaljka u kojoj su ga morali nositi jadni seljaci što je njima neishranjenima zadavalo velikih muka. Drugo, dio zajedničkog novca svake bi godine potrošio na vlastitu odjeću. Tako je utvrđeno da je imao šesnaest različitih odijela, ovisno o godišnjem dobu, izrađenih od najkvalitetnije tkanine. Treće, novac je trošio na igre i klađenje. I naravno da je uvijek gubio naš novac. Četvrto, gotovo je sigurno da je dio novca preko brata poslao iz našeg područja i da mi to više nikada nećemo moći vratiti. Peto, za najbliže pomoćnike namjerno birao potpuno nesposobne. Šesto, stalno sprečavao slanje naših pristalica u sjeverne zemlje. Sedmo, vodio Upravu tako da unutar našeg područja potakne podjele i nepravde. Neka je blažen drugi tjedan svibnja u kojem osjetismo olakšanje. Siječanj i veljača bili su hladni, ali suhi. Proljeće je bilo kišovito. Lipanj, srpanj po običaju topli. Brzo se završilo ljeto i činilo se prvih dana rujna da će odmah nastupiti zima. Čitave godine problemi s prehranom stoke. Grožđe dobro rodilo. Guste magle. U prosincu snijeg, nevolje s putovima…
I onda idem vrlo kasno u krevet.
Krpelj
– A znaš li ti nešto o krpeljima? – pita me Hanna.
– Zašto? – prestajem na trenutak s rezanjem mesa.
– U subotu me jedan ugrizao – odgovara Hanna.
– Gdje?
– U šumi.
– Mislim na tijelu, ako nije indiskretno.
– Hm – promeškolji se pa malo odgurne od sebe prazan tanjur na kojem je do maloprije bila vegetarijanska musaka.
– Nije to ništa strašno – kažem.
– Ipak se bojim.
– Čega?
– Mateo me je preplašio.
– Jesi s njim išla?
– Ma ne. On sve zna o krpeljima. Zanima te?
– Nisam gadljiv, samo pričaj.
– On je imao boreliozu.
– Krpelj ga ugrizao?
– Da, ali on to nije znao.
– Kako nije znao?
– Jednostavno nije znao.
– Dobro.
– Da, i onda su ga nakon nekog vremena počeli boljeti zglobovi.
– Je li to bio subjektivan osjećaj ili…
– A ti si stvarno čudan, od tebe je čudniji samo naš cimer.
– Misliš Čeh?
– Ma pusti sad Čeha na miru!
– Dobro.
– Počeli su ga boljeti zglobovi i išao je kod liječnika. Oni mu kažu, a, gospodine, nemojte se ništa brinuti, to su već godine…
– Sigurno se uvrijedio.
– Ma da – kaže Hanna – svi ste vi muškarci nekakve mimoze.
– Da, osjetljiv je on na godine, a drži se stvarno odlično.
– Da, zaboravila sam, prije toga su mu se pojavile fleke po rukama i po prsima.
– Šta, i ti imaš fleke?
– Ma ne još! Slušaj…
– Stvarno sam nestrpljiv.
– Da, i te su mu fleke počele šetati po tijelu, pojavljivati se i nestajati. I onda su sasvim nestale.
– I onda su došli ti zglobovi?
– Dugo je sve to trajalo. Uvjeravao je liječnike da to nije zbog godina, ali nije lako s njima.
– Pa izgleda kao da je izliječen.
– Ma izliječen je! Išao je i na nekakvu rehabilitaciju, trajalo je dosta dugo. Osjeća se dobro, ali kaže da to ipak nije dokraja izišlo iz njega.
– Kao Osmi putnik, Alien.
– Bolje kao šumsko čudovište.
– Pa što si radila u šumi?
– Išla na izlet, šuma je stvarno lijepa. Samo da me nije ugrizao taj krpelj.
– Ma daj, šta se bojiš, jesi ga izvadila?
– Naravno da jesam. Bila sam kod liječnika.
– Eto vidiš, sve je stručno napravljeno.
– Ma je. Ali mi je Mateo ispričao da se može dobiti i krpeljni meningoencefalitis i erlihioza.
– Kakva je to bolest?
– To su dvije bolesti. Sve su to krpeljne bolesti. Simptomi su vrućica, glavobolja, bolovi u mišićima, povraćanje, osip, kašalj, upala ždrijela, proljev, oteklina limfnih čvorova, bolovi u trbuhu.
– Ima toga – impresionirano kimam glavom. – Pa imaš li ti išta od toga?
– Nemam.
– Ma daj, draga Hanna, stvarno nemaš razloga za zabrinutost.
– Lako je tebi reći kad tebe nije ugrizao.
– Čuj, nemoj biti paranoična.
– Dobro, nisam paranoična, ali Mateo kaže da inkubacija traje osam-devet dana. Dakle, dragi kolega, vidiš da nije sve tako jednostavno.
– Dobro, koliko je prošlo?
– Danas je srijeda, računaj, to su četiri dana.
– Ma bit će sve u redu.
– Valjda, a šuma je stvarno lijepa…
– A što radiš u šumi, tražiš gljive?
– Opet ti šta radiš, šta radiš – šetam.
– Ok.
– Znaš koliko sam dobila kilograma otkada sam došla? – pita me neobično iskreno i odmah odgovara brzo kao da je riječ o nagradnom pitanju: Osam!
– Pa nije to puno.
– Tebi ništa nije puno. Lako je tebi kad si mršav. Evo vidiš i sam koliko sam malo pojela. A ti dva odreska, dva pudinga.
– Kad volim čokoladu.
