Treba se kretati | Krešimir Mićanović

NOĆ I DAN KAD SMO OBRANILI REPUBLIKU

 

Balkon

Dakle, i to je balkon. Stojim na njemu i gledam dolje nešto poput dvorišta, okruženo s četiri strane zidovima zgrada. Četiri su bora u pravilnu nizu, staza, s moje lijeve balkonske strane ograđen pješčanik s toboganom, drveni patuljak. Osim borova još su dva stabla, jedno nježno i vitko, recimo breza, a drugo nekako divlje i nisko, ne znam kako bih ga nazvao. Kante za smeće točno ispod balkona uredno zatvorene. Još nije proljeće. A kada i dođe, ovdje na sjeveru, vjerojatno će biti blago. Mislim o tome prije svega zbog tog smeća dolje i zbog južine. Ujutro čak čujem i ptice. Odem na balkon, izviđam, pretražujem, uopće ih ne mogu vidjeti. Ali cvrkuću, ugodno mjestašce, dakle. Već sam ovdje tri dana, ali još nisam čuo ciku oko tobogana. Patuljak i dalje uredno stoji. Na trećem sam katu, oblaci niski, niski. Susjedi nečujni, samo kroz zidove klokoće voda, iz svih smjerova. U život zgrade aktivno sam se uključio upravo jučer, kao punopravni član. Otišao sam baciti smeće, a izveo sam to točno po uputama koje mi je dao Sirijac, vlasnik stana. Otključao sam vrata skupim ključem, upalio svjetlo. Oprezno sišao stubama, samo ravno, otključao vrata, opet pripazio na stube, otvorio vratašca, sasvim mirno do kontejnera, lijevo jedna vreća, druga s plastičnim bocama u drugi kontejner. U povratku sve naravno isto. Sirijac me je odveo na pokaznu vježbu u večernjim satima. Ta zaključavanja/otključavanja objasnio mi je tihim glasom, s nemoćnim i razočaravajućim izrazom lica, jer da stanari žive u vječnom strahu. Ali, posebnu mu je radost pričinilo svjetlo. Naime, čim smo se iz podruma uspeli na dvorište, automatski se upalilo svjetlo. Onda me je povukao nazad, ono se ugasilo, onda korak naprijed, opet svjetlo. Osim toga, te sreće na njegovu licu, dobro sam zapamtio i što znači taj skupocjeni ključ koji otvara vrata zgrade i dvoja podrumska vrata. Ako ga izgubim, moram platiti izradu novoga, a to je gotovo polovica mjesečne najamnine. S tim svakodnevnim stvarima stojim na balkonu, novo jutro, taj ptičji cvrkut za koji sve više vjerujem da je nasnimljen i da ga emitiraju za dobrojutro. Da, i taj balkon koji je dug metar i pol, a širok gotovo tri stope. Sada bi trebalo pomnožiti i vidjeti koliko je to kvadratnih metara, i onda zašto toliko, zašto samo toliko, a ipak dovoljno da se hitro skoči, a jedina je mogućnost to učiniti smjesta.

 

Celulit nije za tebe

I ovdje su za domovinu pali. Uspomenu na njih, na njihova herojska djela, čuvat će ona vječno. Tako su nekako uklesane riječi u golemi slavoluk kroz koji prolazim na biciklu, vozim se dvadesetak metara, okrećem se i vraćam da bih to pročitao. Ne misli se da su baš ovdje pali, u ovome velikom parku koji obrubljuju dvije brze i prometne ceste, ulice nazvane po dvama pjesnicima, aleje pjesnika. Pali su zapravo svugdje, u gradu, na prilazima grada, ovoga i svih onih preko kojih se došlo do ovoga. U središtu je parka spomenički kompleks, poput pravokutnika, a po njegovoj dužini, i s lijeve i s desne strane, preteški su kameni blokovi s reljefima bitaka, oružja, žita, žena i djece. Kao središte zamišljen je brežuljak, a na brežuljku spomenik, golemi vojnik s mačem i djetetom u drugoj ruci. Kružim oko brežuljka, na biciklu, i tako dvaput dolazim do stuba koje te nose na vrh. Ostavljam bicikl i penjem se, a pritom se moram okretati i paziti na to da ga nitko ne ukrade, jer na svakom mjestu u gradu upozoravaju na kradljivce. Gotovo sam smiješan samome sebi jer se s uzvisine ima tako dobar pregled na nekolicinu živih koji su raštrkani po spomeničkom kompleksu da bi se i onoga drskoga moglo vidjeti, strčati i… U brzopletosti gotovo htjedoh reći da sam mogao sjesti na bicikl i brzo dostići tog očajnika… koji bi htio ovaj stari bicikl. Okrećem se oko spomenika i zastajem ispod nogu junaka. Njegov je mač prijeteći uperen prema meni. Pao bi ravno na mene, samo da junak otvori šaku. I dijete me stisnuto i gore visoko zaštićeno gleda. Ostatak vremena sjedim na klupi, na kamenoj klupi, i gledam kako se svi poput mene, poput svih onih koji dođu u ovaj park, penju do podnožja spomenika. Ponetko napravi i snimku, na povijesnom mjestu. Iako je lijep dan, nema previše ljudi. Evo sada prilazi jedan par stubama, pa oni tamo sasvim na južnoj strani i oni sjede, pa grupa koju čine žena, dijete, bicikl i pas već odlazi, još malo i nestaju iz moga vidokruga. Onda na klupu do moje sjeda sredovječni muškarac, neobrijan, pušač. Ne, nikako nije potencijalni kradljivac bicikla. Sigurno nije zbog toga sjeo. Sjedili bismo tako bez riječi da se nisu pojavili sportski tipovi, djevojka i djevojka, protrčale ispred nas, pa skrenule do spomenika. I počele trčati gore-dolje, preskakivati stube, gore-dolje, bez ikakva interesa za golemu skulpturu. Ne, nismo komentirali kako su izgledale u pripijenim majicama, doduše dugih rukava. I nismo ništa rekli o tome postoji li ikakva razlika između one brinete, da, one s repom i one druge nešto svjetlije. Zapravo, nismo mi nešto posebno ni razgovarali, samo mi je objasnio svrhu njihova trčanja uz stube, gotovo stručno i prilično škrto, naime zbog celulita, to je vježba protiv celulita.

