Valjalo bi me zamisliti sretnim | Davor Mandić

SLOBODA

 

Graška znoja podlo je klizila niz Faridovu sljepoočnicu dok se avion približavao Heathrowu. Obrisao ju je diskretnim pokretom ruke, nadajući se da nitko nije primijetio njegovu nervozu. „Molim, vežite pojaseve!“ rekao je ugodan, ali odlučan glas stjuardese. Kako je Farid posegnuo za kopčama, tako ga je drugi pojas, onaj skriven ispod košulje, zasvrbio toliko da je tiho jauknuo. Poželio je strgnuti sve sa sebe, ogoliti se, dobro se iščešati, a onda skutriti u nekom kutu u fetusnom položaju. Sve je ovo bilo previše za njega.

– Prvi put letite? – upitala ga je na perfektnom engleskom nakovrčana žena koja je sjedila pored njega.

– Dda… – lagao je.

– Ne brinite ništa, zadnja nesreća na Heathrowu desila se 2008. godine. Tada je avion sletio na travu. A znate koliko mi Englezi držimo do trave; nitko nije nastradao.

Nije mu godila ova pozornost. Uspio je ne progovoriti gotovo ni riječ još otkako je krenuo iz Teherana na ovaj put bez povratka, a sad je ova žena shvatila da nešto nije u redu. Mora se smiriti, jer bi inače sve moglo propasti. Ali kako da se smiri, kad samo misli na to da se mora smiriti. Da mu barem nešto odvrati pažnju.

Visoka plavokosa stjuardesa krenula je u posljednji obilazak putnika prije slijetanja. Kad se dovoljno približila, Farid je primijetio savršeno glatku kožu njenih podlaktica. Pomislio je da nikad u životu nije vidio tako lijepe i njegovane ruke. Mora da ih je depilirala, jer si Farid nije mogao drugačije objasniti tu svilenost. Prošavši pored njega, ostavila je za sobom miris za koji je Farid znao da je mošus. Nikad nije namirisao mošus, nije uostalom ni znao što je to, ali je bio siguran da tako miriše. Osjetio je promjenu u hlačama pa se naglo promeškoljio tako da ga je skriveni pojas ubo u leđa. Opet je tiho jauknuo.

– Tebi stvarno nije lako, sinko. Sav si se preznojio – rekla je kovrčava.

– Mma nije, nije… sve je u redu – tiho je propentao, uplašeno se osvrćući oko sebe.

Zvuk motora aviona se promijenio, postao dublji. Avion se spuštao. Mošus je ponovno prošao pored Farida, koji je sjetno gledao za njišućim bokovima i čvrstom guzom među njima. Primio se znojnim dlanovima za rukohvate sjedala. „To je to“, pomislio je.

Avion je počeo podrhtavati. Farid je pogledao kroz prozor i pratio zgrade u pokretu. Uskoro je primijetio i ljude koji su mu dolje izgledali kao mravi u terariju. „Koliko života koje nikad neću upoznati“, prošlo mu je kroz glavu.

Iznenadio ga je jak udarac o tlo; pilot je prilično tvrdo sletio i uskoro se mogao čuti negodujući žamor putnika. Avion je rulao po pisti. Farid se i dalje čvrsto držao za rukohvate, razmišljajući o ostatku svog života. Osjetio je još jednu grašku znoja, koja se kretala niz leđa prema sada već prilično mokrim donjim gaćama. Svuda ga je svrbjelo, jedva je čekao da sve završi.

Avion je usporio, skrenuo i potom stao, okrenut prema velikoj zgradi aerodroma.

– Vidiš, sinko, sve je prošlo u redu. Možeš se opustiti, gotovo je. Sretno! – rekla mu je kovrčava i mahnula na odlasku.

Farid se otkopčao, ustao i krenuo na drhtavim nogama prema izlazu. Tamo je bila mošusna ljepotica, koja je srdačno pozdravljala sve putnike. Farid ju je gledao.

– Do viđenja, gospodine, uživajte u vašem boravku – rekla mu je.

U tom trenutku netko ga je zgrabio za rame. Pretrnuo je.

– Gospodine! – zaderao se glas iza njega.

Farid se polako okrenuo žmirkajući očima.

– Zaboravili ste ruksak. Vidio sam da ste ga stavili u pretinac, a onda ste izašli bez njega – rekao je čovjek u sivom odijelu vrlo ozbiljna i ljuta izraza lica.

– Hhvala – odvratio je zbunjeno Farid, uzeo ruksak i krenuo stepenicama dolje.

Hodao je za skupinom ljudi koja je očito znala kamo treba ići, pa su uskoro stigli do natpisa „EU“ i „Others“. „Drugi, naravno“, pomislio je, „uvijek sam drugi“. Osvrnuo se, pogledom tražeći ozbiljnog čovjeka u sivom odijelu, a kad ga nije ugledao duboko je udahnuo i krenuo prema imigracijskoj kontroli.

– Dobar dan, pasoš molim – rekla je namrgođena uniformirana službenica. – Razlog vašeg dolaska?

– Turistički.

– Imate li formular koji vam je dala aviokompanija?

