Valjalo bi me zamisliti sretnim | Davor Mandić

ČAJANKA

Zavukao je prste pod topao i vlažan pazuh i prinio ih nosu. Namrštio se: prsti su smrdjeli po znoju. Nije mu bilo jasno otkud sad to, kad nije prošlo ni nekoliko minuta otkako se otuširao. Zahvalio je sreći na tatinom ormariću dok ga je otvarao i vadio iz njega zeleni roll-on reskog mirisa. Skinuo je s oblog vrška dvije crne, debele dlake i obilato namazao pazuhe. Bojao se da će stari skužiti da mu je dirao stvari pa je ponjušio stick nadajući se da njegov smrad nije ostao na njemu i pažljivo ga vratio na isto mjesto. Nije se više točno mogao sjetiti je li natpis bio naprijed ili malo iskosa, pa mu je na tren opet probio znoj.

Kad je ušao u sobu, osjetio je poznatu promjenu među nogama. Opet mu se digao. Više nije bio siguran je li to bilo od trenja golih nogu ili od pomisli na Marininu guzu u uskim, rozim trapericama otprije neki dan. Morao je nešto učiniti. Zaključao je sobu, skinuo frotirni ogrtač i sjeo na krevet. Zatvorio je oči i uhvatio se za već potpuno uspravnu kitu.

Marina je kod kuće, mama je upravo zove na doručak. „Nisam gladna!“ viče iz zaključane sobe. Leži na krevetu, potrbuške, lista knjigu. Na ušima su joj slušalice. Počne se meškoljiti, kao da se trlja o krevet, a guza joj se diže i spušta. Na sebi ima kućnu trenirku i usku majicu kratkih rukava. Vruće joj je pa skida trenirku i ostaje u malim bijelim gaćicama. Spušta glavu na krevet, zatvara oči i ruka joj… Ne, ne, Marina je u razredu. Sjedi u predzadnjoj klupi desno. Mijačika govori o nekoj gustoći stanovništva i paralelama, svi zapisuju. On je iza nje. Otkopčava hlače i vadi nabreklu kitu. Marina se okreće i ugleda je. Tiho se ustaje sa stolca i spuzne na pod, ispod Denisovog stola. Hvata njegov kurac i počne ga drkati. Gore-dole, gore-dole, gore-dole… „Da ga stavim u usta?“ upita ga tiho.

Prozirnobijela tekućina hvatala je jutarnje zrake sunca između Denisovih nogu. Kita se nije nešto jako spustila, ali bar je napetost u glavi bila manja. Uzeo je prljavu čarapu i njome obrisao spermu s poda. Valjalo se obući, valjalo je jesti, valjalo je krenuti na tu školsku zabavu. Čajanku, kako su je zvali. Njegov razred dobio je termin ove subote, i nikog drugog neće biti u školi. Nije znao zašto je to tako, ali nije mu bilo osobito krivo. Bit će tamo Marina, to je jedino bilo važno.

Ispred škole graja, čekala se razrednica s ključevima. Marko, Davor i Klarić naguravali su se pored zatvorenog kioska. Ne, izgledalo je da tuku nekog. Denis je potrčao i ugledao Orhana na podu i njih trojicu kako ga mlate.

– Pustite ga! – viknuo je i odgurno ih od mršavog Roma koji je ostao ležati.

– Ali smrdi – rekao je Davor, na što je Denis pobjesnio i uhvatio ga snažno za ovratnik košulje rekavši mu da udari njega ako se usudi. Naravno da neće. Samo će ga gledati uplašeno i začuđeno još nekoliko trenutaka, a onda, kad ga ovaj pusti, otrčati do ulaza u školu koju je učiteljica upravo otvorila.

Denis je pružio ruku. Orhan ju je spremno uhvatio.

– Hvala – rekao mu je spuštenog pogleda.

„Baš je velika ova soba zapravo“, pomislio je Denis kad je ušao u prostoriju koja je preko godine bila njihov razred. Stolovi su bili posloženi uza zid, stolaca nije bilo, a na ploči je velikim crvenim slovima pisalo „Živio 7. d!“. Posvuda je bilo nekakvih šarenih papirnatih kuglica, kao da je netko godinama skupljao ostatke iz bušilice za papir i onda to prosuo posvuda po razredu. Na stolovima je bila gomila plastičnih čaša, razne grickalice i sokovi. Denis nije vidio čaj pa mu nije bilo jasno zašto se ova zabava zvala čajanka. „I gdje je Marina?“ zapitao se. Zvone ga je upitno pogledao i Denis je tada shvatio da je to rekao naglas.