 

Ispod zemlje

Danas sam po drugi put došao na nekadašnji glavni trg istočnog dijela grada. Prvi su me put odveli do robne kuće u potrazi za kabelima, padala je kiša, po izlasku iz auta otvorio sam kišobran, i to je gotovo bilo dovoljno da me vjetar odnese. Objašnjeno mi je da ovako inače nikada ne puše, pa ovo nije grad na sjevernom moru, sigurno nije bilo takva vjetra u posljednjih pet godina. Dobro, taj me je podatak uvjerio. Da, ovaj put doista nema vjetra, sunčano je, oko dva popodne. Prošvrljao sam trgom, nije tako nezanimljivo. I da bih se najbrže spustio do podzemne željeznice, krenuo sam prema podzemnom prolazu obilježenom brojem dva, a oko njega okupilo se veselo društvance, tri muškarca i žena, paćenički mršavi, zgužvani i ispijeni od dugotrajne borbe s alkoholom, u tenisicama, imala je…. Iznenada je žena počela bljuvati. Trebalo je brzo promijeniti smjer kretanja, i opet nestati ispod zemlje.

 

Votkica i jarebika

Dvije duge večeri čitam dnevnik čiji se dani počinju nizati potkraj jeseni, a završavaju iduće godine prije negoli započne pravo proljeće. Dani traju nekoliko rečenica i u njih je uguran tolik broj ljudi čija mi imena ništa ne govore. Ne mogu zapamtiti ni jedno ime. Zapravo, teško mi je pratiti tko je tu otac, tko je doista druga žena, brat njegove prijateljice, susjed ili novinar koji je prije radio za policiju, je li ona samo prijateljica ili i ljubavnica, pa čiji je to sada unuk i kako je moguće kad ima toliko godina, je li on i urednik ili samo agent koji brine o njegovim autorskim pravima. Sva ta gomila ljudi dolazi u posjet čovjeku koji će umrijeti prije negoli i započne pravo proljeće. Onaj koji piše o tim danima zapravo samo statistički pobrojava njihova imena, a samo ponekad uz nečije ime napiše da ju je ipak uvijek nekako volio ili da je onaj stvarno budalast. A i to je valjda sada svejedno. Svi ti ljudi koje bilježi u svojim danima rade toliko obične stvari da i nije jasno zašto ih spominje. S alkoholom je nešto drugačije. Broje se čašice, gutljaji i sva upozorenja brižne žene. Pije se uglavnom konjak, zatim šampanjac, rum, i da, votka, često joj se obraća s votkica. Osobito se rado spominje kombinacija votkice i jarebike. A jogurt se loče onda kada nema ništa drugo za piće, i ti dani nisu rijetki. Danima se mjeri vanjska temperatura, a početkom proljeća ne propušta se spomenuti da se topi snijeg. Ali ne ide sve tako pravocrtno, to meteorološko vrijeme. Posljednja je riječ u dnevniku smetovi. Iako je već bio ožujak, opet je napadao snijeg. U te dvije duge večeri nisam izdržao a da ne pročitam, onako preko reda, što piše u tome posljednjem danu. Već sam spomenuo da je posljednja riječ smetovi, a dnevnik započinje riječima šašav dan. Ima u toj potrebi da se pročitaju posljednje rečenice knjige nešto tako naivno i isprazno, kao kad se u jeftinom ljubavnom romanu želi saznati jesu li se, mislim, zaljubili i žive li sretno ili je to nesretna životna priča. Na kraju ovoga dnevnika, koji je netko nakon svega naslovio „Posljednji dnevnik“, neprilično je provjeravati završava li sve happy endom. Gotovo da me muči to što sam tim preskakanjem i čitanjem kraja prije samoga kraja zapravo spriječio da ti posljednji dani iscure sporije, što sam ubrzao sam njegov završetak. Do samoga kraja nisam naučio zapravo što su to votkica i jarebika, tako i ne znam kako je to kada nestaju jedna za drugom čašice s jarebikom.

 

Kod Staroga Hanibala

Sreli smo se kod Staroga Hanibala. Objasnio mi je da trebam izići na trećoj stanici, prijeći još stotinjak metara, samo desnom stranom ulice, ne mogu pogriješiti. Zgrada u kojoj je Stari Hanibal stiješnjena je između trase brze željeznice i velikog skladišta vunenih proizvoda. I sada sjedim sa svojim prijateljem, zapravo poznanikom iz srednje škole, u restoranu koji sliči običnoj birtiji, a na svim stolovima upaljene su svijeće.

– No, to je samo zbog atmosfere – objašnjava mi – nema to veze jesmo li miješano društvo, ili nismo.

– Ma razumijem, jasno mi je, zbog atmosfere, pa ne bi me ti pozvao bilo gdje – pripomažem u razgovoru.

