Čitanka : izabrane pjesme | Miroslav Kirin

PROZORI

Tajanstveni crtač kružio je gradom i crtao prozore.
Prozori bi se pojavili preko noći. Najviše ih je bilo
ondje gdje su nezamislivi – na zidovima. No je li to
zapravo bilo apsurdno, crtati prozore kroz koje se nije
moglo ni gledati niti išta vidjeti? No broj im je rastao,
kao što su rasla i tumačenja znatiželjnika. Oni dovitljiviji
govorili su o njima spominjući frazu “prozor
u svijet”. No ako je takvo tumačenje bilo ispravno,
u kakav se svijet moglo gledati? Takav se svijet nije
vidio, čak ni u tragovima. Pesimistična su pak tumačenja
govorila o svijetu koji je dospio u slijepu
ulicu, iz koje, dakako, nije bilo izlaza. Meni se pak
svidjelo ono tumačenje koje jednu sliku čistoga zla
pretvara u sliku neizmjerne slobode. Ali tu su na
djelu ipak bila dvojica, uvijek dvojica: jedan koji svijet
zamračuje, drugi koji ga rasvjetljuje. Kao u ovome
slučaju: jedan crta fašističke svastike, drugi ide njegovim
tragom, ali ih ne briše, ne, on ih samo nadopunjuje
crtama i pretvara u prozore. I što će sad reći
raznorazni tumači? Jedan će u tim crtežima uvijek
vidjeti prozore, a drugi nevješto prikrivene svastike.
Miruj, dušo, ne treperi. Neka svatko vidi što želi.