Valjalo bi me zamisliti sretnim | Davor Mandić

BURNING BUSH

 

– Endrit! Fatmir! Ardit! Henri! Mirjeta! Edona! Lule! Ajmo, di ste?! – zaderao se nervozno Gjon, a onda umirio glas: – Zamira, molim te dušo, jesmo spremni više, zakasnit ćemo.

Zamira je polako okrenula glavu prema njemu i uputila mu pogled u kojem je uspio razaznati umor, rezigniranost i još nešto, nije znao što, ali nije mu laskalo.

Kao i uvijek, odustao je od nasilnog provođenja svoje volje i krenuo pomalo uvrijeđeno ali ponosno prema ulaznim vratima.

– Bit ću u autu – rekao je više za sebe.

Vani je bila topla kasnoproljetna nedjelja i Gjon je odjednom pomislio da će sve biti u redu, da je možda došlo vrijeme promjena i da nema nikakvog razloga za brigu. Polaganim korakom krenuo je betonskim putem oko kuće do kombija zviždučući neku melodiju kojoj nije znao porijeklo i šutirajući kamenčiće s puta u travu.

Iako je kombi bio u hladu pod strehom, unutra je bilo prilično toplo. Otvorio je prozore i počeo računati. Treba im petnaest minuta do grada, jer sad više vjerojatno neće biti nikog na cesti, a onda im treba još barem petnaest minuta do trga, tko zna gdje su zatvorili cestu i gdje će moći parkirati.

Dok je tako razmišljao, obitelj se, čudio se, uspjela izbendati iz kuće, Gjon ih je vidio kako marširaju putem, Ardit naravno po travi, u onim glomaznim tenisicama. „Bože kako tom djetetu rastu stopala“, pomislio je Gjon i otvorio Zamiri prednja vrata.

– Ajmo, ajmo, brže malo, kao da idete na tjedan dana, toliko vam treba da se spremite.

– Pa ne dolazi nam svaki dan predsjednik Amerike u posjet, moramo biti čisti i mirisni i u najboljem izdanju – rekao je Endrit, za kojeg je Gjon smatrao da je razvio priličnu zajedljivost otkako ide u gimnaziju u Tirani. Ali Gjon se tješio da je to cijena obrazovanja.

Na cesti nije bilo gotovo nikoga, kako je i očekivao, i doista su za petnaest minuta stigli do grada. Ali tu su počeli problemi. Sve su ceste bile zatvorene prema centru, nije se moglo ni do tržnice, pa je Gjon odlučio ostaviti auto na parkiralištu Rent a Cara, dvjestotinjak metara od table s nazivom grada. Nadao se da mu danas neće raditi probleme zbog toga.

– Pazi ove budale, okitili grad američkim zastavama ko da je Dan nezavisnosti u Washingtonu a ne ozonska rupa u Fushëu – rekao je Endrit.

– Ljudi samo pokazuju počast, ne moraš odmah biti tako zločest – odvratio je Gjon pogledavši prijekorno prema Zamiri, koja je samo mirno sjedila i gledala preda se.

Kad je parkirao kombi, izišao je i pogledao oko sebe. „Možda je Endrit imao pravo, možda su stvarno pretjerali“, pomislio je. Gdje god bi se okrenuo vidio je američke zastave, po parkiranim autima i kućama, a s ogromnog plakata na konstrukciji pored Rent a Cara smiješilo se veliko lice Georgea W. Busha.

 

* * *

U gradu je bilo neviđeno ludilo. Gjon nije vidio takvu gužvu otkako su on i njegove kolege štrajkali u cementari zbog niskih plaća i loših uvjeta rada, samo tada su transparenti bili nabacani zbrda-zdola, a sada izgledaju kao da ih je sve ista ruka radila. A tek zastave! Stotine malih papirnatih američkih zastava u divljem gibanju, kao da će svaki čas cijela ulica poletjeti u nebo.

– Evo ga! Evo ga! – povikao je netko u rulji.

