Ugljik na suncu | Ivan Vidak

PARABOLA

Misa samo što nije počela kad su Manda i njezin tridesetogodišnji sin Gustaf te nedjelje ušli u crkvu. Manda ga je povukla prema stupu na kojem je u povećoj mramornoj posudi stajala sveta voda. Umočila je ruku i prekrižila se, a zatim, vidjevši da Gustaf blijedo gleda, umočila je i njegovu. Gustaf je vlažnu ruku obrisao o lice kao da njome skida umor s naborana čela i upalih očiju.

Manda ga je povukla za rukav i šaptom dodala:

– Iđemo naprid pa ćemo pivat…

Dok su hodali prema prednjim redovima, gdje su sjedile starice koje su vodile pjesmu i molitvu, Manda se propinjala na prste ne bi li negdje ugledala bar dva slobodna mjesta, jedno pored drugog. Bilo je nečeg gotovo prkosnog u njenoj gordo uzdignutoj glavi koja se nije okretala ususret niti jednom od silnih pogleda koji su dopirali sa svih strana. Samo se načas zaustavila kad je Gustaf nasred crkve zastao, ugledavši veliki kip Isusa prikovana na križ, kojemu su stidni dijelovi bili skriveni nekom plahtom obojanom u zlatnu boju.

– Isus u zlatni gaća! – veselo je ciknuo Gustaf kao razveseljen nekim poznatim mjestom.

– De, iđemo. Misa će nam počet – opet je šapnula Manda i povukla ga za sobom.

Starice iz prvih redova svojim su hladnim, škripavim i pomalo zastrašujućim glasovima, slivenim u mantru lišenu svake estetike, vodile molitvu, iščekujući dolazak svećenika:

– Prikazujem ti sve trude i tegobe, bolesti i nevolje, što sam ih pritrpio do sada; bile ti na hvalu i slavu! Ponizno te molim, oprosti mi grihe, podilji mi milost prave pokore, poboljšanje života i stalnost u tvojoj svetoj službi…

Na nešto nižim frekvencijama dovoljno izvježbano uho moglo je čuti znatiželjne komentare ljudi.

– Evo nam se i Gustaf vratio…

– Otkud se sad ovaj stvorio?

– Bome, vratio nam se Romeo.

– A vidi nam Mandu! Ko neka šefica ‘oda…

Povod komentarima bio je Gustafov jednogodišnji boravak u duševnoj bolnici. Svi su znali priču o nesretnoj ljubavi koju je doživio, o „okrutnoj“ Marini koja ga je ostavila mjesec dana prije svadbe zbog drugog muškarca. U tankoćutnom Gustafu to je otvorilo ponor zbog kojeg su ga tri dana tražili po šumi, da bi ga naposljetku pronašli gola i usnula u zimskoj hranilici za divljač. Nakon toga je smješten u bolnicu i punih godinu dana nitko ga nije vidio. Sve dok se ove nedjelje nije pojavio na misi.

– Tu ćemo morat sist – rekla je Manda ugledavši dva razdvojena mjesta. Njezino se sjedalo nalazilo u drugom redu lijevo a njegovo u drugom redu desno, tako da ih je dijelila široka mramorna prilazna staza. U prvih nekoliko redova te lijeve, Mandine strane sjedile su spomenute starice, njezine vršnjakinje, čijoj se gruboj ali bogougodnoj mantri Manda pridružila čim je sjela. S desne, Gustafove strane sjedio je „običan“ puk, ljudi koji su dolazili na misu samo nedjeljom i to uglavnom iz straha. Jer što ako?

Gustafa je zapalo da sjedne pored Tonče Flobera, umjerenog četrdesetpetogodišnjeg šumskog radnika, tradicionalista, čovjeka koji se ni po čemu nije volio izdvajati: ni mišlju, ni riječju, ni djelom, ni propustom. Sjevši, Gustaf se zagledao u njega daleko nakon one granice kad gledanom postaje nelagodno pod teretom tuđih očiju. Tonča se u nelagodi nekoliko puta ovlaš osvrnuo prema Gustafu, ali to nije imalo efekta sve dok se Gustaf sâm nije okrenuo, začuvši zvonce koje je najavljivalo ulazak svećenika. Svi osim Gustafa su ustali.

– Gustafe, digni se kad se svi dižu – prosiktala je Manda prekoputa, nakon čega je on pomalo nevoljko ustao.