– Izvolite – rekao je pružajući ispunjeni formular i pasoš drhtavim rukama.

– Koliko ostajete?

– Petnaest dana.

– Imate li povratnu avionsku kartu i pismo namjere? – oštro ga je pogledala.

– Imam – odgovorio je nespretno kopajući po ruksaku.

– Kod koga ćete boraviti?

– Kod rođakinje Marmar, evo… ovo je ona napisala – rekao je pokazujući prstom na papir koji joj je pružao zajedno s kartom. Kad je primijetio svjetlosni odsjaj u znoju svoga prsta, brzo ga je povukao.

– Jeste li član kakve terorističke organizacije? – upitala ga je službenica proučavajući povratnu kartu.

Uplašeno ju je pogledao.

– Ne.

– Gdje živi vaša rođakinja?

– Ehmm, u južnom Londonu.

– Na kojoj adresi? – pogledala je u formular.

– Pa, kako ono? Ne znam točno, nisam zapamtio. Tu piše… – vrpoljio se.

– Kako ne znate? Ovdje u formularu ste lijepo napisali adresu na kojoj ćete boraviti.

– Pa mislio sam… evo, da pogledam…

– Kako da vam ja sada vjerujem da znate kamo idete?

– Pa ja…

– Koliko novca imate?

– Petsto funti.

– Pokažite.

– Mmolim? Da vam pokažem novčanik?

– Ne zanima me novčanik, zanima me da li me lažete.

Farid je izvadio novčanik. U njemu je bilo točno petsto funti. Pokazao ih je službenici. Činilo mu se da nije bila zadovoljna.

– Što imate u ruksaku?

– Ništa posebno. Pogledajte – otvorio je ruksak.

– Imate li još kakvu prtljagu?

– Da – lagao je. Sve što je imao bilo je u ruksaku i oko struka, ali shvatio je da bi službenici moglo biti sumnjivo to što ulazi u zemlju na petnaest dana gotovo bez prtljage, a ako ga i samo takne oko struka, sve je gotovo.

– Dobro došli u Veliku Britaniju – kiselo se nasmijala i vratila mu kartu, pasoš i pismo.

Nije mogao vjerovati da je ušao. Skoro bez problema. Ritualno je zgužvao povratnu kartu i bacio je u prvi koš za smeće. Sada hitno mora potražiti dobro mjesto.

Kabina za fotografiranje bila je u centralnom dijelu ogromne prostorije prepune ljudi, ali nudila je dobar zaklon. A to mu je trebalo. Uputio se prema njoj, češući se i osvrćući. Ušavši u kabinu pogledao se u ogledalo. Kad je vidio izbuljene, staklaste oči, zajapureno lice i kosu slijepljenu od znoja, pomislio je da bi i sam sebe bio zaustavio na ulazu. Ali dobro je, ušao je i sad je tu, na neki način sve je gotovo, a opet, tek je na početku.

Udahnuo je punim plućima i počeo otkopčavati košulju. Zadigao je donju majicu i pogledao pojas od ljepljive trake koji ga je stezao satima i činio ga toliko nervoznim. „Moja budućnosti, tu sam“, pomislio je i strgao pojas sa sebe. Nekoliko zamotuljaka palo je na pod, a nekoliko ih je ostalo zalijepljeno za pojas. Uzeo je jedan i pogledao unutra. Novčanice su bile na svom mjestu. Osmjehnuo se. Pokupio je sve zamotuljke i potrpao ih u ruksak. „To je to. Englesko, evo me“, pomislio je izlazeći na svjetlo dana.

 

* * *

– Kakvo si to sranje napravio, crni Faride? – Marmar ga je prijekorno pogledala. – Telefon mi ne prestaje zvoniti. Tvoja majka je premrla od straha. Pa ja sam mislila da ona zna da dolaziš?! – prijeteći se nadvila nad njim.

On je samo pokunjeno sjedio.

– Kaže da si ukrao ocu petsto milijuna riala?! Od novaca koje je štedio za novi auto! Eej! Je li to istina?

– Je – tiho je odgovorio.

– Jesi li ti normalan?!

– Gle, tražit ću azil. Imam turističku vizu tri mjeseca, pokrenut ću postupak. Ne vraćam se – gledao je u pod.

– Ha ha ha on će tražiti azil! – počela je hodati po sobi držeći ruke na bokovima, tek povremeno ih podižući u zrak. – Kao da meni skoro ne istječe studentska viza i kao da nisam prestravljena što će sa mnom biti. Pa ja ne mogu naći nikog da me oženi već dvije godine! Ni za pare! A ti si sad došao ovdje kao proljetna ptičica, zacvrkutat ćeš triput i sve će ti se dati! Pa luđi si nego sam mislila!

– Reći ću im da sam gej.

– Ali nisi gej. Ili? – pogledala ga je široko otvorenih očiju.

– Ma nisam, ali nedavno je taj neki Iranac dobio azil jer je gej, zato što su mu ubili dečka kod kuće. Studirao je kao i ti, a onda su mu ubili dečka pa je zbog straha tražio i dobio. Pa znaš da je to moguće. Dolje su ludi. Sve sam smislio.