– A šta te briga di je Marina? Da joj ne bi malo dirkao gaćice? – nasmijao se Zvone i cijela ekipa je prasnula u smijeh.

Denis bi ga najradije ošamario, ali znao je da bi to bilo glupo. I potpuno pogrešno. Ne samo zato što si je sam kriv za ovu sramotu, nego i zato što ne smije pokazati da ga Zvone može povrijediti. Iako je Denis bio siguran da je jači od njega, Zvoneta su ostali dečki zbog nečega prilično cijenili i bila bi dovoljna samo jedna greška pa da izgubi teško stečenu poziciju u najboljem društvu u razredu. Zato je Denis samo šutio i čekao da prođe.

Smijeh je konačno zamro – Denisu se činilo nakon cijele vječnosti – pa su se dečki počeli osvrtati po razredu. Svi su se namjestili kod ulaza, u nekoliko važnosnih grupica, samo su cure bile preko puta, uz drugi red klupa, čaša, sokova i grickalica. Denis je pogledom ponovno potražio Marinu, kao da je postojala šansa da se cijelo vrijeme negdje skrivala. Ali i dalje je nije bilo.

A onda su se vrata otvorila i na njima se ukazala ona. Protrnuo je: bila je nestvarno lijepa. Zaletjela se preko razreda i ne pogledavši dečke koji su buljili za njom i skočila Maji u zagrljalj. Curama kao da je samo ona nedostajala: krenuo je smijeh, poljevanje sokovima, povlačenje odjeće. Dečki su i dalje stajali i točili kolu, ali činilo se da je razgovor zamro. Denis je primijetio da gotovo svi pogledavaju preko, ali prave se da ih ne zanima što se tamo zbiva. Svi osim Orhana. On je sjedio na jednom od stolova u samom kutu razreda i otvoreno gledao prema curama. Onda se ustao i uputio na njihovu stranu. Denis se začudio kad je iz džepa izvadio CD i stavio ga u miniliniju koju je donijela razrednica, a još mu je čudnije bilo kad je dugim koracima došao do sredine razreda i tamo stao raširenih nogu. Kao Ronaldo prije pucanja.

– Ha, ha, ha, je ovaj normalan?! – rekao je Zvone, na što su se dečki počeli glasno smijati.

Denis je već čuo ovu pjesmu, znao je da ju je čuo negdje, ali nije znao tko ju je pjevao. Ali Orhan je očito znao, a kad je krenuo njihati kukovima, dečki su se počeli savijati od smijeha.

– Isuse, ovaj stvarno nije normalan – kroz suze je vikao Zvone.

Orhan je krenuo dva koraka lijevo, pa dva desno, vrtio glavom i masnom kosom, dizao ruke. Ritam se ubrzavao, a on se okretao, dizao koljena i bio sve brži. Kuglice papirića letjele su na sve strane, dečki su se i dalje smijali, ali polako je prestajao interes za tog klauna. I dok je Denis govorio Zvonetu o novom auspuhu, koji je dodao barem pet kilometara na sat njegovom skuteru, Zvonetov začuđeni pogled na drugu stranu natjerao ga je da se okrene.

Imao je što vidjeti na sredini prostorije: Marina je pokušavala kopirati Orhanove pokrete. Kad ju je Orhan primijetio, zastao je i počeo joj pokazivati korake. To kao da je bio poziv ostalim curama, koje su se ubrzo našle iza njegovih leđa gibajući se u njegovom ritmu. Denis se sjetio otkud je znao za tu pjesmu; baš je nedavno vidio videospot snimljen u nekakvoj praznoj prostoriji s gomilom šarenih papirnatih kuglica prosutih posvuda po podu.

Kad je pjesma išla četvrti put, Marina je savladala korake i sad se već prilično sigurno gibala iza Orhana, da bi se on najednom okrenuo i uzeo ju za ruke. Ona je prihvatila poziv i njih su dvoje plesali ispred nasmijane ženske gomile. Denis je fiksirao Orhanovu nogu između Marininih butina i ruku koja je s njenog struka lagano kliznula niže. Osjetio je neugodnu vlagu pod pazusima. Netko je pojačao muziku, a Orhan je počeo iz džepova bacati papirnate kuglice. Uskoro se činilo kao da pada šareni snijeg.

– Te još zanima di je Marina i di su joj gaćice? – upitao je glasno Zvone, ali onda je shvatio da Denisa više nema.

„Jebem ti mater smrdljivu cigansku“, ponavljao je u sebi Denis na putu kući.