Treba se kretati | Krešimir Mićanović

TRAMVAJSKI RAZGOVORI

 

Sveti Juraj ubija zmaja

– Zašto ga ne operu?

– Koga da operu?

– Njega?

– Njega!

– Pa ti si, moja draga, već izgubila kompas. Pa što bih ja trebao reći koji sam od tebe stariji godinu dana, mjesec i dva dana?

– Da ga operu! To je naš spomenik!

– O, pa ne misliš na onoga tamo vucibatinu nego na naš spomenik!

– Kojeg vucibatinu misliš?

Na kojeg, misliš valjda!

– Ne na kojeg ti misliš!

– Ja sam mislio na onog tamo koji je obješen.

– Obješen??

– Pa dobro, koji visi.

– I njega ne bi bilo loše nasapunati.

– I istrljati četkom.

– Onom dimnjačarskom.

– Čeličnom.

– Mogao bi tako lijepo stajati, pa ne bismo bili tako zločesti, je li tako?

– Tako je, moja mala gospođo. Treba se znati vladati u javnom prijevozu.

– I o tome bi se valjda trebali brinuti naši gradski oci, je li tako.

– O onom tamo unutra ili vani.

– Vani, vani stalno brkaš, onog tamo vani s ovim našim unutra.

– Pa u pravu si, o njemu su se valjda trebali brinuti i otac i majka, a ne da se sada brinu gradski očevi.

– Oci se kaže, je li tako.

– Tako su nas učili.

– Kada bi mu samo skinuli ovo zeleno, bio bi tako fin kao nov.

– Njemu više ne mogu ništa ni otac ni majka ni dragi Bog.

– Da, kada smo mi bili u njegovim godinama, onda bismo stajali kraj sjedala, a otac bi nas lupio po glavi ako bismo i krajičkom oka pogledali na mjesto, a ono je bilo tu, odmah pored nas.

– Eh, da. Ta garava, kuštrava dimnjačarska četka, a kada bi se pojavio, odmah bi se uhvatili za gumb, puce, dugme, botun, i mislili na svoju srećicu.

– Je, je, četkom bi nas po glavi.

– Mene više nitko neće, dosta je bilo. I šef i penzija i svi…

– No, no, a nogometna lopta po glavi.

– I tebe i tvoje glave, svaki izlazak s tobom završi…

– Ljuti smo, ljuti, a sve zbog zelenog zmaja.

– Zbog tebe, mislio sam reći da se neću uzrujavati, a svaki izlazak…

– Ne, ne.

– Neću više ništa s tobom.

– Dobro.

– Dobro!

– Je li, ipak je fin.

– Dobro, je, baš je fin!

– O čemu vas dvoje uopće razgovarate, draga gospođo i dragi čičica?

– Nismo mi Vama nikakvi dragovići, naš gospodine!

– Da, nije Vama moj muž nikakav čičica.

– Znate li uopće o kome govorite? O Svetom Jurju! Dopustite da se predstavim: Objašnjivač Neukima, Utjeha Slabima. Slušajte malo, molim vas: U ona davna stoljeća, dok su ljudi hodili zemljom u tami, tamo negdje u dalekoj Aziji, u Maloj Aziji, rođen je Juraj, za kojeg se odmah znalo da će proći ovim našim zemaljskim životom kao svet, čist čovjek. Latinski oblik njegova imena glasi – Georgius, a grčki Georgios, slijedom toga su imena…

– A Đuro, Jura, Jurica, Đurđica…

– Molim vas, nemojte mi upadati u riječ tako vulgarno, smetati s tamo nekim provincijalizmima. Znači tako. A poginuo je u Palestini. Preživio je mnoge smrtne zamke kojima običan čovjek nikada ne bi mogao zbog svoje profanosti izbjeći. Jedna ga je djevica pokušala dovući u svoju postelju pa mu je prije toga ponudila čašu vina. On je odbio, nakon toga mu je ponudila čašu otrova. On je popi, ogrnu svoj ogrtač i iziđe u rano jutro. Tako je to bilo u ta davna vremena. Dragi moji. Baš ste mi vas dvoje tako kao fino i friško. Tu izlazim.

