Čitanka : izabrane pjesme | Miroslav Kirin

ČOVJEK U MORU

Čovjek je bio u moru, odjednom, bio je, i oni s broda
su se pitali zašto, i ne samo to, pitali su toga u moru,
a pitajući zapravo sebe, zašto je u moru, dovraga? Odakle
je, vrapca mu? A netko je još, možda prolupali filozof,
promrmljao, i čemu? Iz mora im taj čovjek u moru
nije mogao dobacivati pitanja, nikako, riječ je o neprocjenjivoj
daljini, što da ispali dragocjenu rečenicu,
a ona, iscrpljena klone i padne tik uz bok broda?,
i zato se treba štedjeti, i dah i srce i iznutrice. No zato
su oni s broda glatko dobacivali, jedno, drugo, treće,
ali nije ih čuo, jer bio je čovjek u moru, koji želi, a ne
čuje one koji nisu s njim u moru, zato što nema, ne
može biti bliskosti između onoga u moru i onoga
izvan, crta koja ih spaja tek je privid, to je crta koju
crtaju oni izvan mora, ti sebični hegemoni, nadmeni
učenjaci u Armanijevim trapericama, ali ne, ne, ne,
oni ne razumiju more jer nisu u moru, u moru se
mora biti da bi ga se razumjelo, da bi se znalo zašto,
zašto sam skočio u more, zašto sam pao u more, zašto
bježim od kopna svog rođenja, zašto, itsl.