– I ja, prava sam ovisnica. Šetam šumom da bih smršavila i grickam čokoladu. Stvarno sam nemoguća!
– Čekaj, postoji li veza između debljine i krpelja?
– Kako to misliš?
– Pa to da krpelji napadaju prvo one koji su malo, kako da kažem, popunjeniji, punašniji.
– Mislim da ne. Mateo o tome ništa nije rekao.
– Ma znaš, mislim na to da krpelji najviše vole topla mjesta za hranjenje, prepone, špekaste trbuščiće…
– Stvarno si bezobrazan!!
– Ma nisam, ali to je medicinski dokazano.
– Tako znači, znaš nešto o tim krpeljima i cijelo se vrijeme praviš blesav.
– Pa nisam ni rekao da ništa ne znam!
– Baš si bezobrazan!
– Ma vidi je, ne znam ništa posebno, samo sam čuo.
– Samo si čuo, e, dobro, onda znaj da me taj prokleti krpelj ugrizao baš za trbuh!!
– Stvarno mi je žao.
– Da, i zbog straha ne spavam najbolje, a ti se samo šališ – zasjajile su joj se oči.
– Čuj, stvarno, oprosti.
– U redu je – već mi Hanna oprašta.
– Znaš, i mene je jednom ugrizao krpelj, i sve je prošlo o.k.
– Stvarno?!
– Ozbiljno ti kažem. Na preponi, tamo, lijeva noga. Ali stvarno ništa strašno.
– Uf, sad mi je malo lakše.
– Da krenemo.
– Idemo.
– Brzo prođe pauza za ručak.
Ustajemo Hanna i ja, ostavlja svatko svoju tacnu s praznim tanjurima. Pridržavam joj vrata, onda izlazim i ja za njom. Do zelenkaste zgrade treba nam pet minuta laganog pješačenja. Cijelo vrijeme razmišljam o tome s kim je Hanna bila u šumi. I taj krpelj na trbuhu, vidiš vraga.
Mejl
Evo, baš gledam koliko sam dobio mejlova od jučer popodne pa do danas ujutro. Balkova je ukupno 128, odmah dilitam. A sada u inbox, pošta. Sedam poziva jedan za drugim na promociju jedne te iste knjige – najprikladnije ju je opisati, tu knjigu, kao autobiografiju neshvaćenog umjetnika. Zatim mi se javlja kao da smo stari znanci nekakav Mr. Nabwkika Teritto, moli za pomoć jer da su ga razvlastili sasvim nedemokratski negdje, po svoj prilici, u Africi. Budući da je isti mejl stigao na još najmanje tri milijuna adresa, vjerojatno će mu netko i pomoći, pa dalje i ne čitam. Uostalom, ne vidim nikakve koristi od takvih mejlova, osim ako ne raznose viruse. Dilitam. Zatim obavijest svima zainteresiranim da u narodnoj knjižnici nazvanoj po Marinu Držići Vidri započinje u ponedjeljak ciklus filmova Luisa Buñuela. Ulaz je besplatan, dvorana klimatizirana. E, na to bih stvarno otišao, samo da sam malo bliže. Dakle, ništa. I još je preostao jedan mejl hi, very important s atačem. Pošiljalac mi je ovaj put čak osobno poznat, jedan gospodin profesor, ali ni to nije ništa novo. S vremena na vrijeme dobivam od njega slične zaražene mejlove. Ma znam da brižni gospodin nije nikakav haker, nego jednostavno ima problema s virusima i drugim stvarima. E, tako je to kad računalo upravlja čovjekom, a ne čovjek računalom, rekao bi dobronamjerno-mrzovoljnim glasom Baš Čelik, tip kod kojeg nosim svoj laptop kad nešto ne štima. Dakle, i ovo je ništa. Ne preostaje mi ništa drugo nego da ja nekome napišem normalan mejl:
stari moj,
odgovaram ti tek sada jer ne imadoh vremena. stalno nekakva jebena guzva, trka i strka. sto se tice nase izbirljive prijateljice, reci joj da je ovdje nedavno otvoren ducan u kojem se mogu kupiti fine rijetke stvari, medju ostalim sperma kita samoubojice i pero zar-ptice, pa ako je zainteresirana… inace, ne znam sto me to u skuhanom crvenom kupusu a la menza tjera na povracanje, mora da stavljaju nekakav zacin. ceh, kojeg sam ti spominjao, kaze da govorim gluposti, a meni se stvarno povraca. gledao sam i ovdasnju internetsku stranicu, pa malo prosvrljah po dmitriju zvanom mitja, on je poseban slucaj ludjaka. a sada zurim na posao. zivio. k.
Petljam po adresaru, slovo k, šaljem, poslano! I tek sad postajem svjestan da je mejl otišao gospođi Kruper. Uuu, to nije dobro.
Poštovana gospođo Kruper,
čistom slučajnošću i greškom jedan je e-mail odaslan Vama. Grešku je najvjerojatnije prouzročio mutirani virus W-HAPPYTIME1 koji je uvelike pričinio probleme mnogim internetskim korisnicima, pa tako i meni. Na svu sreću e-mail koji ste dobili nije zaražen. No ne bih Vam želio više oduzimati dragocjeno vrijeme. Uz srdačne pozdrave još se jednom ispričavam zbog pričinjenih neugodnosti. Srdačni pozdravi…
Oprezno šaljem ispravak, evo, poslano! Šaljem i, ovaj put nekako preko volje, mejl stari moj na pravu adresu. Ništa, čekam još neko vrijeme što će se dogoditi. Nekoliko puta klikam, provjeravam ima li nove pošte, nikakvog odgovora. Tako je to kad kompjutor upravlja čovjekom, mislim si. Zurim tako pet-šest minuta. Ipak stiže nešto:
Poštovana/i,
zbog greške na serveru odaslan Vam je poziv na promociju naše knjige više puta. Molimo Vas da prihvatite našu ispriku. Radujemo se Vašem dolasku na promociju knjige i zajedničkom druženju!
