Ugljik na suncu | Ivan Vidak

DIČJI GROBOVI

 

Sivilo od tri četvrtine crne i jedne četvrtine bijele boje. Tako bi se mogla opisati boja i ugođaj tog ranog zimskog jutra kada je Daša stigao u kuću Tozinih. Iako se po dvorištu malo toga moglo nazrijeti zbog gustog zimskog praskozorja, živahnost su odavali svakojaki zvuci koji su dolazili iz svih smjerova. Povremeno bi se iz sivila pojavila neka silueta toplo obučene i užurbane žene, koja bi onda nestala u nekom dijelu dvorišta do kojeg pogled nije dobacivao bistrinom. Iza tih užurbanih silueta ostajao je glas svake od njih pa je eventualni promatrač pomoću njihovog žamora mogao nekako mapirati prostor dvorišta. Jedino što je odudaralo od sivog spektra bila je boja vatre koja se sasvim jasno uočavala, iako je veliko, cilindrično, metalno postolje ispod kotla imalo samo tri rupice promjera jednog centimetra na vratima.

Daša je s ulice prošao dvorištem pored kuće i došao do stražnjeg dvorišta u kojem su se događale pripreme ali se nije zaustavljao, nego je samo ovlaš pogledao prema tri plamene rupice i nastavio prema stražnjem ulazu u kuću koji je vodio izravno u kuhinju. U žuto i jarko osvijetljenoj kuhinji već su sjedili Toza i njegov nećak po ocu, Stipa. Sjedili su u manje-više jednakim plavim, radnim kombinezonima i nešto žustro razgovarali, naglo probuđeni crnom kavom i rakijom koje su u malim šalicama i štamplima stajale pred njima. Razgovor se prekinuo uz par osmijeha i zalutalih riječi onoga trenutka kad je Daša otvorio vrata i provirio kroz njih.

– Oću se izuvat? – pitao je Daša teatralnom profesionalnošću, ritualnim činom diskretnog postavljanja samoga sebe u centar pažnje.

– Evo ga majstor! – dodao je Stipa nešto glasnije, odajući tako dužnu pažnju i legitimitet Dašinoj majstorskoj taštini.

– Ne triba, ne triba. Ajde sam’ – oglasio se gazda Toza.

Daša je ipak nekoliko puta zagrebao đonovima prije nego što je ušao, dok je gazda Toza privlačio stolicu k stolu i točio rakiju za majstora. Napokon je Daša ušao i dostojanstveno sjeo na stolicu, ispio rakiju naiskap i po prvi put tog dana razvukao usne u lagani osmijeh.

– Još jednu? – pitao je Toza i krenuo točiti prije nego što je dočekao odgovor.

Nakon druge čašice Daša je sâm pružio rukom štampl na točenje, pristojno upitao domaćina tko je pekao rakiju i zaključio da je izvrsna.

– Niki dan sam klo kod Holcera pa je točio neki otrov. Cili dan mi bolila glava – uz grimasu reče Daša.

– Bez brige. Znaš da ja nikad ne mećem ni zrno šećera. Pa koliko bude – bude! – razuvjeravao ga je Toza.

Kroz narednih pola sata Daša je već sasvim samouvjereno točio sebi rakiju (sad bi već teško bilo odrediti broj), raspitivao se o veličini svinje i količini kobasica i kulena koje domaćin planira napraviti, dok se jutro vani već sasvim razbistrilo pa je Tozina žena, Marina, pomalo nervozno i autoritativno otvorila vrata kuhinje. Zapahnula ju je vrelina ugrijane kuhinje i glasan monolog majstora Daše koji je nešto objašnjavao već sasvim zagrijan i zajapuren rakijom.

– Oćemo? – obratila se izravno Daši koji je zastao usred rečenice kada je ona otvorila vrata.

– Evo ga. Iđemo! – odgovorio je Toza sugestivno ustajući.