– O kakav tip, draga moja. Jesam li ti uvijek govorio da se ne petljaš u javne stvari na javnim mjestima. Pusti ga, baš nas briga hoće li ga uglancat ili ne. Ovaj nam je mogao odrubiti glave kao u ta stara vremena.

– Da, učili smo u školi, „O tempora, o mores!“

– Neće vam on ništa, susjed.

– Da!? Vi ga znate, suseda.

– Kak ga ne bi znala. Pa njega svi znamo. On svašta zna, puno je učio pa ga je boljela glava, pa se razbolio i eto. Sada se vozi, sigurno bez karte, i priča, priča, ali neće on ništa.

– Ma, o čemu vi to pričate gospođo! Pa on ništa ne zna. Slušao sam kako gnjavi ovo dvoje građana, u najboljem smislu te riječi. Pa on propovijeda, a ne priča. A nema priče o Jurju bez zmaja. Da, zmaja.

– A aždaja, aždaha, ažder, krilata neman, možda sin reptila…

– Opet Vi, samo mene nećete tako zbuniti kao onog Propovjednika. Ja sam povjesničar, i to kunst. Molim lijepo. Znači, za rane je kršćane zmaj simbolizirao zlo, poganstvo. Obraćanje na kršćanstvo u umjetnosti se, na simbolički način, prikazivalo kao probadanje, probadanje zmaja kopljem. Sv. Juraj je obično na konju bijelcu…

– Na bijelcu?

– Da. Znak čistoće.

– Jesam ti govorila dragi da bi ga trebalo oprati, a ovako je sav nekakav zelen kao mahovina i nije čist-bijel kakav nam je nekad i grad bio.

– Recite, molim Vas lijepo, gospodine povjesničare, meni i mojoj gospođi, a kakav je imao oklop. Kao križari?

– Oprostite, silazim na sljedećoj stanici. Pitajte Fernkorna, on će vam sve reći i o konjima i o oklopima. Doviđenja!

– A mač, sablja, duga, kratka, turska, svinuta…

– A, gdje ćemo naći toga gospodina?

– Na Trgu, uvijek je ispod repa i prozora.

– Hvala. Baš lijepo od vas.

– O, kakav divan dan, dragi moj. Toliko toga u samo jednoj vožnji. Danas ćemo imati posebnu, zasluženu večeru.

– Pa i bilo bi u redu.

– Mogli bismo, da znamo, ako ga prepoznamo, pozvati i gospodina Fernkorna. Konji, konji!!

– A zamisli da ih netko može jesti…

– To su najčistije životinje, domaća stvorenja.

– Konj pije samo čistu vodu iz kante i voli kada ga se četka i čisti.

– Noću dolaze prekrasne i prebijele vampirice i mrse mu grivu u stotinu sitnih pletenica.

– Potpuno se slažem s vama. I ja volim konje. Čovjekova povijest nije ništa drugo do povijest konja.

– Mačke su najčišće, a da je salata dobra, i zec bi bio kao konj!!

– Pa nije više tako. Ovo je električni tramvaj. Električni tramvaj.

– Popularno ZET.

– Pa nije baš popularan, manijače stari.

– Oprostite, molim vas. Nitko vam ništa ne govori, i ne tražim kartu. Vozi se i pusti druge da se voze, jer mene neće nitko vozati, ni voditi, pa ni na uzici.

– Provokator!!

– Da, povijest. Krilati konj, konj u bici, konj u kanjonu, konj u Troji, konj Don Quijotea…

– Konj je, vjerujte meni, vjerniji i od psa i od knjige i od prijatelja i od žene. Samo mora biti dobar, pravi konj!

– Jedan je vikao da bi dao i kraljevstvo za konja.

– Ja ga ne bih dao.

– Ja bih.

– Koga?

– Ja i konja i kraljevstvo, jeftino dam samo da prodam!!!

– Konj vuče tramvaj, tramvajski konj. Toga više nema.

– Ima!

– Nema!

– Ima, ima, samo smo mi konji. Unutra smo, ali kao konji.

– Ja sam imao konja kada sam bio dijete. Odrastao sam na proplanku. Istina je što se pričalo da u konjušnicu dolaze vampirice i vile. Mrse mu grivu. Istina je i da pije samo čistu i hladnu vodu. Kao ranjeni junak na polju.

