Čitanka : izabrane pjesme | Miroslav Kirin

JEZIK

Sat mi ne ide točno, nego naprijed. Tika-taka. Tika-
taka. To je u redu. Dovoljno da ustanem ujutro,
a navečer legnem. Ti – ka, ja – ka. Tika. A taka. S jedne
strane jezik koji me ne može govoriti, a s druge tijelo
što se posvađalo s jezikom. Ein… ein… stu… stur… zende
stu… sturzende… ein neubauten… stur-zende… stur-zende…
sturrrr… zende… zende… zzz… zn… zen… zen! Je li to u
redu? Jeo sam špinat kad je došlo do kratkog spoja.
Načas sam ostao u mraku sa špinatom. Nešto mi je
govorio, a prijevod je otprilike išao ovako: Ne boj se,
nisi sam. Ljudi, pa dokle ću još biti ovdje? Gdje to piše,
sit sam novina i interneta. Ijuuu! Dok hodam, osjećam
sve svoje mišiće. Ali kad stignem kamo sam
naumio, ne znam gdje sam. Bojim se da će tako
i ostati, taj cijeli put, a da se nikad ne dozna kamo.
Ne pomaže misao da je put cilj. To silno šumsko lišće
što se razmiče i opet spušta za mnom. Mala bića što
odbijaju misliti o sudbini svijeta. Tu sam negdje, dišem
s njima. Spori smo, ali idemo naprijed. Ulijevamo
se u posudu u kojoj još ima mjesta. Čuj kako zvonko
odjekuju naši glasovi, kao pjesma kosaca na livadi
rano ujutro. Ali to smo zaboravili. I maslac na kruhu.
Rosu. I učenje svega naizust. Sve smo zaboravili. Sad,
dok padam, nema tog stolca na koji sam htio sjesti.
Ako se dobro napregnem, bit će tla, zemlje koja će
me dočekati, meka. Inače ništa. Ništa.