Tanja | Franjo Nagulov

TANJA ILI OČI U MAGLI*

Njome završavam ateistički molitvenik: pjesmu o Osijeku, pjesmu o Tanji.
Završeci su problem, kao i pretipkavanje rukopisa, kao i sva neuvjerljiva
svjedočanstva: svjedočanstvo mladosti nužno je neuvjerljivo.
Šapćem na prazan želudac:
U ovoj stvarnosti jedino je stvarno da mi odbijaš vjerovati.
Što je s drugim stvarnostima? Gdje su: kasne li ili jednostavno ne dolaze?
I hoću li onda (ili onomad) biti pasivni konzument kave
koju si skuhala – beskrajne i smeđe?
Tanja je sve dalje. Ja sam sve dalje. Osijek prijeti mimoilaženjem:
Neću ti odgovoriti. Tvoje je trbuhozborstvo reverzibilno.  Za naš je
posljednji razgovor potrebno još čitavo jedno pričanje s tobom.
Pobunio sam se: Tanja, ti me ubijaš. Ti ne znaš koliko je malo potrebno
za ubojstvo s odgođenim djelovanjem. Lirski su revolveri pomahnitali, ali
bezopasni – moje su metafore pucanj u prazno
(moje metafore, osim toga, nisu moje).
– Svatko je odgovoran za svoje umiranje. –
– Ali Tanja, ti ne moraš umrijeti. Mi ne moramo umrijeti,
danas ne. –
– Svatko odgovara za svoje proročanstvo. Ja sam Tanja
i dolazim iz malog mjesta. Ovo je ovdje moje prvo veliko mjesto
(moj prvi veliki Osijek). I mogu ti reći da nikada nisam ni slutila
toliko skitnica. Ljudi i pasa. Toliko jeftine proze na ulici,
i toliko poze. –
– Znači, nijednom prije Osijeka nisi sanjala Osijek:
Tanja, uvjeren sam da te volim. –
Oko podne dravska magla formira fatamorganu.
Parkirališni uređaji plešu kvadrilju:
(u govnu od države jedino ples pomaže da ne postanemo govna)
(plešimo, Tanja: plešimo, statična djevojko).

* Vudu svećenik, preodjeven u katoličkog sveca, započinje ritual.