Tako otprilike nakon kraćeg vremena zapne razgovor između dvoje poznanika koji se sretnu nakon osam-devet godina, dogovore se da će popiti pivo i ispričati se. Da, a još dok su se telefonski dogovarali gdje će se naći, zapravo su rekli sve što su imali za reći. Zato su tu i naše svijeće, zbog atmosfere. No, bez obzira na to, ima nešto privlačno u uzaludnosti takvih razgovora. Kada vrtim naše popodnevno druženje, jasno mi je da je vjerojatnost da ćemo se ponovo naći na nekakvu piću gotovo ravna nuli. I da stotinu svijeća ne bi moglo spasiti nekakvu atmosferu. Ne znači to da je naš susret bio neugodan ili da je poznanik bio davež, nisam to mislio reći. Ali to nije važno. Ako je uopće netko krivac, onda sam to ja koji sam negdje iskopao poznanikov broj telefona i odlučio mu se javiti. Jedino me je pomalo zaprepastila činjenica da poznanik, muškarac s kojim sjedim za stolom s upaljenim svijećama, dakle nismo miješano društvo, tako dobro pamti. Ne mislim na to da je spomenuo onu zgodu s maturalca kada sam se osramotio ili nešto o našoj bucmastoj razrednici, već prije svega na to da pamti gdje se što može nabaviti jeftinije, kada su točno rasprodaje, u kojim je četvrtima grada zeleno povrće najsvježije i najjeftinije. Izračunao je točno koliko je recimo poskupio gradski prijevoz otkada je on došao u ovaj grad, a onda to usporedio s povećanjem plaće u istom razdoblju. Uputio me je da bih trebao, zbog svoga izgleda, svakako na plivanje, a to mogu srijedom između 21 i 22, tada je za građanstvo u pola cijene. Ipak, ne smijem biti nepravedan. Doduše, kada je napomenuo da nekada ide u grad, a da ne nosi novčanik (da ne bi uludo trošio), gotovo sam pomislio, vidiš vraga, ali ipak je inzistirao da plati naša piva, i učinio je to. Osim toga, njegovo računanje, a ne samo upaljene svijeće, spasilo je naš susret. Priupitao sam ga i za jeftino kopiranje, a onda mi je svakako preporučio da idem u copy-centar, tamo je najpovoljnije. Naime, do 50 kopija je po 0.06, od 51 do 500 kopija je 0.05, a iznad 500 je 0.04. Druga i još povoljnija mogućnost jest bon koji vrijedi 2000 kopija, a kada cijenu podijeliš s brojem kopija, jasno je da 1 kopiju plaćaš 0.03. Da, morao sam mu priznati da je uvijek bio dobar matematičar. Zajedno smo izišli u sumrak, kiša je opet počela padati, ovdje kao da uvijek pada samo u kasnim popodnevnim satima, i otputili se do nadzemne željeznice. Vozili smo se dvije-tri stanice, a onda su u naš vagon ušli mladić s gitarom i plavokosa djevojka. Čim su se zatvorila vrata, on je počeo svirati, a ona pjevati. Nismo razumjeli tekst, ali kako je pjevala na slavenskom jeziku, činilo nam se da razaznajemo poneku riječ, a sigurno smo razumjeli više od ostalih putnika. Ma, sigurno mora biti nekakav rastanak sa zavičajem, ostavljena djevojka ili zabrinuta majka. O, bila je to tužna melodija. I posljednje što smo učinili zajedno, moj poznanik iz srednjoškolskih dana i ja, jest da smo u plastičnu čašu, koju je djevojka trgovačkom spretnošću i ljubaznošću pronijela vagonom, ubacili nekoliko novčića.

 

The future belongs to me

Promijenio sam smjer kretanja. Već nekoliko dana uzastopce oko pet-šest sati dolazim na stajalište nedaleko od tiskare, pa onda doma busom. I tamo zatječem model na plakatu koji reklamira prugaste hlače. Za majicu kratkih rukava nije jasno koliko bi trebalo platiti. Izuzev nje na stajalištu se nalaze svaki put potpuno drugi ljudi. Uz model u prugastim hlačama stalni je orijentir u mome kretanju i vaga. U pothodniku prokopanom ispod rječice, kojim se dolazi do brzoga lokalnog vlaka, smještena je odmah uz nevelik kiosk. Na njoj je prilijepljena obavijest, napisana krasopisom, da onaj tko se stalno važe, brine o svome zdravlju, pa će zbog toga i dugo živjeti. Tek sam jučer prvi put vidio nekoga da se važe. Bio je to gospodin u teškim čizmama, džemperu, neobrijan, oko 45 godina. Točno sa svim time ima 97 kilograma. A bili smo se taj gospodin i ja istodobno zapiljili u vagu i poruku. On je potom odložio dvije poteške vrećice, popeo se gotovo s osjećajem građanske dužnosti i strpljivo je čekao da se kazaljka potpuno umiri. Meni je preostalo da čekam karticu s otisnutim brojem kilograma, ali ništa, nije se pojavila. Uzeo je svoje dvije vrećice i otišao sa svojih 97 kilograma. Osim te poruke na vagi, zapamtio sam i slogan o čovjekovoj težnji. Napisan je iznad velikoga svjetlucavog jelovnika načičkanog sendvičima, kolačićima, sokovima i pivom u jeftinom bifeu, a glasi otprilike ovako: Sam i neponovljiv kao drvo, a društven kao šuma. Tome težimo! Tako se nekako dovršio tjedan. S tim da je u petak model u prugastim hlačama zamijenjen dvjema konzervama paradajza. Taj isti dan kasno navečer dobio sam poruku čiji me je subject (dakle, to o budućnosti) nakon svega proživljenog gotovo uplašio.

 

Gospodin i Žirafa

Izmigoljio sam nekako iz mreže pitanja kojom me je gotovo saplela ta moja privremena cimerica, pa smo sada mirno sjedili svatko za svojim kompjutorom. Ali predah nije dugo trajao. Uslijedila su, doduše nešto rjeđe, nova pitanja koja bi u pravilu završavala: ako smijem da pitam. I u tom nizu rjeđih ako smijem da pitam spomenuo sam da je onaj, za kojeg me je pitala, zapravo umro. Prvo je ponovila za mnom mirno: Umro – a onda valjda postala svjesna što sam rekao i što je ona ponovila, pa je uzviknula – umro!??

– Da – potvrdio sam, i onda se nastavio nekako tegoban razgovor, kako to već u životu biva, pa je li bolovao, da, eto vidite… I dok smo o njemu razgovarali, pokazala je raznježenu sućutnost kao da je tu osobu jako dobro poznavala, a prema meni je bila obzirna kao da sam njegov rođak. Naime, poslije toga šutjeli smo petnaestak minuta. I nastavila je ta žena s kojom dijelim radnu sobu, valjda samo privremeno, zapitkivati još o ponečemu i ponekom dok je spremala stvari u svoju kožnu četvrtastu torbu. I onda je spomenula još jedno ime, nekako bojažljivo, pa nije valjda i… Ali, bože moj, ono što se mora pitati mora se, je li tako, bez obzira na to koliko odgovor pa time i saznanje može biti bolno, pa da.