– Sve je on smislio! Ma znam da je moguće da su ga ubili, ali kako ćeš to, Faride, gdje ti je dečko kojeg će ubiti? I bez obzira na to, proces je trajao dugo, znam, svi smo to pratili ovdje, prvi put su ga odbili, i tek kad su mu ubili dečka ponovno su nešto zasjedali i odlučili mu odobriti azil. Gdje je tebi dečko, Faride? A?!

– Ma smislit ću nešto. Zato sam i uzeo starom one pare. Još sam ih u Teheranu promijenio u funte, da znaš da su morali naručivati funte, nisu imali dovoljno ha ha… ha. Da. Uglavnom, imam dvanaest tisuća funti, to bi trebalo biti dosta za cijeli postupak. Naravno, ako sve bude išlo dobro, interesirao sam se, znaš. Samo prvo moram pronaći tog pedera. On mi sigurno može nešto reći. Imaš ideju kako da ga nađem?

– Lako ćeš njega naći. Pune su ga novine, on ti dođe kao neki celebrity sad – rekla je Marmar gledajući zamišljeno kroz prozor na ulicu.

 

* * *

Farid je pažljivo pratio upute. Čini se da je dobro sišao s metroa. Sad mora na drugu liniju, na sjever Londona, pa na autobus do kluba u kojem će, nadao se, naći Mehdija Safavija.

Autobus je Faridu bio povratak u poznato nakon metroa, na koji se nikako nije mogao naviknuti. Čudio se svim tim opuštenim, kunjajućim Britancima. Neki su čak i spavali. Tek mu nije bilo jasno kad je, žureći da izađe na pravoj stanici, jednog od uspavanih putnika snažno odalamio laktom, na što se ovaj probudio i rekao mu: „Oprostite!“ Tada je pomislio da će mu trebati neko vrijeme da se navikne na život u Engleskoj. Ako mu uopće upali. „Nema što ne upaliti. Nema nazad, Faride!“ rekao je sam sebi i odlučnim korakom krenuo prema prednjim vratima autobusa koji je upravo stao na njegovoj stanici.

Kad su se za njim zatvorila vrata, osjetio je neku čudnu hladnoću. Tek tad je shvatio da nije čuo tišinu otkako je došao u London. Ali evo mu je sada, mračna i prijeteća. „Gdje sam ovo došao?“ zapitao se svrćući pogled na jednokatnice utopljene u krošnjama stabala. Posegnuo je za papirićem na kojem je pisalo: „Od autobusne stanice hodaš ravno cestom oko kilometar i pol. Ne možeš pogriješiti.“

Pitao se je li pogriješio. Što mu je zapravo nedostajalo kod kuće? Imao je dobrostojeće roditelje, možda i nekakvu karijeru nakon fakulteta ako se malo više potrudi, prijatelje… Mogao je ostati, mislio je hodajući hladnim londonskim predgrađem, u kojem se nikako nije osjećao kao doma. Ali nemir bi ga bio pojeo, doslovno izjeo iznutra. Gledao je roditelje kako polako propadaju, kao uostalom cijelo društvo koje se od nekad velike i ponosne nacije počelo bojati vlastite sjene. A strah će te natjerati da radiš svakakve ludosti, mislio je Farid znajući da je dobro napravio kad je poslušao svoj unutarnji glas i odlučio slijediti san o životu na nekom ljepšem mjestu, na mjestu koje ne srlja tako ludo u propast, duhovnu i materijalnu, na mjestu koje će mu dati šansu, gdje će biti potpuno slobodan. Konačno, na mjestu koje će mu dopustiti da bude ono što jest, da bude svoj.

Osjetio je lagano podrhtavanje tla. Isprva je pomislio da je počeo kakav potres, ali onda je shvatio da udarci dolaze u ritmu. Kako je hodao dalje mračnom ulicom, tako se zvuk pojačavao, dok konačno nije stigao do velike duguljaste zgrade, koja je čak i izbliza izgledala napuštena. Da nije bilo reda ljudi ispred jednog od ulaza i potmulog udaranja koje je očito dolazilo ispod zgrade, Farid bi pomislio da je promašio mjesto, da to ne može biti disko-klub. On je zamišljao veliku, sjajnu zgradu s puno svjetala uperenih u nebo, s velikim mramornim stupovima i prilazom od betonskih ploča, a ne napuštenu staru tvorničku halu.

Poslušno je stao u red. Na ulazu je bio debeli crnac s dugim dredloksima. Faridu se učinilo da puši ogroman džoint. „On očito određuje kada će netko ući unutra“, pomislio je Farid, pripremivši se na dugo čekanje. Tako je i bilo, već mu se učinilo da nikad neće ući kad je crnac pustio veću grupu od dvadeset ljudi. I Farid se provukao među njima.

Nije se mogao načuditi kad je sišao stepenicama u utrobu zgrade. Mračni tuneli, s tek pokojom stidljivom neonskom svjetiljkom, vodili su u ogromne prostorije u kojima je treštala tehno-muzika, a gomila ljudi plesala u transu. Svako malo bi se na tren upalili neki čudni reflektori i sve bi izgledalo kao u usporenom snimku. Farid nikad takvo što nije vidio. Otišao je do šanka i naručio pivo. Pitao je konobara gdje može naći Mehdija Safavija.