Zelena bilježnica
Na okruglom betonskom stupu koji nešto gore podupire, smještenom točno na pola garderobijerskog pulta, zalijepljena je poruka, na dva papira, pisana čitkim rukopisom u uskom stupcu. Dolazim tri dana za redom ujutro u osam sati, ostavljam šutljivoj garderobijerki jaknu i svaki put zastanem ispred poruke.
Hej, Lopove, odmah da kažem, oprosti
ako sam te uvrijedio. Možda nisi lopov,
možda je to bila samo čista neopreznost ili
slučajnost, ali uzeo si moju bilježnicu.
Sigurno se sjećaš, zelena velika bilježnica
A4 formata sa spiralom. Ne znam što će ti
moja ispisana bilježnica. U njoj su meni
jako važne bilješke, jako važne, nemoj to
smetnuti s uma, i bez te bilježnice ne mogu
položiti ispit. Ispit, hej čovječe, i to ne bilo
kakav ispit. Spremam ga već tri mjeseca,
a već sam triput pao. Opak je to tip, vjeruj
mi. Mislim da sada shvaćaš zašto mi treba ta
zelena zlata vrijedna bilježnica. Predlažem ti
da je brzo vratiš. To je najbezbolnije i za tebe i
za mene. Donesi je sutra i ostavi ovdje
na garderobi i ništa ti se neće dogoditi, vjeruj mi.
Obećavam ti da ti se ništa neće dogoditi, samo
je vrati. Htio bih te i nagraditi kao poštenog
nalaznika, pa te molim da ostaviš i kuvertu na
kojoj piše pošteni nalaznik. Ostavi je na garderobi,
u pretincu broj 5, a ja ću u kuvertu staviti 5 eura
za tebe. Give me five! Razumiješ, više nemam.
Ali, kažem ti, ako ne vratiš zelenu bilježnicu,
ako ja ne položim ispit kod onoga tipa, a tip je
opak, rekao sam ti, pronaći ću te sigurno i
osobno ću ti predati nagradu koju nećeš moći
odbiti. Sigurno si gledao Kuma, e, onda znaš,
bit će to ponuda koju nećeš moći odbiti. Pazi,
kažem ti, spavat ćeš zajedno s ribama u ovoj
prljavoj rijeci. Vrati mi bilježnicu i ništa ti se
neće dogoditi. A sada idem.
Vlasnik zelene bilježnice
Party
Intenzivirao se društveni život u zelenoj kući. Naime, nakon što se mjesecima nije događalo ništa zanimljivo, došao je red na jedan od dva godišnja tuluma: proljetni party s roštiljem, pivom i ne preglasnom muzikom u malom dvorištu iza zgrade. Na kasni poslijepodnevni party došli su i neki s trećega kata, povjesničari i filozofi. S naše strane došlo je samo troje-četvero. Iz zajedničke sobe nema Hanne koja mi se dan uoči povjerila da je bolesna, pa ne može nikako doći. Došlo je i dvadesetak studenata. Vrijedno su navukli kištre piva i brdašce roštiljskih kobasica, bilo je i fino začinjenih priloga. Neki su imali na sebi jednostavne bijele majice s imenom studentske udruge i na prednjoj i na zadnjoj strani. Izgledali su previše kuharski u tome, pa sam rekao da bi bilo bolje da imaju na sebi nešto drugo, nešto veselije, npr. Che Guevaru, Peru Djetlića, Yoko Ono, Plutona i Šilju. Iskusni Čeh, njemu je ovo treći proljetni party, mislio je da bi bilo najprikladnije nositi majicu s natpisom MI PIJEMO SVE. Pa smo počeli raspravljati onako stojeći uz pivo na koliko bi jezika to trebalo biti napisano. Čeh je posebno inzistirao na tome da treba paziti na redoslijed ispisanih jezika na majici. Nikako se nismo mogli usuglasiti na osnovi kojeg bi se kriterija utvrdio redoslijed jezika. To je bilo nemoguće razriješiti jer se prije toga nismo mogli usuglasiti koji jezici dolaze u obzir, koliko ih uopće ima, kako se zovu i tko koga i kada i zašto razumije i ne razumije. I tako smo se ping-pongali jest-nije i sasvim sporazumno po ubrzanom redoslijedu naizmjence išli do improviziranog šanka po pivo, on, ja, on, ja. Ipak smo se u raspravi MI PIJEMO SVE obojica neočekivano složili da pivo ništa ne valja, Čeh je uspoređujući ga s praškim pivom samo rekao loše-loše, a ja sam ga zbog količine prozvao dječjim pivom. Počela je padati kiša, mali proljetni pljusak, pa smo se povukli nakratko u hodnik. Tamo, kao da je baš nas čekao, stajao je jedan tip malo stariji od Čeha i mene, visok i plećat, s plastičnom čašom.
– Pravo proljetno vrijeme – započeo je meteorološki predvidljivo i napravio korak-dva prema nama.
– Proći će brzo – odgovorio je Čeh.
– Samo da ne pokisnu kobasice – požurio sam i ja nešto reći, a bolje bi bilo da sam mirno šutio.
– Vas još ne znam, oprostite – obratio se tip meni – tek sam nedavno stigao.