– O, pa ti si možda Malik Tintilinić.

– Boji li se konj zmaja?

– Ne znam, nikada nisam ni vidio zmaja.

– Zmajevi ne postoje.

– Postoje.

– Možda se i oni voze tramvajem, Malik, Malik.

– Zmajevi postoje. U Antiohiji i u Bosni.

– U Bosni?

– U Antiohiji sigurno.

– Ja sam ih vidio u Bosni.

– O ljudi moji, pa ovaj je svijet načisto poludio.

– O tempora, o mores!

– Vidio sam ih, puno, ali svi su isti. U sobi mojih roditelja, mojih rođaka, mojih prijatelja, mojih neprijatelja, moje djece i djece moje djece… U spavaćoj sobi. Iznad bračnog kreveta visi slika i na njoj Sveti Juraj ubija aždaju. A kao pomoć svecu preko slike…

– A ti govoriš o slici, ne o pravom zmaju.

– To je pravi zmaj za mene. Ali više ne postoji, jer ne postoje ni kuće ni sobe ni slike. Ni zmajevi.

– Imamo spomenik. Tamo je zmaj.

– Obično sada, dok slušam ovaj žamor, puštam mozak na pašu.

– Da. Ja puštam zmaja.

– Pa ne sudjeluješ i ti valjda u ovom žagoru luđaka.

– Sudjelujem. Jesi li ti ikad puštao pravog zmaja, onog dječjeg u zrak? Trčiš uz vjetar, trčiš i gotovo…

– Lupiš nosom o kontejner.

– Tvojim nosom. Trčiš i kad već ludo srce tvoje hoće puknuti, on poleti.

– Poleti!

– Da, on poleti, a tvoje srce kuca jače i brže nego srce bilo kojega troglavog, peteroglavog, pa i šupljoglavog poput tebe. Zmaj poleti, a ti izletiš. Bok!

– Javit ću se kada…

– Kada… On nikada ne bi mogao puštati zmaja. Kakav grozan i dosadan tip. O…

– Gospođice, i Vi se čudite. Tako sam se i ja čudila svome djedu. Sada se ništa ne čudim, samo se vozim. Hoćete li mi Vi pomoći da ga operem?

– U povratku.

– Možda ćeš se popet na drvo u čijoj se sjeni događa ubojstvo zmaja, hoćeš mačko!!

– I drvo bi trebalo posjeći, da ne smeta.

– Kome smeta?

– Nama smeta, sve mi smeta, sve nam onda smeta, sve mi smeta, sve nam onda smeta, to je kao pjesmica.

– Posjekli biste drvo? Bjelogoricu, crnogoricu, vazdazimzelen, listopad u školi, dječjem vrtiću, bor na straži, mirisnu smreku, žalosnu vrbu pored potoka, visibabu?

– Drvored! Motornom pilom.

– A gradska pluća, naša mala čista plućica? A kisik u srcu grada?

– Maska.

– Naša će pluća postati kisela, lijevat će po nama sumporne kiše…

– I to je pjesmica.

– Kisela pluća nisu vesela pjesmica.

– Tko to spominje plućica na kiselo? Ja ih jako volim.

– I ja, i ja.

– Trebalo bi ga oprati.

– O, zmaja koji leti.

– Sumporom.

– Kakva krasna vamp-djevojka.

– Je li konj ili kobila?

– Tko pravi sjenu?

– Mrtav junak na polju.

– Stablo.

– I njega ćemo posjeći.

– Narast će zelenije i stablastije.

– Bijeli konj, bijelac.

– Kao iz pjesme.

– Crni kruh, crnac.

– Držite nas za riječ.

– Za rep.

– Za zmajev ili zmijski?

– Tramvajski.

– Ja, baš ja, ne bih ga prao.

– Kaaarte molim.

– Ni ja.

– Da.

– Karteee molim.

– Samo to.

– Volim.

– Ulaznice, tiketi.

– Novi krug.

– Novi zmaj.

– Kao u stogu.

– Kao u rogu.

– Volio bih biti kao igla, kao u plastu sijena.

– Njega, ipak!

– Da, njega, trebalo bi ga oprati.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.