– Da – rekao sam – ma on je još s nama, nije još ni u penziji.

– Eto vidite – prihvatila je i ona taj odgovor s olakšanjem – njega sam upoznala ravno prije…

I onda je malo nakrivila glavu da bude potpuno sigurna: 26 godina. Vidite kako vrijeme leti.

I potom je dodala: Ali ne u ovome gradu – kao da je ovim podatkom o mjestu zapravo htjela umanjiti broj godina koje su se nagomilale. Onda smo se lijepo pozdravili:

– Doviđenja.

– Doviđenja!!

– Ugodan vikend.

– Zaključajte svakako sobu – ljubazno me je podsjetila.

I ostao sam još neko vrijeme da uživam u miru. Ali, brzo me je povukla nazad ta bujica ako smijem da pitam, i posebno spomenuta dvojica. Naime, gospođa je zaključila dionicu preispitivanja o onome koji je umro rečenicom: On je bio pravi gospodin! To da je on bio gospodin često sam slušao od onih koji su ga površno poznavali. I ja sam bio zapravo jedan od onih koji su ga površno poznavali. I treba priznati da je uvijek bio lijepo obučen. Pomno izabrana odjeća, je li, talijanske cipele, fine crne. Hodao je onako visok i uspravan, gotovo svečano. Sjedio je obično u naslonjaču prekriženih nogu, ruke na desnoj nozi, za vrijeme službenih posjeta. U razgovoru pristojno ugodan, ali njegova suzdržanost jasno ti je davala do znanja da tu sjediš i pričaš samo jer je to tako predviđeno. Njegovo držanje govori: Odsjedit ćemo tih pet-deset minuta što nam je određeno, i nikada nemoj zaboraviti da je i to previše.

Prije dvije-tri godine nakratko je svratio do mene, što je bilo neuobičajeno. Taj kratki posjet ponajviše pamtim po društvu u kojem me je zatekao. Sa mnom je u sobi bila postarija časna sestra iz Poljske, a ušla je greškom tražeći nekoga drugog. I bilo je vrlo zgodno da je u tom razjašnjavanju u sobu ušao upravo on. Odmah sam ga pristojno predstavio časnoj sestri, a u njoj je njegovo ime izazvalo takvo udivljenje i poštovanje da je složila ruke na grudi kao da je iznenada u sobu ušao ne baš sam papa, ali sigurno bar jedan od onih s ljubičastom kapicom na glavi. Tada sam zapravo i shvatio da ima potpuno pravo, mislim na njegovo hodanje i aristokratsko držanje. Hodao je tako on svakidašnjom ulicom kao da hodi alejom vječnosti, kao da će svaki trenutak njegova brižljivo počešljana glava i ramena postati torzo smješten u najljepšem dijelu parka s engleskom travom. E sad, možda bi zbog pomisli na golubove torzo trebalo staviti negdje drugdje, recimo u široki hodnik okupan suncem. Ali opet, te glave nasađene na betonske stupove nešto su poput kokoši koje čuče na prečkama. Da, teško je biti zadovoljan kada se uzmu u obzir sve te moguće asocijacije.

Već sam rekao da sam i ja samo jedan od onih koji su ga površno poznavali, a kao takav moram priznati: Da, bio je pravi gospodin. I siguran sam da mu se uopće ne bi dopao moj opis: pomno odabrana odjeća i talijanske cipele, fine crne. Čemu to sliči? Gdje je tu stvarni opis odijela, što je rečeno o kvaliteti materijala, njihovoj boji? Gdje su tu košulje, kravate, velik izbor sakoa, čarape, zimski kaput, s proljeća i jeseni baloneri, niti jedno ime proizvođača, niti jedna marka u tome mome jadnom opisu. A što tek reći za opis cipela? Fine crne! Pa to ništa ne govori o tome jesu li kožne, kakav je đon, oblik, s vezicama ili na kopču. I potpuno je u pravu. Takve pojedinosti uopće ne bi primjećivao onaj drugi spomenuti, onaj kojeg je gospođa upoznala točno prije 26 godina. On je potpuna suprotnost prvome gospodinu. Dovoljno je reći da je svojedobno nakupovao nekakve košulje i kravate negdje na rasprodaji, živih boja i dezena, pa ih je onda nemilice nosao i nosao. Zbog toga su ga oni osjetljiviji na modne trendove i zvali Žirafa Kravata. Ovo Žirafa nema veze toliko s njegovim stasom koliko s dezenom košulja. No, bože moj, eto stojim u rano poslijepodne na ulici i žvačem sendvič. Razmišljam o tome kako je bujica pitanja donijela imena ljudi koji su u mnogim detaljima potpuno različiti, o tome zašto jednoga uvijek zovu Pravi Gospodin, a drugoga ponekad Žirafa Kravata. Na ulici sam punoj ljudi, na sunčanoj ulici, što nije tako često u ovome gradu. Nedaleko od mene svira harmonika, vrte se bicikli, prolaze automobili. Visoko gore cepelin. Sve u svemu jedan zanimljiv dan. Da me je netko promatrao s nešto povišenog mjesta, vidio bi kako jedan prolaznik s plavim ruksakom baca salvetu s malo kruha i salate u kantu za otpatke, s limenkom piva u ruci nastavlja širokom ulicom koja je puna ljudi, onda skreće prema stubama koje se spuštaju do podzemne željeznice i nestaje u tom grotlu skupa s Gospodinom i Žirafom.

