Valjalo bi me zamisliti sretnim | Davor Mandić

DIJELJENJE

Okrenula je zadnju stranicu rukopisa. Broj na margini bio je 518.

– A u pičku… – tiho je procijedila kroz zube.

Na prvoj stranici velikim je masnim slovima pisalo Dijeljenje. Preko zadnjeg e bila je neka prljavština. Kad je bolje pogledala shvatila je da je to Igorov šmrkalj. „Jebemti prljavu budalu nosokopačku“, prošlo joj je mislima dok ga je zamišljala kako onako debeo sjedi u svojoj fotelji u uredu i kopa nos dok čita rukopise svih tih slinavaca koji misle da će baš njihov roman biti novi bestseler.

Noktom je ostrugala Igorovu skorenu slinu, brzo izvukla vlažnu maramicu iz torbe na kauču i zgađenog lica pročitala njegovu poruku nalijepljenu na prvu stranicu: Sla, ovo mi se čini jako dobro, treba mu samo tvoja vješta rukica da ga malo posloži, ali nešto ovako dobro dugo nisam čitao. „Ma šta ti znaš, debeli skote“.

Ipak, zaintrigirao ju je malo tom porukom pa je potražila potpis autora. Na prvoj stranici nije ga bilo, a ni na zadnjoj kad je bolje pogledala. Tek je okrenuvši prvi list primijetila da je na njemu otisnut samo broj 518. „E, originalan si, potpisao si se brojem stranica ove papazjanije“, pomislila je smjestivši se udobnije na kauču. „Da te vidim, slinavac jedan“.

Moje prvo sjećanje je osjećaj. „U jebote prve rečenice.“ Osjećaj nevjerojatne topline i sigurnosti. Nešto posve nalik osjećaju koji sam imala kad sam prvi put ušla u K-ovu instalaciju. „Posve.“ Pripremio me na to. Rekao mi je: ‘Pazi, kad uđeš unutra osjećat ćeš se kao u majčinoj utrobi.’ Naravno da sam tada pomislila kako je to još jedno njegovo obično preseravanje. „Nezgrapno.“ Ma bio je on dobar i drag lik, zapravo super tip, ali te fore s konceptualnom umjetnošću oduvijek sam smatrala običnim sranjem. Ne znam tko je jednom rekao da se osjeća beskorisno kao konceptualni umjetnik. „Suvišno.“ Ali to nije bio razlog zašto sam ga ubila. „Opa.“ Zapravo nikad mi nije bilo jasno zašto sam ga ubila. „A gdje ćeš sad?“

Brojim otkad znam za sebe. Korake, aute, komarce na zidu, dlake na nogama, slova na natpisima krema u kupaonici, brojim i bezveze – brojeve… Ubojstva. Dvadeset tri. Prvi je bio K. Dragi K. Jadan, nije doživio uspjeh svojih papazjanija. „Papazjanija.“ Ha ha, kao i svi veliki umjetnici morao je umrijeti da bi ga priznali. Možda sam mu onda i pomogla. Ali to nije bio razlog zašto sam ga ubila. Zapravo doista ne znam zašto sam ga ubila.

Zazvonio je mobitel. Trgnula se i stisnula zelenu slušalicu.

– Slade bejb… – mrzila je kad ju je zvao bejb, htio je zvučati frajerski a zapravo je ispadao šupak. – Džess, šta ima?

– Evo me doma, čitam neki rukopis, šta oćeš?

– Pa šta si uvijek tako nadrkana? Jebote, družimo se par mjeseci a ti uvijek imaš ovakvu neku lijepu riječ za mene.

– Pa šta onda radiš sa mnom?

– Dobro se jebemo.

Imao je pravo. Odlično su se jebali. Poznavali su se dulje od tih nekoliko mjeseci i morala si je priznati da ga je često znala pogledavati dok bi se sretali u istom kafiću blizu zgrade u kojoj su oboje imali urede. Istina, nije je baš često bilo u uredu; Igora je brzo odviknula od toga da joj se upucava svaki dan, posao je uglavnom nosila kući, tek bi tu i tamo došla isprintati kakav rukopis, potpisati ugovor ili dogovoriti se oko novog posla. Ali bilo je u tom tipu nešto, pa je ubrzo shvatila da je češće u uredu, a posebno u obližnjem kafiću.