– Koga?

– Mehdi Safavi – zaderao se Farid.

– Aaa, Mehdi! On je dolje, ideš onim stepenicama, pa ako te puste… – rekao je konobar odmjerivši ga.

I opet veliki crnac s dredloksima. Faridu se učinio jednak onome na glavnim ulaznim vratima. I opet nekoliko ljudi ispred, no ovaj crnac je, čini se, bio još stroži oko upadanja unutra. Farid je ipak vrlo brzo shvatio princip. Suprotno očekivanom, nisu prošli oni koji su se glasno smijali ili naglašeno i veselo gestikulirali; prolazili su samo mirni i ozbiljni. Namjestio je lice i stav i uskoro mu je crnac mahnuo da uđe. Bio je uzbuđen. Prošao je tek nekoliko koraka kad ga je iz mraka iznenadio ugodan dječački glas.

– Ovdje u garderobi možete odložiti vašu odjeću.

– Odjeću?

– Da, vašu odjeću – dječak je izišao iz sjene i Farid je shvatio da je potpuno gol. – Ovuda je garderoba, u ormariću ćete naći ručnik, a ovo vam je narukvica kojom ćete zaključati ormarić i plaćati pića. Samo prođite njome preko brave i čut ćete jedno dražesno „klik“, a za pića ćete konzultirati naše lijepe konobare – rekao je mazno goli dečko pružajući Faridu nešto što je nalikovalo na ženski ručni sat.

Otvorila su se vrata garderobe i iz nje su izašla dva gola momka, svaki noseći svoj ručnik. Farid je poslušno ušao unutra i uskoro je bio spreman. Čudno se osjećao. Nikad nije bio gol pred više ljudi, ako se ne računa sistematski pregled u školi, ali tad je u njegovu muškost, povučenu kao da je kakva uplašena kornjača, i tako samo gledala ozbiljna teta hladnih ruku. Ovo je bilo nešto sasvim drugačije.

Dečko na ulazu ga je diskretno odmjerio i nasmijao mu se, a Farid je hrabro zakoračio u unutrašnjost polumračne prostorije u kojoj nije treštao tehno kao u glavnom klubu, nego hip-hop. Prostorija je bila puna golih ljudi, a Faridu je ubrzo postalo jasno da su to samo dečki. Nije bilo ni jedne djevojke, i nitko, čini se, nije bio stariji od dvadeset pet. Otišao je do šanka. I konobari su bili goli, samo su oko vrata imali leptir mašne. Naručio je pivo i pitao za Mehdija.

– Gospodin Mehdi je tamo – ljubazno je odvratio konobar pokazavši Faridu na povišenje u dnu prostorije.

Krećući se prema, nadao se, izvoru korisnih informacija, Farid je malo bolje osmotrio gdje se nalazi. Prostorija zapravo i nije bila toliko velika, činila se takvom zbog stupova i osvjetljenja. Osim golih ljudi ni po čemu nije odudarala od uobičajenih klubova. No taman kad je to pomislio, duž jednog zida primijetio je kabine od crnog platna, od kojih su neke bile otvorene, a u njima se po nekoliko mladića očito seksalo. Farid je stao kao ukopan. Zagledao se u kabinu u kojoj se jedna bijela stojeća guzica pomicala naprijed-nazad u pravilnom ritmu, dok je iznad njega, na povišenju na kojem su bile ruke ovog u kojeg se bjeloguzi zabijao, stajao treći lik u širokom raskoračnom stavu, držeći za glavu bjeloguzog. Kad je primijetio Farida, široko mu se nasmijao i pokretom ruke ga pozvao da im se pridruži. Farid je s gnušanjem okrenuo glavu i krenuo prema Mehdiju.

Stepenice su vodile u otvoreni separe, a na njima su stajala dva ozbiljna, nabildana lika. Faridu su bili smiješni, jer su im penisi bili u nesrazmjeru s mišićima. Nije mogao svrnuti pogled s njihovih genitalija, među kojima je tražio jaja. Nije ih mogao naći. To ga je zabavljalo dok mu se jedan od njih nije obratio.

– Šta buljiš?

– Oprostite – trgnuo se. – Trebam Mehdija.

– Gospodin Mehdi trenutno ne prima nikoga – rekao je namrgođeni.

– Ali ja sam iz Irana, samo bih kratko govorio s njim – rekao je Farid, navirujući se iza ramena namrgođenog prema separeu u kojem je sjedio jedini obučeni lik u prostoriji. Imao je šiltericu stavljenu naopako, široke hlače i majicu i upravo je digao glavu sa stola na kojem je bilo bijelog praha. Stresao se i povukao uzicu. Tek tad je Farid primijetio da je na drugom kraju te uzice goli dečko, vezan za vrat kao kakav pas. Uto je dečko i zalajao pa se približio mladićevoj nozi, trljajući glavu o njegovo bedro.

– Šetaj – rekao je namrgođeni Faridu.

