Čitanka : izabrane pjesme | Miroslav Kirin

PUT U BEČKEREK

prema razgovoru s Andrasom Gerevichem u Splitu 2016.

Bečkerek bi htio biti metafora, u dobu koje je odustalo
od metafore, ali to je prejeftino, i prozirno, biti metafora,
završiti priču ili put prije samoga početka,
bez borbe nitko ne živi, nema preživljavanja ako se
ne boriš, ako se ne pjeniš kao ranjeni vepar dok tupo
gleda kako u dubinu šume pobjedonosno odlazi srndać,
i kad nema metafore, nema ni Bečkereka, zašto
se onda nas dvojica sporimo oko razvlašćena imanja?
Taj put u Bečkerek, pamtiš li ga, Andras, a? Kaži.
Ti odgovori na mađarskom, ja ću te pitati na hrvatskom.
Ti se nasmij na hrvatskom, ja ću na mađarskom.
Bečkerek je Nova Barcelona u koju smo na
prevaru dovukli sirote Katalonce. Te vječne bezemljaše.
U Bečkereku Buffalo Bill izrabljuje olinjale
Indijance. Indigenose. Njihovi bijeli zubi izbezumljuju
lokalno stanovništvo. U Bečkereku smo najbliže
smušenoj ideji Srednje Europe, ondje gdje je nestala,
možda na sinoptičkoj karti, možda ondje gdje se izdižu
mrtvi dimnjaci, i zaustavljeni crno-bijeli filmovi
s radnjom koja se kobajagi odvija, gdje energija
slobodno odlazi u daljinu i gdje se odvezane pertle
smatraju doprinosom ljudskoj slobodi, gdje Handke
i Kundera doručkuju palentu, gdje bomboni zamjenjuju
komunistički manifest, a glazbena škola skrivena
u aleji kestenova sinagogu, gdje prašina brzo
postaje fina filozofija, a dunje se kotrljaju u krotku
dječju povijest … Bečkerek nije Split, Andras, kamenje
se u njemu mrvi, i tone u blato. Ako mi je stalo
do najbližeg mjesta, za koje ne treba nikakav prečac,
nikakva lizalica da se zavara osjetilo okusa, tad
odem,
odem u Bečkerek