Ugljik na suncu | Ivan Vidak

ODRASLI I DJECA

 

Klate se i kreću u pravilnom ritmu vrhovi Arundo Donaxa povrh svake kapije u ulici Oslobođenja. Ta tri štapa za pecanje Marko Džine nosi na ramenu i pridržava ih rukom, dok u drugoj ruci nosi rogozni ceker pun logistike: stara, smeđa kutija od Cedevite s nekoliko rupa na poklopcu, puna glista i zemlje, sendvič od okrajka bijelog kruha i tirolske i tri boce piva. Deset je sati ujutro i Marko, na putu do vode, zastaje pred krčmom Martina Pilića gdje je na odloženom uz zid starom biciklu okačen još jedan rogozni ceker, skoro identičan Markovom, tek nešto veći i noviji. Marko zastane, znatiželjno zaviri u ceker, nasmiješi se, zatim osmotri dva štapa za pecanje naslonjena na zid pored bicikla.

– Iđe pecat… – nježno zaključi Marko nekako za sebe i nastavi niz ulicu ostavljajući za sobom opremu i prijevoz nekoga tko je u samom startu zastranio od namjere da ode na pecanje.

Privilegiju da radnim danom uživaju u jutarnjem luksuzu kao što je pecanje imali su rijetki. Među njima je i četrdesetogodišnji Marko Džine: visok jedva metar šezdeset, crnomanjast, blažena osmijeha koji ne skida s lica, u crnom džemperu i prevelikim hlačama od smeđega samta čiji tur visi sve do koljena. Djeca koju susreće na ulici zadirkuju ga zbog njegove retardacije i neobičnog, već svima prepoznatljivog govora. Tajnog govora koji zvuči kao šifrirani rječnik uskraćenih.

– Bebi papa! – rekao bi Marko u prolazu, iz čista mira; razvlačeći mazno slogove kao da se pokušava umiliti. Ili bi pak rekao: – Papaš hurku pa pod dunju! – istom tom maznom dikcijom.

Nemilosrdna djeca to bi jedva dočekala pa bi kao u transu trčkarala za njim i oko njega i kopirala njegov govor u svim mogućim kombinacijama.

– Čapaš lapaš! – dobacilo bi jedno, ispipavajući Markovo raspoloženje.

– Bebi papa karamela! – blago bi uzvratio Marko.

Ali onda bi se pronašao onaj najhrabriji među njima pa bi grubo dobacio:

– Papaš kurac pa pod lonac!

Sva su djeca znala kakva će Markova reakcija biti i spremno su je dočekivala u visokom startu: Marko bi istoga časa bacio štapove i ceker i stao trčati za djecom koja bi se razbježala kućama. Marko bi dobro zapamtio onog grubijana i u bježećem bi se krdu djece fokusirao baš na njega i slijedio ga u trku. Djeca su jednako tako dobro znala da je Marko spor i trom i da ih ne može sustići. Zato bi utrčavala u svoja dvorišta i potražila zaštitu bake ili djeda koji su najčešće bili kod kuće.

– Majko, majko! Marko Džine mi vija! – proračunato bi uzvikivalo dijete.

– Zašto ti vija? Šta si mu viko? – odgovarala bi baka koreći ga.

– Nisam ništa, sam je najedanput poludio!

– Baš iz čista mira, jal? – sarkastično će baka unuku pa onda sebi u bradu – Jebo vas otac koji vas okupio oko mene…

Onda bi baka već rutinski krenula prema kapiji gdje bi dočekala Marka. On se, stigavši do kapije, transformirao i primirio za baku.

– Šta je bilo, Marko? – učtivo i pripremljeno će baka.

– Dica mi se sprdaču. Viču svašta pa mi tentu – mazno se i prepristojno uvijao Marko pred bakom.

– Sa’ ću ja njemu dat, Marko. Ništa se ti ne brini.

– Ondak dobro – zadovoljavao se odgovorom pa bi, krenuvši prema kapiji, dodao – Nije to lipo tako. Bezobrazni su.

– Dabome da su bezobrazni. Sa’ će fasovat!

– Onda dobro. Sam ga nekate jako.

– Neću jako.

– Dobro. Očo sam ondak ja pecat.

