Treba se kretati | Krešimir Mićanović

U MUŠKOM I ŽENSKOM DRUŠTVU

 

Na kraju dana

Podigli smo ga hihoćući se. I činilo se kao da u svemu tome uživa. Oslonjen o nas, dvojicu prijatelja, simulirao je hodanje. Onda je poskočio, cupnuo, radosno kao dijete pao na asfalt.

– U boga ti, miloga – rekao je Janko – još malo pa možemo svi na tobogan.

Prešli smo semafor i nakratko se odmorili. Otrčao sam do taksija. Petar je sjeo na stražnje sjedalo. Zapravo smo ga ugurali, onako teškog, pazeći da mu ne slomimo vrat. Janko nam je mahnuo na pozdrav i taksi je krenuo. Petar je cijelo vrijeme šutio. Sjedio sam naprijed s njegovom torbom u krilu. Smračilo se već nad gradom i taksist je vozio polako, a brojčanik se na taksimetru okrutno kotrljao. Onda smo napustili predgrađe i trebalo je skrenuti s glavne ceste, koliko se sjećam. S lijeve strane pratili smo polja kukuruza.

– Gdje trebamo? Prije ili poslije semafora? – obazrivo sam se okrenuo prema Petru. Gledao sam bespomoćno u njega, on u mene. I nisam dobio odgovor.

– Uzmite mu novčanik, valjda unutra ima nekakva adresa – progovorio je taksist.

S nelagodom sam zavirio u tuđu kožnu torbu, pronašao novčanik i iz njega iščeprkao: Canisijeva 16. Skrenuli smo poslije semafora, i to drugog, desno. Zaustavili smo se na parkiralištu i tu smo se rastali. Naravno, potrajalo je još petnaestak minuta do ulaza u zgradu, pa do stubišta. Na parkiralištu nas umalo nije pokupila neka bakica koja je uporno pokušavala ugurati svoj stari ford između dva auta. Petra nije zabrinula opasnost kojoj smo bili izloženi. Stalno je ponavljao da kamo ću ja to s njim, pa zna on valjda gdje mu je stan. Bilo mi je teško. Povremeno bih skinuo ruku s njegova ramena, samo na trenutak, i već bi se zateturao.

– Eto, vidiš, događa se – tješio sam ga. Naravno da sam ga na kraju ipak nagovorio i dopratio do ulaznih vrata.

– Hvala ti lijepa – rekao mi je – vrlo si ljubazan, a… – Pogledao me načas pokroviteljski kao da je on mene doteglio do stana, a ne ja njega.

– A, namučili smo se kao Isusi – rekao je otvarajući vrata. – A ti, dobar si, jesi, ali, vodniš, previše vodniš.

Onda se zapiljio svojim ribljim očima u mene, onako visok, podigao ruku sažaljivo na zgužvanu kosu: Pazi gdje ćeš sjesti! Nemoj biti kao ja.

Sjurio sam se niz stubište, a gore, u mračnom oknu, nastala je graja. Vratilo ga.

 

* * *

– Jeste ga ispratili? Baš lijepo od vas! – pohvalio me i taksist te se počeo raspitivati o Petru. – Ma znate, meni je nekako poznat taj gospodin. Kao da sam ga i na televiziji vidio. Eh, a eto. Ma ta televizija. Eno moj susjed, baš smo vrata do vrata, a on vam je neki tehničar, nešto oko slike. Ma sve on njih vidi uživo, koji tamo dolaze. Samo piju i uzimaju novac jadnom narodu. Ma lažu, samo lažu. A kakve samo kotlete jedu. Baš taj susjed, vrata do vrata, ma i nema baš neku ženu. Znate, gospodine, ne znam jeste li oženjeni, sve ćete vidjeti, ima žena i žena, neću svoju hvaliti, ali ta njegova stvarno nije baš neka. Šta ću vam reć, ne kuha, neće i ne zna. I tako moj susjed često donosi te kotlete, pravi komadi, iz televizijskog restorana i onda ih kod kuće hrda. Nemaju djece, eto bar je to sreća, ako je sreća, mislim to da se nema, ali kotleta se ima. Malo budu i hladni, a mogu se i podgrijati. I ja sam ih jednom jeo. Baš sam jedno popodne pio kavu s tom njegovom ženom, to eto hoće skuhat, a i zgodna je, kada se vratio i iz aktovke izvukao zamotuljak s kotletima. Ma nisu loši. A za malo novaca. Ma svega ima na toj televiziji. Nego, taj gospodin, sjećam ga se ja.

– Je, je – mislio sam o rasporedu stolica i Petrovu upozorenju. – I kotleta i nagradnih igara, svega.

Na kraju, bingo, mlin od taksimetra napokon se zaustavio.

– Moram i ja nekada imati sreće – zaključio je taksist zadovoljno spremajući novce. Složio sam se s njim u potpunosti.