– Djeco, nemojte se udaljavati, držimo se zajedno – rekao je Gjon i odmah primijetio da su oko njega i Zamire samo Edona, Henri i mala Lule, koju je Zamira držala za ruku. Malo je čvršće primio suprugu za nadlakticu i opet pomislio da će sve biti u redu.

Predsjednik Bush bio je tu. Evo ni pedeset metara od njega. Da se malo više potrudio mogao ga je i dotaknuti, pružiti ruku najmoćnijem čovjeku na svijetu. On, Gjon, otac sedmero djece, obični poslovođa u silosu cementare, koji je odavna već trebao biti na boljem položaju, ali ga je uvijek nekako pretekao onaj niži, lošiji, dosadniji valjda, što li. Mislio je da nije tako u Americi, tamo ako si dobar, napreduješ, a ako si loš, propadaš. „Jednostavno. A tako bi trebalo biti i ovdje, po čemu su oni zaslužili manje?“ pitao se Gjon, ali ga je guranje rulje prenulo iz razmišljanja pa je pogledao oko sebe da vidi je li mu obitelj još uvijek na okupu.

– Digni Lule da vidi – rekao je Zamiri – a ti Edona dođi da te tata stavi na ramena kao nekad. Evo vidiš, ovo ti je predsjednik… uf što si teška… Amerike, najveće države na svijetu, tisuću Albanija bi u nju stalo. A vidi ga, normalan čovjek, kao ti i ja.

Gledali su tako neko vrijeme tu priliku svijetle puti okruženu tjelohraniteljima kako se razdragano grli s mnoštvom, činilo se kao da im nešto govori, ljubi se i grli s njima, a onda je, jednako kao što je i došao, odjednom nestao u utrobi velikog crnog auta, koji je ubrzo u koloni s još nekoliko velikih crnih auta odjurio niz ulicu.

– Idemo do kombija, ostali će doći tamo – rekao je Zamiri, spustio Edonu, zaštitnički je uhvatio za vrat, gurnuo naprijed i polako se počeo probijati kroz rulju koja je još uvijek uglavnom stajala kličući: „Bush! Bush! Bush!“

Kod kombija su dugo čekali da se svi okupe, ali Ardit nikako da se pojavi.

– Gdje je, sunce mu njegovo? Uvijek neki problemi s njim – pitao je Endrita.

– Nemam pojma, bili smo zajedno, a onda je nestao.  Ma ko ga šljivi, idemo, pa zna doći kući, ima već, koliko, dvanaest godina.

Gjon je neko vrijeme razmišljao, a onda šutke otvorio vozačka vrata i sjeo unutra. Svi su ga pratili i uskoro su krenuli kući.

 

 

Bilo je već vrijeme večere i svi su bili oko stola kad se Ardit vratio kući. Iako se pokušao ušuljati unutra i vjerojatno neprimjetno popeti u sobu, Gjon ga je nanjušio.

– Gdje si ti dosad?

– Pa nisam, ovaj, ne znam, sreo sam… – prtljao je nešto Ardit.

– Marš gore u sobu da te ne vidim, danas nema večere za tebe! – rekao je, ali odmah pomislio da mu to baš i nije neka kazna, tko zna gdje je bio i što je radio, to su opasne godine kad se klincima svašta mota po glavi. „I među nogama“, sjetio se.

 

*  * *

Gjon je otvorio oči minutu prije nego što je budilica zazvonila. I odmah ga je preplavio nevjerojatan osjećaj topline. Nije se mogao sjetiti kad se zadnji put tako dobro osjećao, možda onomad kod Škeljzena kad se prvi put napio votke s red bullom. „Dobar je ovaj krevet, ručno izrađeni madrac očito je bio prava stvar“, pomislio je i riješio tajnu svog dobrog jutarnjeg raspoloženja. Razdragano je kucnuo na vrata Zamirine sobe, iako je slutio da je ona već odavno budna i da sprema doručak.