– Yo, Pierrot! Ko je ovaj zgodni mladić? – pitao je piskutavi glasić.

– Kaže da je Iranac, gospodine Mehdi – namrgođeni se okrenuo prema obučenom.

– Neka dođe ovamo.

– Ajde – nervozno je kimnuo namrgođeni.

– Gospodine Mehdi, ja sam Farid i htio bih vam postaviti par pitanja o azilu – rekao je Farid na perzijskom.

– Čekaj, mali, gdje ti se žuri, dođi malo da te vidim. Okreni se. I pričaj engleski.

Faridu je bilo neugodno, ali stao je i okrenuo se. Osjetio je kap znoja kako mu je curnula ispod desnog pazuha.

– Strije, a? Naglo smo izrasli? I ja ih imam, jebo im ja mater. Nema pomoći, znaš? Sve sam probao, i ništa. Sjedi, mali, posluži se, najbolja roba u gradu – pokazao je na bijele grumene i prah na stolu. – Kreda, jesi kad probao? Stari, odvaljuje ko ništa drugo. Koka u prahu je kurac za ovo. Dvije lajne i počet ćeš repat u ritmovima. Šta se nećkaš? Inzistiram. Vuci! – rekao je autoritativno.

Farid je shvatio da nema izlaza. Morat će to napraviti ako misli dobiti koju informaciju od Mehdija. Uzeo je slamčicu, zatvorio jednu nosnicu, kako je u filmovima vidio da se radi, i snažno povukao.

– Ha, ha, ha, pa mogao si je malo i izmrvit! Ali dobro je, mali, sviđa mi se tvoj entuzijazam. Reci, šta te zanima?

Farid se kiselo nasmijao suznih očiju. Pekla ga je nosnica kao da je uvukao čili. Nije to očekivao.

– Vidite, gospodine Mehdi, ja sam nedavno doputovao. Imam dvadeset godina i nikakvu budućnost u Iranu. Želim biti slobodan, želim biti ono što jesam. Vi to dobro razumijete – progutao je gorku knedlu koja mu se iz nosa slila u grlo. – Ja vam čestitam na ovome što ste učinili, dobili državljanstvo, i ne želim vam oduzimati vrijeme, pa me zanima da li mi možete pomoći savjetom, bilo kako? – oči su mu suzile, nos ga je pekao, u grlu mu je bilo gorko, a i srce mu je počelo čudno poskakivati.

– E moj dečko dragi, nije ti to tek tako. Čuo sam da su nakon mene još stroži oko toga. Ali sve će ti Mehdi reći, pa nije naša krv voda! Moraš otići u Home Office u Croydonu i zatražit azil, to znaš, tamo se sve događa. Imaš para? Imaš, dobro, trebat će ti. Ovaj govnar koji je vodio moj slučaj opelješio me ko zadnjeg majmuna, al čut će on još za Mehdija – rekao je i pošmrkao veliku liniju.

– Dođi, Kuki! – povukao je uzicu, a Kuki se popeo na kauč i isplazio jezik. Mehdi je otkopčao hlače i izvadio penis, a Kuki je veselo prionuo.

– Trebat će ti tisuću funti za aplikaciju, a ostalo uglavnom za odvjetnika, mamu im jebem, i još masu gluposti, neki izvještaj o Iranu i pederima i kako ih ubijaju i ta sranja. Gle, kako se ne diže, jebemti ovu kredu, dobra je, al nema tu sreće! Ajde Kuki, odjebi!

– Gospodine Mehdi, moje saučešće za vašeg dečka, ali ja ga nemam. Meni se nije desila tako velika nesreća kao vama. Što da radim da si povećam šanse?

– Na tu pederčinu me nemoj podsjećat! Boli me lijevo mudo za njega! Poslužio je svrsi, ko ga jebe! Sav sam se nasekirao sad. Pierrot, otprati ovog mladog gospodina! Dosadan si mi. Ali Mehdi je velikodušan, kad dođeš u Croydon, potraži… kako se ono zove? Tamara! Potraži Tamaru u Codu, ona će ti sve reć. Ludara iz neke one istočnoevropske banana države, tamo se zajebava s azilantima u tom bircu, održava sastanke, šta ja znam. Idi sad! – mahnuo je rukom kao da tjera dosadnu muhu.

Namrgođeni redar bez jaja ga je povukao za ruku i gurnuo po stepenicama. Skoro je pao. Uskoro je i ručnik došao za njim. Krenuo je prema izlazu. „Tamara u Codu, Tamara u Codu, Tamara u Codu…“, ponavljao je u sebi kao molitvu dok mu je u glavi nepodnošljivo bubnjalo, gotovo jednako kao u utrobi srce, koje nije prestajalo snažno i nepravilno tući.

 

* * *

Brzo se sprijateljio s Tamarom. Stvarno je bila šašava, znao je pomisliti, ali bila je beskrajno dobra. Prvi put kad ju je sreo u Codu bila je na grupnom sastanku s azilantima u pokrajnjoj prostoriji. Vlasnik je bio natmureni tip koji ga je s neskrivenim gađenjem uputio na mjesto gdje je bio sastanak. Za njega su svi oni bili obični jebači majke, lijenčine koje su došle njima domaćima otimati posao i kruh. Ali Tamara je uvijek plaćala račune za pića i prostoriju u kojoj se inače nije puno toga dešavalo, pa je taj prijezir pokazivao uglavnom samo izrazom lica kad je malo tko gledao.