 

* * *

Žena me je čekala. I večera. Odmah je vidjela da sam veseo. I da smrdim na dim i alkohol. Ne znam zašto to uvijek tako isparava. Ni ona nije znala. I da ne bih pokvario veselo raspoloženje, raspričao sam se o svemu, o tome da nas je bilo osam. Ne, devet, kako sam samo mogao zaboraviti Janka. Ali to nije tako ni važno. Sasvim slučajno i pojeli smo valjda svu divljač, tako nemilosrdno. Poslije završenog sastanka, oko dva sata, otišli smo podijeljeni u tri grupice u nama najbliži restoran na jedno piće. Onda nas je uhvatila glad pa smo se dohvatili mesa. Jedino Evica nije ništa mogla. Poslije su je ogovarali, ponajviše Zlatko i onaj štrkljasti Matko koji svagdje zabada nos. Mislio sam da je opanjkavaju zbog Marijana, uglađenog šmiranta koji je sjedio do nje, onako mirno i nedužno: Pa što bi se uopće o tome trebalo reći?! Sjedili su tako Zlatko i Matko na kraju stola, jedan nasuprot drugom, i razglabali o svemu tome držeći kosti u ruci.

– Pa nije valjda? – upitao sam naivno.

– On to već radi – našalio se dižući gemišt u zrak Vlado. – Pa ti ništa ne znaš, čovječe.

Nisam samo ja sjedio neupućen za stolom. Naime, štrkljasti Matko i Zlatko nisu ogovarali Evicu zbog tih radnji, dakle zbog Marijana, nego što uopće ne jede meso.

– I što onda uopće svraća s nama u restorane.

– Neka po brežuljcima traži travčice.

– Pa kakvo je to uopće ime, kao neka seoska učiteljica.

– Treba njoj jedan dobar Adam – napokon se pobrinuo Ivica za dobar savjet.

A zbog toga se onda razbjesnila Maja. Ta tiha Maja, reklo bi se na prvi pogled. Brzo je objasnila Ivici da što bi on to, o čemu on uopće priča. O čemu on to zapravo? O Marici s kojom je skupljao medene kolačiće? Pa na što samo sliči. Pa neka jedanput spari tu svilenu kravatu i kariranu košulju, bar to. Ali, i Ivica se nije baš pokazao tako malim. Da neće on dopustiti da mu se tu nešto sere o Ivici & Marici. Uostalom, lijepo se slažu pjesmice o tome kako Maja gladi…!! Sve se to odvijalo valjda poslije Evina odlaska, s Marijanom naravno. Baš su morali otići zbog djece koja upravo dolaze iz škole. A, koje li slučajnosti, djeca idu i vraćaju se iz iste škole, učionica do učionice, bože moj!

– Dajte, ljudi, koji vam je vrag – nastojao je pomirljivi Vlado stišati situaciju.

– Je li tako, Petre? – i nije dobio odgovora.

Vlado je natočio i meni i sebi kiseliš:

– Vidiš ti to, a, Petar je ko letva, a Matko i Zlatko htjeli bi biti Marijan, a ne ide to samo tako.

– A kako drugačije? – pitao se Petar. – Nije to jednostavno, znaš. Još si ti mlad – onda se privukao bliže meni – moram ti reći, znaš, je li, gorak je okus pelina, nije to jednostavno i… – zaustio je da napokon kaže ono što svi oko njega znaju, ono što svi znaju da neće moći reći.

 

* * *

– Baš si grozan – smješka se moja žena – a i društvo ti je vrlo suptilno, društvo gorkog pelina.

– Lijepo si to dala primijetiti – odgovorio sam. Ali, nisam se dao smetati, digao sam kažiprst i nastavio.

 

* * *

Onda su svi otišli i ostali smo Petar, Janko i ja. Povremeno nas je obilazio debeljuškasti, rumenih obraza, vlasnik restorana. Popio s nama jednu-dvije. Valjda će biti bolje. I konobar je donosio kiselo vino. Ovom litrom opet gazda časti.

– Previše vodniš – negodovao je Petar. I uopće na sve je negodovao. Zapravo, on je popio najmanje, a da bi bio kao deva, nije mu trebalo više od tri-četiri čaše. Mrk i mučaljiv. Sve ga je grizlo, danas pogotovo to mjesto. I dok mi je Janko objašnjavao da je zapravo, po stoti put, on bio taj koji je spriječio da Onoga, nije važno sada ime, izaberu, a zapravo, jednostavno. Trebalo je samo smjestiti Petra na pravo mjesto za stolom i kada počne, to, dakle, izjašnjavanje, on neće moći, neće imati snage prvi reći ne, ne može on tako.

– Znam, znam – ponavljao sam zavjerenički i misleći: Vidiš ti našeg Jankeca. A govorili su da…

I dok sam se pokušavao pribrati, za nešto uhvatiti, Petar se mrštio, popravljao kosu i raspravljao sam sa sobom: Ništa se ne zna, nemoj misliti, nenee.

– Ulij mu malo vode! – preporučio je Janko.

 

* * *

Trebalo je krenuti, pripovijedam svojoj ženi, i iskobeljali smo se tako zadnji. Pridržavajući između sebe Petra. Uvijek mi je čudno kada iziđemo iz restorana, a već je pala noć.

– Lijepo si to rekao – rekao je Janko.

– Ništa, ništa se ne zna – promrmljao je Petar i ukipio se na vratima restorana.

 

* * *

I još sam ispričao ženi kako smo ga ugurali na stražnje sjedalo pazeći da mu ne slomimo vrat, sve dok nisam ostavio Petra ispred vrata njegova stana, zapravo naslonjenog desnim ramenom na zid hodnika koji je začudo bio čist, lijepo okrečen.