Za njim je ustao i Stipa i ogrnuo se. Ali Daša je još uvijek sjedio i točio sebi rakiju ne pokazujući ni najmanju volju da ustane. Osjećao je strašan otpor prema pritiscima. Lijeno je ustao tek kada su Toza i Stipa prošli kroz vrata i okrenuli se prema njemu kao da gledaju gdje je zaostao. Zatim je i on bez riječi ustao i krenuo van.

Sudeći po Dašinom zajapurenom licu, opuštenim vjeđama i frfljavom govoru – čovjek bi mogao pomisliti da je već sasvim pijan. Ali svi koji ga poznaju svjesni su da je to za njega sasvim uobičajeno stanje u kojem ga se češće viđa nego trijeznog.

Dvorište je, dakle, bilo već sasvim bistro i očišćeno od sivila i magle. Žene su obavljale posljednje pripreme, voda u kotlu je veselo ključala, veliki drveni stol za trančiranje bio je još jučer montiran, a veliko drveno korito naslonjeno na komponente vješala koja se iz sasvim praktičnih razloga nisu sastavljala do posljednjeg trenutka. Čitav set mesarskih noževa zajedno s masatom posložen je po krpi prostrtoj po stolu, na zemlji narančasta plinska boca s improviziranim brenerom te vangle različitih veličina i boja.

Daša je posljednji ušao u dvorište sigurnim i pouzdanim korakom generala prije bitke. Tako u zaletu, dobacio je Tozi:

– Di su?

Na to mu je Toza samo rukom pokazao prema dnu dvorišta gdje su se nalazila dva svinjca odvojena zidom. Ta dva svinjca bili su granica stražnjeg dvorišta nakon kojeg je počinjala bašta. Daša je užurbano hodao prema cilju. U prvom svinjcu veselo su roktale tri svinje: dvije uškopljene i jedna krmača.

– Koju ćemo? – znatiželjno je pogledao Tozu.

– Krmačku – odgovorio je Toza.

– Bome, lipa je. Koliko ima? Oko sto dvajst?

– Sto petnajst je bila u sridu kad smo mirili.

Daša je vratio pogled na krmaču i kratko promrmljao ne skrećući pogled sa svinje:

– Pušku.

Toza se okrenuo prema dvorištu i doviknuo ženi:

– Marina! Pušku donesi!

Već unaprijed pripremljena dotrčala je Marina s malokalibarskom puškom u jednoj ruci i kutijom municije u drugoj. Toza je pušku odmah proslijedio Daši.

– Odvojite ju – autoritativno je dobacio Daša stavljajući metak u pušku.

Toza i Stipa odmah su ušli u svinjac i bez prevelike muke odvojili dvije svinje u drugi dio svinjca kako bi u prvom ostala samo krmača. Zatim su izašli, pustili naoružanog Dašu unutra pa tek onda zatvorili vrata i s velikom znatiželjom i fokusiranošću, kao da to gledaju prvi put, promatrali kako Daša, i sam do dobre mjere uzbuđen, pokušava prisloniti cijev puške na čelo krmače. To nije bilo osobito teško, ali nije bilo ni lako jer se krmača, polako ali sigurno, neprestano kretala pa je čovjek, svaki put kad bi joj prislonio cijev na čelo, imao svega nekoliko sekundi za pucanje. Cijev se prislanjala na čelo krmače iz dva razloga: prvi je onaj najočitiji – tako je najlakše nanišaniti!; a drugi je taj što ta improvizirana malokalibarska puška i nije imala baš osobitu vatrenu moć. Dakle, Daša je nekoliko puta prislanjao i odmicao cijev s krmačina čela da bi se, naposljetku, na samom kraju povoljne faze za pucanj, isprovociran tim odustajanjima, odlučio za nesiguran pucanj iskosa. Tada se, nažalost, dogodilo ono čega su se svi najviše pribojavali: zrno je promašilo mozak i krmača je podivljala. Bacala se po oboru skromno krvareći dok je Daša uspaničeno preskočio vrata svinjca i izašao.

– Sikiru! – uzbuđeno je podviknuo na Tozu koji se u nekoliko skokova zaletio do šupe i donio sjekiru.