Taj prvi put Farid je dobro zapamtio. Kad je ušao u prostoriju, svi su zamuknuli i okrenuli se prema njemu. Morao se predstaviti i odmah ispričati svoju priču. Nije to očekivao, nije bio spreman, mislio je da će se tek upoznati s Tamarom. Ona ga je gledala svojim velikim očima dok je pričao, povlađujući svaku riječ koja je iz njega izašla, kao da bi najradije ona sve to ispričala, ili barem bila vučni kamion koji iz njega izvlači riječi kao karambolirane aute. Ako je mislio nešto izgovoriti do kraja, morao je biti brz.

No bio je tamo i jedan momak, činio se mlađi od njega, koji ga je sumnjičavo pogledavao. Još dok je govorio o svojem teškom položaju homoseksualca u Iranu, taj ga je momak, Faridu se učinio Indijac, odmjeravao kao da mu nešto na njemu ne leži. Farid je mislio da je mali možda homoseksualac, i da ga je nanjušio da vara. I bio je u pravu, klinac je bio prikriveni gej, koji je jednom Farida otvoreno suočio sa svojim sumnjama. Sva sreća, bio je nebitan, bilo je važnije da mu je Tamara vjerovala.

Ah, Tamara. Smiješna psihologinja iz Hrvatske. Nisu se bili dugo družili, a već je znao cijelu njenu priču, kojom je ona pak ohrabrivala Farida da priča svoju. Jednakim je žarom pričala o svojim problemima, kao što je slušala tuđe. Činila mu se kao jedna od onih koji izabiru pomagati drugima da bi pomogli sebi. Ali sve mu je objasnila.

Shvatio je da je stvar još ozbiljnija nego što je mislio. Osim tehničkog dijela prijave, morao je otvoriti facebook- profil, postati javno prepoznat kao gej. Pristao je na to, no time je ujedno pristao i na prekid odnosa s obitelji, koja mu to nije mogla oprostiti. Jedino je Marmar bila uz njega, jedina koja je znala pravu istinu.

Mehdi je bio u pravu kad mu je rekao da će mu tisuću funti trebati samo za aplikaciju, ali nije mu rekao za voditelja slučaja, koji nadgleda sve i koji mu je zagorčao život koliko je mogao. Probao je i s odvjetnikom kojeg mu je dodijelio sud, da uštedi malo novca, ali to je tek prošlo zastrašujuće. Kad je toga dana bio upao u ured Kamrana Arbabe, nije ni slutio da će od tamo jedva izvući živu glavu. Nije uspio izustiti ni razlog za traženje azila, kad je ovaj počeo urlati na njega, da je vidio njegov facebook-profil i da će sigurno ići u džehenem. Budući da je Arbaba tom prigodom bio i ustao te počeo otvarati ladicu svog stola, Farid se pobojao da bi mu odvjetnik možda htio pomoći da ode u džehenem što prije. U sekundi je kao najvještija mačka skočio iz stolca i projurio kroz vrata ureda ne osvrćući se.

Tada mu nije preostalo drugo nego uzeti skupog odvjetnika, koji je za prilične novce ipak napravio dosta. Omogućio mu je da ne bude u pritvoru dok se njegov slučaj razmatra, nego na slobodi. Sredio mu je sveučilišnog profesora koji je napisao izvještaj o situaciji po pitanju homoseksualaca u Iranu. Sredio mu je čak i bonove za hranu, ali upozorio ga i da nigdje ne smije raditi i da su mu prava zapravo prilično ograničena dok se o njegovom slučaju raspravlja. Što bi moglo potrajati i nekoliko mjeseci pa i do godine dana. I da, mora se prijavljivati na policiju svakih sedam dana.

O svemu je tome Farid razmišljao u maloj sobi Marmarinog stana, kad ga je uzbuđeno nazvala Tamara.

– Hitno se moramo naći – rekla je.

Ništa nije htjela govoriti preko telefona. Našli su se u Codu.

– Čula sam da ozbiljno pregovaraju o tvojoj aplikaciji! Navodno smišljaju nova pravila za takve zahtjeve, ali mislim da bi sve skupa moglo biti dobro za tebe. Joj, tako se radujem! – rekla je Tamara i uhvatila ga za ruke – Raduješ li se i ti?

– Ne znam, Tamara, živim kao pseto, znaš. Ne mogu raditi, ne mogu zarađivati, ne smijem se razboljeti, jer nemam puno zdravstveno, moram se javljati na policiju jednom tjedno kao kakav kriminalac. A da ni ne pričam o tome da me svijet ovdje doživljava kao pedera – rekao je a onda brzo dodao: – Što i jesam, ali znaš na što mislim, pa i ovdje je to stigma.