Odgovorio sam, on je rekao svoje ime, mislim da sam čuo Stewart, i tako smo se upoznali, a da nismo pružili jedan drugom ruku. Ne da su nam ruke bile masne od roštiljskih kobasica, jednostavno nije uobičajeno da se rukuje pri upoznavanju.
– Upravo čitam češku erotsku literaturu s početka 20. stoljeća – nastavio je Stewart govoriti više Čehu nego meni.
– A da, da, ima zanimljivih stranica – kaže Čeh skromno pa me upita – a kod vas?
Eto, tako mene Čeh u dobroj namjeri uvijek uvali u neprilike. Treba nešto odgovoriti.
– Misliš na literaturu? Pa koliko se sjećam lektire… Ne, nema, samo malo rumenih obraza i hihotanja – odgovorih nekako.
– A odakle vi dolazite? – zapilji se u mene Stewart.
Opet odgovorim i primijetih kako se Stewartov nos nekontrolirano trgnu, prezrivo podignu. Jest da sam popio četiri dječja piva, ali vidio sam da je frknuo nosom, prepoznao sam nadmeni izraz lica koji presuđuje ahaaa, pali mu se u malom mozgu lampica, sve je tu jasno, i ti si taj. Sačekao sam još malo i onda iziđoh u dvorište pa makar pokisao do gole kože.
* * *
Ne, nije bilo tako strašno. Proljetni pljusak već je prestao kad sam ostavio Stewarta i Čeha u erotskom razgovoru i izišao na saprano betonsko dvorište u potrazi za kobasicom i prilogom. Na stolovima je ostalo još dovoljno hrane premda se mirni party pomalo bliži kraju. Uzimam kobasicu i nekakav složenac od patlidžana, dobro izgleda. Stvarno nije loše, pikantno, sasvim fino.
– Ja sam pravila taj prilog – prilazi mi djevojka koja cijelo vrijeme skuplja euro za svaku porciju kobasica s prilogom. – Sviđa vam se?
– Je, jako je ukusno – odgovaram – i ubacujem velikodušno euro u kutijicu koju drži u ruci. – Ne volim kuhani crveni kupus, ali patlidžane volim. Jeste unutra stavili i čili? Ne volim cimet, pogotovo ne u kuhanom crvenom kupusu, ali curry mi paše – opet ja udri po kupusu i mirodijama samo razgovora radi.
– Stvarno – nasmiješila se vrlo simpatična djevojka s kratkom dječačkom frizurom, s kosom obojenom u intenzivno žutu pačju boju. – Ja znam što volite, a vi ne znate. To su tikvice s malo paprike i mrkve.
– Ja uvijek nešto pobrkam – odgovaram. – Na primjer pivo s đumbirom i čokoladu s đumbirom.
– Gorko ili kiselo?
– Strašno papreno!
– Stvarno?
– Boli trbuh i izlazi para na uši.
– A gdje je naša Hanna? – mijenja ona temu.
– E, to vam ne smijem reći – odgovaram nabadajući ono što je još ostalo, dakle, od tikvica s malo paprike i mrkve.
– Zar je to neka tajna? – ne odustaje patak-djevojka.
– Kad već inzistirate, onda ću vam reći, ali to je strogo povjerljivo… – i onda na trenutak zastanem jer dolazi do nas Čeh noseći dva piva. – Samo da bacim tanjur – odlazim do improviziranog šanka, ostavljam tanjur i pribavljam još jedno pivo za sugovornicu. Vraćam se, ali djevojka je već u drugom društvu i nastavljam dalje s Čehom i pivom. Stojimo neko vrijeme i pijemo, imam u ruci dva dječja, jedno pijem i vrebam priliku da uhvatim pogled odšetale djevojke.
– To se više ne može piti – kaže Čeh kad je sve popio.
– U pravu si – slažem se i dodajem – samo da popijem i ovo pa idemo.
Pocupkujemo još neko kraće vrijeme, party se već raspao, još je desetak ljudi u malom betonskom dvorištu, među njima i pornograf. Utihnule su gitare i balalajke s kazetofona. Prilazi nam djevojka s pačjom frizurom i nosi nam dva piva. Eto, izgleda da nije sve izgubljeno.
– Ja ne bih – kaže Čeh.
– Stvarno? – kaže ona.
– Ne, ne bih – nepokolebljiv je Čeh i nedžentlmenski mrda kažiprstom „ne-ne“ da ne bi bilo nikakve zabune.
– Onda moramo nas dvoje – kažem joj.
– Čin-čin!
– Čin-čin-čin!
Dok brzo pijemo, čavrljamo, tračamo ruske naftaše kao da su nam u najmanju ruku prvi susjedi, a na dnevnom redu je i Hanna. I vrijeme je da krenemo. Ispostavlja se da se Oxana, tako se zove djevojka, i ja vozimo istim busom, linija 638. Dakle, dok je čekamo da pokupi stvari, pita me nestrpljivo Čeh:
– Daj, reci mi, nije se valjda Hanna spetljala s Maricem?
– Ne!
– S Mateom?
– Jesi lud!?
– Pa koga je onda uhvatila?
– Ma nikoga, kaže da je bolesna, ali joj ne vjerujem.
– Ne vjeruješ, pa si onda sve izmislio…
– To je samo zbog večerašnje priče, vidiš kako se sve dobro razvija, dobro mi se to uklapa. Neće se Hanna ljutiti što sam malo popio.
– Hanna i Maric… Maric koji se smije kao veseli konj… Stvarno si svinja koja će večeras povraćati – oduševio se Čeh.