– Zbogom. Sritno, Marko! – zaključila bi baka, zatvorila kapiju i dobacila unuku koji je izašao iz zaklona – Kako ti ni sramota?

– Šta mi ima bit sramota?! – nezainteresirano je odgovorio unuk.

I to je bilo to. Nikakvih daljnjih reperkusija.

Marko je u međuvremenu prošao još tih par stotina metara do vode, raspakirao stvari, zabacio udice i veselio se ribi, tirolskoj i pivu. Do podne je već sve bilo zaboravljeno.

Negdje oko tri sata Marko je rutinski spakirao stvari i istim putem krenuo prema svojoj kući. Iz niza razloga baš u to doba djece više nije bilo na ulici. Naposljetku, bilo je vrijeme ručka i tromo popodne se već nekako klatilo prema večeri. Vrlo brzo je Marko opet bio pred krčmom Martina Pilića – uzgajivača njemačkih ovčara, bivšeg boksača i, svakako, dobrog i staloženog čovjeka. Uz osmijeh je primijetio da su bicikl, ceker i štapovi anonimnog kolege i dalje naslonjeni uza zid. Prislonio je svoja tri štapa uz njih, ali je ceker ponio u krčmu.

Atmosfera u krčmi je bila vrlo slična onoj uličnoj. Ulazna vrata su bila širom otvorena pa se topli i tromi popodnevni zrak prelijevao unutra. A tamo su sjedila trojica: za jednim stolom dva radnika Brodoremonta, koji su se, s obzirom da je bio petak, iskrali ranije s posla i svratili na pivo, dok je za stolom nasuprot njima sjedio Darko. Darko, „anonimni“ pecaroš i vlasnik ribolovnog asortimana na ulici, nije bio zaposlen. Iz tog je razloga imao dovoljno vremena da čitav dan provede na pecanju, a iz razloga što mu roditelji već godinama žive i rade u Njemačkoj mogao je sebi priuštiti da, umjesto na pecanju, čitav dan provede u krčmi. Naravno, do sad je već bio posve pijan. A kad je pijan iz njega izviru sve one osobine koje ga čine nekvalitetnom i izbjegavanja vrijednom osobom.

U krčmi je, razumije se, bio i vlasnik Martin koji je, radeći za šankom, povremeno podizao glavu prema visoko postavljenom televizoru na kojem je išao neki njemački satelitski sportski program. Brodari su imali po bocu piva ispred sebe, tu i tamo bi međusobno ili s Martinom razmijenili pokoju riječ i uglavnom su tražili opuštanje u televizijskom programu neke daleke i tajanstvene zemlje blagostanja. Za razliku od njih Darko je, sjedeći sâm, tražio pažnju. Glasno bi komentirao i zapitkivao, a ostali su ga ili ignorirali ili mu kratko i neangažirano odgovarali. Nitko, ustvari, nije imao baš previsoko mišljenje o njemu, ali su se trudili ne stvarati neugodnosti jer se ljudi iz određenih razloga vrlo često tako ponašaju prema imućnima. Razumije se, iza njegovih leđa nitko nije imao puno lijepih riječi, ali se znalo kad se, gdje i s kim može na taj način razgovarati.

Kako su, dakle, vrata bila otvorena, Marko je neprimijećen zakoračio u krčmu. Prvi ga je primijetio vlasnik Martin i pozdravio:

– Zdravo, Marko.

Tek tada su i ostala trojica okrenula glave i primijetila ga.

– Bio sam pecat… – umjesto pozdrava otegnuto je izjavio Marko i, ne gledajući prisutne, uputio se prema preostalom slobodnom stolu.

Darko je djelovao kao da mu se iz nekog razloga najviše veseli.

– O, jebo te Isus ako to nije Marko Džine! Pa di si, pička ti se ogadila?! – glasno, napadno i uz agresivan kez dobacio je Darko.

Markov pogled je lutao s površine stola do televizora i nazad. Tu i tamo bi pogledao i prema svojem cekeru koji je odložio na pod.

– Eto, došo na pivo – oprezno je odgovorio Marko.

– Pivo? – tražio je krčmar Martin potvrdu.

– Pa da, može jedno ‘ladno.

