Valjalo bi me zamisliti sretnim | Davor Mandić
BIJELI SLONOVI
Probali smo voditi ljubav jutros. Opet. I kao da mi to nije bilo dosta, pomislio sam kako je život jednostavan i kako bijeli slonovi ne postoje. Samo oblaci nad našim glavama, u dalekim planinama koje nikad neće biti tu. Trebalo bi zapaliti cigaretu. Život jest jednostavan, lijeva noga u lijevu papuču, desna u desnu. Mlohava kita i nabrekla cigareta. Lijep par. Zagušljivo je ovdje. Treba izaći.
„Gdje ćeš tako rano?“ „Idem van“, odgovorio sam dok sam navlačio hlače. Parketi su škripali, a prašina što se dizala iz spojeva lebdjela je u zraku na zrakama jutarnjeg sunca. Zatvorio sam vrata za sobom i na trenutak zastao pred dugačkim sivim hodnikom na čijem je kraju stidljivo provirivalo dnevno svjetlo. Koraci su odjekivali tim praznim mračnim tunelom kao da je to jedini zvuk u svemiru.
„Dobro jutro“, mislim da mi je netko rekao s prozora u prizemlju kad sam izišao napolje. Život je jednostavan, ponavljao sam u sebi brojeći korake. Lijeva noga u lijevoj cipeli, desna u desnoj. U džepu nekoliko kovanica, u džepu ruka. Kao na pisti bez aviona. On bi odletio u nepoznato, kad bi bio tamo, jer ovdje se ne dižu samo jutarnje kite, a od njih ne prijeti nikakva opasnost. Nema, dakle, bijelih slonova. Oni su proizvod mašte, mit o kojemu će pričati generacije nepoznatih, koji će se prepričavati prije spavanja, u tramvajima, na ulicama. Na ulicama kao što je ova, koja vodi prema brdu prije kraja… a tko zna, možda i svega. Copy/paste i eto dva bloka. A dva po dva i eto grada. Dakle na kraju grada, kao na kraju svega.
Počelo je kišiti. Užurbani koraci, vade se kišobrani. Nebo je crno i spušta se. Možda i smiruje, ne znam, možda pogled ipak neće biti uzaludan.
Oči peku. Ova bjelina stvarno zasljepljuje. Jesam li umro?
Kad su mi se oči priviknule na svjetlo, shvatio sam da sam u bolnici. Izgleda da me pokupio neki auto. Pomislio sam na cigaretu. I na jutarnju kitu. Tko zna, možda se više nikad ne digne. Hoće li joj nedostajati? Pokušao sam pomaknuti lijevu ruku, nije išlo. Zatim sam pokušao pomaknuti desnu ruku. Ništa. Život se više nije činio tako jednostavnim. Oko mene sve je bijelo. Kad sam zaustio nešto reći, možda pozvati bolničarku, samo sam zagrgljao. Od toga sam se počeo gušiti, a to je valjda netko čuo, jer ubrzo je oko mene bilo sve krcato bijelih kuta, i sve su one ubrzano trčale oko mene, u magli, na svjetlu, kao na kraju svega, na kraju grada, na kraju reda gdje je blagajna, i gdje se ispostavljaju računi.
U toj silnoj bjelini nešto je plavo migoljilo lijevodesno, sporije od sveg drugog, nekako pravilno. Kao klatno sata, nježno i smirujuće. Miriše na svježe pokošenu travu, pomislio sam. Da bar ostane ovdje, ovako se njiše i miriše. Ali miris je nestajao, a oblaci su se opet nakupili iznad mene.
Kad sam se probudio, bjelina je utihnula, čuo se jedino pravilan ponavljajući zvuk, vjerojatno respiratora ili neke slične mašine koja radi umjesto mog tijela. Dakle nisam umro. Ali u nosnicama još je tinjala ona pokošena trava, i plavo klatno lijevo-desno. Otvorila su se vrata i netko je ušao u sobu. Vjerojatno bolničarka, nisam još dobro vidio. Mislim da je nešto promrmljala i zaobišla mi krevet kod nogu. Navukla mi je pokrivač na prsa, a kad je rukom prešla prema ormariću, osjetio sam onaj miris. Zeleni miris pokošene trave. Htio sam nešto reći, ali opet sam samo zagrgljao, pa mi je morala zadići glavu da se ne ugušim u vlastitoj krvi. Govorila je da ne govorim, a ja sam joj htio reći da to i nije baš jednostavno, sada kad sam je našao, kada sam našao svoje plavo klatno lijevo-desno, svoj zeleni miris pokošene trave.
U danima koji su slijedili sve mi je jasnija bila moja situacija. Bio sam nepokretan od vrata nadole i život se više doista nije doimao jednostavnim. Moje bolničarke nije bilo, možda je bila na odmoru, a možda je i bolje tako. Draže mi je da mi moja govna skuplja netko drugi. Ali opet, taj miris nikako nisam mogao izbaciti iz glave. I dok je jednog dana dežurna sestra praznila noćne posude, osjetio sam ga, osjetio sam taj miris. Došla je do vrata i upitala kako sam. Odgovorio sam da sam dobro. Nasmijala se i rekla da se brinula za mene, da sam bio u prilično lošem stanju kada je morala otići na nekoliko dana u posjet bolesnoj majci. Ja sam je upitao kako je majka, trudeći se voditi normalan razgovor, a ona je odgovorila da je sada dobro, ali da će vjerojatno morati na operaciju. „Kakvu operaciju?“ upitao sam, želeći da što duže ostane, da je mogu mirisati, da mogu razmišljati o njenoj ruci na mojoj, dok mi navlači rukav pidžame. Pričala bi, a ja bih slušao njezin glas, zatvarao oči i zamišljao daleke brežuljke, padine i livade, sunce nad šumama. Zaspao bih. Svako jutro budio sam se s istim mirisom u nozdrvama, a ona je uvijek jednako popravljala krevet, pričala o majci, gladila mi ruku.
Jednog jutra sve je opet bilo bijelo, svi su opet nekamo trčali, a i klatno je bilo tu. Mislim da sam se nasmijao, zeleni miris draškao mi je nozdrve.
„Gospodine! Gospodine!“ čuo sam neki glas kroz maglu. Sve je bilo mutno i mokro. Otvorio sam oči i u daljini ugledao oblake koji su ponad brda izgledali kao bijeli slonovi. Ležao sam u travi, ljudi su bili oko mene. „Jeste li dobro?“ upitao me neki glas. „Dobro sam“, odgovorio sam dok sam se pridizao, usta punih krvi. Osjetio sam krhotine zuba u ustima. Izgleda da me udario auto. Krenuo sam niz ulicu, ljudi su se polako razišli. Nisam imao cipele. Život je jednostavan, lijeva noga je na lijevoj strani, desna na desnoj.