Uzbuđenje i panika obuzeli su cijelo dvorište, zajedno sa ženama koje su stajale u pozadini, strpljivo držeći spremnu posudu za krv kad za nju dođe vrijeme.

– Dašo, di ćeš ju sad sikirom?! – uplašeno se čudio Toza – Pa cirkus ćeš mi napravit!

– Nema druge – teško dišući je odgovorio Daša dok je uplašeno, ali odlučno ponovo otvarao vrata svinjca sa sjekirom u ruci.

Naslutivši kako bi se stvari mogle razviti, Tozin nećak Stipa je uzeo pušku, ponovo je napunio i približio se vratima. Daša je okrenuo tupi dio sjekire, izbjegavajući krmačino mahnito bacakanje, i nekoliko puta zamahnuo promašivši uz glasne uzdahe uzbuđenja svih promatrača. A onda ju je konačno zahvatio, ali samo nesretno pogodivši krmaču u oko. Situacija je eskalirala: krmaču je razbijeno oko bacilo u krajnju mahnitost dok se Daša u općoj panici pribio uz zid, ostavši bez ideja. Cijela stvar je prijetila da potpuno izmakne kontroli da Stipa nije podigao pušku i u nekoliko jednostavnih i munjevitih kretnji ušao u svinjac, prislonio cijev na čelo krmače i opalio, nakon čega se krmača teško hropćući skljokala na prljavi pod. Nekoliko sekundi je trebalo da se svi oporave od šoka. Daša se, kao prekaljeni profesionalac, prvi pribrao i dosjetio:

– Nož i zdilu za krv!

Odmah su mu dodali veliki nož, nakon čega je ponovo ušao u svinjac, koljenom pritisnuo glavu krmače i zabio joj nož u grlo, pogodivši arteriju iz koje je potekla krv u debelom i gustom mlazu. Ne gledajući, pružio je ruku da mu dodaju posudu za krv, napunio jednu pa odmah i drugu, a onda ustao i ostavio krmaču da sasvim izdahne.

– Jebeš ga, sami ste krivi. Tribali ste ju lipo naranit pa ne bi toliko živčanila uokolo – autoritativno je promrljao Daša.

Prisutni su ga pogledali pomalo razočarano, ali Daša se nije dao smesti i nastavio je svoju rutinu nepokolebljivom samouvjerenošću.

– Dajte korito i pripravite vrilu vodu!

Odjednom su se svi trgnuli i akcija se ponovo zahuktala. Daša je svinji u usta zabio poveću metalnu kuku dok su je ostali primili za udove i tako je odvukli do sredine dvorišta. Privukli su veliko drveno korito, napravljeno tako što je izdubljena polovica balvana, nagnuli ga na stranu i u njega ugurali krmaču od sto petnaest kila. Krmača je zatim prelivena kipućom vodom kako bi se dlake što bolje skidale s kože, za što su se koristile šuplje limene kupe otvorenog dna kojima se strugalo po koži svinje. Nije se puno razgovaralo jer je trebalo djelovati brzo nakon šurenja kipućom vodom. Sve zaostale dlake su se zatim palile brenerom pa pedantno brijale oštrim, velikim nožem.

To je bio kraj prve faze. Nakon što se svinju okačilo za tetive na stražnjim papcima i podiglo na vješala, nastao je kratki predah. Iznesena je rakija, zapalile su se cigarete i sve neugodnosti oko čina ubojstva bile su stavljene na stranu.

– Majstore, neka mi se napit prija reda – u polušali je dobacio gazda Toza.

– Boys, Daša ni malo dite – promrljao je Daša pućeći usne već sasvim pijan.

Marina je ljutito prevrnula očima i čitav se ženski dio družine distancirao od Daše smatrajući ga od tog trenutka neuračunljivim.

– Dašo, pa šta toliko piješ? – s određenim se simpatijama razgovoru pridružio Stipa i dodao – Imaš kaku muku?

