Valjalo bi me zamisliti sretnim | Davor Mandić

IMAŠ KUNU?

Mora da je Ivo bio jako sretan kad je na sprovodu babe Ivke zaplakao. Suze su mu tekle niz golobrado lice, ali ne zato što je po pokojnici dobio ime, ili zato što mu je bila nešto osobito draga, uostalom pokvareno starče ga je bilo tužilo mami da je baš on pojeo zadnji, tatin komad torte pa ga je draga mama opalila onom razbijenom lampom iz predsoblja tako da još uvijek ima rešetkasti otisak od metalnog vizira na ramenu, ne dakle zato što je baba Ivka bila posebno mila baba i mirisala na tek ispečeni kruh, nego zato što je to bio sprovod, a na sprovodu se plače. Kakvo bi to bilo dijete u očima uže i šire obitelji koje na pogrebu svoje babe ne bi plakalo, pitao se Ivo. Svi bi znali da s njim nešto nije u redu i mama mu više sigurno ne bi potajno duplo mazala palačinke.

Plakao je Ivo i otirao suze, a u sebi bio sretan kao onda kad je mama došla iz bolnice i rekla da ipak neće imati seku, da ju je Bog uzeo i da je sad sigurno na nekom boljem mjestu, neka se on ne brine jer mrtvorođena djeca idu u Raj. Nije mama tada mogla znati da Ivu nije bilo osobito briga gdje je mala seka, bitno da nije ovdje, no sjeća se Ivo kako tada nije mogao plakati i kako je pomislio da su ga uhvatili. Ali mama je samo nešto glavinjala po kući i ostavljala krvave tragove za sobom, a tata je buljio u prazno i pušio. Ivo se izvukao.

* * *

Milana se osvrnula preko ramena na bijelo klupko koje se mlitavo gibalo na stražnjem sjedalu njenog auta, reagirajući na grbavu cestu kao neka dlakava hladetina. Vratila je suzni pogled pred sebe i snažno povukla rukom preko nosa. Slinavi trag ostao joj je na rukavu pa ga je pokušala prebrisati drugom rukom, no samo je razmazala slinu. Suze su joj jače potekle.

U misli su joj navirale slike Slackija dok se nije ni zvao Slacki, dok je još bio štene u košari, malo čupavo bijelo klupko. Tada, pored košare, učinilo joj se da je pasić kihnuo i to ju je kupilo. Iako je Bruno inzistirao da uzmu onog debelog, koji je čak i zalajao na njih, ona je bila neumoljiva i uskoro su bili u svom iznajmljenom stanu na sedmom katu nebodera, preplavljeni miješanim emocijama. Sjedili su zbunjeni na trošnom kauču, gledali u to zbunjeno zapišano klupko i pomalo se, svaki za sebe, pitali je li to samo vježba za nešto puno ozbiljnije.

Ali nije bila, Brune više nema, jednog je dana samo rekao da ne podnosi njen jutarnji zadah i ružne zelene zube, da mu se zato više ne diže i da se vraća na studij. Milana je to stoički podnijela, jedino su njeni prijatelji primijetili da je od tad Slacki postao još deblji, življi i razmaženiji negoli je ikad bio.

A evo ga sad ovdje na zadnjem sjedalu njene škode, mlohavo beživotno tijelo koje samo što se nije počelo kočiti i polako zaudarati. Malo je bila ljuta na sebe što si je utuvila da ga baš tamo mora pokopati, tamo gdje su se ona i Bruno prvi put poševili, pod zvjezdanim nebom nakon onog genijalnog partyja u Moontyju, nakrcani bombonima i tripovima. „Možda su mi od tripova propali zubi“, pomislila je Milana i nervozno ubacila u nižu brzinu.

* * *

– Imaš kunu? – upitala ga je odrpana starica ogromnih obješenih sisa koje su čudesno podrhtavale ispod poderane vunene krpe koju je nekad netko zvao džemperom.

