Valjalo bi me zamisliti sretnim | Davor Mandić

ANDREA

„Pazi što želiš, jer bi ti se to moglo i ostvariti“, prisjećao se Zoran mudrosti koju mu je pokojni otac dugo prodavao kao svoju. Pogledao je tjelesinu pored sebe i osjetio da mu se lice razvuklo u grimasu gađenja koja bi mu zauvijek mogla promijeniti fizionomiju. Želudac mu se zgrčio nekoliko puta i iako je bio potpuno prazan, Zoran je nepogrešivo osjetio poriv za povraćanjem. Izletio je iz kreveta i jedva stigao do zahoda, da bi u konvulzijama izbacio tek nešto kisele sluzi.

Umio se i ispuhao zapečeni nos, što je skoro dovelo do drugog povraćanja, ali više nije bilo ničega u njemu. Samo ogromna, ubitačna praznina. „Kako mi se ovo desilo?“ zapitao se mrzeći svoj odraz u kupaonskom ogledalu.

* * *

Barčica je sjekla oble, plitke valove dok je Zoran razmišljao o onome što ga čeka vani, kad iziđe iz kanala. „I ja sam pametan ovako sam izlaziti“, mislio je pogledavajući u popodnevno nebo i nadajući se da je lokalna prognoza o prolaznoj neveri nekoliko kilometara sjeverno od njega točna, da bi se toj slabašnoj vremenskoj nepogodi mogao prišuljati s leđa i pogladiti je po boku dok prolazi mimo njega.

Brzo je stigao na odredište, valovi na otvorenom nisu bili preveliki pa mu se činilo da će ga nevera zaobići. Planine na sjeveru zaparala je tu i tamo pokoja munja, ali ništa što bi slutilo na bilo što ozbiljnije. Bacio je sidro i krenuo s navlačenjem ronilačkog odijela. Kad je barku dodatno učvrstio privezivanjem za obalnu stijenu, uzeo je svu opremu i otisnuo se prema poznatom strmom poniranju kamenitog dna u dubinu i pukotini za koju je smatrao da krije popriličnu kirnju. „Ulovit ću te danas, mačko“, tepao joj je u mislima šuljajući se površinom.

Dobro se osjećao, voda mu je godila, obavijala ga kao potpuni zagrljaj drage osobe. One koja mu je uvijek nekako izmicala iz ruku. Pogledom je klizio po razvedenom dnu, tu i tamo nailazeći na pokoji srednje velik primjerak oborite ribe, ali nije ga to danas zanimalo, imao je samo jedan cilj – pronaći tu kirnju. Prvi put kad ju je vidio, ili je barem mislio da ju je vidio, bila je samo sjena koja je prošla iznad njega dok je bio na dnu u čeki. Činilo mu se da je brod prošao koliko je velika bila. Drugi put joj je krajičkom oka vidio rep, baš je bila umakla iza stijene u dubinu. Rep je bio nevjerojatno velik, a njegov vlasnik prema Zoranovom sudu nije mogao biti nitko drugi doli kirnja, i to moguće kakav rekordan primjerak.

Došao je do poznatog mjesta i pripremio se za dubok zaron, udahnuo i krenuo dolje. Izjednačio je pritisak u ušima, jednom, dvaput, triput…, postajalo je tamnije dok je pogledom fokusirao pukotinu u stijeni. Kad je stigao na odredište primirio se i uključio sva osjetila. Ništa. Potpuna tišina. Osim lelujanja morskih trava, koje su odavale kakav-takav znak života, sve je ostalo bilo mrtvo. Stresao se od takve pomisli i odlučio malo istražiti rupu. Posvijetlio je baterijom unutra i primijetio da rupa i nije tako malena. No unutra nije bilo ničega.

Ponestajalo mu je zraka pa je odlučio krenuti na površinu. Iznenadni osjećaj praznine posve ga je obuzeo. Skoro je zaplakao za tom nepostojećom kirnjom, sluteći izdaleka da je čežnja za njom nešto više od propuštene prilike za dobrim ulovom. Sve jasnije mu je bilo da se okupira malim ciljevima zato što mu nedostaju veliki. Nikada nije shvatio što bi on to trebao sa svojim životom, nadajući se da ga je dovoljno živjeti pa da će se ostalo samo od sebe posložiti, kao na kraju solitairea kad ga riješi pa se ono karte počnu naizgled kaotično slagati po redu. „Red je dobar“, mislio je, „ali ja nisam.“

Primio se za rub barke, promatrajući kotrljanje teških oblaka i osjećajući sve krupnije kapi kiše na licu. Gledao je u neveru sa sjevera i više mu nije bilo svejedno. I dalje se nadao da će ga zaobići, jer se u njenoj sve većoj blizini osjećao sve manji.