Otišao sam potom polako u kupaonicu kao da ću povraćati u za mene namještenu crvenu kadicu. Nisam joj spomenuo da je Petar veseo pao na asfalt i da smo ga jedva digli. Preskočio sam opis Jankova lica, ceri se i maše dok odlazimo s taksistom.

O da, kakav neobičan dan, od zore do sumraka. Otuširao sam se i prestao osjećati prazninu u trbuhu. Vidio sam da je rublje ostalo u veš-mašini. Majice i gaće zapetljale su se u ružičastu navlaku za krevet tako da sam izvlačeći je vukao i sve rublje koje se u nju upetljalo – mokri zamotuljak koji se zaglavio na okruglim vratima. Činio sam to u polučučećem stavu, pažljivo da ne padne nešto na pod, kao da sam babica. Evo, sve je gotovo.

Ušao sam u spavaću sobu, mirisav i umoran. U krevetu žena gotovo zaspala. Okrenuo sam se jedanput, dvaput, opet. I onda sam se počeo smijati. Pridigla se laktovima: Pa hoćeš li već jednom prestati? Jesi li čitao u novinama kako je nesretna žena pokušala uspavati muža koji ju je petnaest godina maltretirao. Hrkao je, cuclao hrskave bombone i čitao sportske novine u krevetu. I pušio cigaretu za cigaretom.

– Jesam, jesam – umirivao sam je.

– Ma nisi, nisi – odobrovoljila se. – Onda ga je ona pokušala jednom za svagda uspavati. Nego, ma nisi valjda opelješio tog svog Petra dok si ga vukao doma? Užaš! Užaš! – onda se žena počela smijati.

– No, no, pa nećemo se valjda sada i vrijeđati u bračnoj postelji?!

Onda smo se sljubili leđima i tako ležali sve dok se opet nisam počeo smijati.

– Rekla si užaš!

– Pa šta, kažem bundalov, a ne bungalov. I buntovnica umjesto putovnica. Hoćeš još??

– Vidi je, ma nisam se zapravo smijao zbog užaša, znaš. Jesam ti ispričao što je taksist rekao kada smo ugurali Petra na stražnje sjedalo, a činili smo to tako pažljivo da mu umalo nismo slomili vrat? Smjestili smo se napokon, ja naprijed s njegovom torbom, on iza. Znaš, pogledao me je taksist nekako bolećivo: Valjda gospodin neće ovdje povraćati?

 

Treba se kretati

Ležao sam cijelu noć. Onda sam ošamućen ustao oko pola šest. Onda me je dodirnula i rekla da je pustim. I pustio sam je. Zaključao vrata jedanput, dvaput, onda ona gore sigurnosna brava, dvaput u smjeru kazaljke na satu. Opet sam legao i pomaknuo na budilici crnu kazaljku na osam. Kako je dobro biti jutarnji tip, ustati svjež i odmoren, toliko poslova u jednom danu, a navečer znati da je sve napravljeno, pa… Tako sam opet zaspao, a dan će biti miran i čeka me. Telefon. Telefon. Dobro jutro u sedam. Debeli me zove. Ne mogu sve razabrati, ali police, police. Pali mi se crvena lampica. Znači, trebam nazvati Mađara i dogovoriti se oko polica. Dobro, znači, treba preuzeti police, crvene police.

– Hvala – kažem Debelom. Spuštam slušalicu i utipkavam novi broj.

– Dobro jutro.

– Ti si?! Znam da je rano.

– Kako ćemo?

– Kako bi tebi odgovaralo?

– Doma sam vjerojatno između 12 i 2, a poslije putujem. Dođi jer me neće biti, a tebi sigurno trebaju. Nema me do subote. One tamo.

– Mogu doći oko pola tri!?

– Ne.

– A ujutro?!

– Sad odlazim iz stana.

– Pa kako ćemo?

– Onda ovako najjednostavnije: ostavit ću ih pred vratima. Na trećem sam katu, to znaš. Drugi ulaz. Odmah iza benzinske.

– Kiosk?

– Ma ne, nema kioska u toj uličici. Preko ceste. Ma ne možeš pogriješiti. Samo ti dođi, one te čekaju i crvene se u sumraku moje zgrade.

– Sumrak??!

– Da, da, i ja sam neki pjesnik. Bok!

– Hvala. Bok!

Iako sam ja njega zvao, on mi se ispričava što me budi. Dobro, čekaju me police pred vratima. Treba se kretati, neplanirano. Možda mi ih netko i ukrade. Žurno, žurno, hitro, hitro mravac leti. Samo da lift ne stane, ne znam što bih sam u njemu. Provjeravam sandučić, nikakvo pismo, samo leci: pizza, vodoinstalater, masaža, kukci & žohari, obavijest o tome kako je ta i ta gospođa uzurpirala naš kućni savjet pa glede toga pozivaju se svi stanari od strane nezadovoljne gospođe te i te koja je, gle, i prof., i grijeh. Grijeh?!! Masnim slovima na prospektu: Ona se zove GRIJEH i uzrok je mnogih teških oboljenja.

