Košute u splavarevom rublju | Sanja Šimić

POSTANAK

Ne želim unakaziti tvoje lice
poljupcem, ukosnice se uklješćuju
s maramicama sline otežalih valova
što dolaze s one strane i podaju se
stijenama bez pratiocâ što izdaju
njihove noći.
Nenadmašne su tvoje oči,
jer su čuvane godinama pod pijeskom
što svakoga jutra izbacuje van
oblike napadnih kazaljki iz
priljepaka u jastučnicama.
Treperenje vjetra lupa vratima
u mojim tihim ušima,
ali pogledam, drveće je mirno kao
vrh čeke u zimi.
Ti utišani, poslao si svoju dušu
da me izluđuje svojim sjemenkama
iz kapetanovih manžeta. Ne mogu je
uhvatiti, jer si uvjerio sjever da
zarobi moje ruke otkupljene od
stršljenova i plávi ih dok zora ne
prizna da je zaljubljena u vrtloge
morskih ostava.
Grlo će ti kriknuti, samo
ako si zaljubljen.