– Nemam, bjež! – odgovorio joj je i nelagodno se promeškoljio na klupi u parku. Nije znao zašto, ali podsjetila ga je na babu Ivku.

– Dabogda pao i slomio vrat! – dobacila mu je starica preko ramena.

Nakon te neugodne epizode opet je utonuo u blaženo tupilo, buljeći u zid zgrade preko puta. Često je tu običavao sjediti i buljiti u taj zid. Smirivala ga je pomisao da iza njega pulsira neki život, da se sada tamo netko svađa, možda je pao i koji šamar, a možda je netko samo ležao u krevetu i gubio po dva i pol decilitra znoja i deset grama kože na noć. „Kakav bi to koktel bio!“ pomislio je.

A onda ju je ugledao. Bila je… nije znao kako bi je opisao, nije bila ljepotica, a i izgledala je kao netko tko ne mari je li joj kosa masna, kako se drži ili umaču li joj se krajevi nogavica hlača u lokve prljave vode ili ne. Nije izgledala kao netko koga je osobito briga što drugi misle o njoj, ali ni to nije presudilo da mu je tako zapela za oko. Bila je… bila je kao obećanje, kao treće kolo koje se vrti na slot-mašini dok su na prva dva dvije velike crvene sedmice. Otkad ju je ugledao pokušavao joj je iz dana u dan provaliti raspored, kada i gdje ide, s kim se druži, što radi. Vrlo brzo je doznao da živi na sedmom katu susjednog nebodera, da često u parku šeta bijelog psa i da ima dečka nešto mlađeg od nje koji svako malo negdje drugdje prespava. On mu se nikako nije sviđao, ali ona, nedavno je doznao i kako se zove – Milana – bila je nešto najbolje što mu se desilo otkako je tata iznenada umro i ostavio mu stan za koji nitko dotad nije znao. Vjerojatno zbog grižnje savjesti, mislio je Ivo, što je u njemu vodio paralelni život najvjerojatnije prepun kurvi i opijanja, što nitko od ukućana tada nije ni slutio, misleći da dane i noći provodi na dalekim službenim putovanjima, a kući dolazi zgažen od posla i s jet lagom pa spava i po dva dana u komadu.

* * *

„Čudom preživjela“, čitao je Ivo veliki naslov u novinama sjedeći na svojoj klupi u parku. Naslov nije bio na naslovnici, tek na crnoj kronici, ali nije ni to bilo loše. U podnaslovu je dalje pisalo: „Djevojka je vozila škodu favorit na brijegu iznad disco kluba Moonty i u jednom trenutku iz još neutvrđenih razloga izgubila nadzor nad vozilom i zabila se u stablo.“ Tražio je svoje ime u tekstu i konačno ga našao. Spomenuli su ga i u nadnaslovu, ali ključna je bila rečenica: „Da nije bilo mladića Ive Pilara, koji se u tom trenutku slučajno zatekao na mjestu nesreće i pružio unesrećenoj prvu pomoć te potom pozvao policiju i hitnu pomoć, djevojka bi najvjerojatnije nasmrt iskrvarila.“ Ivi su oči zasuzile od iskrenog ganuća, toliko da je jedva uspio škiljeći pročitati dio u kojem piše da je djevojka u teškom stanju primljena u bolnicu i da se doktori bore da joj spase lijevu nogu.

Zastajao mu je dah, sad se već skoro grčio od jecaja, a i srce mu je tuklo kao da želi pobjeći iz njegove utrobe. A onda mu se digao. Bila je to erekcija kakvu dugo nije doživio, možda od onda kad je prvi put vidio pičku u časopisu koji je izvukao iz provaljene ladice tatinog pisaćeg stola. Tada je to bila erekcija povezana s nečim zabranjenim, nastranim, s mogućnošću da ga ulove, s nečim toliko prljavim i toliko čistim u isto vrijeme.