A onda ga je sanjala. Zapravo ne baš njega, nego njegovu dignutu kitu. Samu, bez tijela, ali znala je da je njegova. Kita je bila sasvim pristojne veličine, blago povijena u lijevo. Toga jutra nakon sna, sva vlažna, pomislila je kako ga mora jednom skinuti. Nije se previše premišljala, kupila je ružu, otišla do ureda i na putu do svojeg malog ćumeza pogledala je li i on na poslu i kad se uvjerila da jest, nonšalantno ušetala u njegov ured, izvukla svoj najbolji osmijeh broj pet i spustila mu iznenađenom ružu na stol. Otišla je bez riječi, a u odrazu staklenog zida primijetila je da je pročitao posvetu na kojoj je bio samo njen broj telefona. SMS je stigao prije nego što je uopće ušla u ured, a već te iste večeri skidala je njegove bokserice na zvjezdice. Nemalo se iznenadila kad je ustanovila da mu je kita identična onoj u snovima, ali nije tome pridavala previše pažnje. Da, dobro su se jebali.

– Samo na to misliš – rekla je.

– I na tvoju guzu, i dvije rupice iznad nje, i leđa, i sisice, i obrijanu pišu…

– Ti si manijak.

– Jesam, tuži me Igoru.

– Fuuuj, nemoj mi njega spominjat! E, slušaj, dosadan si mi a imam i puno posla, ajde…

– Hoćemo se vidjet večeras?

– Ne – nije znala zašto je to rekla. Zapravo htjela ga je vidjeti, lijepo su se družili, možda to čak nije bio samo seks…

– Dobro, aj zdravo – rekao je ljutito i prekinuo vezu. Odložila je mobitel, bacila pogled na rukopis na stolu i posegnula za cigaretom. „Eto, sad glumim frajericu, a sviđa mi se. Kao kad sam mu rekla da nema zaljubljivanja. Ma ko ga jebe, švalerčina obična.“

Tek što je popušila cigaretu stigao je podulji SMS: slusaj,reko sam ti jos na pocetku da nisam igor,sto prije svega znaci da nisam grebator.ako se mislis druzit samnom morat ces pokazat i malo inicijative.ako to sad opet shvatis ko neki presing,onda si izgubljen slucaj i vidjat cemo se u uredu,mahnut si glavama u prolazu i ciao.kapis? „E, jebiga.“

Opet migrena.

* * *

Krv se grušala na nožu dok je njegovo tijelo polako postajala stvar, materija izpražnjena od smisla, gnojivo za biljke. Imao je veliki osmijeh, groteskan osmijeh, desetak centimetara niže od poluotvorenih usta. Joker. Šaljivac. Dobri K. Dragi nasmiješeni K.

Nisam imala previše vremena za razmišljanje. Trebalo je počistiti. Sutra bi netko mogao doći u goste, pa neće se valjda spoticati o ovu hrpu mesa ovdje. Dobro, šta se sad radi? Čekaj, prvo najlon. Poslužit će onaj od novog madraca. Umotat ću ga u to i onda? Nekako ga moram dotegliti do auta. Ne, neću ga komadati, to je tako barbarski. Trebaju mi i velike vreće za smeće, crne, neprozirne.

Mjesečina je ulazila u sobu kroz poluspuštene rolete i padala na dragog K. Prizor je bio lijep, izgledalo je kao da neka velika noćna zebra brine o krugu života. Iznad nje je lavica, krvavih ralja, spremna nahraniti gladne mladunce.