 

Zavezao mu se jezik

Sjedimo u kavani na uglu nedaleko od moga stana, uz obalu rječice, i do nas dopiru nerazumljivi uzvici onih koji igraju na balote. Objašnjavam svome sugovorniku da ne znam kako se to igra, a onda zapravo shvaćam da me i ne pita o pravilima igre, nego ga zanima kako se to kaže: dakle, igrati nogomet, igrati košarku, ali može li se reći i igrati na balote. Zanimljivo, zanimljivo, obojica se slažemo. Sjedimo gotovo dva sata i uz lagani kasni doručak raspravljamo o rečenicama koje je on počupao iz različitih priručnika. Nisu mu jasne – priznaje cijelo vrijeme – sve te konstrukcije, teška gramatika. Nije ni meni jasno odakle su iščupani svi ti primjeri. Evo: svaka rana ima svoju biljku, imam nezdravu sklonost k mračnim problemima, vojnik sa starim konzervama suhe hrane i s malo ovčjeg sira, dijete s prestrašenim očima, majčinska tuga, svinjska radost, kakva je bila u tog majstora mršava kobila! Kakav jezik, kakvi ljudi! Posebno ga muče zamjenice, pa mi daje stupac uredno ispisanih primjera s ušima i drugim dijelovima tijela:

izvukli su mu uši,
košulja joj reže mlado meso,
slomit će mu kičmu,
pustio mu litru krvi iz ruke,
slomio mu dvije noge,
steže mu se grlo,
zagledati nekome u želudac,
lijevali mu mast na glavu,
mrzla mu je krv na nosu,
kljucnuo ga u glavu,
nekome probiti stopalo,
probada ga u grudima,
mene boli duša i zubi.

Pedantno bilježi moja objašnjenja, a uz primjer pustio mu litru krvi dodaje upitnik i uskličnik što treba značiti da je to ipak previše krvi, a kima glavom u znak potpunog razumijevanja kada mu kažem da se obično ne zagleda nekome u želudac, a to lijevanje masti na glavu čini se samo s vrelom masti. Onda i ja potvrđujem umjesnost njegove asocijacije – uglavnom u srednjem vijeku. A, ovo za kljucnuti, nije baš jednostavno, pokazuje se dok raspravljamo, je li to pijetao kljucnuo pile ili drugog pijetla ili nekoga drugog koji ima glavu, ali svakako je iz primjera jasno da ne može biti da je kljucnuo kokoš. Da, i to može – smijucka se moj sugovornik – samo onda rečenica treba glasiti: Kljucnuo ju je u glavu! Naravno, problemi su i s drugim riječima: staviti nekome nož pod vrat ili na vrat, vezati mu konop oko vrata ili za vrat, udariti ga u lice ili posred lica. Raspravili smo i rečenice: on nema ni oca ni majke, slijep na drugo oko, starcu udariše suze na oči od tuge, trudnici koja žuri pobjegao je tramvaj pred nosom, građani nemaju mogućnost da se dobro hrane, vadio mu je dušu dok su putovali u rudnik, umrli su mu svi najdraži, sijevnuo je očima i zaškripao zubima, ubojica je došao na vrijeme, i začudo, lahor nam gladi lice. Izlazimo iz kavane i odlazimo do onih koji još uvijek igraju na balote. Šutimo neko vrijeme, a onda moj sugovornik svojim pitanjem dobro opisuje situaciju u kojoj smo se zatekli: Može li se reći zavezao nam se jezik?

 

Prodavač upaljača u podzemnoj

Dobar dan, dobro jutro, dobra večer. Prodajem upaljače, bijele, crvene, zelene. Kupio jeftino, prodao jeftino. Povjerenje i poštenje. Djeca, žena, majka, otac, djed i pradjed, stara tetka, i dobro i često loše, ponekad između, hvala na pitanju. Kupite i pomozite, bijeli, zeleni, crveni. Drugi put i plavi. Vatra dobar sluga i loš gospodar. Ljubazno, prođite, ne gurajte se, molim, evo, plamen, doviđenja i laku noć.

A onda je izgovarajući laku noć došao točno do mene, zapiljio se u moje lice nervozno okrećući upaljače. Gledao sam u okruglo lice, u njegove ispucane žile na obrazima s popriličnom nelagodom. Prije negoli će početi rigati vatru i prije negoli će mu para početi izlaziti iz dlakavih ušiju, uspio sam promucati: Laku noć.

 

Noć i dan kad smo obranili republiku

Početkom ovoga tjedna pojavili su se plakati kojima nas se poziva da obranimo svoju republiku. Otisnuti na A4 formatu, zagasito crvene boje, sa zvijezdom koju kao da je nacrtalo dijete, polijepljeni su po zidovima i na njima čitamo da već 15 godina uspijevamo održavati revoluciju kojom ćemo jednom promijeniti svijet. Dakle, gotovo da je kucnuo čas.

Noć. Večer uoči praznika nalazim se sa starim poznanikom kojeg nisam vidio više od deset godina. Da, gotovo svakoga koga sam ovdje sreo, zapravo s kime sam otišao na piće, nisam vidio osam-deset-dvanaest godina. Ali to gotovo da nije bitno. Hodamo od jednog do drugog malenog trga i opet natrag, krstarimo po mreži ulica u potrazi za bankom koja ne uzima proviziju. Cijelo vrijeme pričamo, ponekad bismo i zastali, ali ne zbog razgovora. On ide brže od nas, konfuzno i izvrsno, tako da primjećujem da me ponekad brka s drugima, sa starijima i mlađima, poznatima i nepoznatima. Ali nemam vremena za čuđenje, razgovor ide dalje i smjenjuju se nova imena. Da, ponekad bismo i zastali, čekajući zeleno na semaforu ili da bi se on čudio tome da je ovdje, da, baš ispred one trgovine, tamo gdje je hrpica tinejdžera, nekada bila banka. Jedino kako mu mogu pomoći jest da kažem: Da, događa se.

A onda smo ipak pronašli bankomat, a potom smo svratili u piceriju kod Talijana. I tamo smo dokrajčili jumbo-pizzu, nekoliko pšeničnih hladnih piva i… – našu zajedničku poznanicu, našu prijateljicu. Spomenuo sam je bio usput, tražeći bankomat, a tada je Š. rekao: Da, ono dražesno stvorenje. – I meni nije preostalo drugo nego da požurim prateći njegove duge korake, da se složim bez oklijevanja: Je, simpatična.