Ivo se ustao s klupe i s vidljivom nabreklinom na hlačama krenuo prema unutrašnjosti parka. U jednom je trenutku čak i potrčao, a glavić mu je stružući o unutrašnjost gaća proizveo senzaciju od koje je mislio da će svršiti. Konačno je našao skrovitije mjesto, jedno veliko stablo i oko njega grmlje, zašao iza njega i otkopčao hlače. Obujmio je slinavi kurac rukom i zatvorio oči.  Sličice su mu se redale kroz glavu. Milana leži u nesvijesti u smrskanom autu. On prilazi, izvlači je iz olupine i polaže na zemlju. Sad joj je iznad glave, rukom joj je začepio nos i upuhuje joj zrak kroz usta kao što su ga učili na tečaju hitne pomoći, samo ovaj put to nije lutka čudnog okusa nego pravo živo biće od krvi, mesa, kože i sline.

– Eeeeeeej, šta to radiš! – prenulo ga je iz maštarije derište s nemilosrdnim izrazom gađenja na licu.

– Bjež! – rekao mu je.

– Maaamaaaa! – još je jače podviknuo dječarac ukopan na mjestu, isprepadan maminim pitanjima je li mu ikad netko pokazivao pišu, možda striko na nogometu, velečasni, ili možda dida Luka…

– Mali, bjež kad ti kažem ili ću te…

Odjednom mali se potpuno utišao, okrenuo i otrčao kao da ga nikad nije ni bilo. Ivo je ponovno zaklopio oči i obujmio rukom još uvijek nabrekli kurac. Nastavile su se redati slike. Upaljena svjetla policije i hitne pomoći kao u nekom bizarnom disko-klubu. Medicinska ekipa oko Milane prebacuje ju na nosila. Policija uzima od njega izjavu. Novinarka ga pita osjeća li se kao junak…

– Aaaaaah – oteo mu se snažan uzdah dok je mlazovima sperme zalijevao veliko stablo.

Trenutak je još ostao u blaženom miru, kurca još uvijek nadignutog, gledajući kako sperma curi niz deblo kao slina niz njušku neke gladne zvijeri, a onda zakopčao hlače i krenuo kući. „Moram je posjetiti u bolnici“, pomislio je bacivši pogled na klupu na kojoj je u žurbi ostavio novine, otvorene na članku o njegovom herojskom pothvatu.

* * *

Bolnica je uobičajeno mirisala na dezinficiranu smrt, uvijek preširokim hodnikom prazno su odjekivali škripavi koraci, jer hodnik nije bio nakrcan nevoljnim pacijentima, rodbinom ili osobljem. Ivo je došao pola sata prije službenih posjeta, nadajući se da će preduhitriti eventualno revnu rodbinu. Želio je biti sam u sobi s njom. Nosio je lončanicu i jagode, znao je da banana i naranča ima u izobilju, posjetitelji ih uglavnom ne zaborave donijeti, a lončanica je tu za slučaj da ne voli mrtvo cvijeće.

Kad je doznao u kojoj je sobi i djevojci na prijemnom šalteru objasnio da je dobar prijatelj i da želi biti nasamo s njom pa je zato došao malo ranije, pokucao je oprezno na vrata i, ne sačekavši odgovor, ušao. Bila je sama u četverokrevetnoj sobi, ležala je na leđima glave okrenute prema prozoru. Možda je drijemala. Oprezno se približio, a ona je naglo okrenula glavu prema njemu i začuđeno ga pogledala velikim smeđim staklastim očima.

– Oprosti…, ja sam Ivo…, ja sam onda…, slučajno… – oprezno joj se obratio, kao da je ne želi uplašiti.

– Ah, ti si – rekla je, a oči su joj se, Ivi se učinilo, malo ozarile.

– Donio sam ti ovo – pokazao je na lončanicu – i malo jagoda – krenuo je prema ormariću i jedva našao mjesta da to odloži pored banana, naranča i gustih sokova.