Misa je tekla izmjenama molitve i pjesme između velečasnog i vjernika, izmjene ustajanja i sjedanja – izmjenama manje ili više svečanih dijelova. Negdje usred propovijedi Gustaf se, sasvim tih do tada, iznenada okrenuo prema Tonči i započeo mu govoriti; glasno kao da su u krčmi i prisno kao da se razgovor u toj krčmi vodi već dobar dio dana.

– Kad malo bolje razmislim – uvik sam bio taki. Eto, ni’ mi nike godine Šanjika sreo na sokaku, i kaže: „Ajd da popušimo štagod.“ A ja omak pristo. Pa kad smo popušili, jedino što sam mogo reć je: „Šanji, šta s mi to do!?“ Mislio sam se vozat na bicigla, al vraga. Ne mož! Nego sam očo kući i lego na krevet, pa se sve mislim: „Jebem ti sve! Bože, sam’ da ne umrem…“ Eto, tako sam uvik srljo u sve. Kad ne razmišljam.

– A tako sad i ovo. Vrag mi ni’ do mira i nisam mogo sâm sebe slušat, neg ajd omak, sam nek je bal! Nit mire, nit pameti; što b’ se reklo.

Sadržaj njegovih riječi nisu čuli svi u crkvi, ali sasvim su jasno čuli nekakav žamor i vidjeli, s jedne strane, Gustafa kako nešto živahno objašnjava Tonči dok ovaj od nelagode ne zna kamo bi okrenuo glavu, a s druge, Mandu kako glasnim šaptom pokušava utišati Gustafa koji se nije dao smesti.

– Tako su mi, kad bolje razmislim, majka i dada vaspitali. Triba bit dobar! A za koga? Pa, svit nije dobar. Ne kažem… ima i dobri’ čeljadi, al mene život ne da da se družim s takima. Možda triba bit dobar za Boga… ne znam. Al, rec ti mene – nije baš lako trpit zato što š možda jedanput it u raj, jal? A, onako, ko čovek čoveku – možda su nas i slagali za to ka’ smo bili dica. Pa ka’ si dite onda viruješ u sve što ti se kaže. I što si stariji sve se više pitaš jesu svi ludi, ili si ti jedini „ispo iz čamca?“

I svećenik je načuo i vidio da se nešto događa kod Gustafa, ali na to je reagirao samo blagim smiješkom u kutu usana i nastavio misu.

– Gustafe, moljim ti, neka mi sramotit! – uzalud je cičala Manda.

Gustaf je ostajao vjeran svojoj maloj propovijedi.

– Tako i ovo moje sa ženom. Mislim… imo sam ja i prija žena al sve je to bilo ofrlje kad usporedim s ovom. Prija, eto, tužan si kad ti ostavi, il ostaviš ti nju, al život iđe dalje. Al ovaj put, bogami, sasvim druga pisma. Poludiš, ‘oćeš-nećeš! Mislio sam – ovo je prava stvar. Sâm se sebe čudim što sam bio u stanju tako svašta obećat i svašta napravit. A ona cilo vrime, sve lipo oko mene. Najvažniji sam joj na svitu, ako razumiš šta ti ‘oću reć. Nisam nikad ni mislio da može tako lipo bit sa ženom. Al ja nisam zno omak jel se ona mene sviđa il ne sviđa. A ona ti, omak, posli par dana, ni pet ni šest, već mene: „Voljim ti!“ Šta je, bogati!? Omak mi počelo štagod gadno radit u trbu’u. A posli još par dana – ona bi se udala za mene! Al nisam ja tu omak, što b se reklo, izgubio kontrolu. Već ja njoj sve lipo: pa čekaj, pa vidićemo… i čim štagod ni kako ona oće, a ona ti omak u dreku. I ja, šta ću, ‘ajde… omak oko nje, pa sve lipo; žo mi je. I tako ti to vrimenem postalo prava ludnica. Ne znaš ‘ko pije a ‘ko plaća. I tu sam ti ja počo gubit kontrolu; al u to vrime nisam to još zno. Najgore je što saznaš tek na kraju. Al kako ja to tebe da objasnim… Evo ovako…

Iako nije okretao lice prema Gustafu, Tonča Flober se sasvim uživio u njegov narativ kao i nekolicina muškaraca koja je sjedila oko njih. Kako molbe nisu pomagale, Mandi je preostalo da šuti i nada se najboljem jer još jedan glas u kakofoniji oko nje ništa dobro ne bi donio. Jedino je još mogla i sama slušati što to točno bogohuli njen sin.

