Čovječica | Sonja Manojlović

VRIJEME POSJETA

A gdje si ti?
U nestvarnom, zabačene glave
Nagnu se bliže, sjaje,
kroz proreze pogledavam
– po čemu će znati da mi je bolje?
Diši! Jedi! – više mi ne znače
to što drugi traže.
Bolje mi je?

Pa, tijela izrezuju iz soba,
ostaju stolci u zrakopraznom,
sviju se, zgusnu, otklize

Nose negdje drugdje

U ledenom zraku se zrije.
U kaplji zraka, jednom se rukom oslanja,
drugom grabi, prazno priteže,
što god je ovo tijelo htjelo
sad klizi
u riječi, svakom ponaosob,
što treba, što dati

Lice mi je razborito?
Ne. Sneno. Jezik je presićušno klatno
za da i ne,
u njega možda više znači.