Valjalo bi me zamisliti sretnim | Davor Mandić

ISTJECANJE. PUT

Čovjek je ušao u tamnu utrobu zgrade. Popeo se na prvi kat u redakciju, prošao hodnikom do čajne kuhinje i natočio si veliku šalicu crne kave. Nakon što je vratio džezvu na improvizirani štednjak u kutu prostorije, uzeo je kavu i krenuo do svog radnog stola. Razbacane papire, otvorene i prazne kuverte, spajalice rasute po stolu, jednim je potezom ruke odgurnuo u stranu i napravio si mjesta za novi početak dana. Nije prošlo puno vremena i telefon je zazvonio.

– Da? – nervozno je rekao u slušalicu.

– Gospodin Milohnić? – s druge strane žice progovorio je hrapavi muški glas.

– Da.

– Gospodin Milohnić, moram vam pohvaliti jučerašnji tekst, mislim da je bilo potrebno mnogo hrabrosti za to. To što ste napisali o toj bagri je za svaku pohvalu. Sigurno ćete imati problema zbog toga.

– Da, hvala – nezainteresirano je odvratio.

– Mislim da zbog ljudi kao što ste vi još uvijek ima nade za ovu zemlju, za ove mlade ljude koji pokušava ju doći do svog kruha ovdje, a ne u inozemstvu – muškarčev glas je zadrhtao.

– Da, hvala. Čujte, gospodine, žao mi je, ali imam drugu liniju, moram se javiti.

– Ma, svakako, gospodine Milohnić, nisam vam htio smetati, samo sam vam to htio reći. Doviđenja!

Čovjek je nekoliko trenutaka ostao sa slušalicom u ruci iz koje je dolazio jednoličan zvuk prekinute veze i zamišljeno zurio kroz prozor. Ljutito ju je zatim spustio natrag i promrsio nešto kao „jebemumater“.

* * *

Čudne su sjene ovih zidova. Padaju nekako ukoso, iscrtavaju oblike kojih prije nije bilo. Ili ih uopće nema. Hodanje se čini teško, disanje još teže, tko je vidio ispravan odabir riječi? Publika u areni traži svoje. Misli da joj pripada. Kaos isprepletenih cijevi ni najmanje je ne zanima. Ako njima struji zrak, dobro je, ali neće se buniti ni ako ih ispunjava plin. Robovi s jedne i druge strane, zaboravljena obećanja, iznevjerene oporuke, sve je to skriveno iza usana, u caklini davno otupjelih zuba iz kojih samo ponekad curne otrov. Lijeka nema, žilama teku cijevi, teče otrov, teče plin, artritični zglobovi nisu u stanju graditi kuću, ni zaklon od vjetra, vatre, kiše i vode. Zato su zidovi krivi. A ako su zidovi krivi, onda ni sjene ne mogu biti prave.

* * *

Čovjek je ustao, pokupio smotuljak nekoliko dnevnih novina koje su bile na njegovom stolu i izišao iz redakcije. Na hodniku u prolazu ženski mu je glas dobacio: – Kamo ćeš, lijenčino? Pa nisi još ni došao, a već ideš! E moj Željko, da je meni tako radit.

Osvrnuo se i na ulazu u fotoslužbu ugledao Anu, fotoreporterku, jednu od onih koji sve vide i sve znaju. U njenom glasu nije bilo zlobe, pa joj se Željko u prolazu osmijehnuo i neodređeno je pozdravio. Činilo mu se da je bila malo zaljubljena u njega pa je osjećao krivnju za onaj usputni seks otprije mjesec dana, na stolu u mračnoj komori.

Izlazak na ulicu bio je obećavajući. Dan je bio lijep; sunčan i miran. Šetnja gradom činila se kao idealno rješenje.

Željko se trudio promotriti grad u kojem živi već trideset godina nekim drugim očima; pogledati iza fasada pored kojih je toliko puta prošao. Ali koliko god se trudio, nije mogao vidjeti dalje od golih zidova, asfalta, pročelja uvijek istih kuća u koje su ulazili uvijek isti ljudi. Nije mogao reći da ga je to posebno rastužilo, ali ispunilo ga je nekim osjećajem praznine koji si nije znao objasniti.