A dolje, začudo, nije bilo uobičajene nervoze, vrata kupaonice otvarala su se i zatvarala u pravilnim razmacima, bez neke posebne vike i treske, kao da postoji plan i program koji odjednom svi poštuju. „Nevjerojatno“, pomislio je Gjon, i odmah primijetio da je i Zamira vesela dok maže margarin na dvadeset osmu krišku istostiranog kruha. Čak je i Endrit bio cvrkutav, iako ga je čekao zadnji tjedan škole u Tirani. „Nevjerojatno“, pomislio je Gjon još jednom.

– Gdje je onaj Ardit, mamu mu poljubim – razdragano je rekao Gjon kimajući glavom i pogledavajući šeretski prema Zamiri.

– Ne znam, bit će još spava.

– Ma idem mu ja uši izvuć malo – rekao je smiješeći se.

U sobi u kojoj je Ardit spavao s Endritom bilo je posve mračno. Gjon se spotaknuo o Arditove ogromne tenisice i krenuo prema prozoru odmaknuti zavjesu.

– Ajmo Ardit, ustajanje! – zaderao se u trenutku kad je u sobu pustio hladan tuš vanjske svjetlosti.

– Goni se u pičku materinu! – podviknuo je Ardit i ostavio Gjona potpuno šokiranog. Poluotvorenih usta Gjon se okretao oko sebe, stavio ruku u džep pa je izvadio, počeo raspremati Arditov krevet, a onda odjednom stao.

– Što si rekao?

– Oprosti, tata, stvarno nisam to mislio, ne znam šta mi je bilo, jako sam umoran, oprosti, oprosti… – ponavljao je Ardit pokajničkog izraza lica, i krenuo raspremati krevet, što inače nikad nije radio. Gjon se malo umirio, ali i dalje je bio prilično potresen, ovo je ipak bio prvi put da ga je njegovo rođeno dijete opsovalo. Pa još tako!

– Dobro, dobro, sine, ajde dođi na doručak, moraš u školu. I gdje si to jučer bio da si tako umoran?

– Ma nigdje, sreo sam… vidio…

– Dobro, dobro, ajde samo dođi dolje, znaš da moramo krenuti do sedam i pol, da vas sve odbacim u školu prije posla – rekao je još uvijek potreseni Gjon i zakoračio prema vratima, ali se i opet spotaknuo o Arditove tenisice.

– Pa kolike su to… – zamumljao je jedva održavši ravnotežu. A onda je iz njih nešto ispalo. Sagnuo se pokupiti tu svjetlucavu stvar, ali Ardit se odjednom stvorio ispod njegovih nogu i zgrabio je.

– Što je to? Pokaži mi, odmah! – Gjon se uspravio i isprsio.

– Nisam… to sam… – Ardit nije uspio izustiti više, duboko pognute glave.

Uzevši predmet u ruku, Gjon je primijetio da je to sat, ne osobito skup, činilo mu se, ali pravi muški sat. On je znao da takav sat nije kupio Arditu, ne, on je bio siguran da mu ga nije kupio. Pa odakle mu onda?! Polako ga je okrenuo, a na poleđini je nešto pisalo: „T… o…“, polako je sricao u sebi: „M… šta je ovo, a-ha, y… D… e… a… r… e… s… t… F… r… o… m… L… a… u… r… a… To My Dearest From Laura. Kakva Laura?“

– Sine, otkud ti ovaj sat?

– Ma nisam… to sam…

– Prestani petljat i odmah mi reci otkud ti ovaj sat!

– Skinuo sam ga Bušeu s ruke.

Gjon je imao osjećaj da mu se neka nevidljiva hladna ruka uspela po kičmi i da joj još samo malo fali da mu se zarije kroz meso i stisne mu srce tako da pukne kao truli paradajz. Polako se spustio po stepenicama u blagovaonicu i djeci poručio da će danas autobusom u školu.

– Endrite, otprati ih pa i ti onda polako za Tiranu… – rekao je umorno.