* * *
Prošla su 22 sata i zato ulazimo na prva vrata pokazujući karte vozaču. Prvo ona, pa ja. Nema trećeg čovjeka, Čeh se odvezao dugim autobusom. Sjedimo u zadnjem dijelu busa, tamo gdje zajedno mogu sjesti četiri osobe, okrenuti jedno prema drugom, licem u lice.
– Nije bilo loše – otpočinjem.
– Party? – kaže.
– Mislio sam da će biti više ljudi.
– Nekada i bude, neki su zaposleni, neki…
– Kao Hanna – prekidam je.
– To vi bolje znate – kaže ona i smijulji se.
Autobus je više prazan nego pun, trebao je već krenuti s ove početne stanice, ali uporno stoji. Nakon tri-četiri minute stiže i objašnjenje. Vozač ide prema nama, putnicima u stražnjem dijelu autobusa, zastaje kod srednjih vrata.
– Vi morate izaći – kaže krupni vozač nekome od nas, okrene se i vrati na svoje mjesto.
– Ja? – prepozna se tip koji sjedi s jednom ženom, paralelno sa mnom na lijevoj strani busa. Ustaje i ide naprijed, do vozača, energično nešto objašnjava i vraća se držeći zgužvanu novčanicu u ruci. Očito je da je popio, mršav, nizak, 40-ak godina, loše odjeven, očito je i to da je uvijek u stanju malo sam popio. Do njega sjedi njegova prijateljica, i ona se može opisati istim riječima kojima je skiciran njezin prijatelj, izgledaju potpuno isto, s time da je ona nešto rumenija i da je ipak žena.
– A idiot jedan!! – viče on, ona ga povlači za ruku i dodaje tišim glasom da ga smiri: Idiot jedan!
U autobusu svi mirno sjede kao da se ništa ne događa. Onda napokon na srednja vrata ulazi službenik u crvenom odijelu, valjda nekakav otpravnik autobusa. Čini mi se da je još veći od vozača, izgleda tako da bi ovo dvoje mogao rukom ščepati bez ikakvih problema. Njega desnom, a nju lijevom rukom, par puta drmnut o staklo, onda tup! glavama i na kraju ih sasvim lagano izbaciti van.
– Vi niste platili kartu i morate izići – mirno kaže.
– Ja?! – vrlo je uznemiren prozvani.
Odlazi službenik do vozača, na dodatne konzultacije, i vraća se prema nama.
– Uvrijedili ste vozača, iziđite van, molim vas. Autobus treba konačno krenuti, ljudi su umorni – mirno kaže.
– Uvrijedio?!? Koga!?? – razbjesnio se putnik bez karte.
– Nije on nikoga uvrijedio. I mi smo umorni. Imamo mi novce – žustro staje u njegovu obranu prijateljica i pokazuje zgužvanu novčanicu i svoju kartu.
– To nije vozač! Idiot jedan!! – viče on sasvim izvan sebe. Prijateljica ga drži rukama i objašnjava službeniku i svima zainteresiranim da se i oni samo žele odvesti kući.
– Hoćemo spavati! – potvrđuje on odlučno.
Službenik izlazi iz autobusa korakom mirnog medvjeda.
– Možda bi ga ipak trebali pustiti na miru – kažem neoprezno Oxani.
– Možda – kaže ona.
– Ja da sam ga uvrijedio?! – obraća se meni i Oxani tip bez karte s potpunim povjerenjem, kao da se obraća saveznicima. Pritom vrti glavom i odmahuje rukama, što se sve događa normalnom svijetu. – On je stvarno idiot – kaže to sad mirnim glasom, razočaran u ljudsku vrstu, da, takav je život, normalan čovjek-putnik tu ništa ne može napraviti.
Oxana i ja sada disciplinirano šutimo, onda pogled kroz prozor, mi smo slučajno ovdje. Svi mirno sjede u autobusu, vozač je na svojem mjestu, autobus i dalje nije upaljen. Nakon sedam-osam minuta čekanja ulazi na srednja vrata s onim istim službenikom policajac s brčićima. Čudno, on je još veći od službenika.
– Što se dogodilo? – pita mirno brko i gleda prema nama u zadnjem dijelu busa. Čini se da mu baš nije do toga da izbacuje nekoga iz autobusa.
– Onaj tamo nas ne želi voziti – kaže supijani i pokazuje rukom prema naprijed.
Svi mirno šute, neki gledaju kroz prozor, vani ne vide ništa zanimljivo, s jedne je strane još jedan peron na kojem sada nema autobusa, a na desnoj strani rasvjetni stup, kiosci, klupe, kanta za otpatke.
– I što je bilo? – ponavlja strpljivo brko. Okreće se oko sebe da bi uhvatio pogled nekog objektivnijeg putnika.
I onda se javi jedan gospodin, u prednjem dijelu busa, i objasni da se dotični putnik pokušao prošvercati, da se zbog toga uznemirio vozač, pa je tražio da putnik iziđe, a ovaj nije htio, pa mu je ovaj viknuo idiote, vozač se uvrijedio, a ostali sjede i čekaju.
– Idemo van – kaže policajac.
– Ja nisam nikoga uvrijedio! – kaže on.
– Izađite, bez panike!
– On je nas uvrijedio – kaže ona žustro mašući kartom. – Samo se želimo voziti kao sav normalan svijet.
– Polako – pokazuje policajac rukom na otvorena vrata autobusa. U tom se smjeru treba kretati.
Oboje ustaju i izlaze razočarani. Za njima izlazi prvo službenik pa policajac. Uvrijeđeni vozač pali autobus, gledam kako vani ono dvoje vade iskaznice, a brko svoj notes. Konačno krećemo.
– Ovdje se vozači lako uvrijede – konstatira Oxana.
