Valjalo bi me zamisliti sretnim | Davor Mandić

PRIČA

– Davore! – zavikao sam prema visokom pogrbljenom tipu ozbiljnog izraza lica. – Davoree! Mm… kako ono? Mandiću! Davore Mandiću!

– Heej – rekao je. Ali mislim da me nije prepoznao. Baš me zanima koliko dugo se može pretvarati.

– Pa kako si, čovječe? Nisam te sto godina vidio – upitao sam ga.

– A ono, znaš kako kaže stara kineska, da je bolje ne bi valjalo he he.

– He. Da. Nego, što si se tako zamislio, čovječe, buljiš u taj pod pa ne bi vidio ni Monicu Bellucci da prođe pored tebe.

– Aaa, nju bi vidio, ne brini.

– E, ali ne bi mene, a?

– Pa vidiš da pričamo, dakle vidio sam te.

Ovo već nije išlo nikamo.

– E, jasno mi je da me se ne sjećaš. Baš. Ili uopće. Nije problem.

– Ma gle, poznat si mi odnekud, ono ful, al imaš pravo, ne mogu te baš smjestit. Je to s one fešte…?

– Ne, ne, nije s fešte. Znamo se iz drugog konteksta.

– Ma kojeg konteksta? Daj reci, sad mi je stvarno neugodno.

Činilo mi se da još nije bio spreman. Ali barem sam ga zainteresirao. Gledao me kao da ga stvarno zanima otkud me zna. Uspio sam ga nagovoriti da odemo sjesti na kavu u obližnji kafić. Naručio je mineralnu. Nije mi izgledao kao pisac.

– Ja sam priča koja želi da je ispričaš – rekao sam mu i pogledao ga u oči.

– Kako misliš… ti si? Misliš, imaš zanimljivu priču?

– Ne, ne. Ja sam priča. Razmišljao si o meni, ali me nisi ispričao, nisi me napisao.

Osvrnuo se lijevo i desno, nasmijao, pa otpio gutljaj mineralne. Primijetio sam da čašu nekako čudno izvrće kad god je odlaže. OKP. Mogao sam si i misliti.

– Ajd nemoj me zajebavat. Di smo se upoznali?

– Pišeš knjigu priča, je li tako?

Kimnuo je glavom.

– E pa znam da još nije gotova, a ja bih trebao biti unutra. Upoznali smo se već, razmišljao si o meni, a onda si prestao. Ne znam zašto. Ovdje sam da ti promijenim mišljenje.

Šutio je. Mogao bih ga izgubiti.

– Da li se sjećaš kad si mislio o priči u kojoj jednu staricu posjećuje grupa mladih ljudi, kod nje dolaze na večere i druženje?

– A pa da! Čekaj, čekaj, a onda oni počnu nalaziti…

– Upravo tako. Sjajan sam, zar ne? Ali pusti da ti se ispričam, pa ti vidi bi li me izdao ili ne. Dakle krećemo iz večeri. Grupa mlađih ljudi, njih petero, hoda ulicom. Pričaju o nečem nevezanom, ćaskaju neobavezno. Ulaze u staru, oronulu zgradu, penju se na treći kat i zvone. Otvara im starija sijeda žena s pregačom oko struka. Briše ruke dok ih sve srdačno ljubi, oni je isto srdačno pozdravljaju, donijeli su joj poklone. Kuća miriše po finoj hrani. „Milice, što ste nam skuhali večeras?“ pita razdragano jedan od njih. „Aaa, morat ćete sjesti za stol pa ću vas iznenaditi“, kaže starica široko se smiješeći. Jedan iz društva joj kaže kako danas posebno sja i da se baš lijepo smije. Starica se malo zasrami; on ne zna da je stavila novi gebis i da zato više ne skriva usta.

Svi posjedaju oko stola, razgovor se i dalje vodi neobavezno, kao ništa se u njihovom ponašanju nije promijenilo nakon što su ušli u njenu kuću. Mislim, čitatelj još ništa ne zna, koji je kontekst, koja je priča, ali daješ mu naznake da je razgovor isti. Ne znam, naći ćeš načina. Ali iza toga stoji ona priča o preskočenim generacijama. Znaš kako se roditelji i djeca često ne razumiju, odnosno generacije roditelja i djece, ali s bakama i djedovima ide puno bolje. Mislim, toliko se ne razumiju da se zapravo razumiju, razumiješ? Preskok od dvije generacije. Smislit ćeš već kako to predstaviti.