– Dobro, tajko, nema frke. Ajmo đeco! – viknuo je veselo Endrit. – Ajde da vam pokažem kako se zaustavlja autobus!

Zamira je zabrinuto pogledala prema Gjonu, i dalje hraneći Lule nekom kašom, ali on je kao u transu, s teškim izrazom lica ponovno krenuo gore po stepenicama. Nikako nije mogao shvatiti zašto je to Ardit učinio. Nisu oni bogati, zna on dobro, ali djeca nikad nisu oskudijevala. Uostalom planirao mu je kupiti sat baš za ovaj rođendan, i to sat s igricom, onaj veliki plastični, koji je vidio i na rukama druge djece. Gdje je to pogriješio i što sad da radi, pitao se nesretni Gjon.

– Tata, nisam htio, ali bio sam tamo… i ruka mi je samo… poletjela. Žao mi je, nisam htio… – govorio je Ardit u suzama silazeći niz stepenice, što je smekšalo Gjona, kojemu se učinilo da ona hladna ruka oko srca malo popušta i da će na kraju, možda, ipak sve biti u redu.

– Dobro, dobro – rekao je pustivši jednu jedva primjetnu suzu i privio sina na prsa. – Dobro, dobro, ajde spremi se i brzo dolje da ne zakasniš na autobus, ostali su već tamo.

 

* * *

Gjon se toga dana na poslu nikako nije mogao koncentrirati, stalno je mislio na sat predsjednika Amerike koji leži u ladici njegovog noćnog ormarića. „To My Dearest From Laura“, ponavljao je posvetu kao mantru i zamišljao gospođu Lauru kako daje ceduljicu s posvetom pripadniku tajne službe i kako on onda sav važan odlazi izvršiti zadatak. „Pa nije mala stvar to da ti Prva dama povjeri tako važan zadatak“, mislio je Gjon pitajući se je li bilo kakvih problema, možda su graveru drhtale ruke kad je radio posvetu, možda je sat pao na pod kad ga je pokušao uzeti drugi pripadnik tajne službe koji je želio biti taj koji će ga predati Prvoj dami. „Tko zna što je sve tamo bilo“, razmišljao je Gjon stalno pogledavajući na svoj bijedni sat, čekajući kraj radnog vremena i odlazak kući. Satu.

Nestrpljivo je otvorio ulazna vrata i jedva ih zatvorivši jurnuo prema svojoj sobi, u prolazu cmoknuo Zamiru koja je hranila Lule nekom kašom. „Pa to dijete jede samo kašu“, pomislio je, i za sobom zatvorio vrata sobe. Sjeo je na rub kreveta, pokušavši smiriti disanje, i otvorio ladicu. Tu je. Oprezno je uzeo sat u ruke, koje su mu se jedva primjetno počele znojiti. Prelazio je prstima po posveti, gledao rupice na remenu pitajući se u kojoj je bila iglica kad je sat bio Predsjedniku na ruci.  „Mora da je na ovoj“, pomislio je kad je vidio proširenu jednu rupicu i pomalo napuknutu površinu remena na tom mjestu. „Tko zna gdje bi bio na mojoj ruci…“

Skinuo je svoj sat i polako prislonio Predsjednikov sat na ruku. Provukao je rupičasti dio remena kroz alku na drugom kraju i sat mu je legao na ruku kao saliven. „Na istoj rupici“, pomislio je, nasmiješio se i legao na krevet.

Oči je otvorio usred noći, činilo mu se. Probudio ga je škripavi zvuk pred vratima sobe, neko čudno tapkanje. Vrata su se polako otvorila i Gjonu se učinilo da je to Zamira.

– Zamiro, jesi to ti? – upitao je tiho.

– A ko bi bio, nesrećo – odgovorila je još tiše. – Pa ti si u robi?

– Ma da, baš me neki umor… – nije stigao dovršiti, a Zamira je već bila na njemu, polako ga razodijevajući.