Vani je poluoblačno i vjetrovito. Ne znam tko se krije iza ona i nelagodno mi je dok se spuštam stubama u pothodnik s tim grijehom. Iznad ovog polupakla od pothodnika tutnje tramvaji, presavijam prospekt i trpam ga u džep. Možda mi zatreba. Radosno se uspinjem jer moje su misli okrenute policama. Ostavljam iza sebe ispisane poruke o svjetskoj revoluciji i ljubavi. Moje drage police. Trebaju mi za knjige koje su prenapučile moju sobu. Željko mi je objasnio njihovu prednost. Zahvaljujući rupicama koje imaju po sebi može se podešavati visina (od 1 do 2 m), dužina 1 m, razmaci između ploča također se mogu prilagoditi visini knjiga, skupljaju prašinu manje nego drvene police, a uz to, svakako, mogu se lako sklopiti i rasklopiti prilikom preseljenja. Tu su, obično, svi šarafi, samo treba ključ deset ili devet, nije siguran. I to je to. Samo slaži, stane tu knjigâ! I stvarno, na dogovorenom katu čekaju me police. Dok ih nosim, razmišljam o boji. Baš crvene! Mogle su biti i crne ili najbolje sive, najmanje skupljaju prašinu. Ali eto, meni je svejedno. Mađar je kupio baš takve jer se ta boja dopadala njegovoj djevojci. A meni ih poklanja jer sad druga djevojka ne voli crvene, ona bi opet nešto drugo. Tako je to. No, prošao sam opet isti put, samo s policama u rukama i povremeno na leđima. Pred zgradom su moji maleni prijatelji, kreće se u vrtić.

– A gdje si bio?

– A što to nosiš?

– A zašto?

– Imam i ja knjige!

– Dvije na engleskom i na hrvatskom.

– I legiće.

– A imaš li auto?

– A kako si to donio?

– A imaš li kliješta?

– Moj djedo ima i čekić.

– I moj. Naš.

– A gdje sada ideš?

– A gdje su ti knjige?

– Mi idemo u vrtić!

– A voliš tu boju?

– Pa zar ne znaš?!

– A koja je to boja?

– A ja znam.

– Najviše volim žutu.

– I čokoladu. A kupi mi 50 auta, milijun milijuna.

Pokušavam se izvući tako da obećavam samo jedan, ali helikopter, koji me je odvezao gore, visoko gore, pa je tamo sve bilo crveno, pa nije bilo čokolade, samo višnje, ali su bile gorkaste, pa sam kupio ove police. Gledaju me, čini mi se da je mlađi sumnjičav, a moj stariji prijatelj misli da sam sigurno luckast. Kako ste, kažem susjedu koji otključava auto, jedan od onih 50, milijun milijuna. Dječica uskaču na stražnje sjedalo, pametni vežu pojas. Mašem im. A mene čekaju otvorena vrata lifta i ljubazna susjeda koja sve pridržava.

– Nemojte se sused umoriti.

– Neće, neće se sused umoriti – govorim i mislim na svoje police i na njezine noge. Konačno, malo zadihan, zakračunavam opet svoja vrata. Smiješim se policama, oslobađam ih najlona, prebrojavam sve i sve je tu. Konačno! Sve sam uvukao kao hrčak u svoj stančić, sve to a nije još ni devet. Vrijeme je za čaj.

Nikada ne otvaram vrata nenajavljenim gostima. Pa ne znam zašto bih to i sada učinio. Upravo sam dopio šalicu čaja i okrenuo stranicu, a zvono. Kratko lupanje. Nema me tko tražiti u 9 ujutro. Ipak provirim, kao svaki put, iz predostrožnosti. Netko u mračnom hodniku u plavom odijelu drži nešto poput knjige. Opet nekakvi Spasitelji: probudite se, budite dijete, ovca ili kamen naše crkve. Vraćam se i sjedam, opet ustajem i tražim onaj papirić o grijehu. Ovo neočekivano odlaženje, vraćanje, ustajanje, sjedanje, pa to je gotovo jutarnja gimnastika. Važno je kretati se. Vraćam se grešnicima: kukavice, otpadnici, preljubnici, mekoputnici, lopovi, lakomci, pijanice, klevetnici, razbojnici, svađalice, raspuštenici, ljubomorci, srdžbenjaci, sebičnjaci, razdornici, zavisnici, ovisnici, razuzdanici. Nisam ih sve do kraja pobrojio, a kucanje se ponovilo još jedanput, dvaput. Pa nije valjda ovaj prospekt najava dolaska?! I odjednom mi se sve razbistri i upale se sve lampice koje me toliko prosvijetle da skočim: POŠTAR!!! Očekujem knjigu iz Splita, pa to kum Siniša šalje. Skočim kao sumanut, kao uboden čavlom, iglom, nožem, i poletim prema vratima. Dok sam zbunjen i smotan otključavao dvaput, pa gore obrnuto od smjera kazaljke na satu opet dvaput, otvorio vrata, ništa. Nikoga u malom hodniku. Samo gori crvena lampica: Lift – zauzeto. Opet trkom nazad. Na prozor. Nije prošlo ni sedam, osam sekundi, a ono izlazi poštar. Maše s nekoliko paketića prema nebu, objašnjava dolje, svi su za mene dolje sa šestog kata, nekom prolazniku da će valjda kiša, kap po kap. Pomislim da je među onim paketićima sigurno i moja knjiga, moj Kum preporučeno poslao. Poštar se miče prema susjednom neboderu. Sve ono što pomislih u tom trenutku: Treba se kretati.