Trgnuo se iz tih misli i rekao sâm sebi da si neće dozvoliti da ga jedna obična nevera izbaci iz takta. Zaronit će još jednom, još dvaput, još deset puta ako treba, nema veze što kirnje nema, može on i bez nje, valja zaroniti, prepustiti se, ne biti slabić, a ostalo će već doći. Duboko je udahnuo i zaronio u dubinu. Poželio je boce, da može ostati dolje bar još neko vrijeme, godilo mu je more na svakom pedlju tijela, godio mu je i pritisak koji se povećavao dubinom, i promjena krajolika. Ali boce nije imao, pluća imaju svoj limit, neće moći još dugo. „Ma još samo malo“, mislio je, „mogu ja to“. Prva kriza došla je brže negoli je očekivao. Pogledao je gore i učinilo mu se da nema kraja toj dubini. Plavetnilo je postajalo sve tamnije. I druga kriza došla je puno brže nego je trebala i sad je Zorana počela hvatati panika. More više nije prijatelj, ono postaje živo blato koje ga želi usisati, a on se nekako mora iz njega iskobeljati. Osjećao je da će mu se pluća rasprsnuti, očajnički je trebao zraka, a bio je još daleko od površine, nije smio nagliti jer izađe li prebrzo mogao bi pasti u nesvijest. U glavi mu se mutilo, više nije kontrolirao udove, učinilo mu se da je vidio sjenku barke, ali nije mogao biti siguran. „Je, to je barka, samo da dođem do nje“, mislio je ne mogavši odrediti točnu udaljenost. Pred očima mu se zamaglilo, mlatarao je rukama i nogama sada već potpuno izgubljen, a onda najednom osjetio tup udarac u glavu.

Nešto ga je peckalo po licu. Nije mogao otvoriti oči, ali ubrzo mu je postalo jasno da je to kiša. Shvatio je da leži na leđima, na tvrdoj podlozi. Rukom je instinktivno krenuo prema bolnom mjestu na glavi i nije mu bilo jasno koliko je to mokro bila krv a koliko kiša. Mora da je udario glavom u dno barke. Otvorio je oči, a oko njega je bio mrkli mrak. Ležao je na plaži, barka je bila dvadesetak metara niže, nasukana. Polako se ustao, a onda mu se zavrtjelo u glavi te je osjetio da mu tlo izmiče pod nogama. U vratnim mišićima nije imao nikakve snage i dok je padao sjetio se jednog teškog pijanstva u kojem se slično osjećao. „A sad tup“, bilo je zadnje što je pomislio.

Ruke su bile tople i suhe. Bio je siguran da su to bile ruke. Oči nije ni pokušao otvoriti. Sve ga je boljelo, bubnjalo mu je u glavi i jedino su te ruke imale nekog smisla. Gladile su ga po glavi i za to se uhvatio kao da je uže koje ga jedino dijeli od padanja u ambis ispod njega.

– Jesi li dobro? Možeš li otvoriti oči? – upitao ga je ženski glas.

To ga je malo osvijestilo. Probat će otvoriti oči. „Koliko to može biti teško?“

Mutilo mu se, kao da gleda pokvareni televizor, ali ubrzo su se siluete počele puniti sadržajem. Kiša više nije padala, a njegov je mjesečinom obasjan horizont napunila duga, plava kosa. Za njom je došlo najljepše lice koje je ikad vidio.

– Jako si se udario u glavu. Stavila sam ti oblog koji bi ti trebao pomoći da brže zacijeli. I da ne iskrvariš.

– Koliko dugo ležim ovdje?

– Prilično dugo – rekla je nastavivši ga gladiti po glavi.

Bio je zbunjen. Zaklopio je oči i pomislio da bi ovdje mogao i ostati. Te glatke ruke, ta duga kosa koja mu draška lice, taj mili glas… Toplina. To je bilo, toplina. Poželio ju je poljubiti, otići s njom na drugi kraj svijeta, početi ispočetka, od jedinog početka koji je imao smisla. Pogledao ju je, njeno je lice bilo tik iznad njegovog, pune usne kao da su čekale taj poljubac, a onda se odvažio. Usne su im se spojile, a on je mogao čuti kako mu pada kamenje sa srca.

– Ti si moja.

– Ti si moj.

