Valjalo bi me zamisliti sretnim | Davor Mandić

DINOGE

Oduvijek je Dino znao da nešto nije u redu s njegovim nogama. Dok su druga djeca veselo otkrivala svijet onkraj nažuljanih koljena od puzanja, Dino je na svaki majčin pokušaj da ga uspravi odgovarao plačem toliko strašnim da bi papigica Jovanka od jeze pala u nesvijest. Ako bi majka ponekad i uspjela osoviti svog jedinca na noge a da zvuci iz pakla ne proparaju zrak, mališan bi se samo strovalio na pod, kao da umjesto nogu ima šampite. Tako je Dinine noge nazivao njegov otac, po vlastitu priznanju nekoć perspektivan nogometaš kojeg je od velike karijere spriječilo samo nenadano rođenje sina. Pa još k tome trapavog.

„Kako ću tog malog naučit na balun, vrazi ga odnili“, pomislio je otac jednom dok je gledao kako mu sin opet pada kao pokošen nakon akcije koja bi, mislio je, zadivila i Neila Armstronga.

Sve su njegovi roditelji pokušali, pridržavali ga ispod sitnih pazuha unatoč upozorenjima da to ne rade, puštali ga samog, vezivali mu stare gumene potplate oko koljena da se ne može klizati dok puže, ali baš ništa nije pomoglo; mali je njihove pokušaje samo sve kreativnije odbijao.

Na kraju nije preostalo drugo nego da se ode kod doktora. Možda nešto nije fizi…, fiziloški u redu s njim. Neka to stručnjak pogleda, pa daj bože kaže da se radi o jednostavnoj operaciji nakon koje će Dino veselo trčkarati kao što bi to trebala sva djeca njegovih godina. „Barem ona koja imaju noge“, pomislio bi otac sjetivši se malog Antinog koji se rodio s dva batrljka. „A i to je možda bolje nego da ih ima, a nema“, jednom mu se bilo učinilo, ali odmah se prekorio, pogledao gore i zahvalio na svemu. „Ma bit će sve u redu.“

I bilo je. Barem je tako doktor rekao.

– Noge su u funkciji – kratko je podigao pogled s nekakvih spisa na stolu. Otac i majka okrenuli su se jedno prema drugome, zbunjeni ali sretni. I puni pitanja.

– A šta ne hoda ako je sve u redu š njin? – upitao je otac.

– Ne znam.

Majka se vrpoljila u stolcu.

– Kako mislite u funkciji? Ka, sve je kako bi tribalo bit?

– Da – rekao je doktor prevrćući spise. Zatim je teško uzdahnuo i umorno položio dlan na čelo. – Gledajte, provjerili smo živčani sustav, sve je u redu, provjerili smo motoriku, i tu je sve u redu, napravili smo pretrage urina, stolice, kao što znate, i tu je sve u redu. Ima nerazvijene mišiće butina. Ali to je zato što ne hoda – doktor je digao glavu a majci se učinilo da je u njegovu pogledu bilo i prijekora.

– Ali šta da radimo, doktore? Sve smo pokušali, pomažemo mu, puštamo ga, dižemo ga kada padne… Vi govorite da je sve u redu s njin, ali on ne hoda!

– Ne znam što bih vam rekao, gospođo. Probavajte i dalje – doktor je ponovo zabio glavu u spise i to je bio kraj razgovora.

A bog zna da su pokušavali. Nakon posjeta doktoru roditelji su s još većom odlučnošću prionuli poslu. Pa doktor je rekao da je sve u redu, dakle mi moramo potegnuti, mislili su. I prevarili se. Mali je jednostavno odlučio puzati. Kroz vrtić, kroz osnovnu školu, kroz srednju, činilo se i kroz život. I nikoga na svijetu nije boljelo više nego oca kad je saznao da mu sina po gradu  zovu Dinoge. Njegov sin, koji je trebao biti najbolji nogometaš na ovoj strani svijeta, puzi kao kakva prebijena mačka, ljudima uvijek do koljena, tamo gdje ga je sam Nečastivi poslao. Za suze povrijeđena oca nije bilo lijeka.

Dino je sve to vrijeme vježbao strpljivost. Od početnog plača upao je u ravnodušnost, pa bi na roditeljsku upornost odgovarao sve većom rezignacijom. Dotle je to došlo da bi na opetovane roditeljske pokušaje da ga osove na noge odgovarao sve praznijim i tupljim pogledom u daljinu. Magla je obuzimala njegov vidokrug i u malo čemu je nalazio sreću. Zapravo se činilo da je sreća za njega bila toliko apstraktan pojam da su čak i osmijesi na njegovu licu majku podsjećali na iskežene grimase dresiranih majmuna koje su trebale predstavljati veseli smijeh.

No u to vrijeme počela se u njemu pomaljati jedna strašna misao. Puzala je njegovim sinapsama jednako kao što je on puzao ulicama svoga grada, polako ali sigurno do odredišta.