– Boys, ja patim – ozbiljno nastavi Daša, podižući znakovito spojene vrhove prstiju – Žene su… Žene su perje…

– Perje?! – čudio se Stipa.

– Perje – potvrdi Daša.

– Pa kako to misliš? – sada se i Toza zainteresirao.

Dok su Toza i Stipa iščekivali odgovor, Daša je iskapio svoj štampl, uzeo veliki nož sa stola i krenuo prema naopako obješenoj krmači, hladno dodavši:

– Ajmo ju priklat.

Opet su se svi mobilizirali, pod krmaču se primaklo jedno manje drveno korito jer ju se Daša spremao rasporiti, što je značilo da će trebati prihvatiti crijeva i ostale iznutrice. Daša je pedantno zarezivao kožu sve dok nije napravljen dugačak i precizan rez preko cijele dužine trbuha. Prvo je sve prisutne zapahnuo smrad svinjske utrobe, a onda je majstor s još nekoliko rezova po tkivu učinio da se veći dio utrobe naprosto skljoka u drveno korito. Stipa i Toza su prihvatili korito i primakli ga drvenom stolu. Daša je spretno odvojio crijeva od ostatka organa koje je bacio na stol, dok su žene korito s crijevima odnijele na ispiranje jer će se kasnije u ta crijeva nadijevati kobasice, kuleni, krvavice i tlačenice. Svi unutarnji organi ubačeni su u kotao s vodom, jedino se jetra izrezala na tanke šnicle i odnijela u kuhinju na prženje. Uvaljala se u brašno, bacila na vrelo ulje i, kad je bila gotova, posula sitno rezanim češnjakom. To je toga dana bio prvi slijed hrane koji je označavao završetak još jedne delikatne faze.

Daša je malo jeo, skoro ništa. Pio je i zadovoljno gledao ljude kako s užitkom prstima uzimaju vrelu jetru i kidaju kruh.

– Jel dobra, a? – veselo se smijuljio Daša kao da im je on kupio i donio tu hranu.

– Aj malo – ponudili su ga.

– Ne jidem dok radim – odgovorno je odvratio Daša.

Spretno je, bez ruku, premjestio cigaretu u kut usana, uzeo nož i krenuo prema rasporenoj svinji.

Na klanjima su uvijek bila prisutna djeca koja su rijetko bila u stanju probuditi se dovoljno rano kako bi nazočila samom ubojstvu, ali sada su već bila tu, znatiželjno promatrajući sve što se događalo. Postojao je ritual burme koji su mnogi mesari izvodili s djecom.

– ‘Ko će burmu? – pitao je Daša djecu dok je prilazio svinji.

Djeca, bar ona koja nisu znala o čemu se radi, znatiželjno su prišla.

– Kaku burmu? – pitao je najodvažniji među njima.

– Pa prsten, bogamu! – nastavio je Daša – Evo, gurni prst vamo fino krmači u šupak, a ja ću lipo nožem obrizat oko njega pa š imat burmu!

Djeca bi se sa zgražanjem i cerekom odmaknula, a Daša bi hinio razočaranje njihovom neodvažnošću. Nije poznato je li itko ikad prihvatio burmu.

Posljednji zahtjevniji zahvat bilo je precizno presijecanje kičme satarom po duljini pa nakon što se svinja prerezala na dvije polovice, klanje je prelazilo u opuštenu rutinu trančiranja na velikom drvenom stolu. Hladno kasnojesenje sunce već je bilo visoko (onoliko koliko je to tada moguće), događaji su zaplovili u mirnu automatiku pa su Daša, Toza i Stipa imali puno više vremena za razgovor. Daša je obavljao finiji rad nožem pa onda komade svinje prepuštao Tozi i Stipi da dovrše posao. Na djelu je bila sasvim iznenađujuća spretnost jer je Daša bio već toliko pijan da bi čovjek pomislio kako više ne može ni hodati. Međutim, njegovi pokreti su bili gipkiji i okretniji od ičijih tamo prisutnih, jedino mu je nos bio rumen, pogled staklen i u govoru je postao nešto nesuvisliji. Ustvari, najviše se izmijenio duhom – netragom je nestao onaj suzdržani i ozbiljni Daša od jutros. Sada je u dvorištu, s nožem u rukama, stajao pričljivi i dobroćudni Daša; s rakijom nije stajao, ponekad bi zafrfljao do nerazumljivosti, ali posao nije patio i zbog toga su ga ljudi i dalje zvali i cijenili kao majstora.

