Valjalo bi me zamisliti sretnim | Davor Mandić
2.342,63
Ne čitam. Ne smijem. Kad se zavjese razgrnu, iza potrošenih metafora i naučenih fraza, tamo gdje boje nemaju imena, strahovi su tupo, ritmično odzvanjanje nepravilnosti u utrobi. Tamo sve može biti bijelo, i kućice mogu biti od marmelade, ali nervozni tik u noktu napravi koloniju gljivica, fungus fungi, i onda mi treba bolnica. Ali kako ću u bolnicu, pa ostaviti ovdje sve ove toaletne daske koje valja dizati nogom, pepeljare po stanu koje će se odmetnuti, razmještati po svom nahođenju, svakako po nekim drugačijim pravilima? Tko će gasiti svjetlo točno u 2.00?
Zato ne čitam. Ili ne čitam puno. Znam točno kad će se stranice oboružati, našiljiti nokte, početi ih umakati u tintu i bjesomučno šarati po mojim prsima. Predosjećam. Želudac mi se malo zgrči, kao da sam nešto trulo pojeo prije točno dvanaest sati, pa sad četa opasnih pleše haku, kao novozelandski ragbijaši.
Nije prošla sekunda od te slike ofarbanih facijalnih grčeva, još nisu pravo ni zaplesali, kad me prene zvono na ulaznim vratima. Zakašljalo je, kako i inače znaju kašljati devedesetogodišnji starci čudnog mirisa koji u sebi pokušavaju sačuvati nakupine kostiju, mesa i crijeva od kiše, hladnoće i tuđih pogleda na jutarnje facijalne grčeve. Nikako opasne kao u novozelandskih ragbijaša, više smiješne u svojoj ranjivosti i samoći.
Otvorim vrata, nisam očekivao goste, ne znam ni sam zašto ali stanem u gard, kao da očekujem napad. Lijevom rukom dvaput napravim šaku, onako kako sam vidio na Fight Channelu da treba. Ali na vratima nije bilo nikog. Šaka je bila uzalud i ponos što sam obranio devedesetogodišnje zidove koji čuvaju moje kosti, meso i crijeva od kiše, hladnoće i tuđih pogleda došao je prerano.
Gotovo razočaran, ali sretan zbog hrabrosti koju sam pokazao otvorivši vrata, primijetim da se ipak nešto promijenilo. Nije to bio poremećaj energije, ne vjerujem ja u ta sranja, nešto je opipljivo napalo moje zidove. Bjesomučno počnem otvarati sve ladice u stanu, odmicati namještaj, čak i tepih zarolam da vidim nije li se to nešto uvuklo ispod pa sad potiho prijeti. Ali ništa. Nigdje neprijatelja.
I opet zvono. Ovo nije dobro.
Vratim se do ulaznih vrata i otključam ih. Trenutak-dva ponovno sam namještao šaku, sad nisam čak ni pogledao u nju koliko sam bio siguran da više nije bezopasni dlan nego oružje spremno da obrani moj integritet, i naglo otvorim vrata.
„Dobar dan!“ veselo kaže metar devedeset visok račun za struju.
„Dobar dan“, odgovorim smrknut.
„Zvonio sam prije, ali nitko se nije javio.“
„Kako nije, pa otvorio sam vrata, ali nije bilo nikog.“
„Nemojte se odmah ljutiti, ja samo radim svoj posao“, na trenutak nestane smiješak s lica računa, ali odmah potom se vrati i namjesti tako da se činilo da se više neće maknuti: „Ja sam Obračun!“
Lice ti se muči dok se smije, pomislim.
„Ovako, u proteklih šest mjeseci platili ste dvije tisuće tristo četrdeset dva zarez šezdeset tri kune premalo. Izračunali smo da vam se potrošnja uvećala za tristo šezdeset pet posto. Ha, po jedan posto za svaki dan u godini! Ha-ha-ha, po jedan posto za svaki dan u godini… Da… Eto, dakle, dužni ste platiti još, evo da pogledam ovdje, točno dvije tisuće tristo četrdeset dva zarez šezdeset tri kune“, kaže Obračun i uspravi se.
„Ma kako dvijetisućeikoliko?! Otkud sad to?! Pa nisam električna centrala!“
„Ispričavam se, ali električna centrala proizvodi struju, a vi ste je potrošili, i to dvije tisuće tristo četrdeset…“
„Dosta više s tih dvijetisućetristočetrdeset!“
„I dva zarez šezdeset tri, molim lijepo.“
„Gledajte, gospodine Obračun, to je nemoguće, ništa se pod milim bogom ovdje nije mijenjalo u odnosu na prošlu godinu kad sam plaćao iste rate struje kao i ove godine. Ovo mora biti neka greška“, kažem pomirljivo.
„Vidite, gospodine, mi smo registrirali povećanje potrošnje, i tu nema greške. Žao mi je, ali morat ćete platiti. Brojke su neumoljive.“
„Ma kad vam kažem da se ništa nije mijenjalo, nemam novih termo-peći, nisam punio baterije za električni auto koji nemam, nisam radio palačinke na električnom kuhalu dvadeset četiri sata dnevno tristo šezdeset pet dana u godini!“
„Gospodine, nema potrebe za vikanjem, ja bih vam preporučio plaćanje računa putem interneta u budućnosti, jer tako ćete biti u stanju kontrolirati potrošnju svaki mjesec.“
„Ali kako da plaćam račune putem interneta kad mi jebeni Telekom nije u stanju već četiri godine uvesti internet! U centru grada u dvadeset prvom stoljeću!“
„Nema potrebe za psovanjem, gospodine. Uostalom, mogli biste očitavati brojilo pa mjesečno s očitanjem dolaziti u poslovnicu i platiti koliko ste potrošili.“
„Pa nije to moj posao! Za što vas plaćam ako ne zato?! Zašto se sve na ovom svijetu plaća po potrošenom, samo se jebena struja plaća u tim prokletim ratama?! Pa što vi radite onda?!!“
„Stvarno ne vidim razloga za… Gdje ćete?“
„Samo trenutak“, kažem mirno i uđem u stan.
Oči Obračuna se razrogače kad se vratim, i opet nestane smiješak s njegova lica: „Gospodine, doista nema potrebe za tim, ovime ništa nećete riješiti, ako ne budem ja, bit će moj kolega“, Obračun se pravi da mu je svejedno, ali ipak ustukne dva koraka.
„Mislite da me to puno briga“, kažem dok prskam Obračun benzinom za upaljač. U drugoj ruci mi je upaljeni zipo.
Obračun se nespretno okrene očito želeći pobjeći, zaljulja se na vjetru nepripremljen za takve manevre i nespretno padne pred dvorišnom kapijom.
Plamen u trenutku bukne, Obračun nije stigao reći više ni riječ i uskoro od njega ostane samo nešto gareži, koju vjetar, spretan kakav već jest, raznese po cijelom dvorištu.
Nešto je drukčije u ovoj kući, pomislim uzimajući knjigu. Dok čitam, ulazeći u teror slova koja mi se sad čine najbolji prijatelji, po zidovima se neke sjene počnu grupirati. Izbijaju mi u perifernom vidu, ali ih pokušavam ignorirati. Ako ih ne budem gledao, nestat će, mislim. Čitam i čitam, ali ne mogu se pravo koncentrirati, slovnim teroristima otupjele su oštrice, a i nokti kao da su im iščupani. Nisam izdržao, podignem pogled, a po trošnoj utrobi devedesetogodišnjeg starca, postrojeni kao u kakvoj najboljoj maršalskoj gardi, svi do jednog nalik, stoje 2.342,63.