– A ne, kod nas ne – kažem ja.
– Stvarno?
– Ne, oni se ne ljute, jednostavno bez puno pitanja tuku. I to prvo bokserom u glavu, a tek onda traže kartu.
– Vic?
– A kad se naljute, jednostavno pregaze onoga na koga se naljute. Kao kokoš na putu. Leti perje, sve se praši.
– I?
– Zovu se ZET. Organizacija osnovana s ciljem maltretiranja mirnih građana, posebno trudnica, majki s malom djecom i staraca. Građanima se uskraćuje ustavno pravo na slobodno razgledavanje grada, i to uz pomoć busa. Da, to nam rade ljudi u plavom.
– Eh – smijucka se Oxana.
– Ne brinite ništa – umirujem je. – Zapravo ja sam tajni agent naravno tajne organizacije prkosnih građana i putnika primoranih na samoinicijativni i još uvijek ilegalni otpor. Ovdje sam da bih stupio u vezu s globalnom mrežom otpora jer samo globalnim ratom protiv terora možemo izboriti naš cilj. To znači: omogućiti da se napokon građani mogu mirno kretati skijama, koturaljkama, romobilima, biciklima, busovima, trolejbusima, tramvajima, vlakovima, teglenicama, brodovima, avionima, balonima, cepelinima i svim drugim zračnim sredstvima oslobođeni straha od kontrolora i različitih karata.
– I podmornicama – dodaje Oxana.
– Da, hvala, to sam previdio, naravno i podmornicama. I gumenjacima.
– A romobili? Kako ćete to s romobilima? – znatiželjan je veliki patak.
– Kakav romobil?
– Rekli ste romobil, skije, sanjke…
– A to… Ne, ne, ništa s tim… Čak i sanjke… Malo sam popio, pa onda, kruške i jabuke, pivo s đumbirom i čokolada s đumbirom, sve se to pomiješa – opravdavam se.
– Može se to – kaže veselo Oxana.
– Da – kažem odjedanput rezignirano, potonulim glasom. Ne znam na što to ona konkretno misli da se može ili ne može. Imam nepogrešiv osjećaj da me počinje boljeti glava. Ta dječja piva i brbljanja! Autobus se redovito zaustavlja, uglavnom putnici izlaze i rijetko tko ulazi. Približavamo se stanici na brijegu, Hallerovoj ulici, na kojoj ćemo, kao što će se poslije ispostaviti, zajedno izići. Praktično smo sami u busu i slušam kako Oxana s puno živopisnih pojedinosti i s dosta smisla za pravne začkoljice priča o vozaču koji se bojao psa. Ušao čovjek u bus, ima kartu, pas ima brnjicu. Vozač ne želi voziti jer se boji psa. Traži da čovjek iziđe iz autobusa jer da nije po zakonu to da vozač vozi pod stresom i u velikom strahu od životinja i općenito drugih bića, stvari i pojava. Tako se ugrožavaju životi nedužnih putnika, a i sam bus. To je njegova argumentacija. Sve objašnjava ne mičući se sa svoga sjedala, napola okrenut prema putnicima i čvrsto držeći jednom rukom volan. Naravno, nipošto ne prilazi putniku iz samorazumljivih razloga. Putnik ima psa, a vozač se boji psa. Putnik sa psom stoji na sredini busa, pas mirno leži. Obojica naravno ne izlaze iz busa. Po zakonu obojica imaju pravo na vožnju. Pas ima brnjicu, ovaj ima kartu, što automatski znači da i pas ima kartu. Vozač koji se boji mirnih domaćih životinja nije sposoban za obavljanje javne funkcije vozača gradskog autobusa. Je li uopće to priznao na liječničkom pregledu? Ako nije, napravio je prekršaj. To je putnikova argumentacija, uglađenog muškarca srednjih godina. Pravo na vožnju dodatno brani time da je pas najveći čovjekov prijatelj, a ovaj njegov, Garo mu je ime, mirno leži do vlasnikovih nogu, tj. njegovih, osim toga vrlo je pitom, lijep i okupan. Pas mirno leži, ni da zucne. Traje to desetak minuta, vruće je. Putnici počinju gunđati, neki na vozača, a neki na putnika sa psom, pa samim time i na psa. Ulaze napokon uniformirani i nadležni da razriješe još jedan dramatičan slučaj i da donesu odluku u korist onih bez psa ili onih sa psom. Vozač traži da putnik zajedno sa psom, ili bar pas, iziđe iz autobusa, putnik sa psom traži da se vozač zamijeni vozačem koji se ne boji putnika sa psom, tj. psa. I tko je na kraju izašao, vozač ili putnik sa psom?
* * *
Na samom raspletu priče izlazimo Oxana i ja na stanici koja se zove Hallerova ulica. S te stanice može se ići desno, pa onda samo ravno prema bloku zgrada kojima započinje ulica staroga Celsiusa, ili lijevo, pa stubama gore prema drugom dijelu kvarta.
– Kojim putem? – pita Oxana
– Meni je svejedno – kažem.
– Moja je zgrada tamo – pokazuje na osvijetljene stube i negdje poviše njih.
– Na brijegu kuća mala!
– Molim?
– To je jedna narodna pjesma.
– Uz balalajku?!
– Nisam siguran.
– Ljubavna?
– O prozorima.
– Staklarska?
– I zidarska.
– Veselo.
– E da.
– Stalno se šalite.
– Malo sam popio.
– Ponekad vas vidim u busu i čini mi se da ponekad pričate sami sa sobom.
– Stvarno!?
– Ozbiljno.
– Ne sjećam se da sam vas viđao.
– Ne mogu pomoći.
– Šteta.