U tom trenutku netko je na utakmici postigao gol pa su glasnu histeriju njemačkog komentatora brodari popratili nezadovoljstvom. To je na trenutak i Darku skrenulo pažnju. Zagledao se u televizor da bi nakon par trenutaka o svemu tome izjavio:

– Nisu ni za kurac.

Brodari su ga samo ovlaš pogledali i nastavili pratiti utakmicu. Prizor Martina kako nosi bocu piva podsjetio je Darka na novopridošlog gosta.

– Di s peco, Marko? – prepotentno je dobacio.

– Na Dunavcu – odgovorio je Marko.

– Pa koji s kurac tamo imo za vatat osim belica?

– Babušaka sam navato.

– Eh, babušaka… Štaš s babuškama, jebale te babuške.

– Fine su babuške. To će mi majka ispeć za užinu – ljubazno je otezao Marko.

– Pa kad ti majka fino isprži babušku – počeo je karikirati i sprdati se Darko – a ona se ovako fino savije – pokazivao je svoj savijen dlan – ko defektna ruka! – pa je skupio vrhove prstiju tog dlana i poljubio ih. – Sve puca u ustima!

Tu je Darko nekako postao sâm sebi jako zabavan i smiješan pa je prasnuo u smijeh koji nikome, čak ni njemu, nije godio. Dok se njegov smijeh smirivao, Marko ga je s iskrenom radoznalošću ljubazno upitao:

– A jel to tvoj ceker napolju?

– Jeste – ponosno je odbrusio Darko.

– A di si ti išo pecat? – naivno je dodao Marko.

Na trenutak je nastao tajac. Svi su pogledali prema Darku, kočeći kez u kutovima usana. Svi osim Marka, naravno, koji je iščekivao odgovor. Kada se nakon par trenutaka pribrao, Darko se proderao na Marka:

– Šta tebe boli kurac di sam ja išo pecat, a?

Marko je samo zažmirkao, ne dižući pogled s površine stola, dok su se svi ostali uozbiljili i izgubili bilo kakvu potrebu da skrivaju osmijeh jer ga više nije bilo. Darko se okrenuo Martinu:

– De mi jednu rakiju donesi!

Dok je Martin nosio Darku rakiju, negdje u susjedstvu začula se brusilica, koja se zaustavila nakon što je Darko iskapio rakiju i odložio štampl na stol. Tek što se lijena tišina popodneva nastavila, u krčmu je zakoračila zapuhana i raspamećena Darkova supruga Ružica.

– Kako ti ni’ sramota? – bijesno je upitala Darka, stojeći na vratima.

– Šta ti tu radiš? – jednako bijesno odgovorio je Darko.

– Pitam ti: kako ti ni sramota cili dan sidit u bircuzu? – siktala je Ružica, jedva dolazeći do zraka.

– Nisam cili dan u bircuzu, išo sam pecat! – branio se Darko, ali Ružica se nije dala smesti.

– Kad si išo pecat kad sam ti ja vidla biciglu i ceker kad sam išla u dućan, a dica su vidla kad su išla iz škule?

– Idi kući, jebo te bog, šta mi tu sramotiš prid ljudima!?

– Ja ti sramotim? Sramotiš sâm sebe, đubre jedno bezobrazno!

– Šta s rekla? – bijesno se pridigao Darko.

– To što s čo! Đubre jedno bezobrazno! Cile dane sam izmišljaš di ćeš maknit dupe i di ćeš se naroljat! Pa šta sam ti ja? Sluškinja?

– Jebem ti mater, sa’ ću ti udavit ko mačku, gubi se kući!

Darko se polako, korak po korak, bližio Ružici. Ona je ustuknula za korak, dva i sad se nalazila izvan krčme.

– Tako. Prid svima se pokaži kaki si – kroz plač je dodala. – Eno ti tvoja bolesna baba pa joj sam peri dupe. Ja neću bit ničija sluškinja.

– Sam’ ti idi kod tvoje mame i tate pa njima peri dupe – odmahivao je Darko rukom.

– I da znaš da ‘oću!

– ‘Ko ti jebe – vratio se Darko za svoj stol.

Ružica se na par trenutaka primirila i gledala u Darka koji joj više nije poklanjao ni najmanju pažnju. Pravio se da gleda utakmicu, iako ništa pred očima nije vidio.