Dakle starica iznosi jela, sve je odlično i ukusno. Tu možeš ubaciti malo Babettine gozbe, znam da voliš jesti, pa ćeš znati to opisati. Razumiješ, ta jela trebaju biti ono… da prste poližeš. Samo bolja metafora. Ne, ovo je metonimija, ili što? Ma koga briga. Dakle Babettina gozba. Mladež ode, izljubili se, doći će opet u dogovoreno vrijeme, ne znam, subota navečer, što misliš? Čini mi se da je bolje od nedjelje, jer nedjeljom su možda kod kuće, sa svojima na obiteljskim ručkovima. Subota je, mislim, idealna, jer nakon večere mogu dalje ići u izlazak ili što već. Starica je dakle vesela, pjevuši neku melodiju u duru dok pere suđe i sve je super jer mladima paše dolaziti kod nje, osjećaju da mogu biti svoji, lijepo im je i ugodno, a starici paše da joj dolaze mladi gosti, da joj se kuća napuni mladenačkom energijom, jer ona inače nema nikog svog u blizini. Djeca su joj daleko, rijetko je posjećuju, a i unuke uglavnom čuje samo preko telefona. Nedostaju joj, naravno, ali nema načina da ih češće posjeti jer živi od skromne penzije. Možeš recimo opisati kako ide u kupovinu za večere za svoje mlade prijatelje pa obilazi tržnicu u potrazi za jeftinijim namirnicama. I za pola kune obići će sve štandove na kojima se prodaju rajčice, jer nema puno novaca a ipak treba pripremiti večeru za petero mladih ljudi s dobrim apetitom. Oni joj naravno donose razne poklone, ali ne razmišljaju previše o tome koliko ona potroši na hranu. Nije da je iskorištavaju da bi došli na besplatan obrok, njima je jednostavno super ugodno kod starice, a i ona stvarno fino kuha, ali premladi su i preopušteni da bi se time bavili. Uostalom, starica se nikad ne žali.

Dođe i sljedeća subota, opet navraćaju njeni prijatelji, priča je slična, sve je super, kuća miriše na finu hranu, oni su raspoloženi, ali jedan od njih nađe dlaku u jelu. Masnu, debelu, sivu. Poskrivećki je makne, ne želi napraviti neugodnu situaciju, ali jelo mu više ne paše. To se ponovi i sljedeći put kad dođu i njemu je to sad već ozbiljan problem. Kad dođe iduća subota, on se ispriča da ne može doći, ne želi reći zašto, i malo ga grize savjest, ali svaki put kad pomisli na večeru kod starice, sjeti se dlaka u jelu i to mu okrene želudac.

Kod starice je sad četvero ljudi, atmosfera je i dalje dobra, ali onda jedna od njih nađe dlaku u jelu. Sivu, dugačku, debelu. I opet sličan scenarij, ona je neprimjetno makne iz tanjura, ali dlaka joj ostane u mislima. Nakon toga ona razgovara s onim koji nije bio na večeri, malo pomalo otvaraju se jedno drugom i on prizna da nije išao zbog dlaka. I ona mu kaže da je našla dlaku u jelu i sad im je u istom trenutku žao, ali i gadljivo. Pomiješanih osjećaja jedno drugo uvjeravaju da stvarno nije ugodno nalaziti dlake u jelu i da im to nikako ne paše, ali da je to očito postalo pravilo. Razmišljaju da li razgovarati s ono preostalo troje prijatelja o tome, ispričati im zašto više ne bi išli kod starice. Konačno odluče da će im reći, jer im se čini pošteno, a kad im ispričaju jedan od njih kaže da je nekoliko puta dosad već našao dlaku u jelu, ali ništa nije govorio, misleći da je samo imao lošu sreću. Iako mu je to prilično gadljivo. Dvoje se ljute na njih, da kako su to površni, da se starica trudi koliko može i da kako mogu biti tako nezahvalni za druženja i super hranu. Nije im lako, ali ovo troje ipak ne može prijeći preko toga.

Na sljedećoj večeri kod starice samo je to dvoje, ali atmosfera nije više ista. Sve je nekako zakočeno, puno je tišine, mladi se ne mogu opustiti jer ih je premalo i pod dojmom su priče o dlakama, starica isto nema rješenje, ipak je dosad navikla kuhati i uživati u neobaveznim čavrljanjima i smijehu mladih prijatelja. Digao se zid između njih, i nema više onog neposrednog uživanja u trenucima. A onda jedan od to dvoje vidi dlaku na rubu zdjele s juhom.

Sljedeći petak navečer starica se čudi kako je nitko nije nazvao, jer običavali su je nazvati i najaviti koliko će ih sutra doći. Ona odluči napraviti večeru za sve njih. Posebno se potrudi, kupi ribe, povrće, krumpire, a onda ugleda prekrasne jakobove kapice. Prebroji zadnje novce i kupi pet komada, to će im napraviti kao predjelo, radila ih je samo jednom jer su skupe, ali zna da su jako fine i da će se jako svidjeti njenim prijateljima.

Navečer kod kuće starica pogledava na sat. Osam i pol je. Održava hranu toplom. Oni su običavali doći u osam. U devet sati sjedi za stolom. Tiho jeca. Jednim potezom ruke skine maramu s glave. Danas ju je stavila jer je primijetila da joj kosa jače opada pa da kojim slučajem ne završi u hrani.