Ali sada uz pivo, kada smo vidjeli da se ipak nismo toliko promijenili u posljednjih deset godina, sve nam se otkrivalo u našem pravom svjetlu, u prigušenoj domaćoj atmosferi jasno su se ocrtavala mila i nemila lica.

Saznao sam da ju je upoznao zapravo godinu dana prije nego sam ja na nju naletio. Doduše u drugačijim prilikama, dakle u drugom gradu. U početku samozatajna, umiljata kao mačka dolazila je k njemu ponekad i dvaput tjedno.

– A što da radim s njom – kaže Š. – Mučila me je tim svojim slikarijama… te hajde s njom u kino. I ja mislio da ću ipak moći. Ali ne ide, vjeruj mi, ima nešto odbojno u njezinim vodenastim očima i muškobanjastoj frizuri. Postala je ponešto i bezobrazna i umišljena, a pitam se na osnovi čega. Ma nije lijepa. A onda, ona je to osjetila, žene to osjete, znaš. I počela me ogovarati, te da sam ovakav, te onakav. Pa počela telefonirati, ja se javim, a ona spusti slušalicu. A to ne volim, znaš. Ma da nije žensko, zadavio bih je. Ali nisam ipak mogao, jest da je kuja, vjeruj mi.

– Vjerujem – složio sam se bez oklijevanja.

I dok smo pretresali moj obračun s njom, otpočela je revolucija. Ulicom je prošlo stotinjak policajaca držeći neprobojne štitnike, s kacigama i spuštenim vizirima. Skupa smo s Talijanom znatiželjno izišli na ulicu. Ništa, samo su bijele kacige policajaca bljeskale zbog ulične rasvjete. Vratili smo se na svoja mjesta i naručili po još dva piva.

– To vam je ovdje nešto poput festivala – objasnio nam je Talijan.

Noćni autobusi ipak nisu vozili ovim dijelom grada, pa smo se pješice uputili svojim kućama. Nekoliko supijanih i ravnodušnih što se tiče revolucije, ipak policijska vozila na svakom križanju, samo jedna jureća kola hitne pomoći. Sve u svemu zapravo mirna noć.

Dan. Probudio sam se prilično kasno i odmah ne gubeći vrijeme na ulicu, treba gledati prvosvibanjsku povorku. Cijelo popodne veselo. U povorci nekoliko generacija: maleni u kolicima, njihovi roditelji i skrbnici, puno tinejdžera i onih koji su dvije-tri godine stariji od njih, usamljeni starci s pokojom značkom na reveru. Ispred i iza povorke policijski džipovi s otvorenim stražnjim vratima tako da se mogu vidjeti policajci kako puše i piju sokove. Vrlo ih rado fotografiraju za novine. Mnogo zastava, revolucija ne smije prestati, do slobode samo revolucijom, uništimo imperijalizam. U pokrajnjim ulicama na desetke policijskih vozila. Veselije je u onim ulicama kroz koje je povorka već prošla. Na jednom trgu okružili smo bubnjara, do njegovih nogu desetak limenki piva koje mu donose simpatizeri i slučajni suputnici revolucije. U malenom parku nekoliko roštilja, lijepo se dimi. Ekipa s lokalne televizije uzima izjave od dviju djevojaka. Mikrofon je velik, ima navlaku sličnu čupavom džemperu. Zapravo, mikrofon izgleda kao pudlica, i po veličini, i po boji, i po kovrčavosti. E, i onda zahvaljujući toj pudlici, opet se sjetih one naše prijateljice od sinoć. Od svih poznatih baš smo na nju naletjeli. Ipak smo pretjerali Š. i ja, ona je samo pudlica.

Na putu za stan opet nailazim na povorku, zapravo jedan dio koji se zadržao na križanju, njihov prethodnik urla u megafon. Skrećem u pokrajnju ulicu i sve se slabije čuje poziv na… Dolijeće helikopter i njegova me buka prati cijelim putem. Nedaleko od stana policajci provjeravaju djevojku i mladića. Na mene i Turkinju koja gura kolica ne obraćaju pažnju.

Na večernjim vijestima ovako su saželi bilancu gotovo dvodnevne proslave: jedna oplindrana trgovina (zbog toga su večer uoči stupile u akciju bijele kacige), jedna žena udarena bocom u glavu (ali ne na proslavi u mojem kvartu), tridesetak privedenih, nekoliko otrežnjujućih šmrkova, i to je uglavnom sve. Čistači će naravno imati pune ruke posla. Kasno navečer zove i Š. da provjeri je li sve u redu. Gotovo da se osjeća odgovornim za mene.

– I, i – pita me – jesmo li sudjelovali u revoluciji? Obranili republiku?

– Jesmo – odgovorio sam bez oklijevanja.

 