– Mogu razumit da ti ni briga za mene. Al kako ti ni sramota prid dicom? Lip si njim uzor – mirno je dodala Ružica šmrcajući pa se okrenula i otišla ne sačekavši odgovor.

Darko se trenutak nakon spominjanja djece naglo okrenuo prema vratima, ali nje više nije bilo tamo. Zatim se okrenuo prema svima prisutnima, a oni su pak svi skrenuli pogled: neki na utakmicu, neki u sudoper, neki u stol…

Onda je Marko s jednakom ljubaznošću i naivnošću, bez ikakve namjere da provocira, rekao:

– Kokad bolje da si išo pecat.

Darko ga je ošinuo pogledom:

– Šta s reko?

Marko nije odgovarao. Slutio je da nešto nije u redu, ali nije mogao shvatiti što pa je spustio pogled. Darko se pridigao i prišao mu.

– Jel, govno malo, jel ti to mene zajebavaš? – cijedio je kroz zube.

Marko je i dalje šutio. Ostali su skamenjeno gledali.

– A? – još jednom ga je cimnuo Darko.

A onda je, ne sačekavši eventualan odgovor, udario Marku šamar čiji je pljesak odzvanjao krčmom dok se Markova glava zanijela udesno pa vratila u početni položaj. Nastao je tajac. Nakon par trenutaka krčmar Martin je isključio televizor naglasivši ozbiljnost situacije. Sasvim se jasno, kroz zujanje jedne muhe, začuo Markov tihi plač.

Darko je ozbiljno i pobjedonosno krenuo prema svojem stolu, praćen pogledima ostalih. Sjeo je i samozadovoljno dobacio Martinu:

– Pivo i rakiju mi daj.

Martin ga je kratko promotrio, a zatim se uputio prema njegovom stolu praćen ozbiljnim pogledima dvojice brodara. Stigao je do stola i susreo se s pomalo zbunjenim Darkovim pogledom jer nije nosio ni pivo ni rakiju. Ne sačekavši ikakvu raspravu, Martin ga je pogodio pod bradu spretnim boksačkim aperkatom iako je Darko bio u sjedećem položaju. Udarac ga je složio na klupu na kojoj je sjedio. Pridigao je glavu izbezumljena pogleda, obilato krvareći iz usta. Dvojica brodara bili su oduševljeni Martinovom reakcijom:

– Tako triba! Pokaži mu.

Martin ga je zatim uhvatio za kragnu i izvukao iz krčme dok se Darko nespretno koprcao nogama i frfljao kroz raskrvavljena usta:

– Martine… Pa šta ti je? Tolike godine se znamo…

Ali Martinova odlučnost se nije dala smesti. Čim ga je izvukao preko praga, pustio je kragnu i rekao odlučno, ali vrlo smireno:

– Gubi se i da ti više nisam vidio u moje krčme.

– Al, Martine…

– Ni riči. Briši.

Darko se pridigao, uhvatio dlanom bradu i usne i otišao. Martin se vratio unutra i stao za šank. Djelovao je vrlo smireno pa je jedan od brodara pomislio da je možda dobar trenutak za šalu:

– Eto, pije cili dan, a onda ode i ne plati.

Martin je samo razvukao usne u blagi osmijeh i zaputio se prema Marku s novom bocom piva u rukama.

– Evo ti pivo, Marko.

Marko je pridigao pogled još uvijek uplakanih očiju i odgovorio:

– Nisam još ni ovo popio…

– Nema veze, ugrijalo ti se. Evo ti novo, ‘ladno.

Zatim je odložio puno pivo i uzeo polupraznu bocu koju je Marko imao pred sobom. Odmaknuvši se par koraka, ponovo se okrenuo:

– Jesi gladan? Oćeš jednu pljeskavicu?

– Imam par babušaka što sam upeco. To će mi majka posli ispeć.

– Babuške možeš i sutra jist! A sad mazni jednu pljeskavicu. Na moj račun. Sad ću ja, za čas – odgovorio je Martin i izgubio se negdje u stražnjim prostorijama.

Brodari su gledali u Marka i podigli svoje boce:

– Živio, Marko!

– Živeli! – mazno je uzviknuo Marko i potegnuo iz boce, veselo sklopivši oči dok su mu mjehurići svježeg piva istovremeno grebali i golicali nepce.