– Hvala, lijepo od tebe – rekla je i pridigla se u krevetu, a Ivo je tada primijetio da se na lijevoj strani njenog kreveta pomaknuo samo batrljak. Neobični trnci prošli su mu leđima, a srce mu je brže zakucalo.

– Nemoj da ti je neugodno, ja sam se skoro već naviknula – primijetila je da mu je pogled zapeo na ostatku njene noge.

– Ma nisam…, nego… Nadam se da si dobro.

– Ma jesam, znaš, prvo sam bila zbunjena, ljuta, čak i na tebe, razmišljala da bi mi bolje bilo da sam umrla, da se nisi našao tamo, ali onda se nešto desilo, možda ova bolnica, ta noga od koje više ništa ne očekujem, od sebe same kao da više ništa ne očekujem, kao da mi je pao ogroman teret očekivanja s leđa. Ne znam si to objasniti, ali na neki čudan način mi je lakše. Oprosti što sam se ovako razbrbljala, mi se zapravo i ne poznajemo…

Ivo je stajao uspravan pored nje, s onim trncima u leđima i srcem koje je sve više tuklo.

– Drago mi je da sam mogao pomoći.

– Nego, kad si već ovdje, jesi li možda vidio… tamo, na brdu, jednog… velikog bijelog psa? Znaš, zapravo išla sam ga pokopati, a onda… – zastala je.

– Nisam, ali se tamo policija nije mogla načuditi lopati koju su našli pored auta. Sad mi je jasno – nasmiješio se pun razumijevanja.

– Ma to je stvarno bila luda noć, prvo sam našla Slackija, to je moj pas, mrtvog pored njegove zdjelice, nisam mogla vjerovati, još prije samo pola sata veselo smo se igrali i nije pokazivao nikakve znakove da mu je loše ili da ga nešto boli, a onda je samo umro. Onda sam stvarno upala u depru, pomislila da sam potpuno sama na ovom svijetu. Uzela sam lopatu i krenula ga pokopati na… ma nedavno sam prekinula s dečkom, a tamo smo… evo mene opet brbljam, ma uglavnom, sjela sam u svoju škodu i bila kao u bunilu i odjednom kao da je pao kotač i ja sam počela vijugati po tom brijegu i zadnje čega se sjećam je veliko stablo.

Trnci su se u Ivinim leđima pojačavali, a i srce mu je sve snažnije tuklo. Ubrzano je disao.

– Kako si baš tamo tada bio? – upitala ga je.

– Ma slučajno, bio sam u Moontyju, bilo je dosadno i odlučio sam prošetati, a onda sam vidio crvenu olupinu kako vijuga po brdu i zabija se u stablo. Potrčao sam tamo i… ostalo znaš.

– Da, zapravo ne znam da li ti mogu dovoljno zahvaliti – rekla je a oči su joj zasuzile – evo da nije bilo tebe, ja bih…

– Ma nije to ništa – jedva je izgovorio, razmišljajući kako mora da mu se otkucaji srca naziru na košulji, dok mu se trnci penju prema šiji i nazad, dolaze do prepona i… – Oprosti mi, ali sad ću morati ići.

– Naravno, naravno, drago mi je da si bio. Dođi još koji put. Ako želiš – rekla mu je dok ga je gledala kako izlazi iz sobe. – Hvala ti!

Potrčao je niz škripavi hodnik koliko ga noge nose. Dok je trčao i tražio poznati znak za WC, kurac mu je strugao u unutrašnjost gaća i pomislio je da će svršiti. Konačno je našao WC, uletio unutra u prvu slobodnu kabinu i tek što je uhvatio nabreklu kitu, već je prolijevao spermu po školjci i bijelim pločicama. Još trenutak je, sav oznojen, gledao u svoje djelo kao u apstraktnu umjetničku sliku, a onda zakopčao hlače i krenuo kući. Bio je sretan.