Neko vrijeme smo šutjeli.

– Jesam li dobar? – pitao sam.

– Ma dobar si, da, ali…

Otro sam oči i upitao ga u čemu je problem.

– Gledaj, malo si mi presocijalan, ne uklapaš mi se baš u koncept, a i nisam siguran da te već negdje nisam pročitao – rekao je gledajući oko mene.

– Dobro, što te smeta, autorstvo ili koncept?

– Paa, i jedno i drugo.

– Dobro. Autorstvo. Znaš kako je rekla ona mala Njemica, ona, ona… ma ne sjećam se kako se zove, nema veze, prozvali su je vunderkindom, napisala je roman kao maloljetna, a sve suvislo, dobro. Književna zvijezda. A onda se pojavio čovjek, neki bloger, i ispostavi se da je njen roman gotovo kopija njegovog, objavljenog na internetu. Ne samo to, ona je doslovno kopirala cijele odlomke. Znaš što je izjavila?

– Šta?

– Da u današnjem svijetu ne postoji originalnost, nego autentičnost. Moram li te podsjećati na onu: „Dobar umjetnik kopira, a veliki krade“? Ne moram. To smo riješili. Dalje: koncept. O kojem konceptu govoriš, što presocijalan?

– Pa još u sinopsisu za stipendiju Ministarstva kulture rekao sam da će dosljedno biti ostvaren odmak, odnosno pomak. I to primarno u sadržajnom smislu, ne toliko u poziciji subjekta ili prema postmodernističkom (meta)tekstualnom eksperimentu. Sadržajni odmak, odnosno pomak kretao bi se u sferi bizarnog, nadrealnog, fantastičnog, s idejom da papir, uzmemo li ga kao metaforu pisanja, podnosi puno više od puke transpozicije stvarnosti.

– Ovo sam već negdje pročitao. Baš ovako…

– Pa…

– U nekom intervjuu! Da, u inervjuu koji si dao… ne znam više kome.

– Ma dobro, da – vidjelo se da se srami.

– Bože, koja si ti lijenčina, kopiraš sam sebe!

– Ma dobro. Al tebi treba još štofa, mesa.

– Pa zato si ti tu! Kad bih mogao bez tebe… Misliš da se meni ovo da raditi? Ovdje sjediti s tobom i objašnjavati ti da sam super i da me trebaš pisati? Pa imam ja i pametnija posla. Dobro, nemam baš, ali nije mi ovo lako!

– Ali treba mi neki obrat, neki fantastični obrat. Šta će mi još jedna socijalna priča? Vidim da sve znaš, pa onda znaš da imam takvih, treba mi više tranzicije, i fantastike, to mi fali. A i bezveze si mi malo; priča koja traži autora. Isfuran si, klišej.

Počeo sam kipjeti. Ovo je bilo previše. Istina, bio sam malo očajan, već dugo sam tražio pisca pa sam čak pristao i na ovog ušljivog debitanta kad sam ga vidio, ali imam i ja svoju granicu. Pa ne može ovako. Vidi ga ovdje, sjedi preda mnom, vrpolji se i ništa ne razumije. Još me i vrijeđa. Mislim da neću izdržati. Neću. Pucam.

– Hoćeš fantastični zaokret? E pa napiši da te priča poslala u pizdu materinu! Kako ti se čini taj zaokret?! Pa ti nisi normalan! Ovdje ti bacam bisere, a ti ništa ne razumiješ! Dođem pred tebe, lijep, uglancan, gotov za isporuku a ti me zavlačiš ovdje nekim konceptima i pizdarijama. Ti si pisac?!

– Možda nisam pisac, ali znam da nisam…

– … ništa drugo? To si htio reći? Misliš ako sam površno ispričana priča da sam površno i čitao? Pa ne spadam ja u tvoje tapšatelje kojima si se okružio. „Super ti je pričaaaa, njaaaaa njaaaaa!“. Ovo Camusu nije naslov eseja, nije mu ni na nadgrobnom spomeniku, nego je negdje duboko u tekstu pa si mislio da će ti proći? Već sam jednom čitao da si i to negdje rekao i nisam vidio da si ga naveo kao izvor. Što, sad ćemo još i tako bezočno krasti jer nismo u stanju smisliti nešto svoje? Pa koliko nisko moraš pasti?

– Ali rekao sam… Camus… A i ti si rekao da veliki… ne, mali kradu, a… – počeo je prtljati.

– Ma što si ti rekao, ispljuvku jedan, novinarčiću obični, imao si priliku napisati najbolju priču, priču svog života i to si uspio potratiti! Idi pa treniraj mišiće, ćelavi kretenu, i piši o sirenama, za drugo nisi! – rekao sam mu i otišao. Neispričan. Kvragu, naći ću već nekog.