– Dinoge! Dinoge! – skandirala je skupina djece dok je Dino vukao svoja poderana koljena asfaltnom ulicom prema kraju grada. Nije ni primijetio da je za sobom ostavljao krvave tragove, ali njegov odsutan pogled cijeli je dan sezao dalje nego inače, pa je zaboravio staviti štitnike.

Djeca su nanjušila krv pa su se uskoro potpuno predala obijesti. Prvo su formirala pokretni krug oko njega, proučavajući ga kao životinju u zoološkom vrtu. Ozbiljnih izraza lica, trebala su samo prvi poticaj. Jedno se dijete sagnulo i pokupilo kamenčić s ulice. Nakon kraćeg oklijevanja, bacilo ga je u pravcu Dinine glave i pogodilo ga posred čela. Dino nije ni trepnuo. Uskoro su i ostala djeca posezala za svime što su našla na ulici i u obližnjim kantama za smeće, pa je prema Dini letjela i prazna limenka kole, polomljene naočale, prljava mokra krpa i gotovo cijeli topli sendvič s majonezom, kečapom, zelenom salatom, kukuruzom i kapulom.

Dino je i dalje puzao. Kečap mu se slijevao niz obraz pa je izgledalo kao da krvari i iz glave. Djeci je sve to postalo dosadno pa su nakon šuta u guzicu uz jedno promrmljano „šupak“, najhrabrijeg od njih, uskoro potpuno izgubila interes za tog redikula krvavih koljena i tupog pogleda.

Topli ljetni vjetar milovao je Dinino lice dok se uspinjao uličicama prema obližnjem brdu. Sad su mu već i dlanovi krvarili, iako su mu bili debeli poput potplata. Iscrpljen, stigao je do ogromnog kamenog križa i odlučio malo predahnuti u njegovu podnožju. „Eli, Eli, lama azavtani“, prošlo mu je mislima, ali onda je pomislio da mu patetika ne pristaje. „Treba raditi, treba to izgurati do kraja.“ Provjerio je u džepu hlača je li mu mobitel na mjestu i kad se uvjerio da jest, krenuo je dalje.

Nije znao koliko je vremena prošlo kad je stigao na odredište. Činilo mu se kao vječnost. Krv pomiješana sa znojem natapala je njegovu odjeću. „Fale još samo suze“, pomislio je, a kut usana razvukao mu se u kez. Uspravio se, popravio odjeću i zagladio mokru kosu na čelu. Izvadio je mobitel iz hlača, pogledao na sat i shvatio da je vrijeme.

Pruga je izgledala kao dvije ogromne zmije koje se lijeno odmaraju na suncu. Stoje i ne idu nikamo, ali njihovi krajevi koji se i ne naslućuju mirišu na obećanje. Dino je sjeo na zemlju i položio svoje noge na leđa jedne od zmija, tik ispod koljena. Zmija se nije pomakla, nije ga ugrizla, prihvatila je njegove potkoljenice kao nešto najnormalnije na svijetu. Dino je legao i zatvorio oči. Ubrzo je začuo vlak. „Točno na vrijeme,“ pomislio je, „nema više Dinoge.“

Vlak je preko Dininih nogu prešao kao da su čačkalice. Vlakovođa nije na vrijeme primijetio krvavo-znojnog čovjeka koji leži na pruzi, što si nije mogao oprostiti jer je prije samo sedam dana imao sličnog samoubojicu pa mu sad na vratu vise psiholozi i preispituju je li sposoban za rad. „Kako ne bi bio, posao je posao, a budale su budale“, mislio je, pitajući se koliko će ga nakon ovog tek tlačiti.

Zadnje što je Dino čuo bila je nesnosna škripa kočnica i sirena koja ga je podsjećala na tužno trubljenje slona.

U sobi je bilo tiho. Čuo se samo aparat koji je mjerio puls mladiću bez dvije potkoljenice. Majka i otac sjedili su svaki na jednoj strani kreveta i zabrinuto pogledavali čas jedno prema drugome, čas prema jedinom sinu. Doktor je rekao da je s njim sve u redu, da je stanje stabilno i da bi se svaki čas mogao probuditi. Majka je pružila znojni dlan prema ocu, a on ga je zaštitnički uhvatio i jedva primjetno zasuzio ne mogavši svrnuti pogled sa zamotanih batrljaka svoga sina, iz kojih je po zavojima probijala krv.

– Mama, tata… – rekao je Dino otvorivši umorne oči.

– Sine! – povikali su uglas. Nisu znali ni sami što bi, sreća se miješala s olakšanjem i tugom, imali su puno pitanja za njega, ali nisu znali kako da ih postave. Treba li ih uopće postavljati, pitali su se. I kako sad dalje, nije im bilo jasno.

– Mama, tata… – glas mu je sada bio sigurniji. – Mama, tata, bit ću brži od Oscara Pistoriusa – rekao je, a majka nije mogla ne zaplakati vidjevši prvi put osmijeh na licu svoga sina.