* * *

Noć je bila teška, bez mjesečine, oskudna ulična rasvjeta kroz izmaglicu je lijevala svoje žute trake po masnim ulicama. Ljudi uglavnom nije bilo. Ivo je naizgled mirno koračao ulicom dok nije dospio do zelenog audija. Prepoznao je automobil kao ljubimca dečka iz njegove ulice, Marka, zastao pokraj njega i osvrnuo se lijevo i desno. Kad se uvjerio da nema nikoga, posegnuo je u jaknu i iz nje izvadio ključ za skidanje kotača. Još se jednom osvrnuo lijevo i desno i uvjerivši se opet da je potpuno sam, sagnuo se i odvrnuo šarafe prednjeg desnog kotača skoro do kraja. Rukom je provjerio da se jedva pridržavaju i potom ubrzanim korakom krenuo prema svojoj kući preko puta.

Ušavši u zgradu, osjetio je adrenalin kako mu struji tijelom, ali srce se konačno počelo smirivati. Popeo se do svog stana i ušavši unutra provjerio koliko je sati. Sat je pokazivao četiri ujutro. „Imam znači još tri dobra sata sna“, pomislio je i užurbano se krenuo spremati za spavanje.

Točno u sedam sati ujutro budilica ga je probudila. Odjeća mu je bila spremna na stolcu pokraj kreveta i odmah je u nju ekspresno uskočio. Otišao je do prozora provjeriti je li sve u redu, i kad se uvjerio da su Markovi prozori još uvijek zamračeni i da je zeleni audi na mjestu, opustio se i otišao do kupaonice. Kad se vratio, sjeo je pokraj prozora i čekao.

U 7.15 sati na drugoj je strani ulice, na prozoru na trećem katu, primijetio komešanje. Uskoro se prozor otvorio i kroz njega je provirila Markova glava. „Počelo je“, pomislio je Ivo.

Na ulici se još uvijek osjećala težina noći od jučer. Magla se nije potpuno digla, pa se Ivo napinjao da iz svog auta, parkiranog pedesetak metara iza zelenog audija, vidi ima li tamo kakvog kretanja. Konačno, Marko je izišao iz kuće i ušao u svoj auto.

Ivo nije znao puno o Marku, tek da radi izvan grada i da obožava svoj auto, koji svako jutro gotovo ritualno pali u 7.45 sati, pušta dvije-tri minute da se zagrije i tek onda kreće. Kad je krenuo, Ivo je krenuo za njim, ali odjednom ga je uhvatila panika. „Da upalim svjetla ili ne? Bit će sumnjivo ako ih ne upalim, jer mogao bi pomisliti da ga slijedim, a ako ih upalim vidjet će da sam tu“, mislio je, ali se odmah i prekorio: „Ma šta je tebi, budalo, pa sve je normalno, samo se smiri“.

Sve se odvijalo prema planu, Marko je išao predviđenim putem, a Ivo ga je slijedio, oprezno, na pristojnoj udaljenosti, ali pazeći da ga ne izgubi iz vida. No onda je Marko odjednom ubrzao, iako to nije običavao raditi na ovom dijelu ceste. „Nisam ga dovoljno puta pratio“, pomislio je Ivo i požalio što sada nema malo bolji auto, jer ova corsa nikako nije mogla stići Markov audi. Ubrzo mu je Marko nestao iz vida, a minute koje su uslijedile Ivi su se činile kao vječnost.

Kad je prošao jedan dugi ravni dio i došao do velikog lijevog zavoja, skoro se zabio u auto koji je bio parkiran napola na cesti, a napola na travi. I on je slično zaustavio svoju corsu i potrčao prema, sad mu je već bilo jasno, mjestu nesreće. Komešanje, puno ljudi oko zelene mase lima, za koju se ne zna gdje završava, a gdje počinje veliki betonski zid. Neki čovjek na mobitelu izvikuje mjesto nesreće, očito policiji, iz zelene mase lima dopire samo čudno metalno šištanje. Ivo otrči unezvjeren do auta i počne razgrtati lim, kad u jednom trenu osjeti da ga nešto snažno povlači nazad.