Poželio je biti u filmu, u nekoj od onih romantičnih komedija koje je ponekad volio gledati jer su likovi nakon niza peripetija na kraju ipak završavali zajedno i sretni. Volio je usudnost u njima, volio je voljenje likova, ali ono što mu je još i više sada trebalo iz tih filmova bio je nedostatak običnih, dosadnih životnih situacija nakon velikih gesta. Montaža. Kome sad treba ustajanje, previjanje glave, vožnja nekim taksijem i uopće život bez pozadinske muzike? Mislio je kako bi bilo lijepo da je sve to neki film, priča o kojoj netko drugi brine, da ne bude dosadna, da nema praznog hoda. Jer to je ljubav, ne smije u ljubavi biti praznog hoda.

– Čuj, ja bih morala polako krenuti.

„O tome ti ja pričam“, pomislio je.

– Ali kamo ćeš sada? Ne možeš me samo tako ostaviti ovdje, pomozi mi da dođem do stana, ili bolnice, ne znam koliko je ovo ozbiljno, a mogao bih i pasti u nesvijest – zaigrao je na kartu empatije, iako je osjećao da mu se snaga vraća u udove i da ozljeda nije toliko teška.

– To bi mogao biti mali problem.

Nebo je bilo potpuno čisto, Mjesec je obasjavao mirni krajolik kao da prije samo nekoliko sati nije bio smak svijeta. Zoran je upitno pogledao svoju spasiteljicu, kao da će iz njenog izraza lica pročitati što doista misli i zašto sada ne želi ostati s njim. A onda opet udar stvarnosti, miris friškine nakon što se more povuklo za oseke nije zasigurno smrad iz zagađene luke, ali nije ni mirisni raj za ljubavnu priču kojoj se Zoran toliko nadao.

– Ne znam da li si primijetio, ali ja ti baš i nemam noge – rekla je spasiteljica i trznula velikim repom tako da ih je oboje pošpricala vodom iz plićaka.

Tek sada Zoran je bolje pogledao ženu kojoj je brže nego ikad dosad u životu želio dati sve što ima. Duga plava kosa padala joj je preko golih ramena i bujnih grudi, postalo mu je jasno da zapravo nema ni grudnjaka ni majice, a od struka nadolje protezao se dugi, krljušti obloženi rep. Bio je to najljepši rep koji je Zoran ikada vidio u životu.

– Pa ti si sirena!

– Može se to i tako reći.

– A kako to da pričaš hrvatski?

– Pa rođena sam u Hrvatskoj, koji drugi jezik bih trebala pričati?

– Imaš pravo, glup sam.

Cijeli život Zoran se plašio pauza. Onih trenutaka kada se nema što reći. Plašio se da će ga pauze prokazati, izdajnički pokazati da je nedostatan, da nema što reći, da nije dorastao situaciji. Sada je imao toliko pitanja za nju, a nijedno mu se nije činilo dovoljno dobro. Ponekad je iz tog straha znao upasti u petlju neprestanog pričanja o glupostima, no ponekad bi jednostavno zablokirao. Kao sada.

– Ja sam Andrea.

– Ja sam Zoran, referent u pismohrani.

– Pa, Zorane, referentu u pismohrani, što ćemo mi sada?

Nije znao. I dalje mu se mozak vrtio u prazno, svu silu onoga što je želio reći, pitati, opisati trenutak koji mu je sve na svijetu, ništa od toga nije mogao prevaliti preko jezika. A onda mu se odjednom sve posložilo. Ne u savršenu priču kojom će ovo prekrasno stvorenje oboriti s nogu, nije to bilo frajersko zavođenje kojem se nadao, ali ono što je osjećao bila je istina i drugačije nije moglo biti.

– Idemo kući.

– Kako to misliš?

– Volim te, Andrea, i idemo kući.

– Nemoj se razbacivati velikim riječima tako lako. Vjerojatno si dosad bio nesretan u ljubavi pa sada malo projiciraš.

– Nije to. I nemoj mi reći da nisi osjetila isto.

– Ne znam što sam osjetila, ali trenutno moj rep treba vodu. I piški mi se.

Pridigla se i pomalo nespretno okrenula prsima prema dolje i glavom prema moru pa se rukama upirala o plažu puzeći do vode. Zorana je na tren podsjetila na Terminatora kad se rukama i bez nogu odguruje po nekoj hali, ali odmah je potisnuo tu sliku ne želeći si kvariti doživljaj. Zapravo, sad je bio siguran, ova njena nezgrapnost nije promijenila njegove emocije. Bio je zaljubljen.