Domestos, i to mi treba. Zašto kuća nikad ne daje stvari koje ti trebaju? Sve to treba kupiti. Gosti bi mogli doći sutra, pa neće se valjda klizati po lokvama krvi. Nismo u slapstick komediji. „Suvišno, draga, ovo ti izbacujemo, a i gosti ti se ponavljaju.“

Migrena je postajala nepodnošljiva. Opet. Ništa nije pomagalo, triptani, riblje ulje, sve je pokušavala. „Rukopis je zasad solidan,“ mislila je, „možda malo previše pogonjen pričom, ali tko zna kamo će još to otići. Samo da ova glavobolja prestane.“

Nadopunila je čašu vina i počela razmišljati o još jednoj groznoj besanoj noći. Noći u kojoj će kliziti po rubu stvarnosti, tonuti u čudnoj mješavini sna i jave. Mora da je očajno izgledala, tako se barem osjećala. Podočnjaci su već bili bolne kese oko očiju, bisage pune plave krvi. „Nikako plemenite“, mislila je.

Odložila je rukopis. Ne može se više koncentrirati. Upalila je televiziju, zamotala se u deku i ispražnjenog pogleda klikala po daljinskom upravljaču. Televizijska prodaja, repriza kulinarskog showa. „Koji slinavci.“ Minute do katastrofe, tip koji pije svoju mokraću, pad Berlinskog zida – rekonstrukcija, reklame, reklame, reklame… „Bože mili.“

Uzela je mobitel, potražila šiško, „isuse odakle mi to ‘šiško’“, i poslala SMS. Grliti. Ništa. „Ne javlja se, švalerčina obična, sigurno se jebe okolo. Tako mi i treba kad glumim frajericu.“

* * *

Kažu da vremenom postaje lakše. Kakve su to gluposti, šta oni znaju. Sve sam ih voljela. Na svoj način, ali sam ih voljela. I one koje nisam poznavala. Ništa ne postaje lakše. Nema tu što postati lakše, to se jednostavno mora odraditi. Podnosimo težine zadataka, podnosimo ih stoički, ne kukamo i ne žalimo se, u tome leži naša snaga. Odrađujemo, što i kako nije nam uvijek jasno, ali snalazimo se. Da, zalutat ćemo možda ponekad, osjećati da se vrtimo u krug i da smo ispražnjeni od smisla. Kao prazno tijelo dragog K. Čini mi se tako davan. Evoluirati, izdići se iz sebe, ustati iz bunara kod bake na selu, popeti se po njegovim okrutnim stijenkama, izići iz tunela na slobodu. Da, to je bila moja prva pobjeda. Ninina prva sloboda. Ne znaš što je sloboda dok je ne izgubiš.

Pokušala je odložiti rukopis na stol pored kauča, ali učinila je to nespretno, prevrnuvši šalicu kave koja je crnom ljepljivom tekućinom natopila papire i prolila se po podu.

– U kurac! – besana noć u izmaglici uzela je danak.

Počistila je nered i krenula u ured. Najviše da vidi njega. Ne zna još što će mu reći, možda ništa, možda će ga samo pozdraviti i proći pored njega, a možda će se i zaustaviti, reći nešto lijepo, pozvati ga na film i večeru. Nije ga bilo u uredu. Možda je na pauzi. „Ma kurac je na pauzi, ubio se jučer od alkohola sigurno, poševio neku klinku i uzeo slobodan dan. A onda će se probuditi i poševiti je još jednom.“ Znala je koliko voli mamurni jutarnji seks, tad je raspoložen za svakakve ludosti. „Švalerčina obična.“

– Sla, pa gdje si ti, zvao sam te nekoliko puta sinoć, ali mi se nisi javila – upitao ju je Igor čim je ušla u ured.

– Šta te kurac boli di sam? I ne zovi me Sla.

– Ma daj, dušo, pa nemoj tako. Što si odmah tako nervozna? – odvratio je Igor iz kojeg se iskuhalo i ono malo početne drčnosti.

– Ko još govori „dušo“? I šta pričaš ko provincijalni profesor hrvatskog?

– Ajde, ajde – sad se već razmazivao po podu. Odmjerila ga je i pomislila kako mrzi takve likove, beskičmenjake koji kroz život kroče sitnim mazohističkim koracima. – Jesi počela čitati onaj rukopis? Zvao sam te radi toga. Šta ti se čini?

„Šta. Pederčino bez karaktera.“ – Čini mi se – rekla je samo i krenula prema svojoj prostoriji.