Opet navučem cipele, pritegnem remen, majica. Van na hodnik. Radio radi, neka radi, treba stići knjigu. Neće nitko u stan u kojem je ostalo na stolu toliko grešnika. Samo da lift ne stane, treba se spuštati. Iskobeljao sam se iz zgrade, izjurio. Poštara nema, ali nisam zabrinut. Ušao je u susjedni neboder. Prošetam lagano, lagano do stabla koje je nasuprot. Kiša stvarno počinje. Imao je pravo poštar kad je mahao prema nebu. Kap po kap. Stojim ispod čarobnog stabla koje me štiti. Kišica je slabašna i ne prolazi kroz krošnju. Istrčao sam samo u plavoj majici, ali nije toliko hladno. Uostalom, sada će i moja knjiga izići iz nebodera. Čekam pet, deset minuta. Nepoznat mladić na osmom katu podiže roletu, pojavljuje se u bijeloj potkošulji, ne otvara prozor, zakreće glavu. Da, da, moj mladiću, gotovo da je deset, probudili ste se, pada kiša. Što ste sve napravili do sada? U prizemlju gori svjetlo. Rublje je povješano. Netko izlazi, napokon, u plavom je, ali nije poštar. Možda je već izišao?! Tamo je puteljak koji vodi do igrališta, pa preko ceste u drugo naselje.

– Oprostite, molim Vas, jeste li vidjeli poštara?

– Koga?

– Poštara?

– Ne.

On ne može ni znati kada je vjerojatno prošlo vrijeme mirovina. Nosi li uopće poštar još uvijek penzijicu i dodatak na nju? I dalje ostajem ispod stabla, ispod jalove krošnje. O, već je blizu listopad, lišće rumeni, žuti i… Tu je blizu i škola. Prelistavam tako, u slatkim mislima, čekajući svoga poštara, bilježnice: Jesen u mome gradu, Jesen u mome selu, Jesen u mome zavičaju, Pada lišće, Listopad, Jesen, opet Jesen, Kesteni, Ja jako volim kestene. Kesteni pred kućom. Prelistavam tako žustro da otpadaju i listovi iz bilježnica. Kada sam već izgubio svaku nadu, otvaraju se vrata i izlazi, meni ipak poznata, jedna djevojka. Poznajem je površno. Tako površno da i nisam znao da ovdje stanuje. Bilo bi lijepo da mi pomogne. Čekam već dugo. Pokoja kapljica s lista curila je na moju kosu. Ide prema meni, zajedno s još jednom gospođom, vjerojatno s majkom, a onda skrene na puteljčić. Kao da nestat će sve te čarolije. Kaže mi zvonko, izdaleka, kako si, i ja se smiješim, i ja kažem poštar? Poštar? – i ona meni kaže u nevjerici. Ne radiš valjda u pošti, kao kontrolor, valjda? Ne, ne, branim se ja nevješto. Mislio sam jesi li vidjela našeg poštara unutra, u liftu, na hodniku, sve to hoću podrobno objasniti. Znaš, kima ona glavom, smiješi se, što će reći da nije, rastvara kišobran, njezina je majka to već učinila, i prve kapi kiše padaju na njihove kišobrane. Hoću objasniti ab ovo, kada već ovdje stojim kao glupa kokoš, da sam bio u stanu, ali nisam otvorio, jer nikad ne otvaram nenajavljenima, a bio poštar. A sad, on je nosio knjigu, poslao Siniša, a on je kum, da, iz Splita, onda sam potrčao, za njim, za poštarom koji je ušao u njihovu zgradu. Čekam ga. Pa sam mislio da je ona možda vidjela poštara koji je mahao knjigom prema nebu jer je znao da će se kapi uskoro početi kretati odozgora prema dolje. A onda opet, to smo učili, jednom će se vratiti gore, pa opet dolje. Čitao sam tada u Jeste li znali / Vjerovali ili ne da je 1935. godine istočnu Slavoniju i zapadni Srijem zahvatilo nevrijeme, da je padala tako gusta kiša, kao iz kabla, da je puhao snažan vjetar i lomio nesavitljive grane, ne samo to, nego i čupao stabla. Bilo je i leda, tuča, koja je uništila ljetinu. Ali, s gustom kišom iz smrknuta neba padale su i žabe, puno žaba, koje su prepunile seoske kanale. U jednome mjestu, neki su te žabe jeli, kao što jedu i fino pečene svinje, pečenku, odojak, a drugi koji nisu…

 

* * *

Gledao sam kako lijepo odlazi tim puteljkom, putem pokraj igrališta i škole, zajedno sa svojom majkom, kako se njiše taj kišobran lijevo-desno, kapljice padaju s njega, to čarobno kretanje stvorilo je ponad mene velik oblačić kao krošnju koju treba ispuniti, oblačić se ljulja iznad moje glave, u njemu su prvo upitnik, pa još jedan upitnik, pa upaljena svjećica/žaruljica, uskličnik, jedna moguća priča.

– Kako si – kaže sa smiješkom.

