Tanja | Franjo Nagulov

TANJA POSLIJE ZASLAĐENE KAVE / KAVE KOJU SAM BEZ POSEBNOG RAZLOGA ZASLADIO

Tanja bi mogla piti srednje zaslađenu. Mogla bi se poigrati
mitološkim erosom u vremenu koje ne posjeduje ritam.
Tanja bi mogla nagnuti šalicu na vrh priče strmoglavljene u promuklost.
A kada u kofeinski gutljaj gurne pustinjski nosić, Tanja će se naviknuti na
moje nedovršene tekstove (postoje li dovršeni tekstovi?;
postoje li moji tekstovi?). Jedva čekam da joj u siječnju
slažem: Tanja, volim te! Ili: Tanja, budi ljubazna i zaboravi me.
Tanja, ti si sve moje žene, i svi moji ljudi.
Zato se baci pod kotač, baci se pod pet hiljada bačenih godina;
igraj se s mrtvom igračkom koju ću, vjerujući u igru, prethodno ubiti.

To možda i nisu prave riječi. Jer umjetnost je dokazala da ljubav
ne mora biti ljubav (vidi: Ozren Kebo, Sarajevo za početnike,
mislim da je priča o Emini i nesvejednosti; Gustav Klimt,
Poljubac i neke druge slike; Aristotel, Poetika). Zato s neobjašnjivim
ushitom očekujem Tanjin
nazalni izgovor mog nesretnog i ružnog prezimena:
bit će to najljepše od svih nesretnih i ružnih
stvari nalik na Dravu,
ružnu i nesretnu.