– Ej, čovječe, šta radiš, ovom nema pomoći, šta ne vidiš da nema glave – rekao mu je čovjek s mobitelom u ruci.

– Ali, ja… nisam… – tek je izustio Ivo i sjeo na travu, sam u svemiru.

* * *

Kući je Ivo došao slomljen, boljela ga je svaka kost u tijelu, a u glavi mu je nepodnošljivo bubnjalo. Bila je već noć, nije znao i nije želio znati koliko je sati, želio je samo da sve to prođe, da prestane to bubnjanje u glavi.

Vrtio se i meškoljio po krevetu, pitao se gdje je pogriješio. „Nisam računao da će budala onako ubrzati, kreten, majmun… Sljedeći put moram to bolje smisliti, ovo je glupo, ne smijem si ovo dozvoliti“, mislio je.

– Hoćeš reći da si sa mnom to puno bolje isplanirao?

– Molim? – pridigao se u krevetu i pogledao prema mjestu s kojeg je dolazio poznati glas.

– Za moju škodu si znao da ne može brzo, bio si i dovoljno blizu za slučaj da se nešto nepredviđeno desi, a Marko te zajebao, ubrzao i poginuo – rekla je Milana, sad je već bio siguran da je to Milana.

– Ma jebo ja njemu mater – rekao je drugi glas.

Ivi su se sad oči već privikle na tamu i jasno je razabirao na sredini sobe tri prilike i psa.

– Što hoćete od mene? – upitao je ljutito.

– You’ve been a naughty naughty boy – rekla je treća prilika, a Ivo je ubrzo u njoj prepoznao babu Ivku, iako mu nije bilo jasno kako to da priča engleski.

– A i ti si ovdje, ma krasno, svi ste se okupili. Što hoćete od mene?! Odlazite! – sad je već bijesan vikao Ivo.

– Samo da nam kažeš: zašto? – odvrati Milana.

– Ma jebo ja njemu mater – odrezao je Marko. – Što vas briga zašto, nemam vam što reći. Odlazite! – ustao je iz kreveta i krenuo mašući rukama prema njima, kao da su od dima pa će ih to mahanje raspršiti.

Uto je i pas zalajao i gadno zarežao. Milana ga je primirila, ali i pomislila kako mu nikad dosad zapravo nije vidjela zube. Mora da ga je ovaj Ivo stvarno razbjesnio.

– Slušaj, umrla sam, zakompliciralo mi se to s nogom, dobila sam sepsu i jednostavno odapela. I jebiga, sad mi malo toga treba i boli me kurac zapravo hoćeš li mi reći zašto ili ne. Jebi se! Idemo – rekla je autoritativno.

– Tako je, idite! Odjebite iz mog stana i mog života! – vikao je Ivo i odjednom shvatio da je sam u polutami sobe. Stresao je glavom i pomislio da se stvarno mora naspavati, ali ubrzo mu je bilo jasno da je prenervozan za spavanje. Na brzinu je navukao odjeću i krenuo van. „Možda je vrijeme da propušim, cigareta-dvije me neće ubiti“, mislio je dok je zatvarao vrata od stana. Okrenuo se i zakoračio u mračan hodnik, ali kao da je zapeo za nešto, izgubio ravnotežu i pao niz stepenice, slomio vrat i na mjestu umro.

Vani, na ulici, nije bilo nikog. Ili skoro nikog. Žuta svjetlost ulične rasvjete kroz gustu se maglu povremeno igrala sjenkama. Ali gotovo su se sigurno mogle razabrati četiri prilike. Dvije su očito zaostajale. Poskakujući na jednoj nozi desna se snažno pridržavala za kršnu i plećatu lijevu. Naprijed, jedna se gegava, noseći u ruci po svoj prilici ribarski najlon, okrenula prema, činilo se, psu.

– Imaš kunu? – upitala je baba Ivka Slackija, a on je samo mahnuo repom u blaženom neznanju.