Sjela je u svoj stolac, pogledala kroz prozor u daljinu. Imala je osjećaj da će joj glava eksplodirati. Mobitel je zavibrirao. SMS. slade bejb,javili mi iz ureda da si me trazila.ne mogu vjerovat,mora da si pobrkala pilseve jutros.nema me par dana,poslalo me u varazdin na neku konferenciju,al kad se vratim druzimo se.kej?

* * *

Nina, nina, cura fina. Možda bih i bila da nisam imala Nju. Čudno je kako se stvari u životu poslože. Jedan tren ližeš sladoled, bereš tratinčice i trčkaraš po livadi s najboljom prijateljicom, a drugi hvataš zrak stiješnjena u golemoj preši koja ti malo po malo izbija utrobu kroz svilenu kožu. Ostat ćeš na kraju samo mrlja, bez povijesti i budućnosti, cvenosmeđi ostatak ideje boljeg sutra. I to sve zbog Nje.

Bit će prekrasan sunčan dan. Baka će ujutro uplesti sunce u tvoje pletenice, a njene suhe, tople ruke mirisat će na pečeni kruh. Imat ćeš najdražu bijelu haljinicu i djetinju bezbrižnost u osmijehu. Bit ćeš slobodna. Onda ćete zajedno ti i tvoja prijateljica raditi vijence od cvijeća, valjati se u dubokoj travi, iako je baka uvijek govorila da se čuvaš krpelja jer ako ti dođe na glavu popit će ti mozak pa ćeš postati biljka. Ali što fali biljkama, mislit ćeš, hrana im stiže na cjevčicu, kupaju se slobodne na kiši i služe kao drago sletište za sve te prekrasne životinjice. Ničega te neće biti strah. Osim dubokog bunara.

Ali nećeš mu moći odoljeti. Da je iza sedam gora i sedam mora, iza sedam vrata i sedam brava, došla bi do njega. Pipnula bi njegovu hladnu kamenost, čvrknula metalni luk, navirila se u njegovu utrobu. Mračnu. Duboku. Smijehom bi odagnavala strah zajedno sa svojom prijateljicom, bacala kamenčiće unutra brojeći koliko im treba do dna i kad će se čuti pljus. Zamišljala vlažne stijenke te crne rupe, i samoću njenog kraja. Trnula bi od straha i uzbuđenja svaki put kad bi se navirila koji centimetar više u tu privlačnu jezu, kao što ćeš se potpuno skameniti kad ti se učini da čuješ nešto s njenog dna. Jecaju dolje nikako nije mjesto, znat ćeš to dok se budeš navirivala unutra još samo centimetar, još samo milimetar. Dok Njen stisak ne popusti. Naglo. Namjerno. To nikako nije moglo biti slučajno. Pustila te. Tvoja najbolja prijateljica. Da postaneš jecaj.

Stresla se od nelagode. Ta joj je priča bila odnekud poznata. Je li čitala negdje o djevojčici Nini koja je upala u bunar? Ne može se sjetiti. Glava ju je nesnosno boljela. Počela je nervozno vrtjeti po rukopisu. Preskakivala je odlomke i tražila nove ključeve. Osim, činilo joj se, precizno pobrojana dvadeset dva ubojstva i praznog dvadeset trećeg poglavlja ništa drugo nije uspjela naći. Ljutila se, rukopis joj je na neki način ulazio pod kožu, iako joj nije bilo jasno zašto. Bilo je u njemu previše priče, previše velikih gesta, a kada priče nije bilo, nije bilo ni onih začina koje je u literaturi toliko voljela. Teško da se moglo govoriti o suptilnosti u minucioznim fiziološkim manifestacijama prilikom najrazličitijih ubojstava koje je protagonistica činila. Naturalistički opisi kao da su dolazili s umornog, samozadovoljnog dekadentnog zapada koji tek malom dozom cinizma liječi svoju izopačenost. „Pa da“, mislila je, „samo nam još fali serijski ubojica. To još nismo imali. Čudno zapravo kako još nitko nije nakačio na sebe svoje ili tatine kalašnjikove, kašikare i ostale ratne trofeje pa krenuo da pokaže u obližnjoj školi kako se zvoni za kraj nastave. A i naše Tower centre zasad ruši samo recesija. Ali sve će se to promijeniti“, razmišljala je, „nema teoretske šanse da smo dali da nas jebu a da ćemo ostati nevini. Pitanje je samo vremena kad ćemo to shvatiti.“