– Draga, šta…

– Šuti, Gjon, šuti – stavila mu je prst na usta i zatim ga poljubila sočno, dok je on još uvijek imao širom otvorene oči pitajući se kad su zadnji put vodili ljubav.

„Sve će biti u redu“, pomislio je, i među nogama osjetio bolno nabreknuće.

 

* * *

Zamire nije bilo u krevetu pored Gjona kad se probudio sljedećeg jutra. Na trenutak je pomislio da je možda sanjao njen kasnonoćni posjet, ali onda je osjetio skoreni dio jastučnice pod licem i smiješak mu je zaigrao u kutu usana. Naravno da nije svršio u nju, s tom ženom se nikad ne zna, plodnija je od… „Ma nema ništa plodnije od nje“, počešao se po glavi i pomislio na njihovo sedmero djece koju su uspjeli sakupiti u posljednjih osamnaest godina.

Sat mu je bio na ruci. Sad mu se već činilo da je tu oduvijek, da je postao neodvojivi dio njega i da se nikada od njega neće rastati. Uplašila ga je ta misao koje se nije mogao otarasiti dok se spremao djecu odvesti u školu i sebe na posao.

Za doručkom je bilo tiho, onaj jučerašnji entuzijazam i sreća kao da su splasnuli. Svi su izgledali umorni, a i Zamira je izgledala izmoždenije nego inače dok je margarinom mazala dvadeset osmu krišku kruha. „Što je svima?“ pitao se Gjon. „Ma svima ću im kupiti ručno izrađene madrace, ja se osjećam bolje nego ikad“, mislio je i bio sretan što je riješio problem.

Ni na poslu stvari nisu išle kako treba. Gjonu se činilo da se ljudi ne trude dovoljno, da zabušavaju, i da to bez obzira na sve nije u redu. Dobro, nisu savršeni uvjeti, radili su za male plaće, ali ako se sami ne potrude više, kako će naprijed, planirao im je održati mali govor na prvoj pauzi, podijeliti sa svojim radnicima i neke, mislio je, odlične ideje o unapređenju posla za opći boljitak.

– Kad strani gazde uvide da radimo, da imamo ideje, ali i da ih znamo provesti u djelo, više će nam vjerovati. Neće se prema nama ponašati kao prema budalama i neznalicama. Povećat ćemo produktivnost, a s time će doći i veće plaće – entuzijastično je govorio ispred nekolicine radnika u silosu.

– Ne seri – rekao je Idriz.

– Molim? – upitao je u nevjerici.

Idriz se samo okrenuo, pljunuo na pod, zagrizao jabuku te laganim korakom krenuo prema obližnjem silosu. Gjonu je krv navrla u glavu, dlanovi su mu počeli bridjeti, osjećao je srce kako mu lupa u jagodicama prstiju a koljena podrhtavaju. Stisnuo je šake i ugrizao usnu, misleći da će uspjeti iskontrolirati bijes prema podređenom radniku. Ali onda je pukao. Sve kao da se usporilo, utišalo, pomislio je da je zvuk lupanja njegova srca jedini zvuk u svemiru, potmulo bubnjanje koje najavljuje erupciju ugaslog vulkana. I skočio je. Iznenadio je i samog sebe brzinom kojom se našao na Idrizovim leđima, rušeći ga na pod i nekontrolirano udarajući po glavi, ramenima, leđima… Mrak. Samo je u jednom trenutku osjetio da ga neka sila vuče dalje, snažno, i prepustio se, smirio. Uskoro se vratila slika, ležao je na leđima, a radnici koji su ga držali za ruke i noge kao da su mu nešto pokušavali reći. Podsjećali su ga na ribe. Ribe na suhom koje hvataju zrak.

Kući nije rekao ni riječ o događajima na poslu. I dalje je bio pun energije, nije ga pokolebalo nerazumijevanje kolega. „Svi su oni budale“, lako ih je stavio na zasluženo mjesto i okrenuo se problemima u kući. „Toliko toga treba napraviti“, mislio je, i okupivši obitelj krenuo sa zadacima.

