Čovječica | Sonja Manojlović

VRIJEME JELA

Ulicom hrane proći, druge mi nema
Osim okom, danas neću probat
svu slast Grčke
i lepinje Orijenta
Ni u svemirsko pilence,
obmotano oko svoje osi,
zarezat, potonut
Ni razmaknut hljebne skute
sandwicha, falafela
Ne šašliku, i ne svadbenoj riži
Nakostrušeni morski stvore,
udove svij, zašuti,
kraj mene može se preživjet
Proći ću ispod mosta,
ne – pljoskom o čelo,
samo mlat vode iza čamca
Zaista moram razmisliti što ću, kud ću
kad bude vrijeme jela
Svaki svome, kažu vedra lica,
svikla nepca
U izokrenutom oku zvjezdoznanca
stijesnih se i ja
u lirsko, nerazumno Mi!
– pa drobež, mrvež, rub prizora
žderuckam
od jutra do sutra