* * *

dragi s. (vidis kako znam bit dobra) doci ces kod mene veceras u osam, donijeti bocu vina, a ako budes dobar mozda cu ti nesto i skuhati, napisala je u poruci. Odgovor je stigao odmah: ne vjerujem : )

Osmijehnula se. Prvi put u nekoliko dana, činilo joj se. Nesanica je postajala nepodnošljiva, ali sve je više razmišljala o njoj kao posljedici, a ne uzroku. Nije bila zadovoljna svojim životom, sobom, ljudima koji je okružuju. Nešto je nedostajalo, a najviše od svega plašilo ju je da je to što joj nedostaje zapravo u njoj, a ne oko nje. Samo kako to pronaći, nije znala.

„Šiško je opet točan“, pomislila je te večeri kad je u osam čula zvono na vratima. Pustila ga je u stan obećavši samoj sebi da će biti dobra. Najbolja.

Smijali su se. Igrali. Gotovo je potpuno pao njen cinični oklop dok ga je gledala kako se polupijan muči s otvaranjem nove boce vina. Bila bi mu se tada skutrila u krilu da si je mogla dopustiti da bude samo malo slabija. Ali nije to mogla učiniti. To bi ipak bilo previše. Smijeh je i tako odzvanjao tim odjednom tako udobnim brlogom i kao da su ga stvari upijale da ga pohrane za kasnije. Bilo je to dovoljno. Mislila je da dugo nije bila tako bezbrižna. Vino. Poljupci. Zagrljaj. Smijeh. Mir i san.

Probudio ju je šum televizora. Kiseo okus u ustima. Bila je gola. Nije joj se to sviđalo. Ali s druge strane, spavala je, konačno.

– Hej bejb, budna si!

– Nisam – rekla je nervozno.

– Preslatka si dok spavaš, lice ti se opusti kao da nisi zadnja rospija na ovom svijetu, usta ti se malo otvore i slinica ti curne na jastuk. I hrčeš sitno ko neki mali hrčak, znaš?! – rekao je počevši je škakljati.

– Ajme Šiško, daj me nemoj ovako rano jutro navlačiti. Puuuusti me!

– Šta rano jutro, evo počinje Dnevnik u podne. Muči, najavljivali su prije nekakvo ubojstvo.

– Ti nisi normalan. Otkud ti energija – rekla je zabivši glavu dublje u jastuk, praveći se da se ljuti.

– Zagreb je šokiran nakon pronalaska leša u centru grada. Sinoć oko 23 sata policija je po dojavi stanara zgrade u Tuškanovoj ulici izašla na teren te utvrdila da je u dvorištu zgrade zakopan leš muškarca. U policijskom izvješću kaže se samo da je pronađen leš muškarca u srednjim godinama u dvorištu zgrade u Tuškanovoj ulici na kućnom broju tri, ali neslužbeno doznajemo da je riječ o Christianu de Montiniju Pukšiću, konceptualnom umjetniku koji je proglašen nestalim prije šest mjeseci. Podsjetimo, De Montini Pukšić nestao je netom nakon postavljanja nove izložbe, koja je nakon toga postala zagrebački i hrvatski hit, a o instalaciji Uterus izvještavali su i brojni svjetski mediji – govorio je glas s televizije, koji je nakon toga u njenoj glavi postao samo čudno, daleko mumljanje. Srce joj je ubrzano počelo tući, ruke su joj se počele znojiti, a jezu je osjetila i u nožnim prstima.

– Odlazi iz kuće – promuklo je rekla.

– Šta govoriš? Jel viš ti ovo, a? Da je to De Montini, čovječe, u centru Zagreba. Pa ko ga je uspio tamo zakopat?

– Rekla sam ti da pokupiš stvari i odeš iz kuće! – rekla je glasnije.

– Molim?!

– Čuo si me.

– Ti mene sad tjeraš iz kuće? Jesam ja poludio ili ti nisi normalna?