– Zamisli, iđete vas dvoj i svako nosi džak, meter kukuruza, na leđi. I sad, njoj njezin džak težak. I ti, šta ćeš, uzmeš i latiš i njezin džak na leđa. Teško ti, al eto, štagod, ko zna šta, ti tira dalje. Al ti ona usput stalno štagod izvoljeva! Te ‘oće ovo, te ono… A ti već zapenio i ositiš – dosta ti. Al ni na kraj pameti ti nije da nešto prominjiš. Penješ se pa se spušćaješ i tako stalno. I, najedanput, ti se poteplješ i spadneš na zemlju. I glediš sa zemlje; ne moš se dić, džakovi na tebe. Gledim, pored mene iđe komša i njegova žena, al oni, bogami, svako nosi svoj džak. Tu ja njoj kažem: „De, lati jedan džak; pomozi mi da se dignem, ljudi gledu.“ A ona mi gledi i kokad ne bi! Ja onaki umoran nisam mogo razmišljat normalno, neg ćutim, gledim i ne mogu virovat da neće da mi pomogne. I prolazu ti nikaki njezini pajtaši i latu njezin džak i oni će joj, kao, pomoć da ga odnese do kuće. Ostanem ti ja sâm sa mojim džakem i ne znam šta da radim. Ništa mi ni jasno. Ne mogu sam dić džak, a nema nikog da mi pomogne da ga metnem na leđa. I najedanput mi dođe u glavu: „Pa di je sad očla?“ – i trk za njom!

Shvativši što to njezin sin tako živo objašnjava ljudima oko sebe, ugledavši arogantni podsmijeh na ponekim licima, čuvši prodorne zvuke orgulja iz dubine crkve, Manda je pustila suze niz bore na obrazima. Starice oko nje su zapjevale pa se ponadala da će njihovi glasovi preklopiti i utišati Gustafa. Ali Gustaf je kulminirao, sve orgulje svijeta ne bi ga sada nadglasale, sada kada je artikulacija njegovog problema skoro sasvim stavljena pred sud časti. Sada kad ni velečasni nije mogao proći samo s osmijehom, nego je zastao uz oltar, gledao u drugog propovjednika i pitao se je li i to djelo duha božjeg.

– Omak za ćoškem sretnem mojga pajtaša Goju. Pitam ga jel ju vidio, a on ćuti i gledi, svaj se začudio. „Pa ti ne znaš?“ – pita mi on. Reko’: „Šta?“ Kaže: „Pa maloprija sam ju vidio, mali Robika joj nosi džak.“ Tu ti se njemu žurilo i on očo, a ja osto. Jebeš mi mater, da mi kogod pito u tom trenutku kako se zovem, ne bi’ mu zno reć. Sidnem na klupčicu, omak tu isprid Štroserovi, i sidio sam tako par minuti, a nisam zno ni ko sam, ni šta sam, ni di sam. I ondak mi padne na pamet – džak! I trk natrag di sam ostavio džak, kad… imam šta vidit. Džak svaj poderan i iscurili kukuruzi iz njega. E, tu mi nikaka vrućina došla u glavu i… sve mi došlo u glavu! Trč kući i zaključo se. I omak za rakiju. Ni pomoć mi nije ’tila – mislim se, a ositim u glave ko da mi kogod kokice peče! Ako sad ne poludim – nikad neću. Eto, tu mi sve odjedanput došlo u glavu. Možeš zamislit kako j’ to gadno? Ko kad bi moro pojist cilo svinjče odjedanput. Al ovo je još gore. Tako štagot! Osićam se, ni ko čovek, već ko gmaz. Sramota mi od samog sebe i od cilog svita. I eto, od onda još nikad nisam izašo na sokak. A njiva mi već dugo u parlogu. Tribalo bi ju poorat i posijat štagod.

Tad je Manda ustala, zgrabila ga za ruku i odvukla prema velikim crkvenim vratima. Ništa mu nije govorila dok je on krotko koračao kraj nje kao da je upravo to ishod koji je očekivao.

– Isuse u zlatni gaća! Zdravo! – pozdravio je kip i onda su nestali iza masivnih vrata.

– Koja budala… – promrmljao je jedan od slušatelja Gustafove parabole.

*

Malo kasnije, velečasni je zaključio misu:

– Idite u miru…

Poslušali su ga.