Kuća na otoku iznimno je zaokružen i cjelovit rukopis koji se ističe svojom kompaktnošću te jasnom i ujednačenom tematskom i poetskom provedbom. Kroz 45 pjesama pisanih slobodnim stihom, odijeljenih sa sedam kratkih pjesama donesenim u kurzivu koje funkcioniraju kao naslovi ciklusa, lirska subjektica (kći) pažljivo i precizno prati biografiju majke, tako da gotovo u svim pjesmama susrećemo sintagmu „moja Mama“. Pjesme su poredane u funkcionalnoj ritmičkoj i kompozicijskoj dinamici, s potpunim odsustvom interpunkcije, sve naslovljene samo jednom riječju, što otkriva formalnu samosvijest pjesnikinje.

Pjesnička protagonistkinja, kći, postavlja se u odnos s „mojom Mamom“, ponekad kao promatračica, ona koja samo „priča priču“, iz pozicije neovisnosti, ponekad u čežnji da iskorači iz simbiotskog odnosa s majkom. Umjesto generacijskog prijenosa, „moja Mama“ iz rukopisa Silbe Ljutak predstavnica je generacijskog (prije)loma i nositeljica razgranate borbe; ona se bakće s pokušajima, bjegovima, bolovima, smiješnim gestama i greškama majčinstva.

Sanja Baković, Obrazloženje uz dodjelu nagrade Goran za mlade pjesnike

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Riječ je o kompozicijski zaokruženom rukopisu koji opisuje dvije odiseje – majčinu i kćerkinu. Afektivne amplitude čine da distanca katkada postane neprimjetna stvarajući dojam preklapanja njezina i majčina glasa: „ja sam sjecište svih sjemenki / koje postaju slatka navika / Majka smo i Majka i ja“. Prva odiseja opisuje majčin bijeg iz uskogrudne otočke zajednice u čudovišni prostor grada s kojim, uz mnoge izazove, unutrašnje i vanjske promjene, ipak pronalazi zajednički jezik da bi se, na koncu, ponovno vratila na svoju Itaku. Druga odiseja odnosi se na ključnu nositeljicu govora zbirke, njezinu kćer koja govori o sebi iz dva, možda tri rakursa – sjemenke koju je majka povela sa sobom da bi je negdje u središtu zbirke posadila, zatim iz pozicije one tek rođene koja će prolaziti kroz različita transformacijska cvjetanja sve do „konačne“ biljke koju će majka u povratku posaditi u vrtu ispred svoje kuće u znaku oprosta.

Prije govora o majci i svim majkama, sučeljavanju s tom nimalo jednostavnom ulogom, „morskim“ i drugim „nemanima“, obiteljskom stablu s čijih se grana prenose „duge“ i „kratke“ boli, krikovima flore i faune, ljudskoj bezosjećajnosti i manjku etičnosti prema okolišu, odnosu grada i otoka, treba reći da „navigaciju“ (lat. navigatio: tehniku ili vještinu plovidbe, vožnje, leta itd.) ove priče determinira majčino tijelo koje lirska protagonistica oslobađa u jeziku da bi se nagrizla ustaljena značenja simboličkog.

Luka Rovčanić, Kritika HDP

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U poetičkom smislu, riječ je o poezije visoke razine refleksivnosti čija se metaforika stvara kroz interdiskurzivnu rešetku. Pritom, raznorodni diskurzi koji tvore lirsko tkivo nisu maniristički istaknuto, već pomno utkani i otvaraju različite senzacije prilikom tematiziranja motiva majke. U idejnom smislu, riječ je o psihoanalitički vrlo složenom odnosu koji se ovdje poetizira i čini još slojevitijim. Odnos majke i kćeri, osobno i nadosobno uprizoren, prikazan je dubinski, kroz traumatske sklopove u egzistencijalističkom raskoraku između simboličkog otoka i svijeta, Velikog Grada i pojedinke koja je fragilna, kao “plahi vukodlak u ljudskim riječima”. Ljutak opisuje taj lanac ženske genealogije koju čine, Mama, majčina Mama, odsutnost oca, duboko korijenje majke i oca, slike nemani koje prerađuju plivače, svijet kao opasno mjesto. Metaforički sklopovi koji dolaze iz mehanicističkog i biologističkog svijeta stvaraju neobični kauzalitet kao male obiteljska evolucija koje upravo u mnogoznačnosti skriva tajne i lomove, bol. Bogat registar emocija, kao na primjer presađivanje nježnosti u klijetke lirske junakinje, kao da govori o tom prijenosu kroz sjeme i klijanje, senzibilnosti i procesu nasljeđivanja kojem ne možemo izmaći, koji se upisuje u tijelo.

Tin Lemac, Darija Žilić, Obrazloženje uz dodjelu nagrade Kvirin za mlade pjesnike

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Otvoreni prostor u zbirci postupno i sve snažnije prelazi u unutarnji zatvoreni prostor, u kavez osamljenoga ženskog bića. Ljutak je slojevitim poetskim vezivom sjajno dočarala tu preobrazbu makrokozmosa slobode u mikrokozmos psihički neuravnotežene osobe koja se u žustrom krajoliku grada rasipa u krhotine, stapa se s amorfnom sredinom i pokušava doprijeti do same sebe. Dojmljivim metaforama i drugim stilskim figurama pjesnikinja je dočarala brojne izazove destruktivnoga modernog grada, sve mentalne, emocionalne i psihološke zamke koje ometaju suvislu borbu za identitet. Grad je po sebi dvoličan – izvana primamljiv i strastven, a iznutra opak i bešćutan. Cikluse pjesama autorica spaja (razdvaja) haiku pjesmama, a u svakom trostihu kći raste iz majčina korijena, prepleće se s njom i postupno se preoblikuje u svjesnu ženu. Zbirka Kuća na otoku stilski je originalna i kompleksna, puna asocijativnih, esencijalnih i psiholoških transformacija, ali autorica uspijeva povezati sve slike, silnice i antagonizme u koherentnu cjelinu.

Cvijeta Pavlović, Slobodan Prosperov Novak, Lada Žigo Španić,Obrazloženje uz dodjelu nagrade Slavić