Nije odgovorila.

– Ti si luda. Idi u kurac – rekao je, na brzinu se obukao i zalupio vratima.

Brzo je ustala i uzela rukopis. Okrenula je prvo poglavlje. Nije bio lagan. Draga moja mrcina. Dragi moj K. K kao Kvatrić. Tamo će ti biti dobro. „Isuse bože.“ Okrenula je drugo poglavlje. Sjećala se dok ga je čitala da je i u njemu bilo uputa. Sada je već bila gotovo uvjerena da su to upute. „Pa da, evo ga, i u drugom poglavlju. Ovaj je na Gvozdu, majko mila, ispod platoa.“

Obukla se i užurbano krenula na Gvozd. Tramvaj je bio neobično glasan, „ona djevojka ima tako jarke žnirance, zašto joj je lijeva cipela manja od desne?, tko kupi ovo smeće na ulicama?, zašto je ovdje usred dana?, lišće bi trebalo pokupiti, a i kakve su ovo trule grane uz cestu“, pitala se.

Na Gvozdu nije bilo nikog. Došla je do platoa s donje strane, baš kako je Nina opisala u knjizi, i potražila grm koji je rastao u obliku srca. I doista, jedan je grm imao krošnjicu kao srce. Kleknula je na pod i počela kopati rukama. Zemlja je bila vlažna, ljepila joj se za prste tako da joj se činilo da je nikada neće moći oprati. Ali kopala je i dalje. Znoj joj je kapnuo niz čelo kad je naišla na nešto. Crna vreća. Zaplakala je.

– Ovo je previše za mene – rekla je u slušalicu telefona.

– Molim? Izvolite?

– Ovdje je mrtav čovjek. A možda ih ima i još.

– Smirite se gospođo. Gdje se nalazite?

– Smirena sam. Krležin Gvozd, plato ispod kuće. Leš zakopan u crnoj vreći. Tu sam – rekla je i isključila mobitel. Sjela je na zemlju i ridala.

Policija je došla brzo. Imali su puno pitanja za nju. Otkopali su leš. Odveli su je u stanicu i još je ispitivali. Nije se bunila. Zanimalo ih je kako se našla na Gvozdu. Po treći put im je rekla. Pa dala im je rukopis, neka čitaju. Dobili smo taj rukopis nedavno u našoj maloj izdavačkoj kući. Anonimno je poslan, ne znamo tko je autor. Ne, nije nam se nitko javio. Zašto me toliko držite? Ne, neću odlaziti iz grada.

* * *

– Sla, jesi dobro? – pitao je zabrinuto Igor.

– Jesam, šta hoćeš?

– Pa čovječe – osokolio se – jesi li ti svjesna kakvu mi bombu imamo? Pa možda imamo knjigu serijskog ubojice! I to još žene! Čovječe! Pa znaš što to znači za nas! Ovo će svi htjeti. Svi će kupiti ovu knjigu! Ovo su ti prava i na film, ovo ti je čudo! A rukopis je naš, naš i samo naš! Jesi čula što su danas govorili po medijima? Evo svi su se raspisali o dekadentnom zapadu koji je na žalost došao i kod nas u punoj svojoj raskoši. Dežulović, Jergović, Ivkošić… svi živi pišu o tome, i lijevi i desni i gornji i donji. Hit, Sla, hit imamo! Sla, čuješ li me?

Odložila je mobitel na stol i gledala ga kao čudnu životinjicu koja se promuklo glasa. „Ma možeš ti, životinjice draga, pričati što hoćeš, ali ja jednostavno ne razumijem tvoj životinjski jezik. Nisam ti ja dr. Doolittle, znaš“, tepala je u sebi mobitelu. Životinjica kao da ju je čula, pa se počela i gibati po stolu. Dolazni poziv. Šiško. End call + Answer.

– Ej.

– Ej.

– Čuo sam sve. Bila si na murji. Neću te davit, oćeš da dođem?

– Dođi.

Nije prošlo ni petnaest minuta već je bio na vratima. Bilo joj je drago. Htjela mu je puno toga reći, htjela mu se ispričati, htjela je s njim pogledati film, htjela je s njim razgovarati.