– Ma znam, potpuno te razumijem. I meni je bilo slično. Pa pričala sam ti kad sam došla u Englesku da

Hrvatska još nije bila u Uniji i da su za nas često govorili samo „prokleti Balkanci“. Svi smo za njih bili isti. Pa sam se nakon faksa morala udati da ostanem ovdje. Mislila sam da imam sreće kad sam naišla na Jesusa, ali koliko mi je samo novaca taj uzeo… Ali isplatilo se, vidiš, sada imam španjolsko državljanstvo i lijep život u Engleskoj i nitko me više ništa ne pita o tome. Sve loše što mi se desilo, iza mene je. Tako će biti i tebi, sigurna sam. A vidjela sam i kako te Savarkar gleda, mislim da mu se sviđaš. Naći ćeš i ti ljubav u životu, kao što sam ja, možda tamo gdje se najmanje nadaš – smješkala se dok mu je i dalje majčinski držala ruke.

 

* * *

Nije mogao vjerovati kad je to jutro pogledao u poštanski sandučić: poziv iz Home Officea na razgovor o njegovoj aplikaciji. Tamara je bila u pravu, to je bilo to. Čuo se s voditeljem slučaja i odvjetnikom. Bio je spreman.

Koraci su odjekivali dugačkim hodnikom. On je pokorno sjedio ispred sobe 213. Dugo je ovo čekao, ne smije razočarati.

Prozvali su njegovo ime. Ustao je i ušao u prostoriju. Iznenadila ga je veličinom; nije takvo što očekivao dok je bio na hodniku, činilo mu se gotovo nemogućim da se tolika soba smjestila između vrata koja su vodila u druge sobe. Ali nije imao vremena o tome razmišljati. Sva osjetila su mu se probudila. Za stolom u centru prostorije sjedilo je troje ozbiljnih ljudi. Žena u sredini imala je kovrčavu kosu i podsjetila ga je na ženu iz aviona. Ali sve su ga starije Engleskinje podsjećale na ženu iz aviona. Do nje su sjedila dva starija gospodina uglađenih manira, a lijevo od tog stola bila je klupa na kojoj su sjedila dva mladića.

– Gospodine Asadi, izvolite sjesti – rekla je kovrčava.

– Gospodine Asadi, znate zašto ste ovdje; postavljat ćemo vam pitanja o vašoj aplikaciji, ali i vašem životu – pogledala ga je iznad naočala. – Vidite, moramo utvrditi sve okolnosti koje bi dovele do pozitivnog izjašnjavanja o vašoj aplikaciji. Predlažem da počnemo. Gospodine Asadi, kada ste prvi put primijetili da gajite homoseksualne sklonosti?

– Ppa… u osnovnoj školi – rekao je stidljivo.

– Opišite.

– Vidite, jedan prijatelj je predložio da odemo kod njega kući, gdje je njegov otac imao pornografske filmove. Kad smo došli kod njega i upalili film svi su se skinuli i počeli samozadovoljavati. A meni je tada bilo uzbudljivije gledati njih, nego ove na filmu.

– Jeste li dirali koga po penisu tada?

– Ne, pa to su bili moji prijatelji…, ne bih… – pogledao je u trojac za stolom, svi su nešto zapisivali.

– Dobro, kad ste imali prvo homoseksualno iskustvo?

– S osamnaest godina.

– Ispričajte.

– Bio sam na jednoj zabavi na kojoj je bio i taj jedan dečko s kojim sam se stalno gledao. Otišao sam u zahod i on je došao za mnom. Počeli smo se ljubiti, on je bio iskusniji. Dirao me i ja sam njega.

– I?

– Paa, skinuli smo se i… zar vam trebaju svi detalji?

– Da.

– Dakle skinuli smo se i on me… oralno zadovoljio. Onda sam ja njega.

– Jeste li pasivan ili aktivan homoseksualac? Ili kako biste vi vjerojatno kolokvijalno rekli: giver ili taker?

– Ehm… sve, ja vam volim sve.

– Odlično. Tom, Hasan, skinite se i dođite! Gospodine Asadi, skinite se i vi, sada ćemo prijeći na utvrđivanje vaše homoseksualnosti.

– Molim?

– Evo tamo možete odložiti odjeću – kovrčava je pokazala na klupu gdje su se mladići skidali. Farid je pretrnuo.

Polako je otišao do klupe i počeo skidati odjeću. Uhvatio je pogled svjetlijeg dečka, vjerojatno Toma, koji mu se blago nasmiješio.

– Prvo ćete oralno zadovoljiti Hasana. Hasane, dođi ovdje do stola, molim te. I vi, gospodine Asadi – rekla je kovrčava.

Hasan je otišao do stola i naslonio se na njega. Farid je fiksirao njegov poluukrućeni penis.

– Gutate li? – pitala je kovrčava.

– Ne – odgovorio je približavajući se stolu. Svi članovi komisije nešto su zapisivali.

– Nije da biste sada, naravno. Ovdje vam je kondom, poslužite se.

Došao je do Hasana, koji mu je pružio ruku i tiho uz smiješak rekao: – Da se barem rukujemo prije ovog. Evo, ja ću staviti kondom.