Iz muzeja

Dragi Nestore, obećao sam si da ću ovaj vikend napokon otići na onaj otočić o kojemu smo toliko pričali posljednji put. Cijeli sam tjedan pogledavao na nebo nadajući se da će subota biti ipak kišovita i da ću na miru moći hodati po muzeju. U četvrtak je bilo vjetrovito i pomalo oblačno, u petak prijepodne palo je nešto kiše. U subotu sam se probudio oko deset, raskrilio zavjese i zakoračio koliko se to doista može na onih dvadesetak centimetara balkona. Plavo, plavo nebo bez oblačka, samo trag aviona koji se jedva nazire i sunce, sunce koje grije. Ali, obećanje je obećanje, pa makar ga dao i samome sebi. Mogu ti reći, ili kako bi ti često znao reći, moram priznati, isplatilo se ispuniti obećanje. Da, vrlo je interesantno. I naši ovdašnji prijatelji očito su puno putovali i svašta su s tih putovanja donosili. Doduše, nešto su kupili, nešto dobili, a nešto sigurno i odnijeli bez previše pitanja… Nisu naravno samo oni to činili, vjerojatno su to i činili manje od drugih koji su to, dakle, puno više radili. Oni su dakle donosili, bilo bi vjerojatno neprilično reći uvozili, iz egzotičnih zemalja… Dobro, dobro, već čujem tvoje negodovanje. Znam da si se narogušio na to egzotičnih zemalja, ali nisam ja to rekao, oni su to rekli, tj. oni su putovali po tim, je li, lijepim i zanemarenim predjelima, krajolicima daleke prošlosti. Osim toga, znam da češkaš bradu i misliš da opet pretjerujem i da nešto zavitlavam. Mislim da sam baš pogodio riječ – zavitlavam – koju dobro poznaješ i koja dobro opisuje ono što ti sada pišem. Dakle, nisi se toliko narogušio na egzotične zemlje, nego na to da znaš mene, koji kao turist ode u stari muzej, i sada umjesto da je impresioniran svim tim lijepim starim stvarima, taj pojedinac, dakle ja, koji je tvoj prijatelj, muči se s time kako su te stvari uopće dospjele u muzej. Dobro, dobro, Nestore. Impresioniran sam svakako svime izloženim i načinom na koji su skulpture, kipovi, novčići, medaljoni, mozaici, reljefi, tepisi, knjige, pisani kameni spomenici, dijelovi soba, ostaci prozora i vrata, podnožja hramova i svetišta, visoki stupovi, nečije kosti i lubanje, noževi i vrhovi strijela, oklopi, mjerači vremena, kameni lavovi i drugi poluljudi, minijature i zidovi… – prezentirani. Osim toga, trebam ti reći, moram priznati, i za brojne crteže, makete, dobro napravljene tekstove koji te prate iz prostorije u prostoriju, iz zemlje u zemlju, iz doba u doba davno prije nas i pomažu ti da se snađeš. Lijepo, lijepo, Nestore. Već slušam kako mi objašnjavaš da se ponašam kao nekakav tamo arheolog krijumčarskih putova. A trebao bih znati da bi mnoge umjetnine zauvijek propale da nema takvih muzeja. Dapače, mnoge ne bi nikada ni ugledale svjetlo dana, doslovno bi ostale zatrpane ispod zemlje i ispod stoljeća. Mnoge ne bi ni bile prepoznate kao stvari od bilo kakve vrijednosti i s njihovim ostacima eventualno bi se igrali pastiri i gađali nemirne ovce. Ili, na primjer, sag, zar nije bolje da sada visi na zidu, nego da se po njemu hoda ili da ga trljaju nečije stražnjice. Što bismo onda znali o našoj prošlosti, o čovjekovoj povijesti, što je nama kulturna baština!?

Ostao sam u muzeju gotovo tri sata i od hodanja spao s nogu. Premda postoji i nekoliko klupa na koje umorni turist može sjesti, i premda sam redovito na njima zamišljeno sjedio, umorih se, moj Nestore. Tako sam sjedio i ispred ljubičastih babilonskih vrata sagrađenih oko 580 godina prije Krista i pozorno gledao životinje na njima, i jednu nisam mogao nikako prepoznati, a onda bih opet pomislio, što rade ova babilonska vrata ovdje na sjeveru… Ne, neću više o tome, jer već čujem da odgovaraš na moje pitanje pitanjem: ma što ti radiš pred tim babilonskim vratima sagrađenim oko 580 godina prije Krista?

Dakle, spao sam s nogu kao i službene osobe, promatrači-čuvari, koji se disciplinirano motaju po zadanim im prostorijama muzeja. Ima ih, kako bi rekao moj stric, kao pasa. Dio sam vremena provedenog u muzejima posvetio i njima. Svatko se od njih kreće, kao što uostalom i sam znaš, u svom dijelu muzeja, u ruci drže toki-voki, jednako su obučeni, i muškarci i žene. Motre nas cijelo vrijeme. Osobito u jednoj prostoriji s vrčevima učinio sam se sumnjivim jednom proćelavom gospodinu koji je stoga uvijek bio iza mene. Valjda sam bio sumnjiv zbog košulje u kojoj sam izgledao kao da me je krava žvakala. E sad, kako sam mu mogao objasniti da je tome tako dijelom i zbog vremena, da ne mogu prikriti košulju nikakvom laganom vestom ili džemperom kada je vani tako lijep sunčan dan. Možda sam mogao i reći: Poštovani gospodine, nemam nikakav sprej kojim bih obojio vrč. Ili, nemam čekić kojim bih ga kvrcnuo. Ili, nemam tvrde prste i neću ga čvrknuti. Ili, ne, vjerujte, sigurno ga neću pomaknuti s postolja. Ili, znam da nije jednostavno doći doma, umoran kao pas, i čuti pitanje dobro raspoloženog susjeda vodoinstalatera: jesi li i danas brojio i čuvao ćupove?

U nekoj bližoj ili daljoj budućnosti vjerojatno će postojati nešto-poput-muzeja u kojima će se pokazivati kako smo se u prošlosti obračunavali s poviješću i pravili muzeje. Neizostavni dio svake povijesti muzeja bit će gomila turista-posjetitelja sa slušalicama na ušima, ili samo s ušima, vodičima, kamerama, fotoaparatima, zgužvanim košuljama, i ta gomila ide gore-dolje, lijevo-desno, ulazi, greškom se triput vraća na isto mjesto, napokon izlazi, traži i WC, kupuje razglednice, čudi se svemu i nastoji ne ostavljati previše vrijedne stvari u garderobi, jer takva su vremena došla, a osobito ne vrijedne stvari zaključavati u metalnim ormarićima. Osim te gomile, svakako trebaju biti izloženi i muzealci-čuvari. Nosit će ista odijela, ali neke će boljeti leđa, drugi će i na radnom mjestu, dakle u muzeju, gubiti kosu, treći će opet biti nasmiješeni i odmorni jer im je smjena upravo počela. Pojedini čuvari promatrat će pojedince iz gomile, muške ili ženske, s osobitom pozornošću, i to neće činiti samo iz profesionalnih pobuda. O svemu tome treba voditi računa ako se želi izložiti autentični muzej našeg vremena.