– Nije loše, ide, kreće se.

– Stojiš! Nekoga čekaš?

– Pa tako nekako. Novce. Zapravo poštara. Vidio sam ga slučajno kako ulazi u tvoju zgradu pa sam pomislio da je možda donio penziju za moju baku. A jako joj je važna. Čekamo je već nekoliko dana. Nisi ga vidjela?

– Ne, nisam.

– Malo sam…

– Što?

– Nisam znao da će padati pa nemam kišobran. A htio sam ga presresti jer sada baka nije u stanu, pa.

– A tako! Dobro izgledaš i bez kišobrana. Nisam znala da si i ti negdje blizu. Da skočimo do mene po poštara?

Okreće kišobran u pravcu kazaljke na satu i kapljice se također okreću kao na ringišpilu i padaju, poneke se zaustavljaju na njezinim i mojim hlačama. Slijedim je do ulaza u prizemlje, tamo su dva lifta. Nehajno otvaram lijevi lift, pridržavam vrata.

– Ne, ne taj, to je za neparne, a mi idemo parnim.

O, opet se sve ponavlja samo s parnim, s desnim liftom. Prvo se pozove, žaruljica, nekoliko sekunda, tres, tu je ispred nas. Pridružuju nam se i jedan pas i njegova vlasnica. Nadam se da se neće i oni stresti. Vlasnica je namrgođena, labavo drži uzicu, oko 35 godina. On je dugodlak, njegovan, dlaka boje mahagonija. Ne možemo ovdje i da hoćemo otvoriti kišobran. Gledam njega i nju. Podsjeća me na jednoga ružnog psa koji se kupao na istoj plaži kao i ja. Hranili su ga kobasicama po onome suncu, ali njemu to nije ništa naškodilo. Kao sumanut je skakao po plićaku i onda nedaleko od mene tresao svoju dlaku. Gledam svoju poznanicu sa smiješkom koji govori eto-vidiš-kako-to-sve-ide-s-psima. Mogla bi taj izraz lica protumačiti kao psećomrzački, pa ga mijenjam u nešto ljubazniji. Ne zaboravljam da se, kako mi je ljutito jednom objasnio Debeli, nikad ne smije zamjeriti čovjeku zbog psa. Zato pogledam psa, pa nju – djevojku s kišobranom – pogledom dragi-pas-sigurno-je-malo-pokisao. Vlasnica šuti, sve što se ima reći to je o njezinu psu. Izgurujemo se iz lifta pazeći da ne stanemo na rep ili koju od šapa. Malo oštrim laktom okrznem vlasnicu, oprostite, čista slučajnost.

– Baš je sladak! – kaže mi dok otključava vrata.

– Je – baš si mislim, dobro da sam šutio. S tom mišlju i pomisli na djelo ulazimo u njezin stan. Nešto je veći nego moj, lijepo, lijepo. Iza nas se zatvaraju vrata i ostajemo sami…

E, da, tako je to moglo biti, mislim si dok i dalje stojim ispod stabla. Više se ne isplati čekati, čak ni poštara. Vraćam se u svoju zgradu.

 

* * *

Telefon. Opet telefon.

– Molim – kažem službeno.

– Ja sam, Ivan.

– O ti si, pa gdje siii!

– Nije dobro – kaže.

– Nije valjda – pravim se nevješt, premda tako otpočinju naši razgovori u posljednjih nekoliko mjeseci.

– Nije dobro – ponavlja.

– Što je sada – pitam ipak pomalo zabrinut, možda se nešto ozbiljno dogodilo. Lijekovi su opaka stvar. Trebalo bi nešto više zdrave prehrane i kretanja.

– Pa znaš da ne smijem previše.

– Dobro, dobro – unaprijed odustajem i odlučujem shvatiti da sad ne smije previše, treba polako hodati.

– Napravio sam si tablicu i sada pijem po njoj.

– Kakvu tablicu – o bože, mislim – pa nisi valjda postao vlasnik salona za masažu pa vodiš evidenciju koliko puta i koje…

– Lako se tebi šaliti, ali evo imam punu torbu lijekova.

– Želudac te boli?

– Bio i na gastroskopiji!

– Koja ružna cijev! Fuj, fuj!!!!

– Jučer me počela boljeti i glava.

– I glava??!

Kada smo počeli od glave, nije više bilo kraja, kao da smo trebali doći i do repića. Započelo je prije pet-šest mjeseci s visokom temperaturom. Tako triput po 39,62 °C. Onda su zaredali pregledi. Ambulanta, dispanzer, bolnica. Ništa, ništa, ništa. Možda se živcirate zbog ispita, rekao mu je doktor, tek tako da ga se riješi. Želudac reagira na sva uzbuđenja. Tako su počele reagirati i noge, i to upravo listovi, lijevi i desni, podmukla bol koja probada do potkoljenične kosti. Doduše, malo i koljena, ali još uvijek ne klecaju. O svemu tome me redovito obavještava telefonski. Da, onda bolovi, povremeni, ne prejaki, u ramenu, desnom. Do sljedećega telefonskog poziva prošlo je dovoljno vremena da bol zaposjedne i lijevo, isto tako povremeno i ne prejako, ali je tu. Kašalj povremeno, ali ništa opasno. Krv i dalje kola. Kojim smjerom? Nebitno za laika, može i gore-dolje, lijevo-desno, kola, kreće se. Pluća su tu. Oba krila se nadimaju i skupljaju. Kao i listovi biljaka, fotosinteza, kisici i vodici. Ipak, želudac, želudac na prvom mjestu. Danas je došao red na želudac. Sve mi je rekao o njemu. Dakle, prošireno mjesto probavne cijevi koje je određeno da prima i probavlja hranu – to je želudac, ventriculus. Dalje nastavlja moj prijatelj, student na agronomiji, to čudo, to bolno mjesto sastoji se od trupa, pilaričnog dijela, ulaznog i izlaznog dijela, male i velike krivine…

– Zanima li te kako se to stručno kaže – pita me.