– Fatmire i Ardite, spužve i krpe u ruke i na auto. Oću da se blista kad završite s njim, u podrumu vam je sve što vam treba. Endrite, vrijeme je da konačno popraviš onu slomljenu nogu od tvog kreveta. I dalje mi nije jasno kako si je uspio slomiti, ali me ni ne zanima. To ima da popraviš danas. A vi cure…, ne znam, Zamira, sigurno imaš posla za njih po kući. Ja ću srediti podrum. Zakrcali smo ga stvarima i vrijeme je da se to počisti. Šta bi bilo da dođe tornado, ne bi se imali kamo skloniti. A nakon svega možemo na sladoled. Ili nešto – govorio je Gjon razdragano.

Sladoled ili nešto nije upalilo. Djeca su mu, jedno po jedno, nakon obavljenih zadaća spremno odgovarala nepodmitljivim „ne“ na svako njegovo inzistiranje da se obiteljski druže, jer se nikad ne druže, evo naporno su svi radili pa su zaslužili i da se odmore. Ali sutra je škola, umorni su, i tako dalje, i tako dalje redala su se opravdanja koja Gjonu nisu bila draga.

Konačno je odustao i povukao se u osamu svoje sobe, upalio kompjutor i počeo tražiti: „George Bush. Sat. Albanija.“ „Nevjerojatno! Pa oni lažu!“ vikao je u sebi hodajući u krug po sobi. „Šta je ovo? Zašto ovako lažu?“ pitao se pogledavajući sat na svojoj ruci, gladeći ga i brišući. Još jednom je počeo čitati članak na koji je naišao: „Američkom predsjedniku Georgeu Bushu sat nije ukraden s ruke, kako su to u prvi mah prenijeli mediji, dok je bio u posjetu gradiću Fushë-Krujë u Albaniji. On je sam skinuo i spremio svoj sat, rekla je glasnogovornica Bijele kuće. Podsjetimo, predsjednik Bush je u Fushë-Krujë pozdravljao okupljene i u jednom trenutku više nije bilo ručnog sata na njegovoj ruci. Isprva se činilo da mu je sat skinut s ruke, ali kasnije se ispostavilo da ga je sam predsjednik skinuo i stavio u džep hlača.“ U članku se dalje spominju i snimke i video koje donose novinske agencije, ali internetska veza je bila toliko slaba i stalno je pucala da ih Gjon nikako nije uspijevao vidjeti. „Zašto bi to učinili, zašto bi tako lagali?“ pitao se pomalo ustrašeno Gjon. Nikako mu to nije bilo jasno i legao je u krevet nemiran i zaplašen, ponavljajući: „Zašto? Zašto?…“

 

 

Jutro je bilo još gore nakon groznog sna koji je usnio, u kojem je dugo pecao zlatnu ribicu i konačno, presretan, počeo je izvlačiti u čamac, da bi se u trenu ispostavilo da nije ribica, nego da je sat. Nijemi, hladni sat, posve gluh na njegove želje i vapaje.

Nije se pošteno ni razbudio, još pod dojmom večeri i sna, kad mu je Zamira uletjela u sobu:

– Majka je umrla. Idem kući da pomognem ocu oko svega – tiho je prozborila i nestala zatvorivši vrata.

Ništa neće biti u redu, pomislio je Gjon nakon dugo vremena.

 

* * *

– Mama! Tata je poludio! Trči po kući i viče, razbija, uzeo je pijuk od susjeda i sad razbija beton kod ulaza! – vikala je Mirjeta u telefonsku slušalicu.

– Smiri se, dušo, tata je malo nervozan, izgleda da ima problema na poslu, znaš da nije išao već nekoliko dana. Sigurno nije ništa strašno – smirivala ju je Zamira.

– Mama, kad ti kažem, potpuno je poludio. Stalno nešto mumlja sebi u bradu, spominje neki sat, pa sklapa ruke i gleda prema nebu a sad s tim pijukom razbija beton na ulazu. Mama, on nije normalan! – uzbuđeno je i dalje govorila Mirjeta.