Moj Nestore, sigurno se pitaš kako se takve ideje uopće mogu realizirati u tom novom muzejskom životu. Muzej koji želi biti prestižan i poznat sigurno neće izložiti lutke koje će prikazivati posjetitelje i čuvare jer bi to bilo previše banalno i potpuno neautentično. Tada bi, naime, trebalo pisati tekstove i lijepiti ih na lutke. Na primjer, ovaj čuvar voli malo, malo punašnije posjetiteljice, i da su osim toga brinete. Ili, ovaj posjetitelj dolazi iz inozemstva i ništa ne razumije. Ovaj pak dugajlija, kako to lutka zorno pokazuje, razlikuje grčki od rimskog stupa. Ovoj gospođi sve je krasno. A ovaj ovdje, koji sjedi na klupi, uobličen debljom lutkom, ne želi staviti slušalice na vlastite uši jer razmišlja o tome na koliko su neprovjerenih ušiju one bile. Kao što vidiš, Nestore, bilo bi to ipak neprilično. Druga je mogućnost da umjesto lutaka budu angažirani ljudi-roboti, nešto poput androida. Takva je mogućnost tehnički, ali vjerojatno ne i financijski izvediva. Teško je povjerovati da će u budućnosti kultura dobivati više novca iz proračuna. Unatoč obećanjima bit će manje novca. Androidi su jednostavno preskupi, a kultura, dakle i muzeji, odviše su nerentabilni. U takvoj financijskoj nevolji ipak se mogu pronaći i jeftina rješenja, a to ovaj put paradoksalno ipak znači i dobra, a to su ljudi. Oni će dakle biti izloženi kao čuvari i dobivat će za to nekakav honorar. A kada su već izloženi kao čuvari, moraju i preuzeti ulogu čuvara, dakle oni će i čuvati i bit će čuvani. Slično će se riješiti i problem izloženih posjetitelja. Oni će dobivati honorar, a onda kao posjetioci moraju kupiti kartu, poslije i razglednicu, brošuru, vodič, popiti piće s nogu, platiti korištenje WC-a, tako da će svoj honorar brzo potrošiti. Osim tih posjetitelja-izložaka dolazit će i oni pravi posjetitelji da razgledaju posjetitelje-izloške i tako će i sami postati eksponati. Uskoro se više neće razlikovati posjetitelji-izlošci od onih posjetitelja koji su ih došli pogledati. Tako je u današnjim muzejima teško razlikovati kopiju od originala, mnoge su atribucije netočne i sporne, rekonstrukcije prilično nepouzdane.

Eto, moj Nestore, o svemu sam tome razmišljao pijući skupo pivo na platou ispred muzeja.

Dvjesto metara od ulaznih vrata muzeja nalazi se prvi štand s vojničkim kapama i dlakavim šubarama na kojima su pričvršćeni simboli iz vrlo bliske prošlosti. Prodavač, crn i neobrijan, gotovo da je legao ispod štanda da se zaštiti od jarkog sunca. Odmah do njegova nastavlja se niz štandova uz rub mutne rijeke koja okružuje otočić. Prodaju se i zastarjele zastave, uniforme koje sada mogu dobro poslužiti za ribičiju, marame, tanjuri, ploče, žlice, vilice, knjige o junacima i zločincima, posteri, namrgođeni portreti, časopisi, zemljovidi s ucrtanim državama koje odavno više ne postoje, slike s konjem u propnju, značke, satovi, lažno obiteljsko srebro i zlato, narukvice, porculanski slonovi manji od veličine poljskog miša, đačke knjižice. Uostalom, i sam znaš što se na sličnim mjestima prodaje. Tako sam, Nestore, nakon muzeja prastarih umjetnina prošao muzejom bliske prošlosti čiji se izlošci po svaku cijenu žele utrapiti prolazniku. Naime, nikad se ne zna, mogli bi ipak nečemu i poslužiti.

Dovršavam ovo pismo, o danu koji je bio tako dug, u kasnu noć. Mislim da ti nisam spomenuo da u muzeju, na katu, možeš pogledati i kratki film o jednom povijesnom lokalitetu na sjeveru Afrike. U njegovoj blizini nalazi se grad koji je preživio mnoga stoljeća. Snimljeni su njegovi krovovi i kupole. I molitva se diže nad gradom u sparno kasno popodne, a onda prizor s dvojicom mladih kovača. Njihovi udarci odzvanjaju i kada nestane slike, a onda utihnu. Ipak još uvijek čujem te udarce. Slova, riječi koje sada otkucavam, prilično se sporo pojavljuju, prsti su zgrčeni kao da s mukom podižem teški čekić i kao da tome nema kraja, ali onda ga ipak s olakšanjem spuštam na užareno željezo.

Eto, do idućeg muzeja! Tvoj P.

 

Vrt

Tjedan dana prije negoli ću otići, došao mi je u posjet prijatelj koji živi na sasvim drugom kraju ove zemlje, na njezinim zapadnim granicama. Bio je tri dana i to smo vrijeme dobro iskoristili, osobito uz pivo. Dopala mu se moja garsonijera, a posebno vrt. Stoji tako na balkonu i usput opisuje što vidi. S obzirom na njegov stas, ne mogu od njega ništa vidjeti. Naime, visok je i širok. Da, još moram pripomenuti da lijepo pjeva. Naime, kada spomenem njegovo ime, onda one (dakle, to isključivo vrijedi za žene) koje ga znaju više slučajno, obično kažu: A, to je onaj što lijepo pjeva. Ipak da se vratim na balkon s kojeg moj prijatelj gleda vrt. Dakle, opisuje mi što vidi, i gotovo da sam zatečen njegovim opisom… Vrt koji treba obrađivati, vrt koji se mijenja s godišnjim dobima. Gotovo da je sve drugačije. Na kraju je uvijek sve drugačije.