– Nego, Dašo – značajno je krenuo Stipa – nisi mi završio onaj divan o ženama.

– Ma pušći čoveka, šta ga sad tu… Da mu je do divana, reko bi ti – dobroćudno se umiješao Toza.

– O, Bože, pa šta sad? Divanimo se – nije odustajao Stipa.

Daša je mljacnuo par puta, glasno usisao slinu kroz zube i zaškiljio prema Stipi:

– Perje.

– Ni ti valak cura ostavila? – pitao je Stipa.

– Ostavio sam ja nju. Boys, ko joj jebe mater.

– Pa šta je bilo?

– Udana.

Stipa se grohotom nasmijao.

– Opa! Vidi ti njega! Dašo, nisam ja zno da si ti tako zajeban igrač.

– Nego šta nego zajeban. Moraš ti još puno gra’ pojist da budeš ko Daša – stavljao je Daša u perspektivu deset godina mlađeg Stipu.

– To je istina. Ja sam mlađi i moram još učit od stariji’ – podilazio je Stipa pa nakon kraće pauze nastavio – I tako kažeš: udane ganjaš…

– Boys, ganju one mene. Pa ja sam gospodin čovek! Ne da se mene š njima zajebavat. Al one nasrću sa svi strana. Ne mož se odbranit.

– I onda njim se ti smiluješ, a?

– A šta ću kad mi ne du mira.

– A ako njim muževi saznu?

– Boys, vi mislite da se Daša boji?

Stisnuo je Daša šake, zauzeo borbenu pozu i napućio usne. Toza je sve slušao i nije mu se sviđalo:

– De, Stipa, neka ga.

– Pa šta mu radim?! Divanimo.

– Dobro, divanite, al neka ga tentat.

– Ne tenta on mene. Šta on mene ima tentat? – zauzeo se Daša za svoj integritet.

– Pa dobro, šta j ono bilo litos sa Slađanom. Ona ni’ bila udana – nastavio je Stipa.

Daša se na sâm spomen Slađane sasvim transformirao. Pa opet i iznova sve češće mljackao i glasno usisavao slinu:

– Slađana je… perje.

– Ne znam ja šta ti znači to perje, al si bome onda dobio po frnjokalici od Bode, jal?

– Stipa! – umiješao se Toza, ali ga je Daša primirio podizanjem ruke.

– Ja dobio batina? Od Bode? – sprdao se Daša s konstatacijom i posprdno frknuo.

– Pa tako se divani – nastavio je Stipa – I ja sam ti vidio litos: svaj si plav bio.

– Plav… Bio sam plav kad sam spo kroz pendžer.

– Pa kako si spo kroz pendžer?

– Dugačak je to divan.

– Bar vrimena imamo!

Daša se zamislio na par trenutaka pa onda počeo:

– Sa’ ću ja tebe reć kako j to bilo… Slađana i ja smo se zabavljali to lito. Ona sama, ja sam – i šta ćemo? Sreli se u autobusu za Sombor, lagano u divan i tako j to krenilo. I posli toga došo ja do nje jednu noć, drugu noć i sad… jedno peti, šesti put kad sam dolazio, vidim prid vratima muške cipele. I to ni obične cipele, nego, bogati, ogromne cipele. Ko dičji grobovi! Mislim se: „Pa šta j sad ovo, bogati?!“ Ni mi ni palo na pamet da bi to mogo ne’ko bit kod nje. Ne znam zašto. I uniđem ja unutra, nisam ništa viko, nego polako do spavaće sobe, otvorim vrata, kad imam šta vidit! Matori Boda na njoj, uvaljio joj ga i dere. I ja, šta ću, skupim se i krenem; reko’, neću njim smetat, ja sam gospodin čovek. I krenem lipo lagano prema pendžeru u druge sobe, zapnem i spadnem na sokak na beton i udarim se. I to je to.