– Moja zgrada nije daleko.
– Pa mi smo susjedi! Samo napravim krug i dođem s druge strane.
– Slučajnost.
– Tikvice su bile odlične.
– Patlidžani, patlidžani su to.
– Ali rekli ste tikvice.
– Samo sam se šalila.
– Pa, da krenemo…
– Onda…
– Idemo…
* * *
Ležim u polumračnoj sobi, pokušavam zaspati, ali ne ide. To se zove efekt helikoptera. Kad zatvorim oči, osjećam se kao da mi je trbuh pričvršćen za krevet, i vrtim se, vrtim sto na sat. Bilo bi bolje da povraćam nego da se ovako vrtim. Bit će da sam pretjerao, možda dječja piva, mudro je govorio Čeh. Ili su možda kobasice bile stare, a možda i ti, dakle, prejako začinjeni patlidžani. Loša kombinacija. I vožnja se autobusom otegla. Čim zatvorim oči, počinje helikopter, sto na sat. Vrtim se, ako se želim odmoriti, treba otvoriti oči, vrlo jednostavno. Vrtim se pa otvaram oči. Zadnje što sam vidio prije negoli sam se onesvijestio bile su oči velikoga patka koje me milo, zaštitnički gledaju.
Na kraju ručak
Pred sam kraj počeo me Čeh iznenađivati, nisam naime očekivao od njega sentimentalnosti. To bi se na neki način moglo više očekivati od Hanne. Doduše, njezine se plave oči brzo ovlaže uglavnom kad se zabrine za vlastitu sudbinu, izgleda tada da će briznuti u plač koji će sve potopiti, ali uvijek prestane sa šmrcanjem na vrijeme. Kod Čeha se naravno ne nazire suza u oku, ali me ipak iznenađuje. Neki mi je dan rekao, dok smo stajali u parku blizu zelenkaste zgrade pripremajući se neuobičajeno dugo da svatko krene na svoju stranu, da je najgore u životu kada se ljudi koji se manje-više slučajno upoznaju i sprijatelje u nekom stranom gradu moraju opet razići. Da, reče i da je neizvjesno hoće li se opet sresti. Tako dakle, vidim da se stari Čeh slama pod teretom životnih rastanaka, pa mi nije preostalo ništa nego da ga utješim svojim obećanjem da na jesen stižem u Prag na pivo. Nije baš bio utješen, još je manje bio impresioniran time da sam se sam pozvao. Onda dodah i da se nadam da me praški konobari neće moći tako lako opelješiti. Tek onda je napravio izraz lica, meni dobro poznato lice sumnje, počešao se po bradi i samo rekao: E, da… vidimo se… onda u petak! Više nisam bio siguran govori li mi njegovo lice da će me i na jesen konobari opelješiti, ili se boji da će nas obojicu opelješiti, a to mu se iz samorazumljivih razloga nikako ne sviđa.
Tako je bilo neki dan, a danas je petak, sunčani petak, ljetni dan. Zadnji smo dan u ovom sastavu u zajedničkoj sobi. Navučeni su zastori, svatko sjedi za svojim stolom, čekamo točno podne da krenemo u obližnji talijanski restoran na ručak zajedno s ostatkom ljudi s kata. Trebali smo ići u ponedjeljak, ali se Talijan kod kojeg šef redovito odlazi na ručak dramatično ispričao da nikako ne može taj dan jer ima pogreb. Eto, tako je ispalo da idemo ipak u petak, to je zadnji dan za Čeha i mene. Obojica odlazimo još isti dan. Čeh mora dovršiti pakiranje, auto je pun kao šibica, nada se da će u auto nekako stati kćeri i žena. Moja su tri kofera već na željezničkom kolodvoru, čekaju me u garderobi, a onda lijepo vlakom prema jugu, što traje samo 16-17 sati s dva presjedanja. A Hanna se uskoro udaje i ostaje. Takvo je stanje stvari u zajedničkoj sobi, u petak prije oproštajnog ručka. I onda Čeh kulerski vadi fotoaparat da se svi ovjekovječimo. Stvarno me je iznenadio fotografskim namjerama tako da ga i ne pitam je li teško baratati tom spravom. Fotoaparat je dovoljno težak da se njime može nekome bez problema razbiti glava. Ipak ga pitam je li to ruski proizvod zvan „Zorki“. Ne da se Čeh zbuniti, namješta nas da stanemo u kadar, Hannu i mene, ptičica. Ponašam se potpuno nedžentlmenski, Hanna očekuje da ustanem, a ja sjedim kao trut i surađujem samo tako što malo nagnem glavu ulijevo. Ona stoji pored mene i vidim na njezinoj ruci sat na kojem je točno podne.
– Ma pokaži malo vedrine, ti jedan skeptični Zorki – kaže mi Čeh. – Budućnost pripada nama.
Onda sam ja fotografirao njih dvoje, ptičica, pa Hanna nas dvojicu, i ostali smo bez fotografije utroje.