Farid je bio prestravljen. Ovome se nije nadao. Pitao se može li on to. Mislima su mu prolazili svi trenuci u životu kad se pitao o svojoj seksualnosti i kad je otvoreno promišljao sve mogućnosti. Nijednom mu muškarci nisu bili u fokusu razmišljanja, a sada će uskoro imati penis u ustima. I morat će izgledati kao da uživa dok ga ima u ustima, jer možda o tome ovisi njegova sudbina.

Kleknuo je i hladnom rukom primio Hasanov penis, koji se na dodir pomaknuo. Nimalo ga nije podsjećao na njegov, osjećao je kao da drži strano tijelo u rukama. Strano, veoma živo tijelo. Imao je i čudan miris, osim gumenog mirisa kondoma. Zatvorio je oči i obuhvatio Hasanov penis ustima. Jedva je suspregnuo povraćanje. Ali ne smije to pokazati, mora izgledati kao da uživa. Zastenjao je da zavara komisiju. A onda ga je usisao. Hasan se promeškoljio, nije mu bilo ugodno. Farid je popustio stisak ustima. Sad je teškom mukom usklađivao ruku i usta, sjetio se što on voli da mu se radi pa je to probao raditi Hasanu. I dalje nije mogao otvoriti oči. Nastavio je rukom zadovoljavati Hasana, da barem malo odmori od tog odvratnog osjećaja u ustima.

– Nije mu se digao – prvi put je čuo muški glas i otvorio oči. Oči svih članova komisije bile su uperene u njegov penis. Instinktivno je pogledao i on. Gotovo ga nije bilo. Kao onda na sistematskom. Pomislio je da to ne može biti dobro. Zatvorio je oči i počeo zamišljati mošusnu ljepoticu iz aviona, njenu sočnu guzu kako se njiše prolazom. Došla je do kraja, okrenula se prema njemu i počela skidati odjeću. Imala je prekrasne grudi s velikim svijetlim bradavicama. Osjetio je promjenu među nogama. Pogledao je i shvatio da mu se malo pridignuo. Duboko je udahnuo i nastavio s poslom. Skoro se i uvježbao. Refleks za povraćanje uspješno je suzbijao, a uhvatio je i ritam ruke i usta. Pogledao je molećivo prema Hasanu, koji se u tom trenutku počeo trzati. Svršavao je. Farid je osjetio toplu vrećicu u ustima. Nije se mogao suzdržati, u jednom kratkom mlazu povratio je na pod pored sebe.

– Gag refleks. Ušao je preduboko – rekao je Tom. Farid ga je zahvalno pogledao kroz suzne oči, a Tom mu se samo blago nasmijao. Tom je znao.

– Hvala ti, Hasane, možeš se obući. Tome, dođi. Vidite, gospodine Asadi, Tom je kao i vi. Sad ćete na njemu izvršiti analni seks. Tome, jesi li se pripremio?

– Jesam.

Tom je nosio ručnik i pružio ga je Faridu da se obriše.

– Malo ću mu pomoći – rekao je Tom glasno, a onda tiše dodao Faridu: – Zatvori oči i opusti se. Misli na što god hoćeš. Ja ću ti staviti kondom.

Farid je zatvorio oči. Mošusna ljepotica bila je pred njim na koljenima i gledala ga svojim prekrasnim očima. Bila je potpuno gola. Obuhvatila je njegov penis ustima i uzela ga do kraja. Nikad ni jedna djevojka to nije napravila. Bila je vješta, znala je ustima čvrsto obuhvatiti njegov penis, bez pomoći ruku, i usisavati ga do kraja, toliko da je svaki i najmanji dio njegove površine bio nadražen. A onda se ustala i okrenula. Ušao je u njenu vlažnu vaginu. Bila je jako uska, ali vremenom se raširila. Farid je ubrzavao ritam, mošusna ljepotica je bila u ekstazi i taman kad je počela svršavati počeo je svršavati i on.

Otvorio je oči. Tom mu se smješkao i pružio mu ručnik i vlažne maramice. To je valjda sad to. Imao je penis u ustima i upravo je ševio muško dupe. Nije bio siguran da će se ikad od toga oporaviti.

– Dobro, gospodine Asadi, budući da ste rekli da ste i pasivan i aktivan homoseksualac, kao naš dragi Tom ovdje, molim vas da pripremite vaš anus za analni seks. Tom će vam pomoći. Nadam se da ste se klistirali. Tome!

– Naravno. Izvoli – rekao je Tom i pružio mu lubrikant, diskretno mu pokazavši da ga stavi na prst i gurne u anus.

Farid je bio kao u transu. Potpuno blijed nije gotovo više ništa čuo. Oblici su mu izmicali, gubio je snagu u nogama. Stavio je lubrikant na ruku i gurnuo prst u anus. Tako je stajao neko vrijeme, jedva se održavajući na nogama. Izvadio je prst i naslonio se rukama na stol. Gledao je u obrise tročlane komisije koja je gledala njega. Nije im vidio lica. Nešto su govorili, nije ih čuo. Osjetio je dlan na leđima, pa pokrete nekog stranog tijela između guzova, gore-dolje. Kad je Tom penetrirao, Farid je pomislio: „Slobodan. Svoj.“