– Bogami, Dašo, ja nisam tako čo.

– Nego kako si ti čo?

– Pa ja sam čo da s ti bio ljubomoran i da si napo Bodu pa da ti je on našamaro i bacio kroz prozor.

– Ne znam ja od koga si ti to čo, al ja sam ti sad ispričo kako je stvarno bilo. A kako sam ja bio tamo onda bi valak mene tribo virovat.

– Mene je ovako ispričo Boda. Bogami je i on bio tamo.

– ‘Ko? Boda ti ispričo? Da je on mene našamaro? – žestio se Daša – Boda da je mene našamaro?

– Pa borili ste se za istu žensku, a on je veći od tebe. Neka se srdit, al ni’ mi to bilo čudno – pomirljivo je dodao Stipa.

Ali Daša se već toliko ražestio da pomirljivi tonovi nisu mogli doprijeti do njega.

– Jebem ja Bodi malo mater! Pitat ću ga kad ga vidim ‘ko je koga našamaro. Da mu jebem krv krvavu!

– Dobro je, Dašo. Neka sad tu… Sam’ se divanimo.

– Jesam ti lipo reko da ne čačkaš mečku? – ljutio se Toza na Stipu – de, Dašo, popi’ još jednu.

– Popit ću posli – odgovorio je gazda Tozi pa odmah nastavio Stipi – Pa jel ti misliš da mene Boda može našamarat? Jel vidiš ti ove moje mesarske šake? Pa, čoveče božji, ja mogu biku rep iščupat š njima. Ja ne osićam bol! Ko Herkules sam, bog te jebo!

Onda je Daša hitro prislonio dlan na kut stola, raširio prste i otfikario sebi vrh malog prsta do pola nokta, negdje do početka kosti, i dodao:

– Mene da je Boda našamaro…

Panika se munjevito proširila dvorištem, jedino se Stipa nekako zabavljeno smijuljio. Toza je otrčao u kuhinju, uzbunio žene i dvorište je za tren bilo ispunjeno gomilom vrlo uplašenih ljudi. Daša je mirno uzeo svoj vrh prsta ignorirajući svaku ponuđenu pomoć. Otišao je do svoje torbe s alatom, izvadio iz nje crnu izolir traku, vratio vrh prsta na svoje mjesto i smireno ranu omotao trakom.

– Idi, Dašo, kući, moljim ti! Mi ćemo sami još pozavršavat ovo malo. Sam’ ti idi. Idi kod doktorice – molila je Tozina Marina.

– Ma ne triba, sad ćemo mi to lipo obavit do kraja kako bog zapovida – smirivao je Daša strasti.

– Dašo, stvarno, idi kod doktorice nek ti to vidi. Platit ću ti onako kako smo se dogovorili, ne moraš se brinit za novce. Sam’ idi.

Izazvavši paniku, Daša je osjećao kao da je ponovo uspostavljena ravnoteža i kao da je očuvana njegova čast pa je povratio barem privid smirenosti.

– Pa da bar zamišam meso za kobasice? – pitao je.

– Ne triba. Sam’ idi kući – dodala je Marina brišući njegovu krv sa stola.

– Dobro, molim, ako vi tako kažete.

Daša je pospremio svoj alat, pozdravio domaćine i krenuo doma. Usput je svratio u krčmu „Kod Adoša“, ali unutra nije bilo nikoga pa je nakon jednog konjaka nastavio kući. Vani je već padala rana kasnojesenja tama.

Stigavši kući, ušao je u kuhinju i uključio televizor. Zatim je potpalio vatru u šporetu, natočio rakiju i sjeo na stolac za stolom odakle je dobro vidio ekran televizora. Nakon jedne rakije i dvije cigarete počeo je tako gorko plakati da je od ridanja jedva ostao sjediti na stolcu.