– Ne, ne – velim mu. – Pa znaš da sam ja laik, slušalac u nevolji.

– Ipak, slušaj što sve moram dešifrirati…

– Dobro, dobro – popuštam, i slušam litaniju: corpus ventriculi, pars pylorica, cardia, pylorus, curvatura ventriculi minor i major. Amen.

– E, sad, meni se izgleda dogodio Ulcus ventriculi, jednostavno nekakav čir. Još nisu odgonetnuli o čemu je točno riječ, ali i ja redovito radim na tome. Sada proučavam patološku anatomiju, etiologiju, konzervativnu i kiruršku terapiju, njihove prednosti i mane.

– Pa dobro – kažem – kada ćeš malo navratiti da nešto i popijemo?

– Pa znaš da ne pijem.

– A ne piješ više ništa? Ni sok! Dobro, kuhat ćemo čaj, onaj blagi bez limuna i s malo meda.

Raspituje se što se kod mene zbiva i kažem mu da sam otišao u stan svoje poznanice i da smo zatvorili vrata. Stan je veći od mojeg. U hodniku su minijature i… On me već nesvjesno prekida u nabrajanju i vraća se opet na tablicu u kojoj je pedantno unio, u više boja, sve tablete koje pije, koliko, u koje vrijeme, kojim redoslijedom.

– Dobro, dobro. Javi se.

Spuštam slušalicu nekako posve mlitavo. Nešto mi se spušta prema želucu ili obrnuto. Pročitao je u medicinskoj enciklopediji, da je na lešu, tako mi je rekao, na lešu da je želudac uvijek mlohav.

 

* * *

Sjedim na dvosjedu i opet se vraćam na svoga poštara i na svoju pošiljku, na svoju poznanicu. Iza sebe smo čvrsto zatvorili vrata i ostali smo sami. Nikako da se pronađe to što tražimo, trebalo bi nešto svakako učiniti. Prelazimo brzo na konkretne stvari. Prvo kava, malo šlaga. Treba biti brz, mogle bi se mama ili baka brzo vratiti. Mogao bi se pridružiti i poštar. Kao u nekakvom filmu iz sjeverne zemlje u kojem se sve brzo kreće. Ah, daaa, ooh, piih, svi ti čudni zvuci, krici i šaputanja. Pokreti gore-dolje itd. Smijemo se dok se na našoj crvenoj zastavi, našoj crvenoj postelji, miču dijelovi itd. Kiša sve jače bubnja.

 

* * *

Bum. Bum. Netko kuca na vrata, prilično neobuzdano. I dalje sjedim kao da se to uopće ne tiče ni mene ni mojih vrata. E, ovaj put nigdje ne idem, čak ni do vrata iz predostrožnosti. I dalje nastavljam misliti na svoje prijatelje i prijateljice, poznanike i poznanice koji se zovu kako se ne bi smjeli zvati. Eto tako i Ilse. Zove se Ilse, ne Sonja ili Marija, baš Ilse. Dolazi iz Graza i ovdje je na mjesec dana. Posjetio sam je prošli tjedan, lagana šetnja nasipom do doma. Ležala je Ilse zbog migrene. Financijska katastrofa, rekla je ležeći potrbuške, kao da je na obali mora, a ne u studentskoj sobi. Znakovito je zakimala glavom. Nemamo ni pipu. Ne znam što da kažem i samo s punim razumijevanjem situacije vrtim glavom. Sve se sručilo na njezinu glavu. Htjeli su prenijeti stroj za pranje rublja preko granice, ali carinici nisu dopustili. Onda je dečko, njezin, dobio otkaz jer poduzeće i mrski gazda žele štedjeti. Onda je pala na ispitu. Dobila je pet, ali tamo pet nije kao ovdje pet nego kao ovdje jedan ili kolac. Da je utješim, pohvalio sam spavačicu da ima simpatičnu spavaćicu. Eto, to je dobra razlika između č/ć. Nemoj, nemoj, zavapila je, nikako o tome. Smiluj se mojoj migrenastoj glavi. I ja sam se smilovao. Njezina baka, mamina mama, ima naime na stotine spavaćica. I uvijek je pita: Ilse, trebaš li još jednu. Uvijek kažem da, uvrijedit će se baka, nastavila je Ilse držati dlanove na glavi. Kosa kao kod Čejena. Ne, ne, usprotivila se, kao kod kokoši. I dobivamo na stotine gaća. Baš dobro. Nemamo ni zidove, nastavila je dalje Ilse s nabrajanjem nevolja koje su zadesile nju, njezina dečka. Malo sam se promeškoljio na stolici i zapitao: Ni vanjskih? Nasmiješila se, naravno imamo ta četiri vanjska, ali unutra ništa. To je nekadašnja tvornica, mala manufaktura. Tko zna, možda i trikotaža, muško i žensko rublje. Eto. Izgledalo je sve tako neutješno. A vani je bio sunčan, krasan ponedjeljak. Pješačio sam duž nasipa dok je sunce bilo visoko gore. U školi sam naučio, u zenitu. I Ilse je naučila da je u Slavoniji zemlja crnica. Crnico mati! Kada sam prešao rijeku, pa lijevo, prema meni su jahale dvije zgodne djevojke. Prave jahačice. Prošle su mimo mene bez riječi. Približavajući se stanu, sve sam više mislio na dogovor o tome da se napiše priča koja će se događati negdje u Zagrebu u našem stoljeću i u kojoj će se ženski likovi zvati Sonja, Marija, a muški Nikola, Ivan i Davor. I bilo mi je teško. Možda su se jahačice zvale Sonja i Marija. S tom sam mišlju ušao u svoja četiri iznajmljena zida.

