Tanja | Franjo Nagulov

PLAKAO SAM: (pretpostavka)

Najmanja Tanja bila je lijepa Tanja, androgini slatkiš pritajenog
neposluha. Takvu sam Tanju želio vidjeti kada mi savjest poželi
mahati zastavom: kada budem podređen totalnoj pogibelji u ime ljepote.
Predvidio sam da će najmanja Tanja odjeknuti kao zastoj cirkulacije,
želudac liječen mješavinom konzumerizma, boli i usmene predaje.
Tanja se krije u minimalnosti: Čujem da si štetočina. Zato me uzmi
i voli u svom devijantnom svijetu (u kojem nema drugih bogova
osim Tebe). I nisam odolio. Prvi sam put bio Tanja misleći da nisam.
Izgubio sam kontrolu nad bataljunom stilskih figura. To znači
da sam za mržnju prema sebi optužio matematiku. Tanja me je natjerala
da u filmskoj noći budem vještičji brk čija arhaična pričljivost
odobrava sekundarno iskustvo.

Dakle: u ključnom snu svoje mladosti izvojevao sam pobjedu nad snovima.

Tako je moja Tanja postala društveno kontrolirani mutant.
Drugim riječima, uvalio sam se u vražja posla (vidi: vijesti na TV-u,
Durkheimovu analizu masmedijskog samoubojstva jedinke,
balkanski story telling itd.). Razočaranoj Tanji nudim cigaretu
(160, meko pakiranje, cijena kutije: 7 kn; komad: 35 lp).
Ovog časa ništa mi se ne radi. Nebo je nisko kao priučena anglofonija.
Tanja šapće: Više ti nikada neću oduzimati nevinost.
Zdravo. Ja sam Tanja i čitam što pišeš. Kako se zoveš?