Na ručku smo se okupili gotovo svi s kata. Mislim da je jedino nedostajala gospođa iz knjižnice kojoj ni nakon dvije godine nisam upamtio ime. Ništa neobično, zapravo uobičajeno. I za stolom se nalaze tri-četiri osobe s kojima sam se naizmjenjivao uljudnih osmijeha na hodniku, a od toga doista nakon nekog vremena zaboli lice. Sjedimo u vrtnoj restauraciji, ispod tende, vruće je, lete i nekakve pčele dajući dinamiku cijelome ručku. Mahnem rukom s vremena na vrijeme. S moje lijeve strane sjedi Maric, ima stvarno dobar apetit, a s desne je Mateo, inače neuobičajeno služben sa mnom posljednjih mjeseci. Valjda ga muče godine, a možda sam bio u našoj komunikaciji isuviše tvrd. A kasno je da objašnjavam da nisam vjerojatno mislio ništa osobno, nego bih kazao nešto tek tako zbog konverzacije, a ljudi se valjda lako uvrijede. Šef sjedi na središnjem mjestu u bijeloj košulji podvrnutih rukava i cijelo vrijeme priča o reformi, jedna nevolja smjenjuje drugu. Priča puno, a jede malo i polako tako da je nakon nekog vremena jedini koji nije dovršio glavno jelo. A kod Talijana je doista umijeće ne moći pojesti obrok za pola sata. Potpuno ima pravo Maric sa svojim komentarima i usporedbama veličine i broja tanjura s količinom hrane koja se dobije. Evo, ja sam pojeo tri mršava kroketa, istina da su vrlo ukusni, šest šnitica hrskavo pečene patkice, salaticu od mrkve i blitve. Vruće je, lete pčele, oblijeću konobari i nalijevaju malo crnog vina i malo vode. Stiže i desert. Sve u svemu nije loše. Oko dva sata završava ručak i cjelokupan račun plaća šef. Vrlo je galantan i na odlasku mu se gotovo klanja četa konobara na čelu s gazdom. Taj šef zapravo uopće nije loš tip. To je stari lisac, kao što reče dobri Čeh, ali nama nije stvarao nikakve neprilike, valjda i zato što smo odviše sitni. Za ovdašnje je prilike neuobičajeno velikodušan i stvarno ne znam zašto mu za rođendan poklanjaju stvari umotane kao kad se ide na dječji rođendan u odvratni McDonald’s. Vraćamo se svi zajedno do zelenkaste zgrade i tu se rastajemo. Obavljamo to na ljetnom suncu vrlo brzo i profesionalno srdačno. Šef je opet na visini zadatka, zahvaljuje na suradnji i želi nam dobar vikend. Putovanje se ne spominje jer je to valjda odviše privatna stvar. Sve ide brzo. Hanna se već negdje izgubila s Maricem, Mateo je u svojem novom autu, zadovoljno maše i odlazi. Ostali smo samo Čeh i ja na ulici, ispred zgrade obložene sitnim zelenim pločicama. Onda odlazi i on. Ostajem tako sam, leđima okrenut zelenkastoj zgradi, gledam u muzej, djevojka sjedi odmah do ulaza za pultom i čeka posjetioce. Okrenem se nadesno i gledam kako dobri Čeh nestaje niz ulicu, uz niz stabala čije krošnje prave debelu sjenu na pločniku. Odlazi Čeh poput svog ljetopisca pod sjenom stabala u jedan vrući ljetni dan. Jedna mu je noga kraća, ali nije zbog toga ništa sporiji, samo mu se ramena dok hoda dižu i spuštaju neravnomjerno. Kada bih ga sada htio sustići, trebao bih svakako brzo trčati jer je već došao do crkve na uglu i više ga neću vidjeti. Kada bih ga sustigao, bio bih uspuhan i ne znam što bih mu mogao reći osim da mi pošalje fotografije ako ne želi da mu dođem u Prag.
Stojim tako sam pred zelenkastom zgradom na ljetnom suncu i osjećam nešto poput olakšanja. Pogledam zastore zajedničke sobe. Razriješen dužnosti neprestanih dolazaka i odlazaka. Imam još tri-četiri sata do polaska vlaka i trebam nekako iskoristiti to vrijeme. Dok razmišljam o tome što napraviti, već znam da je onaj osjećaj olakšanja i oslobođenja samo prividan, u svakom slučaju privremen. I kad sutradan osvanem na glavnom kolodvoru, sav zgužvan i s tri teške torbe, ne sumnjam da će mi štošta teško pasti. Sada sam još ovdje i najbolje je sam sebe iskoristiti. Ispred mene je muzej o računanju, četvrtasta zgrada sva u staklu. Konačno bih ga trebao posjetiti. To doista može biti dobro rješenje. Treba samo prijeći na drugu stranu ulice, treba samo donijeti odluku. Napraviti nekoliko jednostavnih koraka, jedan, pa dva, tri, četiri… I sve dalje tako, kao da ide samo od sebe.
Sadržaj
U MUŠKOM I ŽENSKOM DRUŠTVUNa kraju dana; Treba se kretati
TRAMVAJSKI RAZGOVORI
Sveti Juraj ubija zmaja
LIFTOM
Soba; Brat; Holandez; Zec Vaillant; Lift; Iznenadni ručak; Copycard; Žlica; AIDS AID; Razglednica; Sjever; Prisluškivanje; A propos; Prepoznavanje; Poruka; Preko ceste; Paternoster; Sravniti; Ponedjeljak; Kasni dolazak; Dogodilo se; Visoki glasovi; Opet liftom
NOĆ I DAN KAD SMO OBRANILI REPUBLIKU
Balkon; Celulit nije za tebe; Ispod zemlje; Votkica i jarebika; Kod Staroga Hanibala; The future belongs to me; Gospodin i žirafa; Zavezao mu se jezik; Prodavač upaljača u podzemnoj; Noć i dan kad smo obranili republiku; Iz muzeja; Vrt
ZAJEDNIČKA SOBA
Gospođa Podne; Bljedoliki; Preko puta muzeja; Rođendan; Vegetarijanski ručak; Doktor Frank; Goethe; Od porculana; Čitaonica; Čeh piše ljetopis; Krpelj; Mejl; Zelena bilježnica; Party; Na kraju ručak
Impresum