„Pet lakih komada“ – ugledao je natpis na plakatu pribadačama pričvršćenom za pano u staklenom izlogu gradskog kina. „Five Easy Pieces (1970.)“ – pisalo je manjim slovima ispod toga. Na papiriću najvjerojatnije istrgnutom iz bilježnice netko je dječjim rukopisom napisao: „Jack Nikolson u novoj ulozi“. Čitao je bio Željko o tom filmu, ali nije se mogao sjetiti o čemu je riječ. Produživši dalje pomislio je da bi možda mogao večeras otići u kino pogledati taj film. Nije primijetio da prelazi cestu, pa ga je prenuo glasan zvuk automobilske sirene i jaka škripa kočnica. Visoko je podignuo ruku prema velikom žutom autu koji se zaustavio tik do njegovih nogu.

* * *

Kažu da se ne radi o sreći. Karte su podijeljene. Ruke su otvorene. Ponekad podignute. Ili je to stol za kojim sjedimo i ulažemo, predajući se neizvjesnosti kao djeca sladoledu. A slatka je ta neizvjesnost: hladna, a ipak grije pothlađeno srce. Postaviš si pitanje: je li važnije ono gdje sam bio ili kamo idem? Bijeg je uvijek bio dobro rješenje, čak i ako vučeš teške okove oko noge. Poslužit će i ona negdje, nikad ne znaš u kakvoj ćeš šumi završiti, bez osnovnih životnih namirnica. Ali sve je to najmanje bitno, cilj nikad nije bio cilj, cilj je put, a putova ima koliko i ciljeva. Omeđeni su početnom i završnom točkom, ispunjeni hladnom kremom u koju bi najradije zario svoje oštećene zube, pa neka se cijeli svijet izgubi u kolu koje nikad neće stati.

* * *

Željko je visoko podignuo ruku prema velikom žutom autu koji mu je išao ususret. Auto se zaustavio i Željko je ušao unutra.

– Downtown – rekao je vozaču.

– Where in downtown?

– Just drive, we’ll see when we get there.

* * *

Buđenje. Spavanje.

* * *

Na ulici je bilo bučno. Avenijom se širio miris ispušnih plinova i užurbanih ljudi. Posvuda su bile svjetleće reklame i panoi. Iako je žurio, Željko se trudio promotriti grad u kojem živi već trideset godina nekim drugim očima; pogledati iza reklama pored kojih je toliko puta prošao. Ali koliko god se trudio, nije mogao vidjeti dalje od agresivnih panoa, asfalta, pročelja uvijek istih kuća, u koje su ulazili uvijek isti ljudi. Nije mogao reći da ga je to posebno rastužilo, ali ispunilo ga je nekim osjećajem praznine koji si nije znao objasniti.

„Five Easy Pieces (1970.) – 30 years“ pisalo je na velikom natpisu iznad kina. Željku se film učinio poznat, kao da ga je već gledao, ali nije se mogao sjetiti radnje. Sada nije imao previše vremena razmišljati o tome, danas je malo okasnio s vraćanjem taksija u depo, a ostao je dužan vlasniku. Smjena nije bila dobra, nije uspio odvesti ni jednu turu prema aerodromu pa je krstario gradom u potrazi za podignutim rukama. Nije ih bilo previše.

Dobro je, neće puno zakasniti, šef možda neće ni primijetiti. Uostalom pokrit će ga Jorge ako baš bude trebalo. Stići će on sve, navikao je stizati. Na poslu neće puno razmišljati o obiteljima kojima će donositi njihove dragocjene vikend-ručkove: pečene piliće ili svinjska rebra, pržene krumpiriće i salatu. Odradit će smjenu, izaći vani na zrak i stati uz obalu East Rivera. Pažljivo će prebrojati napojnice.

* * *

Putovanje ludom radovanje. Odeš, dođeš. Znaš da nećeš otići, a nećeš ni doći. Ostat ćeš negdje između, čučati na granicama među stvarima i promatrati velikim očima. Sve je toliko novo da je istisnulo staro, gurnulo ga u podrum sa starom slikom, kaputom koji nemaš srca baciti, igračkom koja te podsjeća na djetinjstvo koje nikad nisi imao, jer ga je živjelo neko drugo dijete koje nikad nisi bio ti. Zalogaj je to koji ćeš teško prožvakati tim krnjim zubima i širom otvorenih očiju. Valjat će sakriti zube, skupiti oči, zatvoriti gubicu i gledati svoja posla. Nogu pred nogu. Potjera će već prestati, umorit će se kao artritični zglobovi, kao sjene stabala na rijeci koja hrli u smiraj dana, kada osjećaš da nešto nepovratno iz tebe istječe. Je li to dobro ili loše, još uvijek ne znaš.