A onda je zaplivala. U moru je bila u svom elementu. Zaronila je nekoliko puta pa iskočila u velikom luku na Mjesečevoj traci. Bila je prekrasna.

Ustao je i shvatio da može normalno hodati. Skinuo je oblog od trava koji mu je Andrea ovila oko glave i začudo primijetio da više ne krvari. Otišao je do barke pogledati u kakvom je stanju i kad je shvatio da su je zadesila puno manja oštećenja nego što je mislio, okrenuo ju je i porinuo u more. Ušao je u nju i probao upaliti motor. „E, to bi već bilo previše“, pomislio je nakon nekoliko neuspješnih verglanja.

– Ja ću te odvući do luke. Do luke trebaš, je li?

– Da. Hvala ti.

Gledao je njena sjajna leđa i rep koji bi ponekad uhvatio Mjesečevu svjetlost i zabljesnuo. Kretala se vodom kao kakav delfin, spretno i snažno. Bio je ponosan.

– Gdje ti je vez? – upitala ga je kad su stigli u luku.

– Još malo naprijed, ali mogao sam i ja na vesla… – rekao je pridižući se i kao nešto petljajući po veslima, no očekujući da ih ipak neće morati vaditi. Sve je ona tako lijepo radila.

– Ma pusti, odvući ću te ja.

Kad se privezao pomislio je da u luci nije čisto more. Nije mu bilo baš drago zbog toga, nije volio prljavice. Šporkulje, zvao ih je. „Ali ovo je drugo“, odmah se ispravio i utješio, „ona mi pomaže, a i uostalom kanalizacija više ne ide u luku“.

– Tebi je jasno da ideš sa mnom?

– Ma kako ću s tobom? Nemoj biti nerealan. Mi smo dva različita svijeta. Ti si, šta ono, referent u pismohrani? Čovjek s radnim vremenom od osam do četiri, posložen, uredan. A ja volim slobodu i nesputanost, ne mogu zamisliti da radim posao kakav ti radiš. Sviđaš mi se, ne znam zašto, sviđaš mi se još otkad si počeo dolaziti na moj greben, ali ja nas ne vidim zajedno.

– Andrea, ne seri, izlazi iz te vode i ideš sa mnom doma. Ovakve stvari se ne propuštaju jer se dešavaju jednom u životu – i sam se iznenadio svojom odlučnošću, no svidjela mu se ta uloga pa ju je odlučio odigrati do kraja. – Sad ćeš doći do ovih stepenica, ja ću ti pomoći da izađeš, a onda ću otići tu malo dalje, prijatelj ima kariolu i to je to. Dogovoreno?

– Ti nisi normalan – nasmijala se, što mu je bio dovoljan znak da je sve riješeno.

– Ali da znaš, ja moram močiti rep. Nadam se da imaš kadu kod kuće i trebamo nabaviti mješavinu morske soli za akvarije. Ne znam da li si kad imao ribicu, ali ja ti nisam puno drukčija. Samo sam malo veća. I sigurno ne želiš da ti se osušim u krevetu. Život nije bajka, Zorane, neću dobiti noge nakon što kraljici dokažem da te volim. Ja sam to što jesam.

– Draga, nema toga što ti i ja ne možemo riješiti – bio je siguran u svoje riječi.

* * *

Kad se vratio u sobu, Andrea je još spavala. Usta su joj bila poluotvorena iznad odebljeg podbratka i sitno je hrkala. U sobi je nesnosno vonjalo. Na njenom uzglavlju bio je otvoren paket čipsa na kojem je pisalo „Fish snack chips“, njen omiljeni brand koji joj je Zoran redovito morao kupovati.

Više gotovo i nije izlazila iz kreveta. Iako joj je Zoran napravio kolica za kretanje po kući, u njenim rukama više nije bilo snage za odgurivanje. Rep je močila u pokretnoj kadi koja je stajala pored kreveta, a koju je Zoran preuredio tako da se može mijenjati voda. No ni to joj se više nije dalo, pa ju je Zoran morao vlažiti oblozima kad bi se potpuno zapustila i kada mu se činilo da je smrad ušao i u pore namještaja te da se soba nikada više neće moći provjetriti. Kao ni njegov život.

„Ovo mora završiti“, mislio je Zoran, „ja ne mogu više ovako“.

Andrea je otvorila oči i pogledala ga. A onda posegnula za čipsom.

– Trudna sam – rekla je paleći televiziju daljinskim upravljačem.