– Dobro, dolazim. Samo da djedu podgrijem ručak i stižem – rekla je Zamira i spustila slušalicu. I doista, kad je došla pred kuću imala je što vidjeti: raskopan betonski prilaz, komade betona razbacane po dvorištu i Gjona do koljena u rupi kako lopatom izbacuje zemlju.

– Šta to radiš? – upitala ga je sad već i ona uplašena.

– Moram… iskopati… ovu… rupu – govorio je Gjon isprekidano između zamahivanja lopatom.

– Kako misliš iskopati rupu? Zašto, Gjone? – drhtavim glasom pitala je i dalje Zamira.

– Zlato. Ne razumiješ. Nitko ne razumije – rekao je i zašutio Gjon.

Zamira je ušla u kuću, u kojoj je bio potpuni nered, i našla preplašenu djecu u dnevnoj sobi. Ardit je gledao u pod.

– Jel stari poludio? – upitao je Endrit, i ne čekajući odgovor nastavio: – Naravno da je. Ovo normalni ljudi ne rade. A ako i rade, onda znaju objasniti zašto. Ovaj samo trabunja o nekom satu i zlatu, koje će doći i koje će nas spasiti. Puko je.

– Nemoj tako, samo mu je teško, razgovarat ću još s njim. Ajde pospremite malo ovaj nered u kući. Ajde – pomirljivo je govorila Zamira.

Noć je već počela padati, a Gjon je još uvijek kopao rupu u dvorištu. Tek bi tu i tamo stao da uzme daha, popije vode ili pojede sendvič koji mu je Zamira pripremila.

– Gjone, ajd kući, prestani s ovom ludorijom – prekriženih ruku i suznih očiju stajala je Zamira iznad sad već ogromne jame u njihovu dvorištu.

– Moram… još… – samo je izustio Gjon.

– Ma što to moraš, jadni Gjone? Plašiš nas sve, reci mi!

– Ništa ti ne razumiješ – prezirno joj je odgovorio Gjon.

Zamira je zadigla kućnu haljinu i krenula prema rupi, ušla u nju i došla Gjonu iza leđa.

– Gjone, nemoj, djeca su uplašena, dođi kući da razgovaramo.

– Kakav razgovor! Nema razgovora! Ništa vama nije jasno! – vikao je Gjon i naglo se okrenuvši gurnuo Zamiru tako da je pala na pod. U zamahu joj je lopatom razrezao obraz. Na trenutak je zastao, ali odmah potom se okrenuo i mumljajući nastavio kopati. Zamira je plakala i otirala krv s lica, ležeći u vlažnoj zemlji.

– Vodim djecu kod oca – rekla je kroz suze, ustala i ušla u kuću.

 

* * *

– Ništa vama nije jasno.

– Žrtve su potrebne za napredak.

– Ne znate vi ništa.

– Ovo je samo početak – tiho je šaputao Gjon.

– Ne znate vi ništa.

– Ali znat ćete, reći će se i vama jednom, bit će vam svima jasno.

– Treba raditi.

– Treba raditi i doći će nagrada – govorio je tiho, sve umornije zabijajući lopatu u zemlju.

– Još malo.

– I tu smo.

– Onda će vam svima biti jasno – zadnjim snagama Gjon je pokušao još jednom zabiti lopatu u zemlju, ali zateturao je i pao. Još je taman toliko bio svjestan da je osjetio lagano podrhtavanje tla. Smiješak mu je zatitrao na umornom licu.

– Evo ga.

Nešto je potmulo bubnjalo u utrobi zemlje, Gjon je ležao na leđima na vlažnoj zemlji i osjećao kako mu mjesečina miluje lice.

– Evo ga.

– Zlato.

– Crno.

– Sveobuhvatno.

 

 

Zadnje čega se Gjon sjećao bilo je uzdizanje prema nebu, topla i mokra, silovita okupanost. „Konačno, sve će biti u redu.“