– Ej. Evo donio sam nam film. 23, čuo sam da je dobar. Ne moramo ništa drugo. Odmori se, zaslužila si – nasmijao se dok je ulazio.

U tišini je stavio film u DVD-player. Nisu pričali. Bila je mirna. Osjećala se sigurno. Kapci su joj bili tako teški. Samo će ih malo odmoriti, samo će malo zatvoriti oči, možda će i zaspati, s njim može zaspati, on je smiruje, samo da mu to još smogne snage reći. Sad će samo malo odmoriti.

Livada je zelena. Nestvarno zelena. Dvije djevojčice trče. Jedna je u bijeloj haljinici. Druga je odmah iza nje. Obje nose vijence od cvijeća oko glave. Onda je oblak. Zahladi kad su blizu. Kamen je hladan. Ruzinavo željezo je grubo. Jecaj je težak. Bijela haljinica se penje na bunar. „Nemoj, Nina!“ viče druga djevojčica. Bijela haljinica ne sluša, penje se i govori: „Ali ti ćeš me držati.“ Druga djevojčica je čvrsto drži za tanke gležnjeve. I onda pusti. Ne zna zašto je to učinila. Plače.

– Aaaa!

– Šta je maco?

– Pusti me! Pusti meeeee! – vikala je skačući iz kreveta.

– Heej, ma šta je bilo? – zbunjeno se uspravio na kauču dok je ona panično grabila telefon i u suzama trčala prema kupaonici.

Zaključala se i pustila vodu. Nazvala poznati broj.

– Mama – govorila je kroz suze – što sam to napravila? Gdje je Nina? Tko je Nina? Ja sam je ubila, jelda? Bunar. Ja sam je pustila, sve mi se vratilo.

Majka nije rekla ništa. Samo je zajecala.

– Reci nešto, mama. Reci mi!

Majka je plakala.

– Mama, moraš mi reći. Šta se tamo desilo? Ja sam je pustila, jelda sam je ja pustila?

– Dijete drago – govorila je majka tiho kroz suze – nema Nine. Ti si Nina. Drago dijete. Izmislila si je.

Onog dana kad si upala u bunar. Došla si kući. Milo dijete. Rekla si, čudesno mirna: „Nina je upala u bunar“. I zašutjela. Dvije godine nisi riječi prozborila. Bili smo tako zabrinuti. Dva dana te nije bilo, svugdje smo te tražili, policija je pretražila svaki kutak sela, šumu. Ti si upala u bunar, ali si čudom božjim uspjela iz njega izaći. Nikad nismo shvatili kako, ali nije nas bilo briga. I nikad kasnije nismo pričali o tome. Kad si prvi put nakon dvije godine progovorila, bila sam najsretnija majka na svijetu. Neću to nikada zaboraviti. Rekla si: „Mama, Nina je sada na nekom boljem mjestu, jel tako?“ Doktori su nam objasnili da si prebacila traumu na taj izmišljeni lik, i da je to dobro. Da i mi igramo tu igru i da na tvoja eventualna pitanja o Nini odgovaramo neodređeno. Da je Nina dobro, da je sve u redu s njom, da je sretna. Kasnije si je prestala spominjati. Dušo moja!

Slušalica joj je ispala iz ruke. Lice joj se nekontrolirano počelo trzati, suze teći. Onda se naglo smirila. Ustala je, otvorila vrata i krenula prema dnevnom boravku. Sjela je za kompjutor i upalila ga.

– Maco, šta ti je? – upitao ju je zabrinuto.

Ona ga je pogledala, otvorila prvu ladicu stola, uzela škare i zabila mu ih u vrat. Čudila se kojom su lakoćom prošle kroz kožu. Gotovo i nije bilo zvuka. Bio je smiješan, s tim škarama u vratu i rukama koje mlatarajući pokušavaju spriječiti šikljanje krvi. Oči su mu se razrogačile.

– Šiško moj. Šištiš, znaš? – rekla je blago. Pao je pored nje na pod držeći se za vrat. Ona je otvorila Wordov dokument i na vrh stavila 23. Sve je konačno bilo na svojem mjestu.