 

* * *

Još sam jedanput sve prebrojio i prekontrolirao. Kako god da okreneš i kreneš, višak. Prekobrojni i bezimeni. Što ću reći naručiocu posla? Kako mu se opravdati da su tu Debeli, Mađar, poštar, Ivo, ja, Ilse, poznanica s kišobranom, dva dječaka i susjed? Oni su tu, a gdje su Sonja, Marija, Nikola, Ivan, Davor? Dobro, možda bih mogao i zamijeniti imena. Davor je Ivo, Ilse postane Sonja, ali što ako se uvrijedi, mislim ako se Ilse uvrijedi. Već čujem kako mi naručilac prigovara za te jahačice. „Još si mogao i konjima dati imena!“ Trebalo bi nešto stvarno učiniti. Sjećam se ponuda koje se ne mogu odbiti. Ili ću se jednom probuditi s konjskom glavom u krevetu. Fuj, fuj… Ali, nema mi druge… I tako sam odlučio eliminaciju započeti poštarom jer nema mi druge. Treba smanjiti muške, za početak. Jest da mi je žao poštara, ali što se mora mora.

 

* * *

Sreo sam ga jedno jutro. Bolje reći, presreo na zelenom puteljku koji se provlači pokraj niskoga zakržljalog drveća. Sunce je već odskočilo dovoljno da upozori da će danas biti paklen dan. Vidio sam kako mi prilazi, torba visi na lijevom ramenu. Nervozno sam dovršavao svoju prvu cigaretu. Pepeo je lagano letio zrakom, padao na zemlju. Opušak sam ugasio žustro. I prišao. Trebalo je brzo djelovati… Bestraga – rekao sam sâm sebi – i stotinu gromova i jelenskih paroščića – dok sam napipavao zlatnu dršku u džepu. Nisam ja za taj posao. Već sam vidio naslov u novinama: NERAZJAŠNJEN NESTANAK DOBROG POŠTARA ili JOŠ JEDNO GRABEŽNO UBOJSTVO ili NI POŠTARA NI MIROVINA. I neka ga put vodi dalje i nosi mirna rijeka. Ne, to stvarno ne bih mogao učiniti ni smrtnom neprijatelju.

I tako sam poštedio poštara koji mi je nitko i ništa. Pa što sam onda uopće u stanju napraviti? Ništa. Ni mrava zgaziti. A trebalo je ispuniti dogovor, odgovoriti na ponudu koja se ne može odbiti, ponudu kojoj se ne može pobjeći.

 

* * *

Tih su dana počele i velike vrućine. Na svu sreću imao sam, za razliku od Ilse, i unutarnje zidove pa sam se kao prebijeni lijeni mačak povlačio po stanu. Naizgled je bilo zanimljivije. Gledao bih s balkona na južni dio naselja, na rijeku i planinu u nepodnošljivoj izmaglici. Ili bih polusjedio u naslonjaču i zurio kroz otvorena vrata i kroz otvoreni prozor s istočne strane. Imao sam perspektivu koja se nemilosrdno zaustavljala na bočnom zidu susjedne zgrade. Strepio sam od svakoga telefonskog poziva. Ne, nisam tu.

 

* * *

Ona nježna ruka i dalje bi me budila i pitala hoćeš li me pustiti. Ponekad bih, u bunilu, recitirao Sonja-Marija-Nikola-Ivan-Davor-Sonja-Marija-Nikola-Ivan-Davor… Ništa me nije pitala, samo ponekad: A kako ću se ja zvati? I tako su, moglo bi se reći, prolazili dani. Jedanput bih se odlučio za agronoma, pa za Mađara i tako redom. Počeo bih s eliminacijom, ali nisam imao srca bilo koga tek tako izostaviti. Zato bih uvijek odustajao, pogotovo lako kada bi žene došle na red. Naizgled bi bilo lakše nekoga preimenovati, ali ni to ne bi dovelo do željenog rezultata s tri muška i dva ženska lika. Trebalo bi mijenjati i spol. I tome nikada kraja. A sve je tako dobro započelo u pola šest, da se treba kretati.