Rudnik stakla | Goran Milaković

FRIZBI

očajan sam i nespokojan frizbijaš
žalosti me što loše bacam frizbi

u mojim smotanim pokretima
komplicira se jednostavna fizika

gubi se u zraku ravnomjeran lebd
i frizbi postaje kretenski projektil

koji prebrzo tone na muhama
ili besciljno pluta po svjetlosti

kad u lošem lebdu vidim svoj frizbi
neka mi se tuga nahvata na srce

neko nepremostivo stanje planktona
kao da sam mladost zaboravio na jezeru

sa razvalina dlana pozivaju nas ipak
da svakako ne odustajemo da je život

dublja gajba i da za sve ima
dovoljno friške djeteline